Ajmo malo političke fantastike!

20160212 Politička fantastika

Upada mi u sobu supruga, redoviti konzument svih vijesti i političkih emisija na TV, i kaže: „Zadnjih dana na svim vijestima i u svim emisijama pojavljuje se Ivan Tepeš. Karamarko kao da je nestao zadnjih nekoliko dana.“
I ne samo to, nego da se g. Orešković pojavljuje češće od Tomice. Ne znam ima li to kave veze s mojim postom „WANTED“ na sempercontra.blog.hr. Pustimo, ipak, to što netko iz vrha vlasti povremeno nestaje pa se ponovo vraća u žižu masmedija. Mene je više zaintrigirao razlog zašto se to događa.

Razmišljajući tako, ležeći na krevetu, u nadi da će mi to pomoći bržem ozdravljenju, pade mi na um jedan mogući scenarij, koji je, of course, čista ZF (za one koji ne znaju engleski) ili SF (za one koji ne znaju hrvatski).

Priča je temeljena na:

1. Premijera T. Oreškovića se dulje vrijeme nije moglo vidjeti, ali se nešto šuškalo da se mota po europskim prijestolnicama, komunicira i razgovara s čelnicima država, fokusirajući (originalni izrazi T.O.) se na neka pitanja. Postavlja se pitanje: koja?

2. Istovremeno njegov Prvi potpredsjednik ima težak zadatak da obrani ministre koje je sam izabrao od skandala i skandalčića, koji se na pojedine ministre lijepe kao muhe na govna. Naravno to radi, pojavljujući se u masmedijima, na način profesionalnog demagoga. O načinu ne treba trošiti riječi. Em je poznat iz bliže i dalje povijesti, em ste ga i sami mogli vidjeti i čuti.

3. Odjednom, Karamarko nestaje sa scene i na nju stupa ‘pravi’ branitelj čistoghrvatstva, pače sterilnoghrvatstva, gospodin Ivan Tepeš.

Pretpostavimo, na trenutak (što je vjerojatno), da g. Orešković nema drugih slabosti osim nedovoljnog poznavanja hrvatskog jezika i da ne zna puno o našem kompleksu ustaše – partizani, ali da vrlo dobro zna, ta kretao se u slobodnom i demokratskom svijetu cijeli život, što je to ANTIFAŠIZAM, i tko su antifašisti bez obzira na to zbog čega je netko 1941. godine krenuo u borbu protiv fašističkom nemani.

Osobno pak smatram da g. Orešković nije glup čovjek iako bi se to, onako ad hoc, moglo pomisliti kad se onomad prihvatio teškog posla, položaja Premijera gotovo napola podijeljene Hrvatske. Ako je moj sud točan, možebitno je Tim ipak shvatio gdje je osnovni problem ovog društava.
Nesloga i vječita, titanska borba dviju strana.

Jednih, koji su vođeni idejom za uspostavu samostalne države odlučili koristiti sva raspoloživa sredstva pa makar ona bila i hitlerovi tenkovi i ustaške kame, opravdavajući tom idejom sve zločine koji su zbog toga počinjeni.

Drugih, koji su se naoružavši se u početku samo komunističkom ideologijom i potaknuti strahom od noža, odlučili protiv tenkova i noža boriti, da bi potom, kao pobjednici, zaboravili protiv kakvih su se zločina borili pa ih i sami u pobjedničkom zanosu činili.

I kad je g. Orešković vidio da među zaraćenim stranama nema ni najmanje šanse za uspostavu mira, odlučio je potražiti savjet od onih koji su svoje grijehe nakon rata znali okajati i uspostaviti stabilnu državu, pa makar i kapitalističku.

What to do?, pitao je gdje god je došao.

Replace neo-fascists in government, dobio je odgovor. (prijevod Google, op.sc.)

Možebitno negdje i na njemačkom. Jer državama svojevremenog antifašističkog saveza, vjerojatno nije draga pojava nekog novog oblika iste spodobe ma gdje na svijetu, a pogotovo na brdovitom Balkanu. Naročito ne u samom vrhu vlasti neke demo(n)kratske zemlje, članice Europske unije stvorene na zasadama antifašizma s idejom da do fašizma nikad više ne dođe.

I dok je g. Orešković skupljao savjete i preporuke, g. Karamarku zasjala je sijalica i pomisli:
„Čuj, Tomo, ovo ne miriše na dobro? Je li moguće da mi je Tim pobjegao s udice, a bio sam uvjeren da se dobro zakačio.“ pomisli Karamarko i odluči se na neko vrijeme maknuti sa ‘svjetala pozornice’ u ‘sjenu politike’ gdje se i inače bolje snalazi. Slovenci bi rekli: „zahrptni delavec“.

A da ipak ‘antifašisti’ ne preuzmu masmedije, isturio je (političkog) pješaka, narod bi rekao – pik zibnera, neka iz prvih redova brani geslo ‘u boj u boj za narod svoj’, da ne upotrijebim onu, bolje i opće pozantu, grublju sintagmu. Pa ako g. Oreškoviću ipak uspije preuzeti uzde u svoje ruke, može izreći čuvenu rečenicu hrvatskih političara svih boja: nisam znao, nisam vidio, nisam čuo.

A g. Petrov u svemu tome? Iako bi se na prvi pogled moglo reći: a što je to, maže li se to na kruh, možebitno da su on i njegovi borci/bojovnici za ‘reforme’ neka vrsta katalizatora koji je ubrzao diferencijaciju tih dviju struja. Ako je to točno, onda će njihovo pojavljivanje na političkoj sceni, unatoč i usprkos, ipak odigrati važnu rolu.

Naravno dragi i štovani štioci, ovo je ipak samo čista ZF ili SF jednog ludog blogera (netko bi rekao komunjare, antihrvata i titoiste). Tko uopće, normalan, može pomisliti da bi Karamarko i HDZ popustili tamo nekom Kanađaninu. Ili ipak?

Priča o gospodinu Serđi i njegovoj elektrani

20150212 Plomin BUvodne napomene

Hrvatskoj je nepobitno potrebna izgradnja novih elektroenergetskih postrojenja (o tome, primjerice, „Živi zid“ u svom Programu ne piše ni slovca a reflektira na ulazak u Sabor). Do 2020. godine trebat će u Hrvatskoj ugasiti, zbog dotrajalosti, deset termoelektrana i termoelektrana-toplana. Zahvaljujući ‘zelenima’ neće i mi ćemo i dalje koristiti TE i TO sa zastarjelom tehnologijom umjesto da izgradimo nove i bolje.

Donkihotovsku borbu sa ‘zelenim vjetrenjačama’ već godinama vodi Marijan Kalea, dipl. ing.el. koji je svoj cijeli radni vijek proveo u ‘Elektroslavoniji’ na poslovima vezanim uz prijenos i proizvodnju električne energije. Ponukan agresivnim nastupima tzv branitelja okoliša i zdravlja ljudi, a rezultat kojeg je odustajanje od TE Ploče, odlučio sam, uz dozvolu autora, objaviti nekoliko članaka na temu termoelektrane, vjetroelektrane, FN elektrane etc. Sve sa ciljem da u ovoj temi dodam i jedan drugi diskurs.

Rekao bih i svoje osobno mišljenje glede sukoba ‘crnih’ i ‘zelenih’. Ako se ispostavi da su ‘crni’ bili u pravu, a akcije ‘zelenih’ se pokažu kao promašene, hoće li ovi potonji biti voljni odreći se blagodati električne energije. Možebitno da i ‘crni’ mogu biti u krivu, no tada ćemo barem imati struju ako baš ne idealno čist okoliš. I ne zaboravimo, pitanje zaštite okoliša je pokrenuto tek kad su se najveći potrošači dobro opskrbili izvorima koji ‘zagađuju’, i da daleko bogatije, SAD, i daleko uspješnije u razvoju, Kina, nemaju namjeru previše brinuti o ‘zelenilu’. I konačno: zagađenje okoliša ne poznaje granice. Možemo mi imati djevičanski čistu industriju i proizvodnju bilo kojeg oblika energije, i dalje ostaje zagađenje koje nam lifraju ‘crni’ iz bližih i daljih zemalja.

Obilazak TE Plomin 1 i 2
autor Marijan Kalea, dipl.ing.el.

Sudjelovao sam nedavno (u studenom) na konferenciji u Rovinju Energetska i procesna postrojenja, gdje sam imao referat o elektroenergetskom pogledu na električne automobile. U referatu iznose se energetska, okolišna i ekonomska svojstva električnih automobila, ilustrirana primjerima dva aktualna, načelno i izgledom posve jednaka, Mercedesova automobila, jednog u dizelskoj, a drugog u električnoj verziji, sve izneseno koristeći stvarne numeričke podatke s početka 2014. godine. Dakle: racionalno, bez emocija. Što je zaključak mojega izlaganja?

U Hrvatskoj uvoz je posljednjeg desetljeća bio oko trećine bruto potrošnje električne energije, a primjerice 2011. i 2012. godine (naglašenije sušnih godina) uvoz je bio preko 40%. Stoga je nerazumno favorizirati korištenje električnog automobila u nas, jer time djelujemo na povećanje uvoza najplemenitijeg oblika energije, električne energije, na račun sniženja uvoza sirove nafte ili naftnih derivata. Ako baš hoćemo (i imamo novaca za to), možemo si kupiti još doista vrlo skupocjen električni automobil za korištenje u gusto naseljenim urbanim sredinama, jer time ćemo (ali) lokalno opterećenje okoliša sniziti na nulu. Akumuliramo li energiju noću, poboljšat ćemo korištenje elektroenergetskog sustava a potrošnju električne energije nećemo bitno povećati, jer će se raditi o relativno malenom broju elektroautomobila. Usput: dizelska i električna verzija troše podjednako primarne energije na 100 kilometara.

Prvog dana konferencije, popodne, išli smo na izlet – tko je htio – u dva autobusa, dakle 90-tak ljudi, u Termoelektranu Plomin, jedno sat i pol vožnje od Rovinja. Taj bih razgled preporučio svakome, tko se kod nas zalaže protiv TE Plomin C na ugljen. HEP bi trebao organizirati jednodnevne ekskurzije iz svih većih mjesta Hrvatske, kako bi se što veći broj skeptika uvjerio u neškodljivost termoelektrane na ugljen.

Putem, u našem autobusu, do dolaska u termoelektranu pričala su priču o toj elektrani gospoda Serđo Klapčić, dugogodišnji direktor TE Plomin, i njegov kolega Mihajlo Mirković, današnji direktor. Gospodin Serđo je stariji (ima nekoliko godina do mirovine) a njegov kolega je dosta mlađi. Priča gospodina Serđe, bila je uzbudljivija i nešto opširnija, njegov mlađi kolega nije se htio sa Serđom nadgornjavati (kako bi rekao naš pisac Jergović), a Serđo, opet, uz svoje doista bogato višegodišnje iskustvo nije mogao prestati s iznošenjem činjenica, uspomena i doživljaja iz izgradnje te pogona i održavanja, osobito agregata TE Plomin 2. Jer u doba izgradnje i puštanja u pogon (1969.) TE Plomin 1, on – dakako – nije mogao raditi u toj elektrani, jer TE Plomin 1 je 45-godišnjakinja, kako joj tepa Serđo.

Dakle, čovjeka toliko oduševljena svojim poslom i svojom elektranom (rekao bih: gotovo zaljubljenog u elektranu) teško je susresti.

Sve što ću ovdje napisati (a pišem to navečer, nakon obilaska elektrane) odnosi se na sjećanje kazivanja gospodina Serđe, u sjećanje zavukle su se i pogreške, ali – nadam se – kvalitativno iznijeti ću istinu o TE Plomin, a unaprijed se ispričavam čitateljima i gospodinu Serđi za te nenamjerne pogreške. Prosječan čovjek nije kadar toliko toga upamtiti, koliko Serđo zna.

Pridobivanje ugljena u Labinštini prvi se put spominje u nekom venecijanskom spisu iz 1626. godine. Sve do 1999. godine tu se kopao ugljen i TE Plomin 1 bila je oslonjena na ugljen iz ugljenokopa Raša, čije vađenje je bilo sve neekonomičnije jer se radilo o sve većim dubinama iskopa, a i sadržaj sumpora bio je previsok (preko 10%). I danas – kaže Serđo – svaka porodica u Labinštini ima nonu, tatu ili strica, ujaka koji je bio rudar.

Nakon 1999. godine TE Plomin 1 (115 MW) funkcionira na uvozni kameni ugljen, a tako se doprema ugljen i za TE Plomin 2 (210 MW), koja je puštena u pogon prvi put 1999. godine, a u komercijalnom je pogonu od 2000. godine. Njenu izgradnju, koja je započela 1985. godine, a polovični dovršetak prekinuo rat, da bi se 1996. zaključio sporazum između HEP-a i njemačke tvrtke RWE iz Essena, kojim će se dovršiti izgradnja elektrane uz učešće 50% : 50% (HEP : RWE). Njenu će proizvodnju otkupljivati HEP, a trajanje zajedničkog korištenja protegnut će se do 2015., nakon koje godine TE Plomin 2 prelazi u vlasništvo HEP-a. Nije nam otkrivena proizvodna cijena TE Plomin 2 (poslovna tajna, kaže Serđo) ali je rečeno da se bitno ne razlikuje od cijene TE Plomin 1, koja iznosi nešto ispod 5 eurocenta/kWh, dakle sumjerljivo današnjoj veleprodajnoj cijeni na europskoj elektroenergetskoj tržnici (a dobava je kod kuće).

TE Plomin doista je uzorna, u svakom pogledu. Nigdje iskorištenih sanduka, hrđavih čeličnih komada ili grumena ugljena. Velik je to pogon, dobro je što smo ga obilazili autobusom. Ponajprije, sve zgrade okrečene su bijelom bojom, ukoliko se uopće radi o klasičnim zgradama u krugu TE Plomin, a ne o robusnim čeličnim konstrukcijama. Vjerojatno zato da se svaki dobronamjerni posjetilac uvjeri kako zgrade nisu zacrnjene ugljenom prašinom ili prašinom iz plinova izgaranja. U okolišu elektrane, također nema traga – na krovovima i zidovima obližnjih kuća – tom crnom vragu. Iz dimnjaka izlazi nevidljivi dim. Dimnjak visok 100 metara (za agregat TE Plomin 1) je izvan funkcije, a drugi je visok 340 metara (za oba sadašnja agregata). Taj drugi je 12-ti po visini dimnjak u elektranama na svijetu! Danas, uz današnje metode filtriranja, odsumporavanja i otklanjanja dušikovih oksida iz dimnih plinova, ne bi se uopće sagradio toliko visoki dimnjak.

Visina kotla u TE Plomin 2 je impresivna: preko 100 metara. Kotao visi na čeličnim potpornim stupovima i pri zagrijavanju izduži se prema dolje za 47 centimetara. Sadrži 200 kilometara cijevi u kojima se voda pretvara u paru vrelim plinovima izgaranja koji dostižu 1200 Celzijevih stupnjeva. Svježa para (535 oC/147 bara) pogoni turbine.

Kameni ugljen dovozi se brodovima (najveće duljine 230 metara, a širine 33 metra), a najveći sadrže otprilike 65 tisuća tona ili nešto više. Godišnje treba spaliti oko milijun tona ugljena, dakle treba pristati 15-tak (okruglo: nešto više nego jedan mjesečno) brodova, ovisno o njihovoj veličini. Ovaj tren, uskladišteno je bilo oko 150 tisuća tona, na otvorenom odlagalištu koje može primiti četvrtinu godišnje potrošnje ugljena, oko 250 tisuća tona. Kupnja ugljena odvija se putem javnog natječaja, a brodovi dolaze iz Južnoafričke Republike, iz Indonezije, iz Rusije, … – tko ponudi jeftinije. Ugljen ima donju ogrjevnu vrijednost 24 do 29 MJ/kg, a sadržaj sumpora 0,3 do 1,4%.

Izgrađen je posebni pristan za toliko velike brodove, izdubljeno je zatečeno dno u morskom zaljevu, kako bi oni mogli sigurno uploviti. Ugljen se pomoću posebnog spiralnog svrdla uloženog u cijev ‘isisava’ iz broda i posve zatvorenim transportnim tunelom, pokretnom cijevnom trakom dovodi do otvorenog odlagališta. Istovar jednog broda traje približno 100 sati. Kod pretovara, dakle, nema prašenja, a uskladišteni ugljen je uvijek donekle vlažan te nema odnošenja sitnih čestica vjetrom. Velika većina termoelektrana u svijetu na ugljen ima otvorena odlagališta; ipak pri izgradnji TE Plomin C, izgradit će se i natkriveno, zatvoreno odlagalište ugljena (naravno ako ‘zeleni’ na ovom mjestu ne sagrade TE na plin – skupo, ili pak vjereoelektrane – koje rade samo kad ima vjetra, op.s.c.)

Neprekidno se izuzima ugljen iz odlagališta i transportira (opet zatvorenim tunelom) do kuglastog mlina za mljevenje ugljena, gdje se osušeni ugljen melje na finoću pudera! Nakon toga, ugljena prašina upuhuje se u ložište kotla gdje dolazi do spajanja ugljika iz ugljena kisika iz zraka i razvijanja topline, uz emisiju ugljikova dioksida, prvenstveno. Dimni plinovi, nakon uklanjanja čestica u elektrofiltru, odlaze u postrojenje za odsumporavanje, gdje se odvija kemijska reakcija čiji je rezultat gips i čisti dimni plin, koji se odvodi dimnjakom. Gips se isporučuje Cementari u Koromačnom. Radi ispunjenja uvjeta iz odgovarajuće direktive EU, ugovorena je isporuka postrojenja za uklanjanje dušikovih oksida iz dimnih plinova.

Više od pet tisuća posjetilaca obišlo je do sada elektranu. Uključivo čitavo sadašnje općinsko i županijsko rukovodstvo iz Ploča, koji su bili oduševljeni onim što su vidjeli. Ali kada su se vratili u Ploče, vijećnici županijske skupštine bili su jednoglasno protiv TE Ploče na ugljen; turizam, mandarine, …(toliko o vjerodostojnosti naših političara, op.s.c.)
„Ne volimo publicitet, najsretniji smo kada nas puste na miru da delamo svoje delo!“ izjavljuje skromno Serđo.

Rashladna voda uzima se iz mora i otvorenim kanalom (duljim od jedan kilometar) dovodi do kondenzatora. Brzina toka vode u tom kanalu je impresivna, ogromnu količinu za rashladu proguta elektrana. Taj kanal odnedavna se čisti od nanosa algi i školjki pomoću osobitog samohodnog stroja, koji funkcionira bez radnika, a omogućuje pogon elektrane tijekom čišćenja kanala. Na početku pogona TE Plomin 1 ustanovilo se da je francuski isporučitelj glavne opreme, isporučio turbinski kondenzator predviđen za hlađenje slatkom vodom, a elektrana je izgrađena tako da koristi morsku vodu za hlađenje te je rapidna bila korozija kondenzatorskih cijevi. – Svako iskustvo se plaća – govori Serđo. To je dakako sanirano ugradnjom cijevi otpornih na slanu vodu, a nekakav međunarodni sud u Parizu presudio je 2 milijuna franaka kao odštetu elektrani. Napojna – dakako slatka – voda (iz nje se dobiva para) dobavlja se iz lokalnog izvora, odakle ide u kemijsku pripremu vode gdje se pročišćava na visoku čistoću. Nakon kondenziranja, voda se napojnim crpkama vraća u kotao.

„To je elektroenergetska simfonija, glazba za moje uši!“ reče Serđo širom rastvorenih ruku, pogleda uperenog u nebo, nakon što nas je izveo uz rub zgrade strojarnice; iza naših leđa dopirao je snažno-impresivan zvuk, mrmorenje, turbogeneratora, a pôd je pod nogama drhturio.

Pri obilasku strojarnica oba turboagregata, Plomina 1 i Plomina 2, kaže Serđo:
– Dnevno, proizvodimo električne energije čija je tržišna vrijednost oko 7 milijuna kuna, hej, koji su to šoldi! – povjerljivo se sagnuvši prema nekolicini svojih slušatelja uz zaglušnu buku turboagregata.

Turbinu Plomina 2 isporučila je Tvornica turbina iz Karlovca, generator i električno rasklopno postrojenje Končar, također sustav upravljanja i nadzora. Kotao: Đuro Đaković po licenci Sulzera. Dakle, ključne jedinice elektrane – domaći proizvod! Naravno, da je projekt elektrane izradio također domaći Elektroprojekt iz Zagreba.

Na zidu komandne prostorije, velikim slovima ispisan je rudarski pozdrav ‘Sretno!’. Prosječno se godišnje proizvede 2,1 TWh električne energije, što predstavlja petinu ukupne hrvatske proizvodnje u dobro vlažnoj godini (u suhoj više od petine). Godišnja raspoloživost je oko 98%, dakle 2% vremena elektrana nije raspoloživa za pogon, ukupno jedan tjedan (pitam ‘zelene’: kakva je situacija s vjetrom i suncem?, op.s.c.). Svake 3 godine obavlja se temeljitija revizija. Kada smo mi bili u posjetu, ukupno opterećenje oba agregata bilo je otprilike 330 MW i to je uobičajeno – TE Plomin je temeljna elektrana uz stalno opterećenje.

Već smo svi sjedili u autobusu, koji će nas odvesti u obližnju seosku gostionicu, gdje će nas domaćini počastiti pićem i (mi bismo, u Slavoniji rekli) ‘poderanim gaćama’ ututkanim u štaubšećer. Ali, još smo u elektrani u podnožju nekog glomaznog postrojenja. Otvoreno prizemlje, čelični stupovi i čelične grede. Polumrak; u dubini žmirkaju žarulje u vodonepropusnim, industrijskim armaturama. Serđin kolega gospodin Mihajlo kaže u autobusni mikrofon:
„Ako je netko uzeo mačku, neka je vrati. To je naša mačka!“

Pogledam u tamu neposredno uz autobus i imam što vidjeti. Jedan mačji par u ljubavnom milovanju; momak mačak udvara se mačjoj dami. Autobus polagano kreće ne dopustivši mi da vidim je li igra završila očekivanim finalom…

 

Kako je nestala Priča bez Knjige

– Deda – reče jednog dana Unuka – sjećaš li se kad sam te zamolila da mi ispričaš Priču bez Knjige?
– Da – odgovori Deda, pogledavši Unuku preko ruba novina koje je upravo čitao – zar se ti još toga sjećaš dijete moje? – začuđeno upita Deda.
– Kako se ne bih sjećala, baš je to bila lijepa priča. Samo znaš, ja sam vjerojatno zaspala negdje prije kraja. Prisjećam se kako si pričao o Baki i njezinoj Unuci koja joj čita Priču iz bakine bilježnici, gdje je Priča našla svoj dom nakon dugog lutanja svijetom. Nažalost ne sjećam se o čemu je Priča pričala.
– Nisam ni ispričao što je Priča pripovijedala, jer ni sam ne znam – htjede Deda reći Unuci, ali se u posljednji čas predomisli.
– Pričekaj malo, davno je to bilo kad ti ispričah priču. Moram se prisjetiti što je Priča pripovijedala.
Deda sklopi novine, skine svoje naočale i sve zajedno stavi na stolić pokraj sebe.
– Ajde kćeri moja, donesi dedi čašu hladne vode da osvježim grlo kako bih lakše pripovijedao, a ja ću se valjda do tada prisjetiti kako je to bilo.

Unuka se digne, ode u kuhinju po vodu i pomisli – baš je moj Deda dobar. Uvijek je spreman ispričati neku zgodnu priču. Sigurno će se i ovog puta sjetiti što je Priča pripovijedala.
Kad se Unuka vratila, Deda prihvati čašu, zahvali Unuci, otpije gutljaj, udobnije se namjesti u svojoj staroj stolici s visokim naslonom, stavi noge na stolčicu da staro srce žilama lakše progura krv, pročisti grlo i započne pričati smirenim glasom.

* * *

Bilo je to u davna vremena.
Vremena kad su muškarci išli u lov i ribolov. Njihove žene su skupljale plodove kojima ih je Priroda darivala, brinule se o djeci, pripremale hranu i šile odjeću od koža životinja što su ih ulovili muškarci. Živjeli su u malim zajednicama, najčešće u kakvoj spilji, od šiblja i blata napravljenoj potleušici ili pak u kakvoj brvnari sagrađenoj od grubo tesanih greda. Muškarci su znali danima lutati u potrazi za lovinom, i malo su viđali svoje žene i djecu.
Jednima i drugima kroz to vrijeme događale su se razne zgode i nezgode. Oni su te događaje pamtili i kad su se ponovo okupili u svojim nastambama jedni drugima pričali što su doživjeli dok su bili odvojeni jedno od drugoga. Kako nisu posjedovali ništa drugo čime bi mogli predočiti ono što su doživjeli osim govora, trebali su, pričajući svoje dogodovštine, slušateljima dočarati sve ono što su i sami doživjeli. Riječima su trebali predočiti sliku kraja u kojem se nešto desilo opisujući njegov izgled, boje prirode koja ih je okruživala, njezine zvukove, glasanje životinja koje su lovili, mirise koji su ih okruživali. Žene bi opisivale izgled novo ubranog ili tek izniklog bilja, smijeh i plač djece, strah od munja, gromova i oluja kojeg su doživljavale kao bijes bogova, huku vjetrova što su zavijali oko njihovih nastambi. I sve to što su jedni drugima ispričali trebali su pamtiti kako bi onda mogli opet nekome drugom ispričati što vjernije i ljepše.
I tako su generacije i generacije ljudi pamtile i pričale. Bile su to Priče bez Knjige.

Ponekad nisu zapamtili baš sve onako kako su čuli. Neki su opet željeli da njihova priča bude ljepša i zanimljivija od priče koju su čuli, pa su ovisno o svojoj mašti i sposobnostima pričanja znali priče uljepšavati, proširivati i u priče unositi nove događaje i ljude koji nisu uopće postojali. Ti izmišljeni događaji bili su još zanimljiviji od izvornih. Izmišljeni ljudi su bili jači, veći ili pametniji, imali su nadnaravne sposobnosti i tako su malo pomalo priče iz zbilje postale priče iz mašte. Nastale su legende.

A onda je jednog dana netko, slušajući priču, uzeo kratko drvce i počeo u mekoj zemlji ispred sebe crtati slike koje su mu su pojavljivale u mislima slušajući pripovjedača. U početku su to bile realne slike onoga što je čuo: nacrtao je životinju, kuću, rijeku, oblake, drveće, sunce. Kad je pričanje završilo, ispred njega su se redale slike događaja iz priče. Ponekad su te slike ostale u vlažnoj zemlji, nisu ih pregazili nogama i poravnali. Ostale bi nekoliko dana, ponekad i duže ako nije bilo kiše koja bi ih isprala. Vrativši se nakon nekog vremena našli su ih i na temelju slika prisjetili se svega što je pripovjedač izgovorio.

Sad više nisu morali baš sve pamtiti. Ako su nešto zaboravili slike su ih podsjetile.

Jednog dana netko se dosjetio, od meke gline napravio pločicu i u nju ucrtavao slike. Pločica se ponekad na suncu posušila i slika je živjela mnogo dulje nego u mekoj zemlji. Netko pak je ogulio koru drveta i s unutrašnje strane komadom ugljena crtao slike. Kasnije bi koru smotao i tako crtež zaštitio. Onda je nekome slučajno glinena pločica pala u vatru i kad se vatra ugasila našli su u pepelu ispečenu glinenu pločicu na kojoj je crtež ostao vidljiv sve dok se pločica nije nekim slučajem razbila.
Da bi mogli što više toga nacrtati slušajući priče, počeli su umjesto slika crtati stilizirane slike pojedinih stvari, događaja i zvukova, stvarajući simbole. Bili su to počeci pisma.
Simboli su bili sve raznovrsniji, označavali su sve više i više pojmova, glinenih pločica bivalo je sve više. Umjesto kore drveta koju su dugo koristili za upisivanje simbola,otkrili su kako se od pojedinih vrsta biljaka može praviti njezin nadomjestak. Bio je trajniji i po njemu se lakše pisalo. Nastao je papirus, preteča papira.
Ljudi su pisali sve više i više nisu trebali pamtiti događaje. Ipak još uvijek su čitajući morali zamišljati zvukove, slike i mirise.

* * *

Prolazilo je vrijeme.
Zahvaljujući pismu ljudi su bili u mogućnosti ostaviti svojem potomstvu sve svoje znanje. Potomci su zahvaljujući tome mogli nastaviti dalje. Nisu trebali uvijek počinjati ispočetka oslanjajući se samo na nesigurne priče i legende.
Jednog dana izumili su radio i pojavila se prva radiostanica. Ljudi su počeli priče objavljivati na radiju. Priču su pratili zvukovi koji su dočaravali događaje o kojima se govorilo u priči. Slušatelji više nisu morali zamišljati zvukove. Čuli su ih sa radija. Ipak još uvijek su slušajući radio morali zamišljati slike i mirise.

* * *

Prolazile su godine.
Ljudski um je nezaustavljiv. Izumio je kako proizvoditi pokretne slike. Pojavio se film, a potom i televizija. Gledateljima je ostalo samo da u svojoj mašti zamišljaju mirise. Gledajući tako film o događajima u nekom selu, vidjeli su slike pašnjaka prekrivenih cvjetovima raznih boja, gledali let i slušali zujanje kukaca, vidjeli stado krava i čuli po koje mukanje, gledali seljane kako pjevajući rune kukuruz. Više nisu trebali pamtiti priču niti zamišljati slike i zvukove. Ipak još uvijek nisu mogli osjetiti mirise procvjetalih livada, svježe izorane zemlje, miris krava i svježe podojenog mlijeka. Mirisi su ostali kao jedino nešto što su morali zamišljati.

Deda završi priču i reče:
– No, jednog dana ljudi će izmisliti i napraviti televizijski prijamnik koji će, ovisno o priči koju će prikazivati, ispuštati odgovarajuće mirise. Tada će ljudi konačno prestali maštati. Pretvorit će se u gutače priča, slika, zvukova i mirisa. I kako neće trebati ništa pamtiti i zamišljati prestat će pričati Priče bez Knjige. Možda će to još jedno vrijeme znati samo vrlo, vrlo stari ljudi koji su u djetinjstvu od svojih roditelja, baka i djedova slušali Priče bez Knjige – završi Deda i pogladi Unuku po kosi.
– Ti si Deda jako, jako star i zato pričaš tako lijepe Priče bez knjige – reče Unuka i poljubi Dedu u obraz.

U Dedinom oku zacakli se suza radosnica i on, nagnuvši se prema Unuci, poljubi je u čelo.

Priča bez Knjige

Deda zaklopi knjigu iz koje je Unuci prije spavanja čitao priču.
„Laku noć Unuko. Sada lijepo zatvori oči, spavaj i lijepo sanjaj“, reče Deda i poljubi je u čelo.

„Deda“, prozbori Unuka „ da li bi mi htio ispričati priču bez knjige?“
Deda se začudi:
„Kako to misliš priču bez knjige?“
„Tako da mi pričaš, a ne čitaš!“ odgovori Unuka.
Deda se malo zbunio. Nije očekivao takvu želju. Do sada nikada nije tražila takvo nešto. No Deda je star. Sjeća se On kako je i njegova Majka govorila priče bez knjige, a i On je svojim Sinovima često prije spavanja, ležeći uz njih, izmišljao priče.
„No dobro“, reče Deda i počne priču, priču kojoj u tom trenutku nije znao ni početak, a kamoli kraj.

***

Jednom davno (u izmišljenim pričama vremena su uvijek davna) bila jedna Priča bez Knjige. Netko ju je jednom ispričao, nije je zapisao i zaboravio na nju. A Priča je ostala. Sama. Lutala je svijetom tražeći nekoga tko bi je ispričao i zapisao u knjigu. No sve knjige koje je susretala već su bile pune drugih Priča i za nju u njima nije bilo mjesta. A kako je bila bez Knjige nitko je nije primjećivao, nitko se nije na nju osvrtao. Prolazili su dani, mijenjala se godišnja doba, mala djeca, kojima je bila namijenjena Priča, odrasla su i da je Priča i bila u Knjizi, ne bi ih više zanimala. A Priča je i dalje lutala svijetom, tražeći nekoga tko bi je ispričao i zapisao. Bila je vrlo tužna i nesretna.

Lutajući tako, stigla je u jedno malo seoce. U daljini su se nazirala plava brda ovjenčana bijelim oblacima. Hodala je po šljunkom nasutoj cesti i gledala lijevo i desno. Uz cestu su se nizale male kućice crvenih krovova ispred kojih su se nudila pogledu lijepo uređena dvorišta obrubljena ogradama od grubih dasaka ili pletenog pruća. U dvorištu je vidjela gredice procvalog cvijeća, kokice, piliće, pokoju patku ili ljutog gusana, a u jednom se šepurio veliki puran, i raširivši svoj prekrasan rep ljutito ćurlikao: puć, puć, puć.
Sve je to promatrala naša Priča i bivala sve tužnija. Toliko ljepote, života i radosti oko nje, a ona je sama, za nju nitko ne zna.

Hodajući tako cestom, stigla je i do posljednje kuće u seocetu. Bila je to mala prizemnica. Na prednjem zidu dva prozorčića i mala vrata sa starom željeznom bravom. Na prozoru glinene tegle s crvenim cvjetovima. Zidovi napravljeni od blata bijelili su se obojeni vapnom, a krov prekriven žuto-smeđom slamom kao da je govorio: star sam, star sam. Ispod prozora mala drvena klupica i na njoj sjedi Baka. Vidjelo se da je stara, možda već ima i stotinu godina.

Kao da ju je nešto privuklo, Priča se okrenu baki, pogleda je, učini joj se da i Ona Nju vidi,i reče:
„Dobar dan Bako!“
„Dobar dan“, odgovori Baka, ili se Priči samo pričinilo da čuje Bakin glas. „A tko si ti?“ nastavi Baka.
„Ja sam Priča bez Knjige“, odgovori. „Tako sam tužna, nitko ne zna za mene. A ja sam uvjerena da bi se mnoga Djeca radovala da im netko priča o meni!“
„Ja ništa ne znam o tebi“,odgovori Baka, „a čitati ne znam!“
„Imaš li možda neku knjigu u kojoj ima još mjesta za mene?“ upita Priča.
„Nemam ti ja knjiga“, odgovori Baka. „Ali ima jedna stara prazna Bilježnica koju sam kupila davno misleći da ću u nju, učeći pisati, pisati svoja prva slova. Možeš se sakriti u nju. Onako je nitko ne treba.“

Tako se naša mala Priča uvukla u Bilježnicu i tu se smirila. I sama Bilježnica kao da se probudila i proljepšala. Bila su to prva Slova koja su se nakon mnogo godina pojavila na njezinim starim, pomalo memljivim stranicama. Ulaskom u Knjigu Priča je izgubila sposobnost razgovora. Moglo se je samo čitati.

***

Opet su prolazili dani, tjedni, mjeseci. Priča je u početku bila sretna što je našla svoju Knjigu. Kako je vrijeme prolazilo, postajala je opet sve tužnija. Nitko nije uzimao u ruke Bilježnicu, nitko nije listao njezine žute listove i nitko nije čitao Priču. Priča nije više bila sigurna da li je bilo dobro što je pristala ući u tu staru Bilježnicu. Iz nje više nije mogla.

Doduše Baka je povremeno uzimala u ruke Bilježnicu. Svojim starim smežuranim prstima okretala je stranice i dolazila do lista na kojem je počinjala Priča. Nastavila je listati do kraja Priče. Kad je opet došla do blijedo žuti prazni listova, zatvarala bi Bilježnicu. Nije znala čitati i nije mogla razgovarati s Pričom. Premda nije mogla znati za raspoloženje Priče, kao da je osjećala kako je ona tužna i nesretna.

Imala je Baka malu Unuku. Dolazila je Unuka kao mala djevojčica u pratnji roditelja. Baka je razmišljala da li da roditeljima ispriča svoj susret s Pričom, ali joj je uvijek nešto govorilo: oni su odrasli, oni to neće razumjeti. I zato je šutjela i nije ništa govorila ni o Priči ni o Bilježnici.

***

Unuka je odrastala i pošla u školu. Naučila je pisati i čitati. Jednog dana roditelji su pomislili kako je Unuka dovoljno velika i može sama otići u posjet Baki. Spremili su je, dali joj male poklone za Baku i rekli:
„Sada si već velika i možeš sama do Bake. Imamo puno posla pa ćemo ostati kod kuće. Puno je pozdravi. Vjerujemo da će Baka biti ponosna na tebe što si došla sama.“
I tako je Unuka otišla Baki sama. Baka se jako iznenadila kad je vidjela Unuku bez roditelja.
„O, pa ti si zaista velika djevojčica“, uzviknu Baka i zagrli Unuku.
Unuka je dala Baki poklone, prenijela pozdrave mame i tate, pa su njih dvije sjele na klupu ispod prozora i razgovarale. Baka je donijela sok borovnice koja je sama pripravila i dala Unuci. Ona zahvali i s uživanjem otpi gutljaj.

Baka, kao da je jedva čekala da bude nasamo s Unukom, reče:
„Imam ti nešto zanimljivo ispričati. Nešto što mi se dogodilo jako davno, dok si ti bila vrlo mala.“
I ispriča Unuci sve o Priči: kako joj je jednog dana, davno, netko poželio dobar dan, kako je to bila čudna Priča, kako se uselila u njezinu staru Bilježnicu i eno je i danas tamo. Ali otkako je ušla u Bilježnicu s njom se više ne može razgovarati. A ja ne znam čitati.

„Ali Bako, ja znam čitati!“, uzviknu Unuka. „Gdje čuvaš tu svoju Bilježnicu?“
„Eno je u kuhinji u kredencu“, odgovori Baka.
Unuka ode u kuhinju, otvori kredenac i ugleda Bilježnicu. Učini joj se kao da je najednom zasjala nekim čudnim sjajem. A možda je tako i bilo, jer su kroz kuhinjski prozor ulazile sunčane zrake zalazećeg Sunca i padale na Bilježnicu. Uzme je pažljivo objema rukama i otrči do Bake.
„Evo“, reče i pruži joj Bilježnicu.
„A ne, samo je ti zadrži i potraži početak Priče“, reče Baka poljubivši Unuku u kosu.

Unuka uzme Bilježnicu, sjedne na klupu pokraj Bake, stavi Bilježnicu na krilo i polako svojim malim, mladim prstima počne okretati stranice. Bilježnica kao da je promijenila boju. Listovi su postali bjeljiji, možda su se malo i izravnali, kao da su počeli mirisati po proljetnom cvijeću koje je upravo procvalo u Bakinom dvorištu. Okrenuvši nekoliko praznih listova Unuka nađe početak Priče. Pogleda slova i vidje da su velika, lijepa, vesela. Izgledalo je kao da jedva čekaju da ih netko čita. I Ona počne čitati. Čitala je polako, tek je naučila, ali njoj se to učinilo mnogo lakše nego u školi. Čitala je punim srcem, unosila se u Priču, a Baka je pozorno slušala. Sva se pretvorila u uho. I kada je Unuka završila, u očima Bake i Unuke pojaviše se suze. Bile su to suze radosnice.
Unuka opipa svojim malim prstima listove Bilježnice i učini joj se da su i oni pomalo vlažni.

„Tako je Priča postala poznata svima!“ reče Deda i pogleda svoju Unuku. No Ona je već spavala čvrstim snom.
„Kakav kraj Priče sanja?“ pomisli Deda, još jednom poljubi Unuku i tiho izađe iz sobe.

Dva dobrotvora

Ovih se dana u tiskovinama i na dalekovidnicama piše i govori o dobrotvoru, nazovimo ga u priči – Prvi Dobrotvor. Priča o njemu i njegovom životnom putu zvuči kao bajka za koju smo do sada mislili da se može dogoditi samo u Americi.

Dobrotvor je u čabarski kraj stigao iz rodnog kraja na brdovitom Balkanu, iz zemljice Bosne, mjesta kraj Travnika u ljeto 1952. godine, s tri samaraška konja te počeo vaditi debla iz čabarskih šuma. Mukotrpnim radom, uz poneku financijsku transakciju novcem kojeg je zaradio baveći se ‘drvetom’, polako je povećavao imetak. Koristeći se pri tome, govore zlobnici, metodama ponekad ne baš moralnim, recimo polu legalnim zelenašenjem. No svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivica. A njemu nisu ništa dokazali. Kažu isti zlobnici da je Dobrotvor koristio i jeftinu radnu snagu koja je na ‘privremeni rad’ u taj kraj dolazila iz njegovog rodnog kraja. No i to su samo nagađanja. I tako malo pomalo,već 60-tih godina prošlog stoljeća moglo bi se reći da se obogatio.

Onda je došlo vrijeme ‘privatizacije’. Odlučio je, a neki kažu da je o tome sanjao još putem dok je iz svog kraja vodio bosanske konjiče da započne posao u Hrvatskoj, prihvatiti ideju Prvog Predsjednika o stvaranju jezgre 200 uspješnih/bogatih obitelji. Kupio je posrnulu RO ‘G.’, nekadašnju socijalističku tvrtku, za 12,5 milijuna maraka. Pet je milijuna dao u gotovini a za ostatak je preuzeo obveze.
Da nije, kaže, tvrtka bi propala a ljudi ostali bez posla.
I tako je nastala tvrtka ‘F.’ u Čabru gdje mještani i stanovnici okolnih naselja žive od njegovog biznisa. I kažu, barem reporterima pred upaljenim kamerama, da su zadovoljni. Nije neka velika plaća, ali je redovita, iako opet neki zlobnici tvrde da to i nije sasvim točno. Nije završio fakultet ni živio u inozemstvu, ali biznis mu je uvijek išao. Zahvaljujući tome uspio je i sebi i svojima osigurati pristojan život stvorivši svoj poslovni raj, usput sagradivši u bujnoj šumi kuću i bazen. U okolnim šumama je četo upražnjavao hobi – lov.

Izvorna djelatnost tvrtke, drvna industrija, posljednjih godina pomalo ‘šepa’. To je ponukalo Dobrotvorov sin da Dobrotvoru predloži gašenje te djelatnosti i okretanje profitabilnijim granama gospodarstva: turizmu i trgovini. „Razmišljao je o profitu, zaradi, biznisu, to je njegov stil“ kaže tata Dobrotvor. Zbog takvog ga je pogleda smijenio jer, kaže; „ja živim s ovim ljudima u ovom kraju, tu me poštuju i cijene.“ Odlučio je spasiti biznis.

Ipak, godine pritisle pa odluči poslovno carstvo povjeriti „Zakladi Prvi Dobrotvor.“ koja će njime upravljati nakon njegove smrti. O kojoj je, zakladi, nota bene, razmišljao još od 1952. godine.
„Zakladom će upravljati vijeće, a predsjednik ću biti ja do smrti. Poslije će članovi vijeća međusobno birati predsjednika“ planira Dobrotvor.
Tako,ukratko, glasi priča o Prvom Dobrotvoru.

* * *

Drugi Dobrotvor je u ostvarenje svog sna krenuo iz malenog sela K-a. I njegov životni put bi se mogao nazvati bajkom o Velikom Uspjehu. Ni on nije završio fakultet. Bio je, doduše, nekoliko puta u inozemstvu ali se uvijek vraćao natrag svjestan da samo u ovim krajevima može ostvariti svoje snove.

Završivši bravarski zanat, mukotrpnim radom najprije kao metalski radnik, a kasnije kao ‘perspektivni kadar’ polako je stjecao sve veći ugled u svojoj ‘branši’. Borba s ‘konkurencijom’ nije bila laka. Često je nosio ‘glavu u torbi’, bio i osuđivan i robijao zbog svojih ideja. Ipak je nakon dugotrajne borbe s ‘konkurencijom’ postao 1937. ‘Glavni’ u ‘tvrtki’ KPJ. Pri tome se, govore zlobnici, nije uvijek koristio ‘finim’ metodama borbe; no što se može – ‘cilj opravdava sredstva’, kako bi rekao Machiavelli. A onda je jedan luđak odlučio zauzeti cijeli svijet i naš Dobrotvor je u tome vidio priliku kako da ostvari svoje snove.

Svojim šarmom, uvjerljivošću i još nekim metodama o kojima se pričalo/priča uspio je, uz nehotičnu pomoć onih protiv kojih se imao namjeru boriti i prije rata, a koja se ogledala u realizaciji sulude ideje o ‘čistoći’ nacije njihovog tutora Führera, pokrenuti narod na ustanak i nakon mnogo patnji (narod nešto više od njega), nakon četiri godine krvavih borbi, osnovati ‘tvrtku’ KPJ, kasnije preimenovanu u SKJ, koja je poslovala i imala ‘filijale’ na teritoriju nazvanom DFJ, pa FNRJ i na kraju SFRJ. O čemu je, nota bene, razmišljao još od 1937. godine.

Dalje je išlo sve lako uz primjenu već provjerenih metoda rada. Naročito na početku trajanja ‘tvrtke’, neki su govorili njegovog Carstva. Da nije tako radio ‘tvrtka bi propala, a ljudi ostali bez posla’, što se, istine radi, nakon njegovog odlaska mnogima i dogodilo. Zahvaljujući tome uspio je i sebi osigurati pristojan život ostvarivši svoj san. Zahvalni radnici sagradili su mu vile po cijeloj zemlji s i bez bazena, uz more i na brdima. Stanovnici krajeva gdje je postojala ili se uzgajala divljač organizirali su mu lov koji je bio jedan od njegovih najdražih hobija u ono malo slobodnog vremena što je imao na raspolaganju. Dobro mu je išao ‘biznis’, čak i na međunarodnom planu u okviru velike ‘korporacije’ zvane ‘Nesvrstani’.

Iako su se stanovite gospodarske poteškoće javljale i ranijih godina, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća one su bivale sve naglašenije. Uz te nedaće pojavile su se kod njegove ‘mlađe djece’ i neke druge ideje. Stala su razmišljati o novom biznisu, nekakvom profitu, pa o demokraciji, htjeli su malo ‘federirati’. Čak su se pojavile glasine da se žele odvojiti od Carstva. To je ipak bilo previše pa je, primijenivši prokušane metode, spriječio njihov pokušaj osamostaljenja. Jer, rekao je, ‘ja živim s ovim narodima i narodnostima u ovoj državi, tu me poštuju i cijene’. Odlučio je spasiti ‘biznis’!

Godine su prolazile, Dobrotvor je stario pa je zaključio da bi ipak trebalo nešto poduzeti kako bi Carstvo opstalo i nakon njegove smrti. Zbog toga je Carstvo povjerio „Zakladi SFRJ“ koja će njime upravljati i nakon njegove smrti pod geslom: „I nakon Dobrotvora, Dobrotvor!“
„Zakladom će upravljati Predsjedništvo, a Predsjednik ću biti ja do smrti. Poslije će članovi Predsjedništva međusobno birati Predsjednika“ planirao je Drugi Dobrotvor.

Kako je završilo to Carstvo nakon smrti Drugog Dobrotvora opće je poznato. Pitam se samo kako će, nakon smrti Prvog Dobrotvora, završiti njegovo Carstvo?

Priča o „Spačeku“ – 3.dio

Moj „Spaček“ osim za uobičajenu vožnju, povremeni transport kabaste robe (na primjer jedan trosjed na razvlačenje) jednom mi je zgodom poslužio vrlo efikasno za odvoženje starih, nepotrebnih stvari na gradsku deponiju.

U to ‘spačekovo vrijeme’ jedan dio godišnjeg odmora provodio sam sâm u stanu u Doboju dok je supruga s djecom bila na moru. Kako ona baš nije bila ljubitelj velikog spremanja, jedne sama godine iskoristio što sam ‘bijeli udovac’ i odlučio se na detaljno pospremanje, krečenje i čišćenje stana. Kako to već biva s takvim radovima nakupi se tu puno smeća kojemu sam još dodao stvari koje nam više nisu trebale i samo nepotrebno zauzimale prostor u stanu. Radovi su potrajali gotovo tjedan dana, a sve što sam imao namjeru baciti izgurao sam na balkon našeg stana u visokom prizemlju.

Kad je posao bio gotov balkon je bio gotovo pun starih stvari i ostataka krečenje i spremanja.
– Kako to odvesti? pomislio sam i pogledao na „Spaguar“ na parkiralištu. Upalila se žaruljica!
Dovezao sam auto ispod balkona, otvorio njegov pokretni krov do kraja, izvadio stražnju klupu i odnio je u podrum. Popevši se na balkon počeo sam ubacivati otpad u stražnji dio ‘spahe’ i napunio njegov zadnji dio do ravnine naslona prednjih sjedala.

Došavši na gradsku deponiju po kojoj su se uvijek vrzmali Romi u iščekivanju nove pošiljke iz koje bi mogli nešto korisno odabrati, zaustavio sam auto, izašao van, otvorio zadnja vrata i onda jednostavno kroz njih sve izgurao na tlo. Odmah je nastao ‘stampedo’ sakupljača i prije nego što sam sjeo u auto i krenuo hrpa se već gotovo upola smanjila. Tako je „Spaček“ pokazao još jednu svoju sposobnost – auto za prijevoz otpada.

* * *

Kako je vrijeme prolazilo postao sam sve hrabriji pa smo tako sa „Spačekom“ počeli putovati i u inozemstvo. I onda je, kao i danas za zaljubljenike tog automobila, to bila normalna stvar, ali meni je trebalo vrijeme da se ohrabrim.

Jedan događaj vezan uz takav izlet u inozemstvo zbio se na granici Austrija – Slovenija (u ono vrijeme bijaše to austrijsko-jugoslavenska granica) pri povratku iz, u ono vrijeme uobičajenog šopinga u Bad Ratkesburga u koji su odlazili ljudi iz sjeverozapadnog dijela Hrvatske. Šoping smo povezivali s posjetima roditeljima. Bilo je to još vrijeme kada se moja supruga vozila s djecom na zadnjem sjedalu.

Kupili smo uobičajenu „gebiru“ koja se onda kupovala kada kod nas nije bilo velikih prodajnih centara, nestašice pojedinih artikala bile su uobičajene, a cijene su u Austriji bile niže. Osim tih uobičajenih stvari kupili smo i jednu osrednje veliku kutiju Lego kockica kojih tada kod nas nije bilo. Pogotovo ne u Doboju. Sve smo to stavili u gepek, bez namjere da bilo što skrivamo i došli na granicu.

Na granici nas je dočekala carinica.
Imate li što za carinjenje?“ pita ona službeno.
„Ništa posebno, uobičajeni ‘fasung’“ odgovorih i izađem iz automobila da otvorim prtljažnik. Pogleda, prevrće neke pakete pa krene u obilazak automobila. Onda otvori prednja vrata suvozača, gleda ispod prednjih sjedala, pa stražnjih. Supruga, „graničarska tremašica“ se najprije sledila, pa onda uzvrpoljila. Carinica traži, pretražuje no ne nalazi ništa. Ponovo traži da otvorim gepek.
„A što je ovo?“ pita i uzima kutiju s Lego kockama.
„Lego kocke za djecu!“ kažem.
„To nije ‘fasung’, morate platiti carinu!“
Nisu pomogli ni moji prosvjedi ni ženine zamolbe. Carinu smo morali platiti. Na koncu je, vraćajući mi putovnicu (tada pasoš) rekla:
„Svejedno mislim da vi nešto švercate!“ Ipak je podigla rampu i mi krenusmo. U retrovizoru sam dugo gledao njezino lice na kojem se nazirala sumnja.

Razmišljao sam što ju je navelo da bude toliko sumnjičava. I onda mi sine! Dam desni žmigavac i stanem uz cestu.
„Zašto si stao?“ pita žena.
„Samo da nešto vidim“ rekoh, izađem i pogledam stražnji dio automobila.

Kao što je poznato, „2CV“ ima vrlo dug okomiti hod kotača. Pogotovo zadnjih. Kada je neopterećen veći dio stražnjih kotača vidi se ispod zadnjih blatobrana. Kada je opterećen linija zadnjih blatobrana zna preći i polovicu. U slučaju maksimalnog opterećenja šasija legne na dva posebna gumena čepa i dalje ne ide, ali nema ni „federiranja“.

Pogled na zadnje blatobrane otkrio mi uzrok sumnjičavosti carinice. Blatobrani su prekrivali preko polovice zadnjih kotača. Kako su otraga sjedila djeca, supruga (simpatično popunjena), a i gepek je bio dupkom pun, „Spaček“ je sjeo gotovo na te graničnike. Carinica vjerojatno nije znala za tu karakteristiku „Spahine“ amortizacije i bila je uvjerena da mi vozimo nešto teško kad je auto tako nisko spušten. Dobro da nam još nije razmontirala „Spahu“.
„Sve je OK!“ rekoh supruzi, sjedoh za volan i mi nastavismo put.

* * *

Svakog ljeta smo ukrcavši se u „Spačeka“ krenuli pravac Biograd. Putovali smo uvijek istom rutom da što prije stignemo zbog djece. Kako je supruga kao prosvjetni radnik mogla ostati dulje na moru, ja sam proveo s njima tjedan dana, vraćao se u Doboj i onda ponovo za tri, četiri tjedna dolazio u Biograd da dovršim godišnji i onda smo se zajedno vraćali opet istom rutom.

Međutim kada sam između ta dva grada vozio sâm tražio sam uvijek neki novi pravac ne obazirući se previše kakva je cesta. „Spaček“ je uostalom kao prototip testiran, priča se, na oranici sa košarom punom jaja. I prošao je test, ni jedno jaje se nije razbilo!
Jednom sam se tako vraćao makadamskim putovima Dalmatinske zagore. Udario zvizdan, ja otvorio krov i vozim brzinom 50 do 70 km na sat ovisno o stanju ceste. Iza mene diže se kovitlac prašine. Ako bi prošao neki jači auto, ja se slijepo sklonim u stranu, usporim dok se on ne izgubi u daljini kako ne bi gutao prašinu koju je podigao i onda nastavim dalje.

U jednom trenutku u retrovizoru primijetim kako iz oblaka prašine izranja „Fićo“. Pokušava me prestići! Vozio sam nekih šezdesetak kilometara na sat. Cesta je bila dosta rupava.
„Kud ćeš ti u preticanje po tim rupama sa svojim malim kotačima?“ pomislim. Još sam neko vrijeme vozio tom brzinom no „Fićo“ ne odustaje. Hoće naprijed i gotovo.
„Ajde pustit ću te, kada si navalio!“ rekoh u sebi i smanjih brzinu. Nije mi se jurcalo. „Fićo“ po gasu, pretekne me i…uspori! Spustio brzinu na pedesetak kilometara, na trenutke i manje. Očigledno mu njegovi mali kotači i tvrđa amortizacija nije dozvoljavala veću brzinu.
„E pa nećemo tako!“ rekoh i ubrzah. „Ne ću se sada ja gušiti u prašini kada bez problema mogu voziti i preko šezdeset!“ „Fićo“ ne da. Ubrza! Ubrzam i ja! On još doda gas.

Sunce pripeklo, cesta se usijala, a mi ne popuštamo. Kako sam imao otvoren krov nije da se nisam nagutao prašine. No nije dugo trajalo! Ubrzo vidim kako se iz „Fićinog“ motora dimi – zakuhao motor. Bila je to poznata mana „Fiće“ s motorom smještenim otraga. Uskoro je i vozač uvidio da mu je zakuhao motor, skrenuo je uz cestu i stao. Prošao sam ga, pogledao u retrovizor i vidim: izlazi iz auta, odlazi otraga i podiže poklopac motora.

Tako je to kada ti je motor straga i još se hladi vodom!“ pomalo zlurado pomislih i nastavih dalje. Nismo se više sreli.

* * *

A jeste li znali da se sa „Spahom“ može zaraditi i sanduk piva? Niste! A evo kako je to bilo.
U našem kvartu je bilo dosta mladića koji su se dičili svojim bicepsima i tricepsima. Od njih, dvojica su znala za okladu podizati „Fiće“ tako da im najmanje dva kotača budu skroz u zraku. Uglavnom su dizali kraj suprotan od onog gdje je bio motor i redovito su dobivali oklade.

Predložih jednom od njih da to pokuša i sa „Spaguarom“. Malo ga je merkao a onda rekao:
„Može, ali s pajdašem!“ Učinio mu se malo prevelik u odnosu na „Fiću“. Prihvatio sam!
Uhvatiše momci stražnju strane „Spahe“ dižu, dižu ali kotači na zemlji. Misle, lakše će jer je njegov motor sprijeda. Došli su rukama skoro do visine pola prsiju, a kotači još na zemlji. Dalje više nije išlo, odustali su, kupili sanduk piva pa smo ga u troje ispraznili.
Više nikada nisu pokušavali dizati na taj štos vlasnike „Spahe“. Ima on predugi hod amortizera za takve zahvate.

Mogao bih tako nizati još mnoge događaje koje sam imao s tim osebujnim automobilom. Ipak vrijeme je da zadjenem sviralu za pâs jer, da parafraziram narodnu mudrost, „što je previše ni sa „Spačekom“ nije dobro!“

Evo na kraju: moj „Spaček“ kao goblen koji je izradila moja pokojna punica, uokviren i ostakljen visi iznad mog kreveta kao uspomena na meni najdraži auto (do kojeg sam mogao doći).
Nakon ovog tipa, slijedio je izmijenjen tip s četvrtastim farovima (meni se ta novotarija nije sviđala). I na kraju, posljednja modifikacija 2CV-a: „charleston“ u akciji…
i…nema (ga) više.

Priča o „Spačeku“ – 2.dio

…tako je počelo 1938., jedan far, jedan brisač i „kurbla“ fiksirana za radilicu. Došao je tiho i ušao u legendu!

Kao što opisah u prethodnom postu, ovaj osebujan auto bio je inspiracija mnogima za kreativnu djelatnost: od šala na njegov račun do pregradnje u sve moguće i nemoguće oblike. Crticama koje slijede pokušao sam dati svoj skromni prilog „legendi zvanoj 2CV“.

* * *

Prvih nekoliko noći nakon što se „Spaha“ iz Zagreba „dokoturao“ u Doboj, gotovo da nisam oka sklopio. Malo, malo pa sam izlazio na balkon da vidim je li on još uvijek ispred zgrade. Kao što je poznato model iz tog vremena imao je plastični krov koji se mogao otvoriti izvana i, poput nekadašnjih ribljih konzervi koje su se otvarale savijanjem poklopca preko ključa, smotati u tuljac sve do stražnjeg prozorčića. A ako se baš htjelo moglo se doduše uz pomoć izvijača i ključa skinuti ne samo cijeli tako namotani krov, nego i vrata od gepeka. No vrlo brzo strah me prošao. „Fiće“ su u to vrijeme bile po tom pitanju na mnogo većoj cijeni, kao mnogo godina kasnije „Golfovi“.

Kada bi vam sada opisivao užitak koji mi je pružala vožnja „Ružnog pačeta“, nevjerojatno lako mijenjanje brzina za tu klasu automobila njegovim specifičnim mjenjačem u obliku drške kišobrana, užitak vožnje pri otvorenom krovu, skretanja lijevo desno i ljuljanja kao u barci na moru, vožnja po makadamskoj cesti koja njemu zbog odlične amortizacije i kotača velikog promjera nije predstavljala nikakav problem, sumnjam da bi to mogli predočiti. Pogotovo oni koji se u njemu nikada vozili nisu.

U ono vrijeme nije bila obveza uporaba pojaseva, pa ih moj „Spaček“ nije ni imao. Imao je za njih samo učvrsne točke. Kao savjestan vozač odlučio sam kupiti pojas jer se supruga, dok su djeca bila mala, uvijek vozila s njima na stražnjem sjedalu. Shodno tome kupio sam samo jedan pojas za sebe. Mislio sam ako bude trebalo kupit ću i drugi. Racionalno!

I zaista, s vremenom dečki su porasli, supruga se preselila na suvozačevo mjesto i ja odlučih kupiti i drugi pojas. Malo morgen! Morao sam kupiti dva! Sada se više nisu mogli kupovati pojedinačno. I tako mi jedan ostade u rezervi jer zadnja sjedala učvrsnih točaka nisu imala. Srećom nije mi trebao.
Nikada nisam vozio da se nisam vezao. Još mi se moglo desiti da zaboravim pričvrstiti pojas kao suvozač, no voziti auto nisam mogao, a ne mogu ni danas, ako nisam vezan. Osjećam se nesigurno. Pogotovo je to vrijedilo u „Spačeku“ zbog njegovog ljuljanja.

Zanimljivo iskustvo doživio sam kada sam po prvi puta sâm vozio iz Doboja u Zagreb. Na jednoj dionici autoputa vozih iza jednog velikog kamiona. Brzina je bila relativno velika (za moj auto) no ja sam bez problema slijedio kamion gotovo s pola gasa. Vozio sam tako jedno vrijeme sve gledajući kada ću ga moći prestići. I ukazala se prilika. Ja lijevi žmigavac, stisnem gas gotovo do kraja i izađem iz „sjene“ kamiona. No umjesto da počnem prestizati kamion, on počne odmicati od mene. U prvi mah sam pomislio: vidi bezobraznika, ubrzao je kada je vidio da ga prestižem. Vratio sam se natrag iza kamiona i uvjerio se da nije promijenio brzinu.

Tada se upalila lampica! Nakon što sam izašao iz „sjene“ kamiona, struja zraka potisnula je „Spačeka“ (ima veliku frontalnu površinu) i usporila ga, bez obzira što sam dodao gas do daske. Shvativši to, više nisam ni pokušao pretjecati, dok kamion nije skrenuo na odmorište, a ja „pobjedonosno“ nastavio dalje prema Zagrebu. Trebalo je znati voziti „Spaguara“!

No bez obzira na njegovu sporost i sporo reagiranje na papučicu gasa (znao sam reći: ako slučajno stisnem gas umjesto kočnice, prije ću shvatiti da sam pogriješio nego što će on reagirati) počeo sam odlaziti na sve dulje ture. Jednom zgodom sam s kolegom službeno trebao otići u Negotino kraj Vardara, južnije od Skopja. Plan je bio da cijeli put prevalimo javnim prijevozom. Onda je pao prijedlog da do Beograda odemo mojim „Ružnim pačetom“, a dalje ćemo vlakom. To smo i rekli kod kuće.

No kako je vrijeme bilo lijepo, još prije Beograda odlučismo nastaviti s „2CV“. Negdje oko Niša svratili na ručak. Neki relativno ugodan restoran kraj „autoputa“. Mislim da se zvao „Kod tri hrasta“ ili tako nekako. Naručili jelo (obavezni roštilj) a konobarica pita što ćemo popiti.
„Imate li martovsko pivo?“ pitam. Kolega me gleda čudno.
„Ne nemamo!“
„A ožujsko?“ opet ću ja.
„Da to imamo“, reče, a ja nadovezah:
„Pa to vam je po srpski martovsko pivo!“
Nasmijala se ona, nasmijali se mi i ona donijela ožujsko/martovsko pivo. Nisam siguran da bi danas ta moja doskočica prošla sa smijehom. A nisam ni siguran da bih se je usudio i izreći.

Nakon obavljenog posla u Negotinu, drugi dan krenuli smo kući tzv „Ibarskom magistralom“. To je bila prava cesta za mog „Spaguara“. Nije se moglo voziti velikom brzinom, a predjeli su bili prekrasni. U Doboj smo stigli duboko u noć. Kod kuće nije bilo osmjeha kada sam supruzi rekao da smo „Spačekom“ prošli cijeli put.

Kolege s posla znali su me često „častiti“ zbog „Spahe“ šaljivim primjedbama. Posebno je na udaru njihovih zafrkancija bio njegov platneni krov. Jedno od čestih pitanja je bilo imam li u autu ključ za otvaranje konzervi za otvaranje krova. No najoriginalniji je bio savjet jednog kolege da bi obvezatno trebao, u jesen dok vozim, nositi kacigu.
„Zašto?“ pitam upadajući u postavljenu zamku.
„Pa da ti plodovi kestena što padaju s grana ne bubaju po glavi probivši platneni krov!

A onda je jednog dana padala sasvim ozbiljna tuča, veličine lješnjaka, pa čak po koji komad i veličine ploda kestena. Nije trajala dugo i čim je stala svi smo izašli na parkiralište da vidimo nastalu štetu. Naravno šale na račun mog krova su odmah krenule, a svodile su se na varijante kako mi krov sigurno izgleda kao švicarski sir.

„Tko se zadnji smije najslađe se smije!“ kaže narod. A narod je pametan. Svi automobili imali su manja ili veća udubljenja na krovu samo je moj krov bio kao da je izašao iz tvornice. Elastičnost i ne prevelika napetost platna amortizirala je udarce i led nije učinio nikakvu štetu. Čak ni na haubi koja pak je bila izrazito zaobljena. Malo su stradali prednji blatobrani (kao uši slonića Jamba), no kako su bili male površine šteta nije bila spomena vrijedna.

Pošalica na račun „Spahinog“ krova više nije bilo!

 

nastavlja se…

Priča o „Spačeku“ – 1.dio

Na početku mala uputa:

Ako će netko više puta otvarati ovaj i slijedeća dva posta, u zaglavlju će se izmjenjivati slike „Spačeka“ slijedećim redom: prvi ‘Spaček’ iz 1938, ‘Spaček’ iz 1945., ‘Spaček’ u ‘akciji’, ‘Spaček’ kao ‘mali div’ sposoban da preveze i trosjed (osobno provjereno) i konačno moj ‘Spaček’, kupljen 1974. godine ovjekovječen kao goblen kojeg je izradila moja pokojna punica.
Slike su malo ‘stisnute’ zbog zahtijevanog formata koji se traži za sliku u zaglavlju.

* * *

Prava moja „automobilska ljubav“ (koja mi je bila dostupna obzirom na financijske mogućnosti) bio je i ostao „Spaček“. Već spomenuti poznanici znaju da naziv „automobil“ priznajem samo „Spačeku“ iliti „2CV“-u i „Rolls Royce“-u iliti „RR“. Sve ostalo za mene su prijevozna sredstva na četiri kotača pogonjena motorom s unutrašnjim sagorijevanjem (dobro: danas i elektromotorima).

O njemu su ispričane mnoge priče, anegdote, istinite i izmišljene, lijepe, simpatične, podrugljive no ni jedna priča nije bila ispunjena mržnjom.

Zašto?
Evo jednog od mogućih odgovora. U jednom prikazu povijesti tog automobila stoji:
„Legenda koja traje i koja će trajati. Jer, kako vrijeme prolazi, sve više smo svjesni vrlina koje je „Spaček“ imao i nosio u sebi. I niti jedno moderno vozilo ne može zamijeniti svu tu slobodu koju je „Spaček“ nosio u genima: živjeti, a ne juriti kroz život, to je, zapravo cijela njegova filozofija.“
A ja bih tome dodao svoje objašnjenje: zato što taj automobil ima „dušu“, a to nedostaje mnogima i pri tome ne mislim samo na automobile.

Ne sjećam se kada sam se prvi puta u životu susreo s „Ružnim pačetom“, „Spačekom“ „Deux chevaux-om“, „Spaguarom“, „Spahom“ ili kakva je sve imena nosio taj osebujan automobil. No znam da sam se, kada sam ga prvi puta ugledao na slici, zaljubio u njega do ušiju. Prije nego sam uspio, kako se ono kaže, „stati na noge“ i uopće početi razmišljati da kupim auto skupljao sam o njemu podatke, slike i anegdote.

Mnoge od tih anegdota poznate su po čitavom svijetu. Jedna od njih govori kako su dva avanturista zaglavila u nekoj oazi jer im je iscurilo ulje iz kartera. Vidjeli nekog beduina kako sjedi ispod palme, prišli mu i upitali ga mogu li tu nabaviti ulje za karter.
„Ne, ovdje nema takvog ulja. A koji automobil imate?“
„2 CV“ odgovori jedan od dvojice.
„E onda nema problema, ogulite banane, izgnječite ih i ubacite u karter!Momci ga malo čudno pogledaše, on im samo kimnu potvrdno glavom, oni učiniše kako im reče i odoše do prve benzinske pumpe gdje kupiše pravo ulje.

Druga pak kaže da je vlasnik „Spačeka“, na podrugljivo pitanje vlasnika neke „zvijeri“ kako se može voziti u automobilu koji ima samo dva konja („deux chevaux“), mirno odgovori:
„Da, ima samo dva konja, ali oba vuku u jednom smjeru – prema naprijed!“

On je bio jedan od prvih automobila s prednjim pogonom. U početku je to bilo grubo rješenje pa je automobil kod jačeg zakretanja volana znao poskakivati. Anegdota govori da je na tvrdnju jednog vlasnika automobila sa stražnjim pogonom kako je pogon njegovog automobila bolji i sigurniji, „spačekista“ odgovorio: „Pa i konj zna da je kola bolje vući nego gurati!“

I o njegovoj neudobnosti/udobnosti bile su ispričane mnoge priče.
Na primjer da se on ne može, zbog svojih horizontalno položenih amortizera s dugačkim hodom, prevrnuti ni na kakvom zavoju ni pri kojoj god brzini. Jest da se pri tome vozač morao dobro držati volana da ne legne na vrata ili pak da se ne prevrne na suvozačevo sjedalo. Dobro, nije on baš bio brz automobil, ali ipak bi prošao test prevrtanja bez problema. Za razliku od svojevremenog debakla malog „Merđe“.

Ili kako bi u pretincu svakako trebalo imati tablete protiv morske bolesti, za one koji od morske bolesti pate, zbog njegovog ljuljanja.

O njegovoj udobnosti pak mislim da najbolje govore vicevi u kojima su ga uspoređivali s bordelom. Meni se najviše sviđa ovaj koji zbori: lijepo ti je kada u njega uđeš, a sramota kada iz njega izađeš.

Sjećam se i jednog vica na račun njegove maksimalne brzine od 115 km/h.
Vozi „spačekista“ svoje „Ružno pače“ cestom, kada pokraj njega poput strijele projuri „ajkula“ (također jedno citroenovo vozilo dizajnirano prije vremena). Nakon nekog vremena obojica šofera nađu se u istoj sobi jedne bolnice omotani zavojima. Kaže vlasnik „ajkule“:
„Dobro, jasno mi je što ja završih u bolnici. Vozio sam preko 200. Ali kako si se ti uspio slupati pri onoj brzini?“
„Ma pusti! Onomad kada si projurio pokraj mene pomislih da stojim pa sam izašao da se popišam i evo me kraj tebe!“

* * *

I tako je prolazilo vrijeme, pa došlo i ono kada sam mogao kupiti automobil. Naravno na kredit i što je još važnije uz podulje čekanje na isporuku. Obzirom na moju financijsku situaciju dolazila su u obzir samo dva automobila: „Fićo“ ili „Spaček“. Koliko se sjećam na prvi se čekalo dvostruko kraće vrijeme nego na drugi i to je bio razlog zbog kojeg sam razmišljao što ću: „Spačeka“ pa čekati dulje ili „Fiću“ kojeg bi dobio prije. A mislim da je moj favorit bio i nešto skuplji. U tim dilemama pomogla mi je susjeda prilikom jednog razgovora na tu temu.

Rekla je: „Ako toliko voliš taj auto, kupi ga bez obzira na sve. Jer ako ti s „Fićom“ krene nešto po zlu ili općenito s njim nećeš biti zadovoljan nikada si nećeš oprostiti što si ga kupio!“ I tako je odluka pala. Kupujem „Spačeka“.
Imali taj razgovor i odluka da pričekam dulje i kupim „Spačeka“ doprinijela tome da od 1974. otkako vozim automobile nikada nisam imao ni jednu jedinu nesreću, a nadam se da i neću tijekom godina koliko ću još najvjerojatnije moći voziti.

18. prosinca 1973. godine uplatio sam auto kreditom br. 1145. Period čekanja je bio jedan od najduljih u mom životu. Tako sam ga barem proživljavao. Konačno sam dobio obavijest da me auto čeka u Zagrebu.

U to vrijeme bio sam novopečeni vozač i osim za vrijeme obuke nisam još vozio. Pogotovo ne sâm. Nisam se usudio prvi puta voziti auto na tako dugoj relaciji i to još kroz velegrad premda tada nije u Zagrebu bilo ni petine automobila koliko ih ima danas.

Naša susjeda, liječnica, moja generacija, imala je već dulje vrijeme „Ami 8“, također jedno od citroenovih vozila (nešto kao spaček-limuzina), ponudila se da ide sa mnom i da vozi na povratku. Tako smo nas dvoje otputovali autobusom u Zagreb, a vratili se u novom „Spačeku“. Iako mi je nudila da vozim po tadašnjem autoputu „Bratstvo i jedinstvo“ ipak sam joj radije prepustio vožnju. Vozila je gotovo maksimalnom brzinom što meni nije baš bilo drago. Ne zbog straha da bi nam se nešto moglo desiti već što je tako vozila još nerazrađeni motor. Jadan moj „Spaha“!

Kad smo parkirali ispred naše zgrade odahnuo sam. Izišli smo iz auta, udaljio sam se da ga pogledam s prednje strane. Ugledah mrtvog vrapca u kutu spoja branika i okomitog roga na braniku. Malo me lecnulo, no to je bila do današnjeg dana jedina žrtva nekog od mojih automobila. Osim naravno mušica i kukaca na ‘šoferšajbi’.

Bio je 26. travanj 1974. godine. Nešto manje od godinu dana kasnije 19. travnja 1975. rodio se moj drugi sin. U nepunih godinu dana dva sretna događaja. Nikada mi se više nešto takvo nije ponovilo u tako kratkom vremenskom razdoblju.

nastavlja se…

Basna o Tri praščića (nešto modernija varijanta)

Prolog

U zemlji na brdovitom Balkanu živjela tri praščića pomalo čudnih imena: Bonvivan, Putnik i Radiša.

Bonvivan živio u kolibi napravljenoj od šiblja i blata, sa slamnatim krovom. U njoj je imao samo krevet i ništa više. Nije mu ni trebalo više. On je naime sve svoje slobodno vrijeme provodio izvan kuće lutajući od gostione do kafića, od svadbi do nogometnih stadiona, trošeći svu svoju zaradu na zabavu i uživanje. Kući je dolazio uglavnom da se trijezni.

Ni Putnik se nije previše zadržavao u svojoj kući napravljenoj od grubo tesanih balvana, prekrivenoj šindrom. U kući je imao krevet, stol, dvije stolice i veliki ormar u kojem je čuvao fotografije, video vrpce i suvenire. Sve svoje slobodno vrijeme koristio je naime za odlaske na izlete, a dva puta godišnje na putovanja po zemljama širom planete.

Treći, Radiša, štednjom i kreditima sagradio je zidanu kućicu, prekrivenu crjepovima i namjestio je svime što pristojna kuća imati treba. U jednoj prostoriji napravio je malu priručnu radionicu, a u dvorištu šupu s poljodjelskim alatom i strojevima. Oko kuće zasadio je voćnjak, malo dalje uredio vrt na kojem je uzgajao mnoge vrste povrća (bio je vegetarijanac), a na jednom dijelu „grunta“ zasadio vinovu lozu za „zobanje“. Jer Radiša nikada nije popio ni kap alkohola i nikada iz svog mjesta odlazio nije.

Poreznik

Jednog dana u njihovo mjesto dođe Vuk – poreznik.
Kako je koliba Bonvivana bila prva na ulazu u mjesto, on najprije navrati k njemu. Imao je sreće. Vlasnik je bio u kući. Doduše malo mamuran, ali je bio tu. Pregledao Vuk što Bonvivan ima i zaključio da tu nema ništa na što bi se mogao „razrezati“ porez. Zakimao glavom, pozdravio Bonvivana i pošao dalje.

Slijedeća na putu bila je kućica Putnika. Opet ga je sreća poslužila jer se Putnik upravo vratio s dvodnevnog izleta i slagao suvenire i slike koje je donio. Putnik ga je lijepo primio, počastio uvoznim pićem donesenim s jednog od putovanja u strane zemlje i pokazao mu sve što ima. Vuk gleda i zaključi kako Putnik ima doduše dosta toga, no ništa što spada u kategoriju za „odrezivanje“ poreza. Pozdravi domaćina i ode dalje.

Put ga dovede pred Radišino imanje. „E tu bi se već moglo nešto naći“, pomisli Vuk i pokuca na vrata. Radiša ih otvori, uvede ga u kuću, posluži ga svježim voćem i sjedne za stol nasuprot Vuku. Vuk izvadi „tefter“ i priupita domaćina što sve ima. Radiša mu je sve pošteno i redom pobrojao i uskoro su dvije stranice Vukovog „teftera“ bile pune. Vuk uzme kalkulator i izračuna koliki porez na tu svoju imovinu mora platiti. Zabezeknuti Radiša malo je prosvjedovao, no Vuk reče „Zakon je takav“, napiše mu rješenje, pokupi svoje stvari i ode.

Godine idu i dođe kriza

Slijedećih nekoliko godina Vuk je dolazio početkom svake godine, točan kao švicarski sat, kod svakog od praščića, no uskoro je uvidio da se „imovinska kartica“ Bonvivana i Putnika ništa ne mijenja pa je njima prestao dolaziti. Redovito je obilazio samo imanje Radiše. Kako je on bio radišan i uvijek napravio nešto novo i bolje, Vuk bi svake godine pomalo povećavao „porezno opterećenje“. Radiša se više nije ni pokušavao buniti, samo je još jače prionuo na posao da namiri sebe i državu.

Trajalo je to tako niz godina. U međuvremenu zavladala gospodarska kriza i Vladar zemlje, Paun šarenig perja, odlučio je uvesti dodatni porez da bi svoju državu izvukao iz krize. Vuku je naredio da obvezatno posjeti sve njegove podanike. I Vuk ga posluša.

Vuk izvršava volju Vladara

Ovaj puta je navratio i kod Bonvivana. Imao je što vidjeti. Na prljavom krevetu leži vlasnik u fazi akutnog „delirijum tremensa“. Što mu je drugo preostalo nego pozvati hitnu pomoć koja je jadnička odvezla u bolnicu na liječenje o državnom trošku. Kuću nisu trebali ni zaključavati jer u njoj i onako nije bilo ničega vrijednog, čak ni najobičnije žlice.

Vuk navrati kod Putnika. Nađe ga gdje sjedi za stolom. Po stolu slike s putovanja, na TV se vrte filmovi krajeva gdje je bio, a Putnik krpom briše prašinu sa suvenira.
„Znate u mirovini sam i obnavljam uspomene. Mirovina mi nije velika ali se ne žalim. Možda ću napisati i knjigu o putovanjima“ reče Putnik. Vidje Vuk da ni tu kruha za njega nema pa ode dalje.

Čim je ušao u kuću Radiše, jedva ga pozdravivši, sjedne za stol i „razreže“ mu novi, trostruko veći porez. Radiša problijedi i zavapi: „Pa zašto gospon Vuk? I ovako sam jedva sastavljao kraj s krajem.“
„A što ja mogu? Ona dvojica nemaju ništa pa im nemam što oporezovati. Kako Vladaru treba novac moram razrezati tebi i za njih“, reče Vuk, napiše rješenje, stavi ga na stol i ne osvrnuvši se na Radišu izađe iz kuće.

Radiša donosi odluku

Radiša sjedi, u rješenje gledi, i sam sebi besjedi:
„Koja li sam ja budala. Godinama sam radio, štedio, odricao se svakog užitka da bi nešto napravio za sebe i pošteno plaćao porez državi. Da sam lumpovao i provodio se kao Bonvivan sad bih imao smještaj i njegu o državnom trošku. Da sam putovao kao Putnik sad bi obnavljao uspomene, uživao u kakvoj takvoj mirovini i razmišljao o pisanju knjige. Ne, ja budala radio i stvarao, a sad da bih mogao platiti toliki porez ne mogu ni u mirovinu otići.“

Sjedi tako Radiša i odjednom mu se ozari lice. Digne se, ode u šupu, uzme motornu pilu i stade rušiti voćke i sjeći vinovu lozu. Uskoro su voćke i trsovi ležali na zemlji. Odbaci pilu, upali motokultivator i zaore svo povrće koje je imao u vrtu. Zatim ode u kuću, zatvori prozore, otvori sva unutrašnja vrata, nasred sobe stavi stolicu, na nju upaljenu svijeću, pusti plin iz plinske boce, izađe iz kuće zatvorivši ulazna vrata i udaljivši se od nje sjedne na oborenu krušku, čekajući što će se desiti.

Radiša našao rješenje za svoju muku

Nije dugo čekao. Jaka eksplozija raznijela je kuću i bukne požar. Uskoro su stigla dva slona-vatrogasci i pogasili ga. Ipak kuća je izgorjela do temelja. Ne prođe dugo evo ti dva buldoga u policijskim uniformama, nataknu Radiši lisičine na ruke i odvedoše ga pred Majmuna-sudiju koji je, s togom preko ramena i perikom na glavi, sjedio na tronu Pravde. Sudija mu dosudi doživotni zatvor zbog „uništavanja imovine“ bez obzira što je imovina bila Radišina. No Radiša se ne ljuti. Dapače, na licu mu zamjetan izraz olakšanja. Sudac se čudi, a Radiša reče:
„Hvala poštovani sudijo za odrezanu kaznu. Tom kaznom ste mi do kraja života osigurali siguran život, a da ja ni malim prstom ne trebam maknuti, a kamo li raditi!“

Epilog

No prevari se naš Radiša. Nije dugo uživao u neradu i državnoj skrbi. Uskoro su u državi svi Bonvivani završili u bolnicama, Putnici u mirovini, a Radiše u zatvorima. Vladar je nastavio uzimati kredite u bližoj i daljoj okolici. Ali jednog dana: dođe rok, eto vraga skok na skok. Jedna moćna zemlja s dalekog istoka otkupi sve dugove zemlje kojom je vladao i stavi zemlju pod svoj patronat.

Svi Bonvivani budu najureni iz bolnica nisu li sami željeli ili mogli plaćati liječenje. Putnicima su prepolovljene mirovine, a Radiše su dobile ponovo priliku raditi. Za sebe, ali naravno i za novog Vladara – Azijskog Zmaja kosih očiju.

A Paun? Završio je on u butiku. Otkrilo se da jako voli glumiti manekena.
I u povjerenju: radi to vrlo dobro!

P.S.
Ovu sam priču objavio točno prije godinu dana. U odnosu na prvu varijantu u ovoj varijanti umjesto Vladarice, Kokoši, pepita perja pojavljuje se Paun, šarenog perja.

 

 

 

Sve se mijenja, dizalo ostaje…

Već preko trideset godina živim na početku ‘okomite ulice’ – u soliteru na drugom katu. U njemu ima vjerojatno više stanovnika nego u nekim zabačenim zaseocima. Ona doduše nemaju struju, vodu, kanalizaciju, telefon, internet, ali zato imaju poštanski broj.
I nemaju dizalo.

Dizalo u kojima se vremešni ljudi (pa i mlađi kojima nije stalo do tjelovježbe) voze uz ‘vertikalu’ do svojih stanova. „David Pajić“ piše na tvorničkoj pločici dizala a iznad nje pločica servisera. Ime servisera i njegove firme povremeno se mijenja, ovisi tome s kim je predstavnik stanara sklopio ugovor o održavanju. Dizalo spada u generaciju ‘glupih dizala’, za razliku od modernih, ‘inteligentnih’. Jer za njega vrijedi ‘tko prvi njegova đevojka’, tj. lift. Ako s trećeg kata želiš na deveti istovremeno kad i netko iz prizemlja, tada, ako nisi prvi pritisnuo tipku, trebaš čekati dok susjed iz prizemlja stigne na deveti kat pa tek onda možeš pozvati za treći. Gledajući kako ti kabina, u kojoj se on ako je neotesan smiješi, prolazi pokraj nosa.

I dobro je, kad uđeš u njega, imati uza se mobitel. Zlu ne trebalo. I dizalu godine čine svoje iako se još dobro drži. Ima on doduše crveno tipkalo za ‘poziv u pomoć’. Bolje je ipak pozvati servisera mobitelom. Blagodati napredne tehnologije.

Dizalo je u uporabi od dana kad je soliter izgrađen. Predviđena su dva, ugrađeno je samo jedno. I u našem i u susjedna dva jednaka solitera. Za drugo je predviđen samo okno. Nedavno sam saznao da druga dizala nisu ugrađena jer je novac za njih dodan novcu za izgradnju dječjeg vrtića u blizini. Za djecu iz ta tri solitera. Sad su u tim vrtićima uglavnom djeca koja u njima ne stanuju.

Prvih godina boravka često smo slušali dječju galamu, lupanje vratima, tutnjavu po stepenicama a noću plač novopridošlih na ovaj svijet suza. Tko zna, možda su novorođenčad toga svjesna pa zato tako često plaču.

Postepeno su ti glasovi bivali sve rjeđi, da bi prije desetak, petnaestak godina potpuno zamrli. Jedini zvuk koji se čuo bio je škljocanje brave na vratima dizala. Mladi, koji su odrastali u soliteru, odselili su u druge zgrade kao podstanari, ili su riješili ‘stambeno pitanje’ na neki drugi način. I tamo prenijeli dječju ciku i viku. U soliteru je bivalo sve više ‘hokejaša’.

Zanimljivo je kako se u ‘vertikalnim ulicama’ stanari rijetko međusobno druže. Možebitno da je tome ‘krivo’ dizalo. Susreti u njemu kratko traju. Duže sam znao razgovarati s potpuno nepoznatim ljudima koji su prolazili cestom uz moju vikendicu. Susret u dizalu: „dobar dan“, „doviđenja“, „laku noć“ i već izlaziš iz njega. I to je uglavnom sve.
Nismo ni primjećivali kako nas okružuju sve naboranija lica. Kako se sve teže kreću. Primjećivali smo da vrijeme prolazi tek kad smo se sami pogledali u ogledalo. I kad smo shvatili da sve češće koristimo dizalo i onda kad iz prizemlja trebamo na prvi kat.

Prije koju godinu na ulaznim vratima osvanula je osmrtnica s imenom jednog od stanara ‘vertikalne ulice’. Prva otkako smo uselili. Stiglo vrijeme ‘odlazaka’ starosjedilaca. Ne u druge stanove, kuće, gradove. Već na ‘drugi svijet’. Umjesto njih stanove počeše naseljavati ‘neki novi klinci’. Potomci koji su naslijedili stanove i kojih smo se sjećali još dok su bili djeca. Ili novi vlasnici kojima su nasljednici onih što su ‘otputovali’ prodali stanove.

Novi ljudi, nove navike. Danas je moderno kuhinju, blagovaonicu i dnevni boravak imati u jednoj prostoriji. Pogotovo ako se radi o manjem stanu. Kuhinje danas mogu izgledati ugodne oku. Ne kuhaju se ‘teška’ jela intenzivnih mirisa. Za svaki slučaj tu su nape iznad štednjaka.
„Uostalom ne moramo kuhati svaki dan“, odgovara mlada kuharica svom mužu ako mu se slučajno ideja ne sviđa. Jesti će naručenu pizzu, ćevapčići ili polovica pečenog pileta (besplatna dostava). Brže je, a vrijeme je novac. Može, baš ako inzistira, skuhati ‘umjetnu juhu’.

U kupaonicama sve češće tuš kade zamjenjuju ugrađene ležeće. Treba mjesta perilici rublja koje smo, dok su se soliteri gradili, gledali samo u kino-žurnalima u prikazima ‘kako žive američke obitelji’.

 

S novim ljudima stigli su i novi zvukovi. Ubrzo nakon što čujemo da je netko kupio ispražnjeni stan, na ulaznim vratima solitera pojavi se natpis kojim novi vlasnik moli za razumijevanje zbog ‘radova na adaptaciji’. Ne prođe puno vremena i soliter se ispuni kakofonijom zvukova: muklog – malja koji ruši zidove, cvilećeg – vibracijskih bušilica (asociraju na zubarsku) dok buše rupe za prolaz instalacija i reskog zvuka ‘štemajzla’ kad razbija stare pločice. Često i ne tako stare, jer je donedavni vlasnik još prije koju godinu obnovio stan, no novom se ne sviđa kako je to učinio.
Pogotovo ne njegovoj supruzi.

Uz buku tu je i strah da će nam se jednog dana srušiti strop na glavu. Možda i čitav soliter. Stanovi se, usprkos i unatoč našem strahu, mijenjaju, preuređuju, dobivaju novo ruho. Lođe postaju dio soba. Bijele se novi prozori. Raznih izvedbi ili kako se to danas moderno kaže ‘desinga’. Na pročelja se ugrađuju klima uređaji. Sva sreća što arhitekt zgrada već odavno projektira na onom svijetu pa ne vidi što mu novi vlasnici stanova rade od ‘fasade’. Ulazna vrata u stanove postaju protuprovalna.

Samo dizalo ostaje staro. Dok traje, traje.

P.S.

Novi vlasnik stana preko puta mojeg, koji je postavio oglas prikazan slikom, još uvijek nije ‘obavio radove renoviranja na drugom katu’. I ne zna se kad će.