Povijest suvremene Rusije (2)

Robert Service
POVIJEST SUVREMENE RUSIJE
Sandorf, Zagreb 2014.

20151212 Povijest suvremene Rusije

Drugi dio
Citati i moji komentari

str. 40
Sovjetski se komunizam 70 godina nudio kao model društvene organizacije; no Rusija je intrigantna i zanimljiva i kad izlazi iz komunizma. Bilo je iluzorno u to doba, nakon raspada SSSR-a, pretpostaviti da kapitalizam ima gotove odgovore na probleme koje muče naš nemirni svijet. Komunizam je mladi bog koji je propao; kapitalizam, starije božanstvo, većini ljudi tek se treba dugoročno dokazati kao uspješni sustav.

Komentar s.c.
Nakon propasti SSSR-a i sam Zapad, koji je i sam desetljećima na razne načine doprinosio tome, našao se zatečen. Rušenjem komunizma u prvom trenutku je odahnuo misleći kako se riješio najveće opasnosti koja je prijetila njegovom sustavu. No nakon godina glavinjanja Rusija se pod modernim diktatorom, Vladimirom Putinom, i zahvaljujući skupoj nafti i plinu, ponovo pojavila na svjetskoj sceni kao velesila. I sad je taj mladi bog koji je (kao) propao, najednom postao mladi bog, ali ne više komunistički već kapitalistički. I to bog koji se ponaša po uzancama onog umrlog. Uz njega na Istoku se pojavljivao još jedan takav, Kina.

To se moralo spriječiti. Pa je kapitalizam Zapada, starije božanstvo, ponovo krenulo u ofenzivu stvarajući neuralgične točke u blizini tih novih kapitalističkih bogova. Rušenje cijene nafte i plina (proizvodnja nafte iz škriljevca, alternativni izvori energije, sve štedljiviji automobili), destabilizacija Bliskog istoka, Afganistana, primanje graničnih država prema Rusiji u NATO i EU bez ikakvog kriterija, destabilizacija Ukrajine i sjevera Afrike (da se spriječi isporuka nafte Kini iz tih zemalja) bilo je glavno oružje kojem je staro božanstvo krenulo u rat. I mora se priznati da je polučilo određene rezultate. No previdjelo je da će takvi potezi kao kolaterala izazvati islamski fundamentalizam, egzodus izbjeglica, terorizam. I tako se staro božanstvo našlo opet pred opasnošću od novog boga, ovog puta islamskog.
Igra staklenim perlama se nastavlja.

str. 64
Također je omogućio (Prvi svjetski rat, op.s.c.) da boljševici preuzmu vlast u listopadu 1917. godine. Da nije bilo Prvog svjetskog rata, Lenjin bi ostao emigrantski teoretičar koji je piskarao po švicarskim knjižnicama. Čak da je Nikolaj II. svrgnut s vlasti u mirno doba, uspostava komunističkog poretka ne bi bila izgledna. Međutim, prve tri godine tog sukoba izazvale su toliko ekonomskih i političkih nereda da je Nikolaj II. morao abdicirati u veljači 1917. godine. Privremena vlada koja je uslijedila bila je podjednako nesposobna i Lenjin je postao vladar zemlje nekoliko mjeseci nakon pada carizma.

Komentar s.c.
A da nije bilo Drugog svjetskog rata i sve onog što su taj rat i Hitler proizveli (prouzročili) u Kraljevini Jugoslaviji ne bi bilo ni Tita, ni socijalizma, ni samoupravljanja, ni nacionalizacije, već bi Jugoslavijom vladala Srbija kao najveća i najjača sastavnica te države s najdužim statusom države na čelu s kraljevima koji bi redom bili Srbi.

str. 71
Iako nisu osigurali položaj predsjednika za svog vođu Miljukova, Kadeti su bili glavni oslonac prve Privremene vlade. (…) …težili su rješavanju „agrarnog pitanja“ predajom plemićkih imanja seljacima i isplatom zemljoposjednika. No, 1917. su zaključili kako samo Ustavotvorna skupština ima pravo odlučivati o tako važnom pitanju i da ipak ne bi trebalo poduzimati nikakve temeljne reforme dok traje rat, kako seljaci-vojnici ne bi dezertirali s Istočnog fronta da dobiju svoj dio u preraspodjeli zemlje.

Komentar s.c.
Nažalost HDZ, točnije, Tuđman nisu bili toliko mudri da privatizaciju provedu nakon završetka rata. No, istini za volju, ta odgoda nije im ni bila ni potreban. Onima kojima su oni (dvjesto odabranih) namijenili predati u ruke državnu imovinu i onako nisu bili na ratištima, pa nije postojala opasnost da ponestane vojnika na ratištu.

str. 82
Liberalni ministri su, naravno, bili oprezni kako ne bi povrijedili internacionalističke osjećaje menjševika i socijalista revolucionara. U svakom slučaju, većini Rusa ruski nacionalizam nije bio privlačan, jer su se uvjerili da su njihovi neruski sugrađani isto tako spremni braniti zemlju kao i oni sami. Prevladao je osjećaj da obični narod, bilo koje nacionalnosti, tište iste materijalne poteškoće. (…) Smatrali su da je ono što je dobro za njih, dobro i za čitavo društvo.

Komentar s.c.
Zbog donekle drugačijih prilika Hrvati kao narod, nažalost, a pogotovo ne oni koji su bili izraziti nacionalisti, nisu tako rezonirali. Njihova je jedina misao bila ‘očistiti’ hrvatsko tijelo od natruha drugačijih krvnih zrnaca. Posljedica toga je da većina ‘čistih’ Hrvata živi jednako loše kao i ono malo preostalih ‘nečistih’ građana ove države.

str. 84
Boljševici (kod nas nacionalisti, op.s.c) su željeli reducirati program za konačno postizanje komunizma (kapitalizma). Njihovi su životi bili posvećeni revolucionarnim (nacionalističkim) ciljevima. Skoro nitko od boljševika (nacionalista) veterana nije izbjegao zatvor ili progon prije 1917 (1991.). godine. Svatko od njih morao je podnijeti mnoge materijalne nevolje dok su djelovali u tajnosti. Lenjinov (Tuđmanov) povratak dao im je vodstvo koje su željeli.

Komentar s.c.
Boj se onog koji se tebe bojao kad si ga zatvarao.

str. 96/97
Boljševici su govorili da žele uvesti socijalizam u Rusiju i sudjelovati u stvaranju „europske socijalističke revolucije“, no također su željeli stvoriti nešto što se zvalo komunizam. Je li to značilo da su socijalizam i komunizam jedna te ista stvar?
Lenjin je dao poduži odgovor na to pitanje u svojoj knjizi Država i revolucija koju je napisao Ijeti 1917., a pojavila se 1918. godine. Tvrdio je kako prijelaz iz kapitalizma u komunizam zahtijeva prijelaznu fazu koja se zove diktatura proletarijata. Ta bi diktatura inaugurirala konstrukciju socijalizma. Bilo bi omogućeno političko sudjelovanje masa, a postigli bi se još neviđeno visoka razina socijalnog i materijalnog blagostanja.

Nadalje, jednom kad se slomi otpor nekad vladajućih klasa, ne bi bilo niti potrebe za represalijama. Diktatura bi postajala sve nepotrebnija, a država bi počela odumirati. Tada bi počela iduća faza – komunizam. Društvo bi bilo vođeno prema načelu: svatko radi prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama. U komunizmu ne bi bilo političkog ni nacionalnog ugnjetavanja niti ekonomske eksploatacije. Čovječanstvo bi doseglo krajnji stupanj svog razvoja.

Mnogi socijalisti u Rusiji i drugdje, uključujući marksiste, predviđali su kako Lenjinove ideje ne bi vodile u diktaturu koja bi samu sebe okončala, nego u jednu ekstremno ugnjetavačku, stalnu diktaturu. Bili su bijesni na Lenjina, ne samo zbog straha od njegovih ideja, nego i zato što su u vlastitim zemljama postali ozloglašeni. Liberale, konzervativce i krajnju desnicu nisu zanimale potankosti polemika između boljševika i ostalih socijalista. Boljševička politika za njih je jednostavno bila dokaz da je socijalizam općenito, sam po sebi, ugnjetavački orijentiran. Boljševizam je bio korisno sredstvo propagande za zatiranje socijalističkih pokreta u njihovim vlastitim zemljama.

Komentar s.c.
Parola, koja mi je poznata iz djetinjstva: „svatko radi prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama“ je iluzija, utopija, nerealno očekivanje iz jednog jedinog razloga. Naime, da bi se to postiglo, svi ljudi u jednoj takvoj zajednici trebali bi imati super razvijenu svijest (svi naglasci s.c.) o važnosti i vrijednosti kolektivnog života pa da onda budu u stanju svoje osobne interese podrediti kolektivu. A to kod ljudi, koji su ipak potekli od životinja koje imaju na prvom mjestu egoistički stav za očuvanje svoga života i života svojih potomaka a koji je kod čovjeka dodatno ojačan činjenicom da on posjeduje svijest, jednostavno nije moguće. Možda će se jednom u dalekoj budućnosti, ako preživimo, to dogoditi, ali tek kad se u evolucijskom procesu dogodi kvalitativni skok kao što se (vjerojatno) dogodio na prijelazu od majmunolikog čovjeka u homo sapiensa.

To što su mnogi socijalisti bili bijesni na Lenjina jer su u vlastitim zemljama zbog načina vladanja boljševika postali ozloglašeni je najveća šteta koju je boljševizam učinio radničkoj klasi i društvu kao cjelini. Jer činjenica je da je ta strahovlada (koja je u jednom kratkom periodu nakon završetka rata bila i kod nas) u svijetu izazvala veliki zazor prema socijalizmu i komunizmu u čitavom svijetu, na kraju i kod onih velikih mislilaca koji su samu ideju u početku svesrdno podržavali i zagovarali.

(nastavlja se)

 

Dolfi i Sotona

Sotonija

Bilo je to negdje na početku prošlogodišnje tzv ‘glavne turističke sezone’ u poznatoj turističkoj zemlji ‘Nedođiji’ koja još nije u sastavu ‘Sotonije’. Kolone automobila iz sjevernih, zapadnih i istočnih zemalja ‘Sotonije’ sjurile su se na njezine autoceste koje su baš sagrađene za njihove turiste, e da bi lakše doputovali na ‘Najljepše More Na Svijetu’. Ove godine se prema predviđanjima stručnjaka očekuje još veća navala obzirom da je jedna od glavnih turističkih država u ‘Sotoniji’ na koljenima.

Nekada davno, u mračna vremena (doduše ne baš autoputovima; za tadašnji Puk je bila dovoljna i makadamska cesta i željeznica) u smjeru juga putovala je ‘Radnička Klasa’ te zemlje u sindikalna odmarališta. No to je jedna druga priča iz poznatog serijala o ‘nostalgijama’ za nekim ‘boljim vremenima’.

Istovremeno skupocjenim automobilima ili specijalnim avionima političari te države, ‘Nedođije’, hitali su u suprotnom smjeru kako bi potpisali dokument kojim će se konačno pravno utvrditi i ozakoniti tko je u toj državi Gazda a tko Sluga. (Master a tko Slave za one kojima je engleski bliži). Završili su pretpristupne pregovore za ulazak u ‘Sotoniju’ i sad odlaze da to ovjekovječe svojim potpisima.

U društvu najvećih zločinaca

Sve to, sjedeći u udobnoj fotelji najelitnijeg apartmana u hotelu ‘Pakao’, uz čašu rashlađenog šampanjca, na ogromnom televizoru u 3D tehnici promatra idejni tvorac ovog stampeda – Dolfi. Uz njega u jednakoj fotelji sjedi osobno ‘Veliki Meštar’ ‘Sotonije’ glavom i rogovima – Sotona. Gleda i on i sve se smiješi.

Dolfi se počeše iza uha, malo zamisli i reče.

„Zanimljivo je ovo gledati. Ja sam prije nekih sedamdeset godina u ovim krajevima želio postići upravo to: da moj narod supermena i čiste arijevske krvi ljetuje na njihovom moru, a da nas oni služe. Čak sam i sam bio spreman, nakon završetka rata, izgraditi autobane i to sigurno bolje od ovih. Ipak smo mi, Arijevci, vrhunski stručnjaci u gradnji prometnica.“

„O da sjećam se tvojih pokušaja da ovladaš ovim krajevima. Nažalost upotrijebio si krive metode!“ reče Sotona pomalo ironičnim glasom potegnuvši dugi gutljaj šampanjca direktno iz flaše.

„Očigledno. No sve je to za mene ipak misteriozno. Jest da su me ‘velike sile’ pobijedile u ratu kojim sam želio uvesti JEDINSTVENU vlast u čitavoj ‘Sotoniji’, no moram biti iskren i priznati da su i ovi ‘mali’ dali poveliki doprinos. Ali kako onda objasniti da sam ja sad ovdje u hotelu ‘Pakao’ u društvu s najvećim zločincem svih vremena i ‘Velikim Meštrom Sotonije’, a moji zemljaci i njihovi saveznici ipak uživaju u onom što sam planirao učiniti?“

„E moj Dolfi. Točno da sam ja veći zločinac od tebe, ne možda mnogo veći, ali svakako veći, međutim ja sam, uvidjevši tvoju pogrešku, primijenio metodu koja se pokazala efikasnijom, mnogo efikasnijom od tvoje primjene tenkova, topova, aviona i vojnika u osvajanju teritorije. Što je i razumljivo. Jer ako smo al pari glede zločina ja sam ipak daleko mudriji i lukaviji od tebe. Moram ja ponekad nadmudriti i mnogo pametnije od tebe,“ smijuljeći se reče Sotona, ustane iz fotelje i pođe u hladnjak po novu bocu šampanjca.

Dolfi se na kratko smirio, na čelu mu se vidjelo da misli i da mu se u glavi roje razna objašnjenja njegovog neuspjeha, no nikako se nije mogao dosjetiti što je to pogriješio.

„Predajem se,“ reče na kraju malodušno Dolfi, otpi gutljaj šampanjca pa nastavi. „Hoćeš li mi ‘Veliki Meštru Sotonije’ pojasniti u čemu sam ja to pogriješio? Tko je i na koji način postigao ono što meni nije uspjelo?“

Sotona podučava Dolfija

Sotona se vratio s bocom hladnog pića, otvorio je uz glasan prasak, potegao onako s nogu i ponovo sjeo u fotelju.

„Znaš ti si meni vrlo drag. Tvoje su metode doduše bile krive ali je to ipak bila tvoja ZAMISAO pa ću ti ispričat priču koja se odvija na ovim prostorima već preko sedamdeset godina i nakon koje ćeš shvatiti zašto nisi uspio u svom naumu.
Prvo ću ti odgovoriti na drugo pitanje. To što vidiš postigao sam JA – Sotona! Iako, ponavljam, zamisao je o stvaranju ‘Sotonije’ bila tvoja. Ali danas ipak JA nosim naslov ‘Veliki Meštar Sotonije’.“
„Ali kako? Koliko ja znam ti nemaš ni tenkove, ni avione, ni generale, ni vojsku,“ začuđeno će Dolfi.
„To je točno. No ja sam imao IDEJU kako da ostvarim TVOJU VIZIJU, a čovjek, pardon Sotona, s idejom je Sotona i po. Mislim da sam na tu temu čuo i neku pjesmu baš od jednog pripadnika ovog naroda. Problem je samo u tome što su oni tu istinu shvatili samo kao zgodan tekst pjesme, a ja sam to shvatio ozbiljno.“

Sotona opet malo zastane, tek da vidi kako će Dolfi reagirati. Iako je primijetio da se još više snuždio ipak mu je u očima vidio sjaj znatiželje.

Sotonin plan

„Počeo sam sa svojim planom odmah nakon tvog poraza uvidjevši gdje si pogriješio. Oni su kroz svoju povijest dugo bili pod vlašću raznih tuđinskih vladara, pa su bili spremni, na svaki pokušaj neke strane sile da ovlada njima, ponovo krenuti u rat. Da malo zaborave na to uvalio sam im socijalizam, komunizam, samoupravljanje, i naravno jednostranački sustav. A taj sustav je prosto izmišljen za one koji se drže dogme ‘ne možeš ti mene tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi.’ O posljedicama te dogme neću razglabati, pogotovo što je ona za tebe i tvoje ‘Arijevce’ ‘špansko selo’. Istovremeno sam, uz pomoć svojih suradnika, uspio malo zakuhati odnose njihove vlasti s vlastima ‘Velikog Brata’. Kako su one bile u strahu da će ih ‘Veliki Brat’ progutati, počeli su se okretati za pomoć svom najljućem neprijatelju – ‘Kapitalizmu’. Ovog potonjeg, uz pomoć mojih pomagača, uspio sam uvjeriti da ne pritišće previše njihovu vlast, jer bi to moglo dovesti do rata između ‘Kapitalizma’ i ‘Velikog Brata’, što meni naravno nije bilo u interesu upravo zbog tvog iskustva. Ovo okretanje prema ‘Kapitalizmu’ je najprije malo, a onda širom otvorilo prozore kapitalističkih dveri kroz koje je Puk te države mogao gledati sjaj i bogatstvo kapitalističkog svijeta. Naravno da sam crnu stranu kapitalizma udaljio od njihovih pogleda. Imat će je prilike upoznati kad uđu u ‘Sotoniju’,“ reče Sotona uz ciničan osmijeh.

Pojavljuju se problemi

Sotona opet potegne iz flaše, malo zastane, podrignu se mljackajući svojim dugim jezikom pa nastavi:
„Koristio sam ja i druge moje pomagače da malo zamutim situaciju, posebno na ekonomskom polju. Posljedica je bila porast nezaposlenosti, a vlast je, kako bi smanjila nezadovoljstvo, dozvolila odlazak dijela Puka, posebno nekvalificiranih i polukvalificiranih, u tzv ‘pečalbu’. To je bila dodatna voda na moj ‘Mlin’. ‘Pečalbari’ ili kako su ih još nazivali ‘gastarbeiteri’ su dolazeći kući na odmor širili propagandu o ‘Raju’ u ‘Kapitalizmu’ naravno prešućujući kako su tamo živjeli da bi se kući mogli dovesti u skupocjenim automobilima. Potom sam političarima i puku pojedinih država te složene države pustio bubu u uho kako ih druge države ekonomski izrabljuju što je povećalo međusobnu netrpeljivost unatoč paroli o ‘bratstvu i jedinstvu’ koju je kao mantru ponavljao njihov ‘Najveći Sin Naroda I Narodnosti’. Uz to ispod pepela prividne sloge tinjala je i nacionalna i vjerska netrpeljivost. Učinivši to sad sam samo trebao čekati da ‘kruška’ dozrije.“

Daljnje akcije Sotone

Osvježivši se novim dugim gutljajem ‘Veliki Meštar’ nastavi:
„Istovremeno sam potkopavao temelje kuće ‘Velikog Brata’ muteći među njegovom ‘Malom Braćom’, što je na kraju dovelo do urušavanja cijele zgrade. Sve je prošlo relativno mirno. Kako sam već ranije ovladao ‘Kapitalizmom’ (što je bilo lako jer je nam cilj isti – Profit) sad sam mogao prići i komadanju te tzv samoupravne države kako bih pojedine dijelove lakše pridobio za svoj plan. Ona se pokazala dosta tvrd orah, pa je tu bilo i krvi. No što se može, cilj, a to je Profit, opravdava sva sredstva. Važno je pri tome bilo da oni ne shvate tko vuče konce jer bi u tom slučaju prošao kao i ti, moj dragi Dolfi. Ipak na kraju je sve ispalo po mom planu. Oni su optuživali jedni druge, a na mene nisu ni pomišljali.“

Sotonini pomagači

„Spominjao si neke pomagače. Je su li to bili generali, naučenjaci, ekonomisti, vračevi?“ upita Dolfi sjećajući se svojih, po njemu, nesposobnih generala.

„Demoni! Moji pomagači su bili, pa i danas su – ‘Demoni’. ‘Demon Ekonomije’, ‘Demon Prava’, ‘Demon pohlepe’ koji se uglavnom bavi političarima i tako dalje. Pomoću njih mi je uspjelo najprije uvjeriti Puk da je za njih pronalaženje ‘Sveto Grala’ ravno uvođenju u državu – DEMO(n)KRACIJU. Bilo mi je utoliko lakše što su stanovnici iz tih država pedeset godina od mog ‘Demona Propagande’ slušali o važnosti i blagodatima takvog sustava u kojem vladaju ‘Demoni’ tj Demo(n)kracija.

Nakon što je završio rat na području te složene zemlje, uz pomoć ‘Demona Ekonomije’ uspio sam ih uvjeriti da je za njih vrlo važno sanirati njihove banke i onda ih prodati mojim glavnim ‘Demonima Bankarstva’. Slijedilo je stvaranje klase 200 bogatih i pohlepnih, ali za vođenje gospodarstva nesposobnih ljudi, sve sa ciljem kako im ne bi slučajno pala na um neka pametna ideja, ali loša za ‘Sotoniju’, o ulaganju tako dobivenog novca u proizvodnju. Pomoću svojih ‘Demona Trgovine’ počeo sam intenzivnom gradnjom Trgovačkih Centara, neke vrste ‘Nove Crkve’ s idolom ‘Zlatnog teleta’, koje sam napunio svim onim stvarima koje oni proteklih pedeset godina nisu imali ili su pak po njih morali u ‘Kapitalizam’. Uz to sam preko ‘Demona Političara’ isposlovao kod vrhuške uvoz stranih automobila kako bi na taj način što prije potrošili i svoj novac kojeg su eventualno skupili u prijašnjim vremenima. Važno je u svemu tome bilo spriječiti bilo kakvu pomisao da pokrenu neku proizvodnju. Barem dok ne uđu u ‘Sotoniju’.“

Sotona privodi kraju pregovore

Sotona je predahnuo otpivši još malo šampanjca iz flaše, pa nastavio:
„Skratit ću dalje priču. Nakon banaka na red su došle njihove tvrtke (upropaštene od onih 200 privilegiranih ljudi) koje su mi prodali za relativno male pare, doduše uz nešto poveće provizije za one koji su ih prodavali. Kad je nestalo i tog novca, na red je došlo dizanje kredita i izdavanje obveznica. Sve u svemu imalo se, trošilo se, ali se ništa nije privređivalo.

I onda je moj vrhunski ‘Demon’ zadužen za propagandu ili kako oni kažu promidžbu – Goebbels Sekondo, krenuo u uvjeravanje kako je za njih jedini spas ulazak u ‘Sotoniju’, Asocijaciju ‘slobodnih’ i ‘demo(n)kratskih’ država. Kao glavni mamac poslužili su mu fondovi koje im nudi ‘Sotonija’ uz traženje odgovarajućih programa. A srž tih programa je da se novac, koji će dobiti, ulaže u tvrtke čiji će vlasnici biti moji ‘Demoni’, ili već jesu, a oni će u njima raditi prema demonskim pravilima i na taj način početi otplaćivati dugove koje su učinili.

Sotona se osigurava za budućnost

Kako bi se osigurao od novih prevara s njihove strane, najsposobnijeg ‘Demona Prava’ zadužio sam da im na jedan suptilan način uvali sve ‘pravne stečevine’ koje su moji ‘Demoni’ propisali, ali tako da to izgleda kako njihova dotadašnja ‘pravna regulativa’ nije dobra, jer ne štiti LJUDSKA PRAVA. Uz to sam ih uspio uvjeriti, ako žele u ‘Sotoniju’, moraju pohapsiti i osuditi sve svoje političare koji su primali provizije kod prodaje banaka, tvrtki, obveznica itd. Time sam spriječio da eventualno ti moji bivši suradnici kad uđu u ‘Sotoniju’ ne nastave istim stilom i time dovedu u pitanje njezinu stabilnost. Da bih spriječio eventualnu pobunu Puka nakon ulaska u Asocijaciju, iz tvoje sudbine znam da su skloni ratovati ‘za svoju pravicu’, primijenio sam sličnu taktiku i na njihove Generale koji su vrlo popularni u Puku pa im moji ‘Demoni Pravde’ već desetak godina sude za zločine i ‘zločine’ koje jesu i nisu počinili. Što je naravno sasvim svejedno sa stajališta samih zločina ali nije sa stajališta sigurnosti ‘Sotonije’.

Time sam se riješio glavnih konkurenata u vođenju države po ulasku u Asocijaciju. Ujedno sam potencijalnim kandidatima koji bi poželjeli učiniti nešto slično na taj način dao na znanje da je ‘igra završena’ i što ih čeka ako bi slučajno nastavili u tom stilu.

Događanja su se dalje razvijala sama od sebe. Uz pomoć ‘Demona Propagande’ uspio sam uvjeriti Puk da na referendumu glasa za ulazak u ‘Sotoniju’ pa je on to i učinio. Slijedio je izborni poraz za njihov, tzv. Sabor Nezavisne Države Nedođije Stranke koja je potpisala Ugovor i dolazak na vlast Nove Stranke. Nju ću pritisnuti da provede sve moje zamisli u skladu s ‘neosotonskom’ ekonomskom politikom. Njima će to biti lakše provesti jer će imati opravdanje: ‘pa nismo mi potpisali ugovor o ulasku u ‘Sotoniju’,“ završio je svoju priču Sotona.

Dolfiju je sinulo

Zavladala je tišina. Čulo se samo pucketanje vatre u kaminu paklenog hotela. A onda se začuje promukli Dolfijev glas.
„Znači tako! Ti si umjesto osvajanje zemlje krenuo osvajati banke. Umjesto da tenkovima razaraš njihove objekte ti si gradio šoping centre u kojima si prodavao svoju robu. Umjesto da na vlast postavljaš svoje ljude, ti si njihove političare kupovao novcem od njihovih podcijenjenih tvrtki, umjesto da ih uvjeravaš da su niža rasa, ti si im prodavao priče o ljudskim pravima, umjesto da ih gađaš granatama i mecima ti si ih gađao filmovima o rajskom životu u ‘Sotoniji’. I konačno, a mislim da je to bilo presudno, umjesto GENERALA i OKUPACIJE imao si DEMONE i DEMO(n)KRACIJU!“

„Upravo tako moj dragi Dolfi, upravo tako. Kao što vidiš ‘kruška’ samo što nije dozrela i onda će mi sama pasti u šake,“ mudro zaključi Sotona, a Dolfi pridoda:
„Priznajem, možda smo po zločinima jednaki, ali po mudrosti si me nadvisio za tri koplja. S pravom nosiš titulu ‘Velikog Meštra Sotonije’“ i oni mirno nastaviše gledati što se događa na velikom tv ekranu.