Običan čovjek (6)

20161218-obican-covjekNastavljam s objavljivanjem ulomaka iz knjige Ivan Golub „Običan čovjek“, Ljevak, Zagreb 2013.

4 – BLAGO ŽEDNIMA I GLADNIMA PRAVEDNOSTI JER ĆE SE NASITITI (Mt 5,6)

Msgr. Đuro Kokša je žalio, što sam se dao na istraživanje o Jurju Križaniću, kojeg je on nazivao u šali „dunivjetre“, mjesto na biblijska istraživanja, gdje, da bi dao značajne doprinose biblijskoj znanosti. No poticao me ipak na monografiju o Križaniću. (str. 309)

Samo istraživanje autora na temu J.K. je svakako za pohvalu. I da tog istraživanja ne bješe tko zna bi li se itko prihvatio tog mukotrpnog posla. Pitanje je samo, nije li možebitno msgr. Kokša ipak bio u pravu pa makar samo u šali. Jer na kraju krajeva uložiti toliko truda u otkrivanje onoga što je radio Križanić a da u suštini nije polučio neko veće postignuće na tome što je radio i nije, da se tako izrazim, svrsishodno. No očevidno je ljubav I.G. prema tom Panslavenu (ili pak prema njegovoj ljubavi prema Bogu i katoličanstvu) bila dovoljno velika da mu posveti tolike godine svoga rada.

Ubrzo povratku sa studija u Rimu u dogovoru s urednikom Glasa Koncila Vladom Pavlinićem otvaram rubriku „Teolog odgovara“. Urednik uvodi u rubriku riječima: „Zamolili smo dr. Ivana Goloba, mladog profesora na Rkt. bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, koji se lani vratio iz Rima gdje je doktorirao teologiju i specijalizirao za studij Svetog pisma, da za naše čitatelje prikazuje suvremeno znanje biblijske znanosti, posebno da nam iznosi autentičan stav katoličke teologija, osobiti u pitanjima koja pobuđuju veća zanimanja javnosti… (Teolog odgovara, Glas Koncila, 1965., br 7, str. 18) (str. 324)

Ovo samo kao uvod u odlomke koje ću komentirati, kako bi štioc znao o čemu se radi.

Naslov prvog u ljetu 1965. godine objavljenog sastavka glasi: „Osuđivati Sveto pismo za neznanstvenost jest neznanstveno“. Tu među ostalim kažem:

„Oblik u kojem se pojavljuje pisana riječ Božja zavisi od svrhe radi koje je saopćena i od ljudi kojima je namijenjena. Recimo najprije što Bog nije namjeravao postići Svetim pismom. Nije htio objaviti istinu o građi svijeta, o putanjama nebeskih tjelesa ili o pojedinim događajima iz povijesti. Zato Sveto pismo nije knjiga o geologiji ni djelo o biologiji ili astronomiji, pa ni znanstveni prikaz povijesti. Istraživanje prirode Bog je prepustio ljudskom razumu, a u Svetom pismu htio je govoriti o čovjeku i o sebi, o svojim odnosima s ljudima, o ljudskoj sudbini. ‘Sveto pismo – veli učeni Baronije – nije nam dano zato da nas uči kako se kreće nebo, već kako se ide u nebo.’ Kome je Bog upravio svoju pisanu riječ? Svim ljudima svih vremena.“ (str. 325)

Autor navodi ono što Bog nije namjeravao postići Svetim pismom, pa tako kaže: „Nije htio objaviti istinu (…) o putanjama nebeskih tijela …“ i nastavlja kako je Bog istraživanje prirode prepustio ljudskom razumu. Ako je to točno, zašto se onda svećenici miješaju u područja kao što je astronomija i evolucija (da spomenem samo te dvije stvari), pa spaljuju one koji tumače pojmove iz ta dva područja drugačije nego što oni, svećenici, tvrde i pri tome se pozivaju na riječ Božju, tj. Bibliju iliti Sveto pismo.

Uvijek sam tvrdio, tvrdim i tvrdit ću da je zadatak svećenika u tumačenju Svetog pisma upravo ono što autor citira da je rekao učeni Baronije. Bog je, prema autoru, svoju pisanu riječ (uz pitanje je li to zaista baš Njegova riječ ili pak su to riječi onih koji su Sveto pismo pisali i prepisivali kroz stoljeća) uputio svim ljudima svih vremena. U redu, neka tako bude, ali onda neka se oni koji te riječi prenose puku govore samo o tome ‘kako se ide u nebo’ , a ne ‘kako se kreće nebo’ i to onim ljudima koji to žele slušati.

Zato se u Svetom pismu o događajima izvješćuje onako kako to čini običan čovjek, jezikom koji će biti razumljiv ljudima svih vremena…Biblija govori o prirodi onako kako se ona ukazuje ljudskom oku, a o događajima onako kako ih iznosi običan čovjek…Dok će dalekozori i sitnozori pokazivati da su stvari nešto drugačije nego što ih mi opažamo – oko će ih uvijek jednako opažati – čovjekov govor o prirodi ne temelji se na opažanju pomoću instrumenata, nego na opažanjima oka. Današnji čovjek, makar znade da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne Sunce oko Zemlje i da – dosljedno – ne izlazi i zalazi Sunce, nego se Zemlja vrti oko sebe, govori o izlasku i zalasku Sunca jednako kao onaj čovjek starine koji nije znao za pravo stanje stvari. (str. 325)

Mogu prihvatiti ovo autorovo tumačenje, glede potrebe da se nešto objasni jezikom razumljivim ljudima svih vremena, uspoređujući ga, primjerice, s načinom kako maloj djeci odrasli ljudi objašnjavaju neke pojmove koje oni još ne mogu shvatiti u svojoj složenosti. Primjerice, kako braco dolazi na svijet? Donijela ga roda! Međutim problem je u tome kad onaj koji se služi tim načinom iznosi netočne činjenice koje su oborene ‘dalekozorima i sitnozorima’ koji će pak ‘pokazivati da su stvari nešto drugačije nego što ih mi opažamo’. To što i današnji čovjek ‘govori o izlasku i zalasku Sunca’ ne znači da treba, jednostavnosti radi, govoriti kako se Sunce okreće oko Zemlje pa i na najjednostavniji način.

„Bog je dao svoju pisanu riječ i kao izravni nagovor čovjeku, ali ne isključivo kao izravni nagovor. (…) Ako čovjek samo letimično prolista Sveto pismo opazit će tu i tamo stihove. Pažljiviji će čitatelj uočiti da u Svetom Pismu ima dijelova koji podsjećaju na epopeje o znamenitim ljudima i slavnim događajima (npr. u knjizi Jošuinoj, u knjizi Sudaca); zapazit će stranice i stranice ispunjene raznovrsnim poslovicama i mudrim izrekama; naći će na čitavu kolekciju pisama (Pavlovih, Ivanovih, Petrovih). Istraživačko pak oko stručnjak otkriva u Sv. pismu uz pripovjedačke također i novelističke prikaze događaja. Stručnjaci nalaze u Bibliji dramski obrađene probleme (npr. problem zla u knjizi Jobovoj), a u nekim ulomcima nalaze intimne zapise dnevnika (npr. kod Jeremije). Pisana se dakle Božja riječ pojavljuje u raznim literarnim oblicima. (str.326/327)

Zanimljivo tumačenje da pisanije u Svetom pismu potječu od Boga. I ne samo to, već se želi sugerirati da božja riječ nije isključivo pisana kao izravni nagovor; nije pisana kao dogma. A zašto onda svećenici tumače vjernicima da je to Pismo ipak dogma u koju treba vjerovati bez zadrške, a ne sumnjati i tražiti dokaze za u Pismu iznesenom.

Jednako tako mi je nategnuta tvrdnja da se riječ božja pojavljuje u raznim literarnim oblicima. Ako netko piše Zakon, a riječ Božja za vjernike je Zakon, onda se ona, riječ Božja, ne može pojavljivati u nikakvim drugim oblicima nego kao Zakon, dakle „izravni nagovor“.

To što se u Svetom pismu povaljuju razni literarni oblici mene prije upućuje na zaključak da ga nije pisala jedna osoba, da ne potječe od jednog Izvora, nego da je to zbirka priča, bilježaka etc. onih koji su bilježili navodne riječi Božje, iznoseći u biti svoje osobno mišljenje. Pa ovisno o daru pojedinog ‘zabilježivača’ i njegovoj sklonosti pojedinim literarnim oblicima, dobili smo konglomerat priča pisanih u različitim formama.

Papa Pio XII u jednoj svojoj enciklici ( Divino Affante Spiritu) upozoruje na tu raznolikost literarne vrste u Sv. pismu: ‘Iz svetih knjiga nije isključen ni jedan način govorenja kojim se ljudski govor služio kod starijih naroda, osobito istočnjaka, da izrazi kakvu misao, ali pod uvjetom da upotrijebljeni način govora ni u čemu ne bude u protivnosti s Božjom svetošću i istinom’

Ove riječi Pia XII na određeni način potvrđuju da je Sveto pismo ipak Zakon a ne zbirka priča. Naime iz svetih knjiga nije isključen ni jedan način govorenja, ali (to naglašavam, op.s.c.) „pod uvjetom da upotrijebljeni način govora ni u čemu ne bude u protivnosti s Božjom svetošću i istinom.“ Ako je tome tako, onda ne vidim nikakvog razloga da taj Zakon, ako ga je pisao Bog, ne bude napisan bilo kakvim drugim govorom nego Božjim. U protivnom, moguće su razne interpretacije tog tzv Zakona prema osobnoj sklonosti onog koji ga interpretira i zapisuje.

Usput; poznata je odbojnost spomenutog Pape prema pojavi komunizma, točnije boljševizma u Rusiji i njegovog uvjerenja da se fašizam i nacizam mogu ‘popraviti’, ali da je ‘komunizam’ nepopravljiv. Možda bi ipak bilo korisnije za čovječanstvo, a bilo bi i kršćanskije, da je Pio XII upozoravao na opasnosti od fašizma i nacizma a ne samo komunizma. Iako ga potpuno razumijem: dva prva totalitarna režima nisu negirala postojanje njegovog šefa, dok je komunizam tvrdio da su pisanije i pričanije njegovog šefa opijum za narod.

No što se tu može, komunizam je učinio najveću grešku upravo time što je tvrdio da Bog i Raj na Nebu ne postoje, već je obećavao Raj na Zemlji. Svjedoci nastojanja da se raj stvori na zemlji mogli su se, naime, posvjedočiti da to baš i ne ide na najljepši način, a mnogi su zbog toga i zaglavili bez nade da će taj raj vidjeti. Kako se još nije našao ni jedan koji bi u ovaj drugi Raj ‘otputovao’ i vrativši se potvrdio njegovo postojanje, kreatori zemaljskog raja su krahirali, a nebeskog nastavili svoju 2000 godišnju priču.

 

Na kraju, cijela ta priča o potrebitosti raznih literarnih stilova kako bi se, kao, Sveto pismo približilo običnom čovjeku, meni izgleda više kao puštanje magle, dimne zavjese ne bi li se sakrila činjenica da Sveto pismo nije pisao jedan Izvor već mnogo autora u različitim vremenima. Pa kako se onda može tvrditi da ono potječe od Boga, jedinog Izvora.

Običan čovjek (5)

Nastavljam s objavljivanjem ulomaka iz knjige Ivan Golub „Običan čovjek“, Ljevak, Zagreb 2013.

20161218-obican-covjek

3 – BLAGO BLAGIMA JER ĆE BAŠTINITI ZEMLJU (Mt 5,5)

U nastavku autor prelazi na Križanićevo drugo veliko djelo „Razgowȏri ob wladatelystvu“, zvano „Politika“ trilogiju ekonomike, vojne vještine i političke mudrosti u namjeri da savjetuje ruskog cara kako bi izgradio moćnu Rusiju koja će, po njegovom mnijenju, iz etničkih i etičkih razloga moći pomoći porobljenim Slavenima da se oslobode tuđinske vlasti – Turaka, Mlečana, Nijemaca…i zadobiju svoje narodne vladare. Ako je njegova ideja oko zajedničkog „našeg jezika“ bila uvelike utopija, ova pak je ne samo utopija nego čista fantastika. Vjerovati da bi neka sila kao što je Rusija pomagala malim narodima da u „etničko i etičko“ ime pomognu njihovo oslobađanje od tuđinske vlasti, a da onda sama ne zavlada kao tuđinac, pa makar i slavenske (etničke) krvi, je čista utopija.

Milroslav Krleža u svojem eseju „Malograđanska historijska shema“ u kojoj govori o hrvatsko-srpskom problemu (dakle znatno ‘uže’ od Križanićevog diskursa) na jednom mjestu kaže upravo to: „Te magle, često nadarenih i nenadarenih raspoloženja (Križanićevo Slavenstvo, Štrosmajerovo Jugoslavenstvo, Gajeva Ilirija, Meštrovićev Vidovdanski Ciklus, Rezolucija Supila i Koalicije, Parole Narodnog Jedinstva i.t.d) uvije su politički nesavremene….(…) U sibirskom progonstvu Križanić pred trista godina sanja o sveslavenskom zahvatu do Pekinga i Carigrada.“

U eseju „Stjepan Radić na odru“ M.K. piše: „Samo još jedan Hrvat sanjao je tako trajno, tako vjerno i tako nepokolebljivo o Slavenstvu kao Radić: prvi Panslaven Juraj Križanić. I bilo bi zanimljivo povući paralelu između ta dva Panslavena, pa da se pokaže i dokaže, kako naša jeremijska narodna žalost traje u kontinuitetu, i kako se kroz punih trista godina nije u hrvatstvu okrenulo ništa na bolje: poslije dugogodišnjeg progona, emigracije, sibirskih zatvora i jalovog lutanja, Križanić je umro u borbi pod bedemima bečkim tužno, kao što je i Radić svršio kao sanjar poslije beskrajnih zatvora, lutanja i emigracije,ustrijeljen u jednoj jašionici, pregrađenoj za parlament.“

Po mom skromnom mišljenu, M.K je u ovih nekoliko rečenica, očišćenih od religioznih natruha, kratko i jasno rekao o sudbini Križanićeva rada nastalog tijekom njegovih „jalovih lutanja“. Iz ovog nedvojbeno slijedi zaključak kako Križanić spada u plejadu idealista (od prvih kršćana do prvih komunista) koji su cijeli svoj život potrošili, da ne kažem potratili, pokušavajući učiniti nešto što se na ovom svijetu takvom kakav je jednostavno ne može. Na neki način on mi sliči na Isusa Krista, mučenog i razapetog na križ – a zašto? Što se promijenilo u ljudima? Po meni – ništa!

Sve ovo M.K. piše dvadesetih godina prošlog stoljeća i kao što sami vidimo ništa se ni danas na početku 21. stoljeća ništa promijenilo nije. No da se uporni čitatelj sam donese svoj sud o valjanosti ili nevaljanosti ovih mojih razmišljanja, evo citata iz knjige „Običan čovjek“ i autorovog zaključka na kraju.

U Predgovoru Križanić kaže da je sva svjetovna, državnička, kraljevska politička mudrost u dvojemu, poznavati naime sebe i ne vjerovati inorodnicima (tuđincima).
Križanić uzvisuje samovladstvo/monarhiju (u njegovom vremenu nije postojala iluzija zvana – demokracija, op. s.c.) i kudi njegov izrod ljudoderstvo/tiraniju. Po lakomim zakonima pravedno kraljevstvo pretvara se u tiraniju, a kralj u tiranina.
(…)
Križanić kaže da bogatstvo države nije toliko u riznici srebra i zlata, već u množini ljudstva, pučanstva. Zbog gramzljivih zakona i najbolja zemlja postaje pustom i nenapučenom. Varaju se oni, smatra Križanić, koji drže da se vladarev ugled temelji na bogatoj riznici, makar država bila siromašna. Vladar je ugledan po bogatstvu podanika. Gdje je samo (državna) riznica/blagajna bogata a zemlja siromašna brzo nestaje moći.

Nakon prekrutog ubiranja (poreza) za riznicu nadolazi opustošenje zemlje.  Nakon rasipnosti nastupa pustoš. Križanić slikom o ribnjaku i ribolovu smjera na gulilačke poreze i dažbine. Tko umjereno lovi ribu ima uvijek u ribnjaku što uloviti. A tko odjednom čitavo lovište izlovi nema drugi put što loviti. Sliku ribnjaka je zacijelo Križanić ponio iz svojeg zavičaja, gdje je ribnjak dao ime dvorcu Ribniku. Križanić se okomljuje na uredbu cara Ivana Groznoga prema kojoj svi službenici, upravitelji i povjerenici polažu caru zakletvu, i to svaki poimence, da će u svakoj mogućoj prilici, na svaki način koji se samo može izmisliti tražiti probitak za vladarevu riznicu/blagajnu i da neće propustiti nikakva sredstva pogodna za punjenje vladarove blagajne/riznice. Križanić ovaj zakon  zove nezakonitim zakonom i ovu prisegu naziva prokletom zakletvom.

Križanić se okomljuje na ludovanje za tuđim – xenomania. Križanić piše da puštamo, da nas tuđinci na tisuću načina varaju; da patimo od tuđevladstva – xenoarchia, jer tuđinci nama vladaju; da patimo od vjerovanja tuđincima – xenopistia, jer tuđincima vjerujemo, u njih polažemo nadu, njima se radujemo i od njih očekujemo obranu, a iskustveno utvrđujemo da su nam oni od kojih očekujemo dobra, neprijatelji; da se tuđinci (Nijemci) kod nas opijaju i prežderavaju, a među čašama (na svojem stranom jeziku) nas među svinje ubrajaju; da inozemni trgovci, oficiri (časnici) poput skakavaca izjedaju plod naše zemlje i uzrok su siromaštvu naše zemlje.
(…)
Proučavajući i prevodeći kroz dulje razdoblje Križanićevo djelo „Razgowȏri ob wladatelystvu“, – „Politika“, ovdje sažeto izloženo, povlačio sam usporednice s Križanićevim i svojim vremenom. Uočavao sam da su pojedini Križanićevi stavovi i u kasnijim vremenima jednako važeći. Imam osjećaj ili slutnju da je Križanićevo djelo „Razgowȏri ob wladatelystvu“, – „Politika“ mutatis mutandis dijelom djelo za svako vrijeme, odnosno za sva vremena. (str. 260/261/262)

Ovom se zaista nema što dodati. Dalje na str. 279 autor sažimlje Križanićevu misao vodilju pa kaže:

Slaveni čine jednu etničku obitelj koja je dijelom pod turskom silom, dijelom pod njemačkom vlašću, dijelom pod grčkim utjecajem. Rusija, iz koje su potekli ostali slavenski narodi, konkretno ruski car, dužan je pouraditi na oslobođenju porobljene braće, na oslobođenju drugih slavenskih naroda. Ne u smislu stvaranja jedne sveslavenske države sa suverenom u Moskvi. Rusija koja jedina ima domorodnog vladara treba (Poljska kao izborna monarhija bira nekad i tuđinca za kralja) pomoći drugim slavenskim narodima da imaju domaće sinove na kraljevskom prijestolju a ne tuđince. To je etnička i etička obaveza Rusije i njenog cara. Križanić je pobornik povezanosti Slavena na narodnom, kulturnom i vjerskom polju.

Uvjeren da je podjela Slavena na katolike i pravoslavce narodno i vjerski kobna Križanić kao osvjedočeni katolik nastoji da se svi Slaveni nađu u jednoj Rimskoj crkvi, ali ne i u istoj rimskoj disciplini i rimskom obredu. Grci su Rusima donijeli kršćansku vjeru, ali s natruhama zabluda (sic!, op.s.c.). Križanić, uostalom, Ruse ne smatra ni raskolnicima ni krivovjercima, već od Grka zavedenima. Rusi će se Grcima za posredovani dar vjere odužiti tako što će im pomoći  da se i oni sjedine s Rimskom crkvom (sic! op.s.c.).

Da bi Rusija izvršila svoje poslanje mora postati gospodarski snažnom, vojno moćnom i politički mudrom te u svemu prosvijećenom. Čemu nadasve treba pripomoći njegovani i ispravljani svaki pojedinačni slavenski jezik ali i Križanićev govor, njegovo vlastito zajedničko narječje kojim Križanić piše svoja djela.

Križanićev rad na crkvenom jedinstvu i rad na dobrobiti Slavena stapaju se u jednu organsku cjelinu i skladnu suvislost. Sve su Križanićeve zamisli i namisli, jezične, crkvene i nacionalne odnosno političke stopljene u nedjeljivu cjelinu. Kod Križanića nije unionizam podložan slavizmu ili slavizam unionizmu niti je jedan drugome nadređen. Križanić jednako i jednako iskreno želi ostvarenje i crkvenog jedinstva i dobrobiti Slavena. (str. 279)

No, kako kaže M.K „jalovost“ tog nastojanja očituje se u Križanićevom neshvaćanju da po njemu stvoreno jedinstvo svih Slavena neminovno vodi majorizaciji Rusije nad svim ostalim plemenima/narodima. Što se uostalom i pokazalo nakon drugog svjetskog rata kada je Rusija nametnula svoj sustav svim ostalim narodima koje Križanić ovdje nabraja. Jednako bi tako učinio i ruski car.

Druga velika utopija leži u činjenici da Križanić vjeruje kako će se to ujedinjenje ne samo po jeziku (bez obzira što on ne inzistira na obvezatnom jedinstvenom jeziku) već i u vjeri i pri tome, što je prirodno s njegovog stajališta, ta vjera biti katolička. A to je druga utopija koje eto ni do dana današnjeg nije ostvarena kad na njoj rade malo veći kapaciteti nego što je bio on. Hoće li ikada doći do sjedinjenja tih dviju crkava u duhu u kojem je to predlagao Križanić, to po mom mnijenju ne zna ni sam Bog. No to i nije tema ovog razmatranja.

 

Običan čovjek (4)

Nastavljam s objavljivanjem ulomaka iz knjige Ivan Golub „Običan čovjek“, Ljevak, Zagreb 2013.
20161218-obican-covjek
3 – BLAGO BLAGIMA JER ĆE BAŠTINITI ZEMLJU (Mt 5,5)
Juraj Križanić (1618.-1683.) dovršava 6. listopada 1665. gramatiku „Gramatično izkâzanje ob rúskom jezik“ – Gramatički prikaz o ruskom jeziku.

Pitanje je, kojega je to jezika gramatika i kakova je to gramatika. Što se tiče pitanja, kojega je to jezika gramatika, čini se da je odgovor nedvojben. Iskazan naime samim naslovom gramatike: „Gramatično izkâzanje ob rúskom jezik“. Značilo bi da je Križanićeva Gramatika ustvari gramatika ruskoga jezika. Ali što Križanić podrazumijeva pod ruskim jezikom? To on kazuje u Predgovoru svojoj gramatici:

„O ovom jeziku o kojem ovdje nakanismo raspravljati s Božjom pomoću, treba najprije znati kojim ga se imenom pristaje zvati. Pogrješno je što se naš ovaj jezik, kojim pišemo knjige i obavljamo službu Božju, zove slavenskim jezikom, dok bi se zapravo morao zvati ruskim. Šestero plemena naime nekoć imaše kraljevstvo i još do danas šest je narodu i šest jezičnih slavenskih narječja u našem narodu: to jest Rusi, Poljaci, Česi, Bugari, Srbi i Hrvati, a ovi troji posljednji svojim zajedničkim imenom zovu se Slaveni i Zadunavci. Između pak svih tih narodnih područja, najstarije i svima ostalim začetak jest pleme i ime rusko. … Stoga, kad hoćemo zajedničkim imenom obuhvatiti i shvatiti svih naših šestoro plemena, i svih šest jezičnih narječja, ne pristaje zvati ih novijim slavenskim imenom. I prema tome nije rusko narječje plod slavenskoga narječja, nego su slavensko (bugarsko, srpsko i hrvatsko – opaska I. G.), češko i poljsko narječje potomci ruskoga jezika. A najvećma jezik kojim pišemo knjige (crkvenoslavenski – opaska I. G.) niti jest niti se ispravno može zvati slavenskim, već ruskim knjižnim i starim jezikom.“ (str. 254)

Inače Križanić upotrebljava riječ „naš jezik“ u svojim djelima, spisima i pismima. Što on podrazumijeva pod tim nazivom „naš jezik“? Iz svega je vidljivo da podrazumijeva cjelinu, korpus slavenskih jezika. Tako da je izraz „naš jezik“ suoznačnica za „naši (slavenski) jezici“. Cjelina pri tome, dakako, ne dokida pojedinačnost jezika. Križanić samo ističe istost jezične obitelji. Baš kao što na narodnoj razini ističe etničku srodnost, povezanost Slavena. Križanićeva Gramatika je neka vrsta pomagala, gramatičkog priručnika za ispravljanje, korigiranje cjeline slavenskih jezika, koju tvore pojedini slavenski jezici, za ispravljanje svakog pojedinog unutar nje, počem od staroslavenskog. (str. 256)

Zanimljivo je ovo Križanićevo tumačenje korijena jezika Rusa, Poljaka, Čeha, Bugara, Srba i Hrvata (on tu ne spominje ni Slovake ni Slovence). Ne bih ulazio u točnost njegovih tvrdnji, a i nisam dovoljno upoznat s pisanjem Jurja Križanića o pojmu „naš jezik“ da bi mogao meritorno reći što on pod tim pojmom smatra. No temeljem pročitanog u ovoj knjizi, a pogotovo odlomka u kojem autor citira Predgovor koji je svojoj Gramatici napisao J.K., bio bih sklon vjerovanju da je pod tim imenom on mislio na jedan jedinstveni jezik (sa stanovitim odstupanjima) kojim bi govorili ili pak bi se najmanje u službenom komuniciranju služili Rusi, Poljaci, Česi, Bugari Srbi i Hrvati.

Bilo bi jako zanimljivo vidjeti kako bi na ovo reagirali današnji Veliko-hrvati i što bi se o njemu pisalo na Internetu. Jer govoriti toj skupini Hrvata da je njihov jezik u stvari ruski, a ne autohtoni hrvatski je veće svetogrđe nego što je u vrijeme G. Bruna bilo tvrditi da se Zemlja okreće oko Sunca a ne obratno. Naravno ako su za Križanića uopće čuli.

Davno prije Vuka Karadžića Juraj Križanić postavlja pravilo da treba pisati kako se govori, da svakom fonemu treba odgovarati jedan grafem:“Ali ti kako govorim, tako se godit i pisat.“ Pače vrlo je vjerojatno da je V. K. bila bar u djelomičnim ispisima poznata Križanićeva rukopisna Gramatika i možda je na nj utjecala. (str. 257)

Svakako da je moguće, i ako je tako to je vrlo važna spoznaja za povijest pisma i jezika na ovim područjima, no to bi u svakom slučaju trebalo prvo detaljnije istražiti i onda podastrijeti dokaza. Ovako to ispada što bi bilo da je bilo.

Križanić kaže da treba uvažavati živi govor, voditi računa o tome da li su neke riječi uopće u upotrebi.
Treba, Kaže Križanić, odabrati oblike koji su zajednički većem broju slavenskih jezika.
Križanić ističe, da svaki jezik treba sačuvati vlastite oblike osim onih koji su pogrešni. (tko će odrediti koji su ti, op. s.c.)
Križanić drži da mogu postojati različiti oblici, koji su jednako pravilni ili su barem podnošljivi.
Križanić kaže, ako je neki oblik u upotrebi, može ga se zadržati, makar postojao i neki drugi oblik.
Križanić smatra da ima oblika koje treba pod svaku cijenu ispraviti, ima ih koje je preporučljivo ispraviti, no postoje oblici koji niti se smiju niti se mogu ispraviti.
Kao što je na političkoj razini nastojao oko toga da se Slaveni oslobode tuđinca tako je i na jezičnoj razini išao za tim da se oslobode tuđica (mislim da misli na tuđice izvan slavenskog ili kako on kaže ruskog jezika odnosno „našeg jezika“, op. s.c.)

(sve citirane Križanićeve tvrdnje autor citira iz Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku i Ivan Golub, La lingua di Križanić, protoslavo, paleoslavo, panslavo, neoslavo)

Gledajući Križanićeva pravila za ispravljanje jezika ne mogu se oteti dojmu da ona vrijede mutatis mutandis za vazda. Osobito danas i ovdje u Hrvatskoj kada se lome koplja oko hrvatskog jezika i njegova ispravljanja. U Križanićevim pravilima nema zadrtosti. Odlikuje se poštivanjem jezika i zdravog razuma (str. 258).

Križanić svojom ispravljačkom/korektivnom gramatikom ne svodi slavenske jezike na jedan jezik, već pomaže da se svaki pojedini jezik čuvajući svoju istovjetnost/identitet ispravi.

Ova posljednja tvrdnja autora po mom skromnom sudu nema, čvrst oslonac u prije nje citiranim Križanićevih tvrdnjama, ali, ponavljam, moja su saznanja o Križaniću zaista sitna u odnosu na autorova pa ne mogu biti sudac je li on u pravu ili nije u tumačenju Križanićevih tvrdnji o jeziku.

Jezik na kojem Križanić piše svoju Gramatiku i na kojem je napisao gotovo sva svoja djela neka je vrsta Križanićevog slavenskog narječja koje treba biti razumljivo za sve Slavene. U „Napomeni čitateljima“ što prethodi Gramatici Križanić moli čitatelja neka se ne začudi načinu govora i pisanja kojim je Gramatika napisana. I obrazlaže:

„Upravo kao što u grčkom jeziku postoje različita narječja, i grčki pisci pisali su neki antičkim, neki dorskim, neki zajedničkim narječjem, a ipak su ih svi bez prijekora čitali, tako se i ja nadam da će ovaj moj govor razumjeti sva plemena Ruskog naroda i sva narječja, tj. Rusi i Slaveni (Bugari, Srbi Hrvati; tako ova tri naroda jednim imenom zove J.K., op. s.c.), Poljaci i Česi. I radi toga sam namislio ovako govoriti (kao nekim zajedničkim jezikom)da bi taj govor svi razumjeli.“ (str. 259)

Iako u nastavku teksta autor kaže da „Križanićev zajednički slavenski jezik dakle ne želi nadomjestiti ili istisnuti odnosno potisnuti žive pojedinačne slavenske jezike“ moje je skromno mišljenje da je, ako već ne njegova namjera, a onda svakako njegova intimna želja da svi spomenuti narodi govore i razumiju taj „naš jezik“. Bilo bi to otprilike, po mojem shvaćanju stvari, nešto kao naša tri narječja: kajkavski, čakavski i štokavski u odnosu na „naš jezik“ – hrvatski. Ako pokušate o tome govoriti s nekim našim „jezičnim čistuncima“ zna se kakve vam kvalifikacije slijede: komunjar, jugonostalgičar, hrvatofob, srbofil. O tempora o mores!

Uostalom to priznaje i sam autor kad u nastavku piše:

Pohod svjetlosti, rekao bih milosti, bio je čas kad mi je postalo iz Križanićevih riječi jasno da je Križanićev govor osobno vlastito kao zajedničko slavensko narječje; on ga ne nameće drugima kao normu, niti traži da postane općim zajedničkim jezikom sviju Slavena u smislu da bi njime trebali i drugi pisati odnosno govoriti. To je govor kojim on piše svoja djela kako bi se mogla čitati kod svih Slavena. Ne bi se ona trebala prevoditi sa slavenskog jednog jezika na drugi slavenski jezik. Da Križanić ne nameće svoj zajednički govor kao obavezni svima proizlazi iz daljnje njegove rečenice u Napomeni čitatelju:

„Tako sam ja prosudio da je dobro a svaki nek govori i piše kako sudi da je ljepše“. Ova spoznaja mi je bila izvor radosti nakon sretna završetka jednoga dugoga puta tragom Križanićevog vlastitog općeslavenskog jezika i njegove ispravljačke/korektivne gramatike. (str. 260)

Dakle da rezimiram ovo autorovo hodanje po ivici noža glede tumačenja Križanićevog nastojanja na stvaranju „našeg jezika“.
Prema onom što od Križanićevih tekstova citira autor nedvojbeno proizlazi da je Križanić želio da se između spomenutih plemena/naroda uspostavi komunikacija na nekom, svima razumljivom, zajedničkom jeziku kojeg on naziva „naš jezik“ i kojim se on služi u svojim spisima. Jednako tako je bjelodano da Križanić nema namjere nametati taj „naš jezik“ kao nešto obvezatno već je „prosudio da je dobro (to kako on piše, op. s.c.) a svaki nek govori i piše kako sudi da je ljepše“. Ali iza svega toga se nazire jasna želja i ufanje da bi dugotrajnom uporabom tog jezika on ipak vremenom mogao postati općeprihvaćenim zajedničkim jezikom svih navedenih plemena/naroda.

Sklon sam mišlju da je opća pismenost u Križanićevo doba bila na nivou današnje da bi možebitno takva ideja naišla na plodno tlo, jer u njegovo vrijeme nacionalizam i pripadnost nekom narodu nije bila tako izražena kao danas. Pojednostavljeno rečeno, u njegovo vrijeme se ne bi digla kuka i motika na nekog tko bi umjesto tanjur rekao tanjir, umjesto željezo govorio gvožđe, umjesto vlak voz (kao što je pisao i govorio Krleža obrazlažući da se on vozi a ne vlakuje). Danas je takvo nešto potpuno nemoguće a da se onog koji bi to radio ne proglasi srbofilom i hrvatofobom ako ne i „izdajicom roda svoga“. Ako tako sagledavamo Križanića onda vidimo da on nije bio prije svog vremena, nego da ni danas te ideje ne bi mogle pasti na plodno tlo. I pitanje hoće li takva vremena ikada doći jer bi se lako u budućnosti moglo dogoditi da umjesto „našeg jezika“ u svim plemenima/narodima koje je on spominjao prevlada jedan drugi zajednički jezik – engleski, a ono njegovo da „svaki nek govori i piše kako sudi da je ljepše“ ostane samo kao narodni ples/folklor u globalnom plesu koji se pogrdna naziva  ‘đuskanjem’.

Običan čovjek (3)

Nastavljam s objavljivanjem ulomaka iz knjige Ivan Golub „Običan čovjek“, Ljevak, Zagreb 2013.

20161218-obican-covjek

3 – BLAGO BLAGIMA JER ĆE BAŠTINITI ZEMLJU (Mt 5,5)

Nadbiskup Šeper dolazi iz Crkve iza „željezne zavjese“, on dolazi iz komunističkog sustava i ateističkog uređenja. Očekivalo bi se da će u govoru o ateizmu sasuti „drvlje i kamenje“ na bezboštvo. Nadbiskup Šeper međutim predlaže da se u dokument u spletu/kontekstu govora o korijenima i oblicima ateizma stavi rečenica „da kršćani nekada svojim životom Boga više zakrivaju nego otkrivaju“. I ta je Šeperova rečenica ušla u koncilsku konstituciju Gaudium et Spes (Radost i nada, op. s.c.):
„Zato ne malu ulogu za postanak tog ateizma mogu imati vjernici ukoliko zanemarivanjem vjerskog odgoja ili netočnim i pogrešnim izlaganjem nauke ili također nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog života, pravo lice Boga i religije prije zakrivaju nego otkrivaju.“ (str. 175)

Lijepo rečeno, gotovo bi rekao posipavanje pepelom. Nažalost takve misli teško prodiru u glave mnogih kršćana, katolika, posebice u glave mnogih crkvenih vjerodostojnika.

P.S. na ovo bi mogao nadovezati razmišljanje na temu paralelnosti istinskog kršćanstva i istinskog komunizma. Ne treba nikada zaboraviti što je kršćanstvo bilo na početku a što se tijekom tisućljeća izrodilo. Jednako kao što se dogodilo s idejom komunizma. Put u pakao popločan je dobrim namjerama!

Veliki je grijeh gledati ono što se ne smije no još je veći grijeh ne gledati ono što se mora. A najveći je grijeh gledati svijet kroz sebe, ne gledati ga u Bogu. (str.193)

Ja bih ovu misao izrazio ovako: „Veliki je grijeh gledati ono što se ne smije no još je veći grijeh ne gledati ono što se mora. A najveći je grijeh gledati svijet kroz sebe, ne gledati ga u ljudima.“

„Ja nisam te zasluge da bih se usudio nadati da će se preko mene moći zbiti obraćenje moskovskog naroda (ruskog, op. s.c.), ali niti ne dvojim o tome: kao što je književnom izobrazbom poganskih filozofa na latinskom ili grčkom jeziku bio utrt put svetim ocima za raspravljanje o stvarima vjere, tako bi se također, u nejednakom razmjeru, književnom izobrazbom u našem jeziku, ako se Božjem veličanstvu svidi mene nevrijedna za to izabrati, mogla postaviti prethodnica obraćenja u tom narodu“.

Ovaj ulomak iz Križanićevog pisma je ključan. I kad mi je napisati kratak sastavak o Križanićevu životu, gdje treba puno toga izostaviti, ovaj ulomak nastojim „ne žrtvovati“. Na temelju njega i ne samo njega nego sveukupnog Križanićevoga djela došao sam do spoznaje, zaključka: Križanić je sebe označio kao proroka mesijanstva kulture. Križanić će biti preteča.

Znanosti i umijeća imat će spasenjsku ulogu. A on će biti njihov promicatelj, prorok. Rad u jeziku i rad oko jezika Križanić je nerazdijeljeno i nerazdjeljivo povezao s radom oko crkvenog jedinstva Slavena. Tome pridružuje poticanje cara na sklapanje saveza protiv Turaka. I time završava svoju predstavku Ingoliju. Križanić kani, veli:

„Nagovarati ga (ruskog cara), zatim, na rat protiv Turaka, zajedničkih neprijatelja kršćana, i pri tom iznijeti da proročanstva ne pristaju ni na kog više nego na njega koji treba pobijediti Otomane, i da će to biti lakše njemu nego ikojem drugom vladaru, jer Grci će ga poduprijeti time što će se pobuniti protiv Turaka budući da je njihovog obreda. A Bugari, Srbi, Bosanci, Vlasi i Moldavijci učinit će isto rado zbog ljubavi prema vladaru svojeg zajedničkog jezika i naroda. I drugim razlozima pokušat ću ga privoljeti na taj pothvat. I bude li se oduševio takvom slavom, dodat ću kasnije da njegovi vazali ne dostaju za to bez pomoći zapadnih vladara, jer Moskovljani ne umiju izrađivati oružje i drugo što je potrebno za rat tako savršeno kao što je to običaj u katolika. I stoga, ako hoće da me pošalje k tim katoličkim vladarima, da će zacijelo od njih dobiti majstore, pomoć i savjet. No, za to se hoće prije vjersko sjedinjenje s njima. Stoga ću ga moliti da izvoli naložiti da se raspravlja i istražuje istina kako bi se postiglo sjedinjenje. A ono je još potrebno i u slučaju da nadvlada Turke, jer neće nikad imati mira od katoličkih vladara budući da se vjerom razlikuje od njih. Na toj točki raspravljati o sjedinjenju, ako se do nje dođe. A preblagi Gospodin neka sve izvede na svoju slavu i čast. 1641. Hvala Bogu“. (str. 225)

Zanimljivo je ovo razmišljanje Jurja Križanića. Ako sam dobro shvatio tekst on kao svećenik zagovara rat, doduše protiv Turaka ali ipak zagovara rat, a zna se što rat donosi. Pri tome očekuje da će ruskog cara podržati i Grci „budući da je njihovog obreda“. Pri tome mu ne smeta što će kasnije zagovarati obraćenje Rusa preko našeg jezika i na taj način prestati biti istog obreda kao Grci od kojih je dobio pomoć. Smatra da znanost i umijeće ima ulogu spasenja i pri tome ne spominje božju volju. Ili pak misli da je znanost i umijeće božja volja? Ne znam.

Nadalje tvrdi kako Moskovljani, što će reći Rusi, ne znaju izrađivati oružje kao što to rade katolici. Ne bi li katolicima, kršćanima, ipak bilo više primjereno da bolje pišu knjige i više se brinu o ljudima nego da se izvješćuju u izradi oružja. Zagovara sjedinjenje obiju crkava, katoličke i pravoslavne, ali naravno na takav način „da ću ga zamoliti da izvoli naložiti da se raspravlja i istražuje istina kako bi se postiglo sjedinjenje.“ Pri tom predlaže da se to učini „književnom izobrazbom u našem jeziku“ „kao što je književnom izobrazbom poganskih filozofa na latinskom ili grčkom jeziku bio utrt put svetim ocima za raspravljanje o stvarima vjere“. Naravno pri tome uopće ne dolazi u pitanje čiji je svjetonazor, katolički ili pravoslavni, istinit. Jer on ne očekuje da će se katoličanstvo obratiti na pravoslavlje već obratno.

Kao što je književnom izobrazbom poganskih filozofa na latinskom ili grčkom jeziku bio utrt put svetim ocima za raspravljanje o stvarima vjere, tj obraćenje pogana na kršćanstvo.

I onda na kraju, da se Vlasi ne dosjete kaže: „A preblagi Gospodin neka sve izvede na svoju slavu i čast.“ Pa ako prepušta Gospodinu da sve izvede na svoju slavu i čast, čemu onda opće da se on, J.K. upliće u taj posao?

Običan čovjek (2)

Nastavljam s objavljivanjem ulomaka iz knjige Ivan Golub „Običan čovjek“, Ljevak, Zagreb 2013.
2 – BLAGO TUGUJUĆIMA JER ĆE SE UTJEŠITI (Mt 5,4)

20161218-obican-covjek

Profesor Đuro Gračanin predavao je „Osnovno bogoslovlje“ i predmet „Crkva Kristova“. Također nam je predavao jedan semestar „Govorništvo“ po svojim skriptama „Temelji govorništva“, a jedan semestar crkveno govorništvo po skriptama „Homiletika“. Njegov je skladan slog i biran rječnik na predavanjima i u priručnicima. Prvi semestar učili smo svjetovno govorništvo. Kad slušam danas pojedine svjetovne i političke govornike, požalim što nisu u Gračaninovoj školi učili „govorništvo“. (str. 99)

Ma ne uče oni ni o temama o kojima govore a nekmoli bi još učili govorništvo. Lupaju kako im dođe.

Profesor Kuničić znao bi nam dati mudar savjet. Pamtim njegovu rečenicu o modi:
„Suvišno je boriti se protiv mode. Vrijeme ju donese i vrijeme ju odnese.“ (str. 119)

Nije to slučaj samo s modom. Vrijedi to i za politiku i političare, vrijedi to i za primjerice, vjerovanje da je Zemlja ravna ploča i da se oko nje vrte Sunce i Planeti, da je komunizam društveni sustav koji će donijeti raj na zemlji, da je demokracija najbolji sustav (tako se barem danas misli iako nam iskustvo pokazuje da i u njoj može doći do devijacija, pa će i ona jednom otići u ropotarnicu povijesti), etc, etc.

Nama, maldomisnicima, iz zatočeništva u Krašiću poslao je zagrebački nadbiskup A.S. pismo čestitku.
„(…) Budite ponosni da vas je Bog odabrao za najsvjetliju službu u najtežem progonstvu svete Crkve, što ga do sada poznaje povijest. Sada imate više nego ikada prilike pokazati svoju vjernost i svoju ljubav prema Bogu.“ (str. 125)

Rekao bi narod: „na muci se poznaju junaci“. No svećenici nisu pri tome u povijesti izuzetak, zar ne? I sami su često bili uzrok „najtežem progonstvu“ onih što mišljaše drugačije od „svete Crkve“ i njezinih poglavara i boraše se za svoje ideale kao što su se svećenici u „u najtežem progonstvu svete Crkve, što ga do sada poznaje povijest“ borili za svoje ideale i svjetonazore.

Usput, nisam baš siguran da je to bio najteže progonstvo svete Crkve u povijesti. Osim toga i sama Crkava je progonila one koji su se okrenuli drugačijem shvaćanju vjere od one koje je propovijedala katolička „sveta Crkava“.
Svaka sila za vremena!

Povijest nije zagonetka. Nije put u neizvjesno. Nije padanje u mrak. Povijest – a povijest znači život čovječanstva – gledana okom uma i spoznajom vjere, gledana dakle jedino realno, ukazuje se kao život koji je po svom određenju božanski. Život je čovječanstva božanski na neki način već stoga što je zamišljen kao rad na dovršenju stvaranja. … Kršćanin je graditelj povijesti, kojoj je svrha i smisao proslava Boga u čovječanstvu i sreća čovječanstva u Božanstva. … S boli registriramo da nemali broj suvremenih kršćana svojim postupanjem pokazuje shvaćanje, da je kršćanska djelatnost, ako ne u svojoj opstojnosti, a ono barem u svom prosperitetu, vezana na vremena koja se zovu pogodnima, uvjetovana određenim društvenim situacijama, koje ovog časa pripadaju prošlosti. … Krist koji reče ‘Exemplum dedi vobis’ (Dao sam vam primjer op.s.c.) pokazao je kakav treba da je stav kršćanina prema vremenu. On, koji je odabirao vrijeme kad će se pojaviti i djelovati, ne izabravši doba, kad bi ga sticajem prilika javnost bila plauzibilno primila, pokazao je da za kršćanina nema vremena, u kojem ne bi mogao djelovati. Došavši na zemlju Krist ne uzdiše za Davidovim zlatnim vremenima, niti za Salomonovim sjajem. Krist radi. … Isus Krist ne čeka, kad će se neprijateljska situacija raščistiti; ne čeka kad će nastati bolji uvjeti za rad, Krist uzimlje prilike onakvima kakve jesu. On stupa u akciju. Crkva, taj drugi Krist ne čeka povlačenje Ane i Kajfe, ne čeka stišavanje Savlovoga gnjeva, ne čeka prestanak progona, Crkva ne čeka promjenu vremena, ona ih sama mijenja. Krist i Crkva oborili su onu riječ starine ‘Tempora mutantur et nos mutamur in illis’ (Vremena se mijenjaju i mi s njima, op. s.c.) i donijeli su novu misao, kršćansku misao: ‘Tempora mutamus nos’ (Vremena mi mijenjajmo, op. s.c). Kršćanin ne može i ne smije čekati promjenu vremena kao uvjet svoje djelatnosti, već svojim preobražajnim djelovanjem treba doprinijeti promjeni svoga vremena. … Tko svoj rad veže samo uz povoljna vremena, ne rezonira nadnaravno, ne rezonira kršćanski. U lomnim vremenima – a tko će poreći da naša vremena nisu takova – kršćanin svjestan odgovornosti za povjerenu si dionicu povijesti – ne plače nad minulim niti čeka buduće prilike, on razvija kršćansku djelatnost u sadašnjim okolnostima. On ne podliježe kužnoj frazi ‘Nastala je dezorijentacija’ niti se dade uspavljivati krilaticom ‘Čekajmo bolje prilike’. Svjestan kršćanin ne pozna trenutaka izgubljenosti, za njega nema dezorijentacije. Nema je zato jer uz jasno određenu ulogu u gradnji povijesti, ulogu kristijanizatora povjerenog si vremena – kršćanin je snabdjeven i podrobnim smjernicama, kako će ovu zadaću ostvariti. Direktive svoje Bog izražava jezikom vremena, govorom zbivanja, što ih u povijesnom mijenjanju dovodi u opstojnost. (str. 151)

U općem kontekstu ovome se nema što prigovoriti. Međutim, ne vidim zašto bi se to trebalo odnositi samo na kršćane (vjernike). Zar to jednako tako ne vrijedi i za agnostike i ateiste koji jednako tako žele mijenjati vrijeme i naravno zajedno s njim i sebe? Zašto bi pri tome samo kršćanin bio snabdjeven i podrobnim smjernicama kako ovu zadaću ostvariti i to prema direktivama Boga? Zar za ostale ne vrijede božje direktive? Uostalom zašto se to ne bi moglo raditi i temeljem nekih drugih smjernica, malo više čovječnijim, ljudskim? Zar su ljudske direktive i smjernice manje vrijedne od Božjih? Koje je uostalom, a to nitko ne može zanijekati, ipak napisala ljudska ruka pa makar i po diktatu Boga, uz mogućnost da je pri tome napisala i neku pogrešnu rečenicu ili misao, namjerno ili nenamjerno, svejedno. Da je tome tako mogu nas poučiti događaji iz bliže i daljnje povijesti kad su kršćani po ‘direktivi Boga’ (ili nisu?) radili mnoge stvari koje sa stajališta ljudskosti i nisu bile baš primjerene.

Sve u svemu da zaključim: izneseno glede potrebe za djelovanjem stoji, ali da to trebaju raditi samo kršćani po direktivi Boga ne mogu prihvatiti. Naročito ako se radi o katolicima, jer po mom sudu postoji znatna razlika između ‘biti kršćanin’ i ‘biti ‘katolik’. O ostalim se vjerama u ovom slučaju neću izjašnjavati iako su sličnosti nesumnjive.

 

Običan čovjek (1)

Prije nešto više od dvije godine pročitah izvrsnu knjigu „Običan čovjek“ svećenika Ivana Goluba, izdanje Ljevak, Zagreb 2013. Kao i u slučaju ponekih knjiga koje na mene ostave snažan utisak, tako sam i iz ove knjige skenirao pojedine odlomke i dodao im svoj komentar. I tada mi je bila ideja da te odlomke popraćene komentarima objavim na ovom blogu.

Vrijeme je protjecalo, uvijek je bilo: sutra ću, sutra ću, i evo prošle su dvije godine i ‘kusur’ i tek sada odlučih da zamišljeno provedem u djelo. Nađe li se netko od štioca da će mu ovaj moj pothvat biti povod da posegne za knjigom, odlučih da navedem naziv poglavlja i broj stranice na kojoj se citirani odlomak nalazi.

Obzirom na količinu materijala odlučio sam ga objaviti u nastavcima, držeći se uglavnom sadržaja pojedinih poglavlja.
Pa krenimo.

Ivan Golub „Običan čovjek“, Ljevak, Zagreb 2013.

20161218-obican-covjek

1 – BLAGO SIROMASIMA DUHOM JER NJIHOVO JE KRALJEVSTVO NEBESKO (Mt 5,3)

Držim, da Augustinov stav vrijedi i za vlastiti životopis/autobiografiju. Ako čovjek ljubi samog sebe u smislu biblijske zapovijedi „Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe“ poznaje bolje sebe i može napisati bolji životopis, nego ako mrzi sebe (i sve oko sebe). (str. 19)

Zato ja nikada neću biti u stanju napisati svoj životopis. I zato, vjerojatno, malo toga pamtim iz svog života.

Japok Jandrica nije krio svoju nevjeru. Ali ipak naši roditelji nisu niti jednom riječju ništa loše o njemu rekli, nisu ga kao bezvjerca osudili, niti nas upozorili da ga se klonimo, niti kakav trun prezira pokazali, niti se prema njemu odnosili drugačije, nego prema bilo komu drugome. Kasnije sam shvatio pozadinu mojih roditelja, pobožnih, prema bezbožniku, mada oni toga nisu tako rekli: „Ako ga Bog trpi (podnosi), moram ga i ja trpeti (podnositi)“. U rodnom domu naučio sam širinu snošljivosti. I vjerske. I ljudske. (str. 44)

E kad bi raznorazni ‘markači’ i ‘markačice’ jednako mislile kao njegovi roditelji gdje bi nam bio kraj.

Sjemeništarac, četiri godine stariji, Ivo Zalar, gotovo moj susjed, podučavao me matematiku i hrvatski za sjemenište. Matematika mi baš nije išla; do danas nisam naučio tablicu množenja.
No naučio sam pjesme hrvatskih književnika, kazivao na seoskoj priredbi Zvonimirovu lađu, s naglašenim: „Na pijesku je / al još tu je“. Čitali smo pjesme Antuna Gustava Matoša, Jeronima Kornera, Đure Sudete…(str. 52)

Ja znam tablicu množenja ali se zato gotovo ničega ne sjećam iz djetinjstva, mladosti a malo toga i iz zrelijih godina. Čije je vrednije?

Pater Egon Scheibel, prefekt nas maturanata, prekoravao bi nas: „Nemoj čuvstvovati“. Pazio je na ljepotu kazivanja (dikcije), duljinu (kvantitetu) slogova pri govoru. Davao nam je u tome pouku i primjer. Nije čudo, da će postati voditelj i kazivatelj (spiker) Hrvatske sekcije Vatikanskog radija.
Njega se sjetim, kad mi paraju uši na Hrvatskom radiju i televiziji kazivatelji (spikeri), kojima su svi slogovi iste duljine kao kod Španjolaca i svaka riječ ima naglasak na prvom slogu kao kod Mađara. Kao da tamo nema nikoga, tko bi o tome vodio brigu. Još, kad se tome doda poplava anglizma, spomenem se Pavla Štoosa i njegove tužaljke: „Vre i svoj jezik hote pozabiti Hrvati. (str. 62)“

I nema moj poštovani Golube. Ali bilo je u ona ‘mračna vremena’, ali zato nije bila (barem tako tvrde mnogi svećenici) slobode u tiskanju vjerske literature. Sad kad imamo Hrvatsku ne moramo više brinuti o svojem jeziku.

Postojala je regula taktus. Nitko nikoga nije smio fizički dirnuti, dodirnuti. Niti drug druga, niti glavar, odgojitelj pitomca. Kad bi se desilo da netko nekoga takne, onaj taknuti bi izgovorio: Regula tactus. A u slučaju odgojiteljeve, magistrove prisutnosti, izgovorio bi tu riječ odgojitelj. Riječ se nije prevodila na hrvatski, no znalo se njezino značenje: pravilo dodira, koje je bilo u tome da nema dodira. Ne pamtim da bi koji poglavar taknuo pitomca, isto tako pitomac pitomca. Dakako osim u igri (športu) ili tučnjavi. Regula tactus je bila aksiom, koji se nije tumačila. (str. 63)

Izgleda da dječaci žrtve pedofilije nisu znali za riječ ‘regula tactus’ ili pak su opsceno milovanje smatrali igrom (športom) ili pak tučnjavom. Ne bih znao.

Kad bismo sjedali na prohladnu zemlju, odgojitelj/magister bi nas upozorio na latinsku izreku, da se u mjesecima koji imaju u svojem imenu slovo „r“ ne sjedi na zemlji: „In mensibus ‘eratis’ in terra non sedeatis“. A slovo „r“ imaju mjeseci januar, februar , mart, april, septembar, oktobar, novembar i decembar. U tim mjesecima ne smije se sjediti na zemlji. A slovo „r“ nemaju mjeseci maj, juni, jul i august. U tim se mjesecima smije sjediti na zemlji. (str. 66)

Problem je, međutim, u tome što pravi Hrvati mjesece u godini ne imenuju tim imenima već hrvatskim siječanj, veljača, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni i prosinac pa po tom pravilu zabranjeni mjeseci ispadaju samo srpanj, rujan i prosinac. A kad preostanu u Hrvatskoj samo generacije koja internacionalna (čitaj srpska) imena mjeseca ne uče, spomenuto, inače korisno pravilo, više se neće moći primjenjivati.

Vara se, tko u doba naukovanja, jer da mu ovo ili ono neće trebati, pa ne želi učiti. Trebat će mu ono što nauči. Da nisam u gimnaziji učio grčki, ne bih se mogao upisati u Rimu kasnije na Fakultet biblijskih znanosti. A dok sam u gimnaziji učio grčki, nisam ni znao da takav fakultet postoji. (str. 68)

Šteta što se cijenjeni autor ove, inače, točne i hvale vrijedne tvrdnje, ne drži uvijek. Naime, i sam priznaje da ni danas ne zna tablicu množenja iako ju je sigurno u školi učio. Imao je sreću što mu za spomenuti Fakultet ona vjerojatno nije trebala kao što meni, primjerice, na elektrotehničkom fakultetu nije nešto trebao grčki.

Sažalim se nad naraštajem, koji noć pretvara u dan, koji ne može sam sa sobom provesti tren, već ima mobitel gotovo prilijepljen na uho, i ȍko prekomjerno upiljeno u televizor ili računalni ekran/Internet. Ne znaju da podižu bedem oko prilaza svojoj svijesti, prepreku nadahnuću iliti inspiraciji, spoznaji i uvidu. (str. 73/74)

Potpuno se slažem s jednom malom primjedbom, naravno, kao agnostik: zar i ȍko prekomjerno upiljeno (samo) u vjersku literaturu ne podiže „bedem oko prilaza svojoj svijesti, prepreku nadahnuću iliti inspiraciji, spoznaji i uvidu.“ Iako, istine radi, moram priznati da za cijenjenog autora to ne vrijedi, jer on unatoč i usprkos ȍka upiljenog u velikoj mjeri u takvu literaturu to nije stvorilo bedem njegovoj svijesti, nadahnuću, spoznaji i uvidu. No takvih i nema puno.

Slijedeće godine nakon očeve smrti za vrijeme praznika u Kalinovcu iznenada su me spopali žestoki bolovi u trbuhu. Mama i ja bili smo sami doma. Rekao sam joj, da ću otići za ocem:
„Bum otišel za papom.“
Rasplakala se. Što poduzeti? Otišla je k Ivi Zalaru, čija je kuća u početku naše ulice Kut, koji je bio sjemeništarac. On je uzeo stvar u ruke. Osigurao je prijevoz do bolnice u Koprivnicu. Tu su utvrdili akutnu upalu slijepog crijeva „appendicitis acuta“. I smjesta me operirali.
Na to se navrgla upala pluća. Bolnica je imala „zlatnu rezervu“, malu količinu antibiotika penicilina. On i samo on mi može spasiti život. Da mi ga dadu ili da čuvaju za kakvog „glavešinu“? Dr. Juričić – tako se ili tako nekako zvao liječnik koji me je operirao – na liječničkom konziliju rekao je:
„Dajmo mu penicilin. Mlad je. Možda bude što od njega.“

Sve mi je to pripovijedala časna sestra liječnica koja je bila član konzilija. Ozdravio sam i vratio se u rodni dom. Bilo je to sučeljenje sa smrću. Bog je nadahnuo liječnika Juričića da reče neka mi se dade penicilin. Bez toga bih otišao „kud za vazda gre se“. Jedna riječ, jedna sudbina. Jedna odluka, jedan život. Spomenem se ne jedanput plemenitog liječnika. (str. 75/46)

Zanimljiv primjer uloge Boga u rješavanju jednog sasvim ovozemaljskog i prizemnog slučaja u kojem je glavnu ulogu odigrala odlučnost liječnika da donese takvu odluku u kriznoj situaciji. Ja kao agnostik u tome ne vidim nikakve božje prste. Uz to i sam autor kaže: „Jedna odluka, jedan život.“ A odluku je donio liječnik zato što je vidio da se radi o mladom biću od kojeg možda bude nešto. I gdje je tu uloga Boga ili nadahnuća kojeg je On, po autoru, dao liječniku. Naravno, da sve skupa nije uspjelo unatoč danom penicilinu, nikada ne bi mogli saznati da li je onda po autoru i to bilo božje nadahnuće. Iako vjerujem da bi on, da je mogao, i tada tvrdio da je to bila božja volja. Lako je vjerovati u dobrostivog Boga ako vjeruješ da je bilo kakav ishod nekom događaju njegova volja.
To me podsjeća na izjave preživjelih u nekim velikim kataklizmama kad kažu da su zahvaljujući Bogu ostali živi zaboravljajući pri tome na desetke, stotine ili tisuće onih koji su stradali zahvaljujući istom tom Bogu.
P.S. da li je onda i mog barbu nadahnuo Bog kad se potrudio naći učinkovitije injekcije penicilina kad sam imao jaku anginu i zahvaljujući njegovom angažmanu umjesto svakih šest sati trebao dobiti samo jednu injekciju dnevno.

Na izborima je bila samo jedna stranka: Komunistička partija. Kao u raju. Adam je najme u raju imao Evu. Druge nije bilo. A kako se govorilo o komunističkom društvenom uređenju kao „zemaljskom raju“ u koji se dolazi po „diktaturi proletarijata“, jednostranački izbori su već početak raja. U raju Adam na izbor za ženu ima samo Evu. U komunističkom raju na izborima je samo jedna stranka: Komunistička partija. (str.79)

Što reći? Prvo, po svojoj prirodi KP i nije bila stranka u današnjem smislu tzv. demokracije. Drugo, njezina osnovna greška je bila upravo ta što je željela stvoriti „zemaljski raj“ pa makar i s „diktaturom proletarijata“. Doduše ‘nebeski raj’ ionako nije mogla ponuditi jer taj raj već dvije tisuće godina nudi kršćanstvo i Crkva. To što nitko ne zna da li nekog u tom raju ima ili ne nju baš i nije briga, a puk o tome ne razmišlja jer – vjeruje. No mi smo imali sreće pa smo dočekali da u „diktaturi demokracije“ možemo birati između više žena, pardon stranaka (koje doduše sliče jedna na drugu kao jaje jajetu) koje nas, kako vidimo, uspješno vode u „zemaljski pakao“ jer onaj je vjerski, o kojem nitko nema iskustva, opet već zauzela vjera i Crkva.

(nastavlja se)

Suvremeni robovi

Pritisle vrućine. Kao da smo, bože mi prosti, u paklu ili prašumama Amazone. Svi su pomalo nervozni, vozači manje pažljivi, starci se ljuljaju dok hodaju pa bi im na majicama trebao biti natpis „Nisam pijan nego star“, mala djeca cendrava.

Vrijeme, oko pola devet navečer.

Sjedim na klupi u parku ispred robne kuće Tommy u Samoboru i čekam da konačno malo zahladi pa da svratim i kupim flašu mineralne vode. Razmišljam pri tome o osoblju robne kuće.
20160714 Priča vrućih dana 2Već nekoliko ih večeri gledam kako zatvaraju butigu u devet sati, ne gaseći odmah svjetlo pa njihovo užurbano kretanje, spremanje, brisanje podova. A još prije desetak minuta stajale su kraj blagajne, raspoređivale robu po policama. Tijekom ovih vrućih dana vidi im se na licima umor, da su iscrpljene, rekao bi grubo ‘pun im je kufer’. Sve je manje osmjeha, umorne oči gledaju robu koju uzimaju i preko barkoda prevlače čitač.

To me podsjeti na vremena kad sam kao gimnazijalac sudjelovao u berbi graška za ‘umrlu’ tvornicu poljoprivrednih prerađevina ‘Kalnik’ iz Varaždina. Jednom sam slučajno, unoseći vreće pobranog graška, zavirio u pogon gdje su radnice zatvarale staklenke. Gledam, uvijek isti pokreti, ukočena bezizražajna lica, pogledi koji ne vide. Tada rekoh sebi: „Moraš završiti fakultet jer ako ga ne završiš možda ćeš morati raditi sličan posao i sigurno poludjeti.“

Jednako monotoni posao poput ovog danas na blagajnama supermarketa.

Vrijeme neumorno teče, već je petnaest minuta do devet. Ustadoh s klupe i požurih u robnu kuću očekujući da više nema kupaca. Iznenadih se. Na blagajni red kao da je pet popodne. Ima, znači još ovakvih kao ja koji odgađaju kupnju do posljednjeg trena. Ulazim, uzimam dvije plastične boce mineralne vode i uputim se prema blagajni. Radila je samo jedna. Prodavačice, koje su ujedno i blagajnice i koje su cijelog dana na nogama, već su počele sređivati prodavaonicu, ne bi li što prije otišle kućama. Gdje ih vjerojatno čeka sličan posao.

Bilo mi je pomalo neugodno što sam, eto, čekao do posljednjeg trenutka uživajući u hladovini parka. Prilazim blagajni i odjednom čujem grub, ljutit muški glas:
„Pa kaj vam je druga blagajnica na porodiljskom!“
Bio sam šokiran. Najradije bih tog mamlaza opalio nogom u guzicu da izleti iz robne kuće bez onog što je namjeravao kupiti. Kad već nije mogao doći ranije i kupiti što mu treba, ne mora vrijeđati osoblje i to još predbacujući im da su na porodiljskom. A, ne bih se čudio da u nekom društvu kuka o padu nataliteta u Hrvata.

Kako to već biva, „svi junaci nikom ponikoše i u crnu zemlju pogledaše“, a muškarčina ponosno podigne glavu, eto pokazao je on njima. Blagajnici, koja je radila, lice se još više snuždi. Na drugu blagajnu odmah dođe blagajnica.
„Nemoj“, kaže prva „sad ću ja.“
„Ionako treba zatvoriti blagajnu“, kaže pridošla, a dio kupaca se premjesti u drugi red. Naravno ‘ponosni’ mužjak, slaveći svoju pobjedu, bi prvi.
Više nisam mogao izdržati. Vratih flaše i izađoh pokraj njega uz riječi „nemam ništa“. Vodu sam kupio drugi dan.

Dan, dva kasnije čitam u Jutarnjem listu (3. srpnja) kolumnu Ante Tomića, u kojoj on, pod naslovom „O ženama koje rade za dvije i pol tisuće i plaču u zahodu supermarketa“, između ostalog, piše.

Žene dobiju plaću od dvije i pol tisuće. Svakog mjeseca, uredno, njezina joj se plaća zlobno smije, njezina joj plaća pljuje u lice, njezine je dvije i pol tisuće, da ne zaboravi, dvanaest puta godišnje upozore: „Ti si nitko! Ti si uš!“ A ona obriše lice i isplače se u zahodu supermarketa. U tijesnoj prostoriji zakrčenoj metlama i kutijama oštećene robe zacvili tiho kao štene i ramena joj se zatresu od nečujnih ridaja, ali samo do trenutka kad joj poslovođa ljutito pokuca na vrata i dovikne da je pauza gotova. Ona tada brzo podiže gaćice i pušta vodu, premda nije piškila, i poslušno trči dalje slagati konzerve, jabuke i šampone, da joj idući mjesec ne oduzmu i one usrane dvije pol tisuće.

I opet se sjetih svog ‘mudroslova’:
U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.

Kulturna inkvizicija

Kako godine prolaze sve manje gledam emisije koje emitira hrvatska ‘Katedrala duha’. Petkom pogledam raspored emisija u ‘Studiju’, popišem emisije i filmove za koje mislim da bi me moglo zanimati, programiram DVD rekorder i onda snimljeno gledam kad mi se prohtije. Kapacitet hard diska je dovoljan da mogu, kad odem na more, programirati i po tri mjeseca unaprijed. Mogao bih, što se njegovog kapaciteta tiče, programirati i čitavu godinu unaprijed obzirom na broj kvalitetnih emisija koje bih želio pogledati. Međutim problem je što se ‘svećenici’ ‘Katedrale duha’ ne drže pisanog vremena emitiranja (ili pak im satovi ne pokazuju uvijek istu vremensku zonu), pa mi se, ne baš rijetko, desi da umjesto željene emisije snimim kraj prethodne, a željena ostane bez kraja. Ili pak snimim pola željene, a ostalo je emisija koja slijedi.

Uglavnom pratim treći program HTV-a. Ostala tri programa nacionalne TV kao ni sadržaj komercijalnih televizija nisu mi zanimljivi. Nažalost, za razliku od trasha koji se emitira u enormnim količinama na svim programima, emisije koje mene zanimaju se ne reklamiraju tjednima unaprijed. Zbog toga mi se vrlo često desi da se sasvim slučajno uključim u gledanje neke od emisija koja se ponavlja svaki tjedan.

20160625 Kulturna inkvizicija, s.c. 2
Tako se desilo i s emisijom „Treća povijest“. Već nakon nekoliko odgledanih emisija rekoh sam sebi: „E, ova emisija neće biti dugog vijeka!“ I, kao što se već dogodilo s nekoliko tjednih emisija koje su se meni sviđale, tako je došao red da se i ova emisija ukine. Ministar kulture na odlasku, prof.dr. Z. Hasanbegović, smatra da dotična emisija nije dovoljno „domoljubna“, točnije da ne govori dovoljno o ‘liku i djelu’ Poglavnika Ante Pavelića, o NDH kao ostvarenju stoljetne težnje hrvatskoga naroda za svojom državom, o Domovinskom ratu i Prvom Predsjedniku također NDH, samo u ovom slučaju neovisne, etc. No, po mom sudu glavni razlog je ipak što je emisiju osmislio i vodio prof. dr. Tomislav Jakovina s istog fakulteta, a koji je po mišljenju spomenutog Z.H. previše ‘lijevi’. Tako se to radilo u ‘mračna vremena’; ako je netko previše na jednu stranu (onda je to bilo na ‘desno’), njemu treba onemogućiti djelovanje. I onda netko kaže da je u Hrvatsku nakon1991. stigla demokracija. Možebitno demo(n)kracija, ali od demokracije nije ni D.

Kako postoji mogućnost da spomenuti ministar ode vrlo brzo u ropotarnicu povijesti, lako je moguće da će prije toga poduzeti sve raspoložive mjere da od spomenute emisije u ‘Katedrali duha’ ne ostane ni jedna ‘cigla’, pa će narediti ‘eliminaciju’ svih arhiviranih epizoda te emisije. Nešto kao TV Fahrenheit 451. Kao što je svojevremeno, bez riječi obrazloženja, s ekrana nestala i fenomenalna „Emisija opće prakse“ Branimira Pofuka i zamijenjena blijedim „Petim danom“. Sve u skladu s mojim ‘mudroslovom’: Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa.”

Isto tako se ne bih iznenadio da jednaku sudbinu doživi i slična emisija „Povijest četvrtkom“ koju emitira HR1. Jer, i to je emisija koja mi se sviđa, na koju sam i opet slučajno naletio i kao takva sigurno je da će je ukinuti ako ne ova, onda neka druga Zna se vlada.

No da se vratim na „Treću povijest“. Nisam o njoj rekao ništa iz jednostavnog razloga; neku vrstu dobrog ‘nekrolog’ toj emisiji napisao je kolumnist Jutarnjeg lista, Josip Pavičić, nakon što je emisija skinuta s ekrana. On piše:20160655 Kulturna inkvizicija 2

 

Bi li „Treća povijest“ preživjela da je ugostila Hasanbegovića?
Jedna od najboljih izvornih tvorevina HTV-a smaknuta je prošli tjedan

Emisija „Treća povijest“ jedna je od onih lijepih stečevina čije postojanje dugujemo Trećem programu HTV-a. Tijekom pune četiri godine ta je emisija hrvatske građane učila povijesti, ali na način koji nije imao veze s onim što povijest u Hrvatskoj obično jest.

Nerijetko se kaže da su Hrvati opsjednuti poviješću. Prava je istina međutim da Hrvate zanima samo njihova vlastita povijest, i to ne cijela, nego oni dijelovi koje se može koristiti kao žeton u kafanskim crno-crvenim raspravama. Nasuprot tome, „Treća povijest“ je Hrvatima pokazala da je povijest nešto drugo i više. Tijekom četiri godine ta je emisija obradila teme od kolonijalnih ratova u Brazilu, preko naftne krize 70-tih do genocida u Ruandi. Svim tim temama „Treća povijest“ bavila se iscrpno, uz veliki pripremni rad i bogat vizualni materijal. No što je možda važnije, „Treća povijest“ na površinu je izvela cijeli niz znanstvenika i stručnjaka za koje nismo ni znali da postoje. Da nije bilo te emisije, ne bismo znali da u Rijeci postoji antropolog ekspert za Ruandu, ili da antički arheolozi mogu biti tako kul.

Tijekom posljednjih pet mjeseci već smo navikli da nova kultura i medijska politika u Hrvatskoj nepogrešivo razara sve što je u ovoj zemlji pametno, darovito i ima duha. Bilo je samo pitanje kad će taj zatornički antikulturalni džihad pomesti i „Treću povijest“. Prošlog se tjedna upravo to dogodilo: jedna od najboljih izvornih tvorevina HTV-a smaknuta je jednim telefonskim pozivom, bez objašnjenja.

Što je skrivila „Treća povijest“? Je li kriva to što je jedan od dvojice voditelja bio Tvrtko Jakovina, čovjek kojeg desna supkultura poima kao povjesničara socijalizma? Je li problem bio u tome što se „Treća povijest“ nije držala kurikularnih omjera i bar pedeset posto emisija posvećivala hrvatskim temama? Ili je naprosto riječ o goloj profesionalnoj ljubomori? Bi li „Treća povijest“ preživjela da je u goste zvala ideološke mezimce, Antu Nazora i Zlatka Hasanbegovića? Vjerojatno je sve od toga pomalo presudilo „Trećoj povijesti“.

Bilo kako bilo, nama i ovaj put preostaje tek žalovati lijepe stečevine hrvatske pameti i znanja koje profesionalni patrioti ubijaju. Kad proizvodnju ubiju, uslijedit će uvoz. S

hrvatskim patriotima obično tako bude, pa će tako biti i sada.

Legenda o Zvonimirovoj kletvi

20151230 Legenda o Zvonimirovoj kletviLegenda

Kralja Zvonimira legenda opisuje kao kralja koji je dobre pomagao, a zle progonio. Za dobrog kralja Zvonimira bijaše sva zemlja vesela jer bijaše puna svakoga dobra, kako u Primorju, tako i u Zagorju.

Ali u to se vrijeme dogodi da car bizantski, s voljom Svetoga Oca pošalje pisma moleći pomoć kralja Zvonimira kao draga brata i, među kraljevima kršćanskim, kralja poštovanoga. Kada dobri i sveti kralj Zvonimir primi pisma, zapovjedi po cijelom kraljevstvu svome neka se vitezovi i baruni sakupe kod pet crkava na polju kod Kosova (u blizini Knina).

I kada dođe rečeni dan, Zvonimir im pročita molbu neka odluče da li će, zajedno s drugom gospodom kršćanskom, iz drugih zemalja, a s pomoću Božjom, poći osloboditi mjesta na kojima je sin Božji za ljubav našu i otkupljenje svijeta na križu muku trpio i krv prolio, gdje je predao duh Ocu.

Ali čuvši to, ‘Bogom prokleti i nevjerni Hrvati’ počeše vikati na svetoga kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevjerni Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo svoga kralja i krv njegovu prolijevati.

I kralj, ležeći u krvi, prokleo je hrvatski narod rekavši: ‘Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi!’ Ispuštajući dušu, prokle kralj Zvonimir nevjerne Hrvate, da nikada ne bi imali gospodara svoga jezika.

Tako kazuje legenda.

Povijest

A sve je počelo tako lijepo.
925. ili nešto ranije knez se Tomislav, zahvaljujući širenjem područja, jačanjem vojne sile i porastom vlastite moći, proglasi kraljem, za što je dokaz pismo pape Ivana X koji u njemu Tomislava oslovljava titulom rex (kralj).

Slijedile su godine u kojima je Hrvatska manje-više imala atribute državnosti: kralja, teritorij, vojsku, vjeru. No vremena su se mijenjala. Sve više ratova je doprinosilo urušavanju hrvatske samostalnosti. Metež je iskoristio Bizant i zavladao dalmatinskim gradovima koje je ubrzo prepustio Mlečanima. Iako sjeverna Hrvatska nije bila pripojena Ugarskoj, njezino je odvajanje znatno oslabilo hrvatsku državu.

Da bi zadržali hrvatskog vladara, Hrvati su se okupili oko izabranoga kralja Petra, poznatijeg kao Petar Svačić (1093.-1097.). On uspije sjediniti zemlje do Drave s Hrvatskom. Međutim, obnovljena jedinstvena Hrvatska bila je kratkog vijeka.

Godine 1097. u Hrvatsku prodire Koloman (1095.-1116.), ugarski kralj, koji je pobijedio hrvatsku vojsku na planini Gvozdu gdje pogiba i kralj Petar, posljednji kralj hrvatske krvi. Koloman je uspješno prodro do mora, zauzeo Biograd 1098. i priznao Mlečanima posjede na hrvatskom primorju.

Težnja Hrvata za neovisnost (prva u višestoljetnom nizu) izbila je nakon poraza Mađara u Galiciji 1099. Hrvati su to iskoristili i potisnuli Mađare iz Hrvatske. Koloman je nakon toga odustao od pokoravanja Hrvatske silom jer je uvidio da tako neće osigurati svoju trajnu i nesmetanu vlast u njoj.

Slijedi povijesni događaj koji potvrđuje Zvonimirovu kletvu, bila ona legenda ili ne. Kad ne može silom, može milom, pa se Koloman 1102. nagodi s najistaknutijima hrvatskim velikašima. Velikaši ga priznaše za hrvatskog kralja, obvezavši se o svom trošku ratovati do Drave, a o kraljevu s onu stranu Drave.

Time je Hrvatska 1102. izgubila svoju potpunu državnu neovisnost da bi je ponovo stekla tek 1991. I, naravno, opet ne zadugo.

Sadašnjost

Od tog povijesnog događaja poznatog još kao Pacta conventa pa sve do 1991. godine hrvatski narod nije imao „gospodara svoga jezika“. Redali su se vladari koji su govorili mađarski, austrijski, njemački, talijanski, srpski, srpsko-hrvatski ili obratno. Centri političke moći bili su u Budimpešti, Beču, Berlinu, Rimu, Vatikanu, Beogradu.

Od 1991. do 2013. godine, ‘čak punih’ 22 godine konačno je Zagreb postao centar političke moći. Kroz taj ‘dugi’ period imali smo ‘vladare’ hrvatske krvi ma kakvi oni bili, komunjare, ‘ustaše’, demokrati, autokrati, sposobni, nesposobni, stoka krupnog ili sitnog zuba, etc. Ali svi su govorili „svojim (hrvatskim) jezikom“.

2014., ulaskom u EU, započeo je proces koji vodi vremenima kad Hrvati opet neće imati „gospodara svoga jezika“. Centar političkog odlučivanja preselio u Beuxelles, a službeni jezik (bez obzira što mnogi tako ne misle) postaje engleski.

2015. godine hrvatski puk je za Predsjednicu izabrao bivšu tajnicu u NATO-u, Trojanskog konja organizacije koja ima za cilj stvoriti čvrsti „živi zid topovskog mesa“ prema vječnom neprijatelju zapadnih „univerzalnih vrijednosti“ – Rusiji.

Dalje su se stvari odvijale svjetlosnom brzinom. Izbori za Sabor, novi Trojanski konj zvan MOST koji je, uz svesrdnu pomoć najistaknutijih hrvatskih velikaša (svih fela), odigrao ključnu ulogu u oktroiranju (odabran bez ili mimo volje narodnih predstavnika) Premijera koji ‘malo šepa’ s hrvatskim jezikom i tako potvrđuje istinitost Zvonimirove kletve „da nikada ne bi imali gospodara svoga jezika“.

Budućnost

Prateći hrvatsku povijest, naročito posljednjih nekoliko godina svjedoci smo zanimljive, ali žalosne povijesti hrvatskog naroda.
Hrvati se neprekidno pitaju, kakvo je to prokletstvo nad njima, i kad će konačno prestati zla kob koja ih prati stoljećima? Je li to doista posljedica tisućljetnog prokletstva dobrog kralja Dmitra Zvonimira kojem Hrvati nisu znali odati poštovanje već su mu bez žaljenja oduzeli život, vidjeti će se po isteku tisućljetnog roka. Mnogi su nesigurni po pitanju godine, kada bi se tisućljetno prokletstvo nad Hrvatskom konačno moglo prekinuti. Međutim, ako je prema legendi i predaji prokletstvo kralja Zvonimira izrečeno 1089. godine, u trenutku smrti, tada nedvojbeno tisuću godina izlazi 2089. godine.

Hoće li se tada konačno Hrvatima svanuti, i maknuti se omaglica koja ih je obavila – vidjeti ćemo, ako ne mi, vidjeti će oni koji iza nas ostanu.
Ako prežive!

Povijest suvremene Rusije (7)

Robert Service
POVIJEST SUVREMENE RUSIJE
Sandorf, Zagreb 2014.

20151212 Povijest suvremene Rusije

Sedmi, završni dio
Citati i moji komentari

str. 355
Hruščov je još uvijek vjerovao daje povijest na strani komunizma. Njegovo samopouzdanje je bilo zarazno te je privuklo velik broj niže rangiranih partijskih dužnosnika i ambiciozne omladine. Kao Staljin tridesetih, i on ih je uvjerio da se problemi komunizma u SSSR-u mogu riješiti strožom primjenom temeljnih načela marksizma-lenjinizma. Time bi se, zaključio je, nužno odrekli Staljina i ponovno okrenuli Lenjinovim idealima. Mnogi su prihvatili njegov poziv da se učlane u Partiju i da pomognu uvesti promjene u javni život. Entuzijasti među njima bili su poznati kao „djeca 20. kongresa“.

Komentar s.c.
U našem slučaju „djeca 20. kongresa“ bi se na neki način mogli označiti kao ekipa skupljena, pomalo zbrda zdola, pod nazivom MOST. Jedan dio te grupe je sklon HDZ-u, no nezadovoljan je načinom kako on vlada. Dobivši neočekivanu veliku potporu, kojoj su se i sami iznenadili, sasvim su nespremni krenuli u pregovore s ‘starim političkim maherima’ što će na kraju, kad-tad, dovesti do njihove propasti.

str. 356-357
Ipak, još mnogo toga ostalo je nepromijenjeno, Hruščov je oslobodio milione ljudi, ali je kaznio samo nekolicinu Staljinovih prisnih prijatelja zbog zloupotrebe vlasti koju je redovito osuđivao. Naizgled, osim Berija i vođe tajne policije, nije bilo ozbiljnih prestupnika u cijeloj zemlji. Naravno, bilo bi teško izvesti pred sud sve koji su bili odgovorni za uhićenja i ubojstva za vrijeme Staljina; to bi dovelo dao antigulaga velikog kao Gulag, a sam Hruščov bio je robijaš. Međutim, izbjegavanje teme samo je učvrstilo nepovjerenje javnosti prema političarima.

Komentar s.c.
Mislim da u ovaj odlomak ne treba posebno komentirati. Paralela između Hruščova i Tuđmana po pitanju osude političara iz vremena Tita, odnosno Staljina je bjelodana. No jednako kao što je Hruščov bio politička ličnost u doba Staljina, tako je i Tuđman bio Titov kadar čak i nakon završetka rata. I on je izbjegavao temu tzv lustracije. Radije je ponudio odioznu pomirbu ustaša i partizana čime je ne samo otvorio put stvaranju nepovjerenja prema političarima već je trasirao put za oštru podjelu hrvatskog puka na dva tabora.

str. 360
Hruščovljeve ideje bile su zbrkane. Za vrijeme komunizma, kao što je to zamislio Lenjin u svom tekstu Država i revolucija, država će odumrijeti, a društveno uređenje bit će samoupravljanje; političke organizacije nestat će kad završi diktatura proletarijata.

Komentar s.c.
Da li je to „Lenjinovo“ samoupravljanje bilo jednako onom što ga je inaugurirao Kardelj uz Titov blagoslov? Ako je, onda nestaje još jedna od ‘originalnih’ ideja Titovog viđenja budućnosti komunizma i socijalizma.

str. 412
Većina televizijskih programa bila je strogo didaktička, ali publika je na njih reagirala bez imalo entuzijazma. Sport, trileri, varijetei, filmovi znanstvene fantastike i melodrame bili su popularniji: čak su i članovi Politbiroa bili siti bilo kakvog medijskog proizvoda koji je zahtijevao intelektualni napor.

Komentar s.c.
Mi smo, točnije naša javna TV, u tome znatno napredniji. Ona, naime, ne emitira nikakve didaktičke emisije kako puk i njegovi izabrani političari ne bi morali naprezati svoje sive stanice. Turske sapunice, beskrajni talk show-ovi uvijek s istim licima, big brother, farme, ručkovi za troje, četvero, petero etc su ono „što nas čini sretnim“.

str. 413
Članovima sovjetske Akademije znanosti – koji su imali posebne medalje – dodijeljeni su automobili s vozačima. Hijerarhija časti i privilegija bila je sukladna s hijerarhijom zanimanja. Manjina građana koja je uživala u tim beneficijama bila je dovoljno velika da značajno učvrsti sovjetski poredak.

Komentar s.c.
I u Jugoslaviji je bio primjenjivan jednaki sustav privilegija. Onda smo uveli demokraciju pa smo mislili da će taj sustav u ropotarnicu povijesti. Brus! On se i dalje nastavlja samo što sad privilegiju korištenja automobila, šofera, jeftine hrane u restoranima etc. koriste samo političari. Članovi HAZU-a o tome mogu samo sanjati.

str. 416
Stari paradoks je potrajao. S jedne strane, postojao je ogroman broj službenih zahtjeva za praćenjem provođenja zakonitosti; procjenjuje se da je za vrijeme Brežnjevljeve vladavine broj zakonskih odredbi koje su bile na snazi narastao na 600 000. S druge strane, kršenje zakona bilo je u porastu. Ključni zajednički cilj političkih vođa u Kremlju bio je smanjiti stalne izmjene politike i izbjeći unutarnje prepirke koje su im štetile.

Komentar s.c.
Ne znam koliko je takvih odredaba bilo kod nas, ali sam uvjeren da ih je u odnosu na broj stanovnika bio mnogo više nego u SSSR-u. Jednako vrijedi i glede kršenja propisa, od najnižih do najviših slojeva društva i vladajuće nomenklature. Jedino što baš ne vjerujem da HDZ i SDP imaju „ključni zajednički cilj…smanjiti stalne izmjene politike“ što je i razumljivo kad su dvije suprotstavljene strane koje moraju uvijek misliti i govoriti (da li i raditi?) kontra jedna drugoj.

str. 440
Gorbačovljev argument je bio da se država nalazi u „predkriznom“ stanju. Ako SSSR želi sačuvati veliku vojnu i industrijsku moć, mora se odreći metoda pretjeranog miješanja središnjice u planiranje i upravljanje. Uvjerio je plenum da je prijedlog Zakona o javnim poduzećima preduvjet za „stvaranje učinkovitog, fleksibilnog sustava ekonomskog upravljanja“. Plenum je odredio njegovo stupanje na snagu u siječnju 1988. godine.

Ali odluke Centralnog komiteta bile su jedno, a njihovo provođenje nešto sasvim drugo. Generalni sekretar privlačio je komuniste intelektualce, ali ne i partijske dužnosnike.

Komentar s.c.
Hrvatska se nalazi već godinama „u kriznom“ a ne „u predkriznom“ stanju pa nikako da vladajuća nomenklatura pokrene reforme koje bi nas iz krize izvukle. Zašto? Upravo zato što su „odluke Vlade jedno, a njihovo provođenje nešto sasvim drugo“. A onda se niotkuda pojavio MOST i počeo drviti po reformama kao da je to nešto novo, Einsteinova teorija opće relativnosti, ne znajući ili ne shvaćajući da njih devetnaestero niti mogu niti znaju te reforme provesti u djelo.

str. 503
Problem više nije bilo (u doba Jelcina, op.s.c.) postojanje jedne partije, nego previše stranaka. Razlike između stranaka nisu bile jasne, njihovi programi bili su opširni i opskurni, a strankama bi obično dominirao jedan vođa.

Komentar s.c.
Situacija se može bez ikakve ispravke preslikati na situaciju u Hrvatskoj.

Zaključak
Kakav zaključak sročiti nakon čitanja ove knjige, osim da sam saznao neke stvari i čitao o događajima za koje do sada ili nisam znao ili sam, temeljem popabirčenih tekstova, znao samo površno?

To što saznah, u krajnjem slučaju i nije najbitnije, barem ne za mene. Važnije je što sam čitanjem te knjige shvatio da je nažalost glavni motiv, glavni cilj svakog političara, bilo u kakvom god sustavu funkcionirao, borba za golu vlast. A ne, kako se to lijepo kaže, za interese zajednice kojoj bi trebali biti na čelu. Svi društveni sustavi nakon raspada prvobitne zajednice, vodili su ratove dobivali i gubili bitke samo da se dočepaju vlasti. To rade i danas.

Razlike su samo u metodama ratovanja. Danas su te metode manje drastične, u nekim zemljama vrlo suptilne. Da ipak stare metode nisu nestale (kao što se pomalo vraćaju i zarazne bolesti za koje smo mislili da smo ih eliminirali za sva vremena) dokazuje nova sila koja svoje načine ratovanja izvlači iz ropotarnice povijesti. ISIL i islamski fundamentalizam. O nekadašnjim ratovima za vlast običan puk i nije puno znao, iako je često puno trpio zbog njih. Današnja rasprostranjenost masmedija dovodi to ratovanje u naše domove, pred naša lica i truje naše duše, kako bi rekli ‘dušobrižnici’. Koji, nota bene, i sami sudjeluju u tim ratovima.

Ako se te nove metode zovu „demokracija“, nisam baš siguran da je to neki veliki napredak, a sigurno nije fundamentalan, niti je blagoslov za običan puk.

I na kraju, ne mogu a da ne uputim autoru jednu zamjerku. Autor se u ovoj opširnoj knjizi (preko 530 stranica), po meni nažalost, bavi samo događajima, a vrlo malo, rekao bih gotovo nikako ne bavi uzrocima koji su doveli do svega toga što se u carskoj Rusiji, boljševičkom SSSR-u događalo i što se danas u postboljševičkoj Rusiji (pogotovo putinovoj), događa.

Čitajući tu knjigu često su mi se misli vraćale na gimnazijske dane i satove povijesti. Nikad, priznajem, nisam osobito, volio povijest. Nisu me zanimali podaci, imena vladara, ratovi etc. Nisam, međutim, znao ni što bi me zanimalo. A onda smo, nažalost, tek u posljednjoj godini gimnazije iz povijesti dobili novog profesora Nikolu Dugandžića. On je stubokom promijenio moj odnos prema tom predmetu. Njegov glavni naglasak kod predavanja nije bio ŠTO se desilo, nego je pokušao objasniti ZAŠTO se nešto desilo. Od tog vremena meni je povijest postala zanimljiva i uvijek tražim, i veselim se kad nađem, literaturu u kojoj se povijest promatra iz tog rakursa. Nažalost, takve je literature, barem na hrvatskom jeziku i koliko je meni poznato, vrlo malo.

Da pojasnim slikovito. Razlika između načina predavanja N. D. i ostalih profesora slična je kao kad bi u vremenskoj prognozi meteorolog govoreći o prognozi vremena rekao ne samo da će biti ciklona, anticiklona, oluja, bura, jugo, dakle činjenične stvari, nego zašto će sutra biti anticiklona a ne ciklona, zašto će puhati bura a ne jugo etc.

Naravno, većinu gledatelja to ne zanima, njih zanima samo kakvo će biti vrijeme i prirodno je da se prognoze daju u formi kakva je uobičajena. Kao što je i većina učenika radije nabiflalo podatke, a nije se željela zamarati pitanjima zbog čega se nešto dogodilo.
Meni je ipak draža bila ova druga forma.