Njihove se domovine zovu INA i MOL

Gospodina Branimira Pofuka, trenutačno kolumnista Večernjeg lista, poznajem iz vremena kad je Katedrala duha, tj. hrvatska televizija, ipak s nešto više prava nosila to ime nego što ga nosi sada. Bilo je to vrijeme kad se tijekom godine dana emitirala „Emisija opće prakse“ koju je modelirao gospodin Pofuk, a u kojoj su sudjelovala i gospoda Igor Mandić, Igor Zidić i Zvonko Maković. Bila je to emisija koju sam s nestrpljenjem očekivao tijekom cijelog tjedna. No kako to biva u Katedrali duha, s vremenom je pritisak ‘tamnih sila zla’ bio sve veći i nakon godine dana emitiranja emisija je ukinuta.

O tome na portalu „Ravno do dna“ Jelena Svilar 3. studenog 2011. piše:
„Nažalost, ovaj se projekt održao samo jednu sezonu, a nakon dvije godine pauze HTV je odlučila napraviti spin-off Emisije opće prakse, nazvati ju Peti dan i za raspravu angažirati ljude koji sebe same shvaćaju toliko ozbiljno da prosječnog gledatelja njihovo mišljenje uopće i ne zanima čuti.“

Znao sam s vremenom na vrijeme pogledati i taj „Peti dan“ no sve rjeđe i rjeđe, da bi ga u posljednjih godinu dana potpuno prestao. Prošli mjesec je bio emitiran posljednji put u ovoj sezoni. Zamijenila ga je emisija (naravno reprizna) „Stvarna povijest znanstvene fantastike“, emisija koja obrađuje za mene, ljubitelja SF ili ZF, zanimljive temu o stvaranju SF na filmu i u stripu. Nažalost, serija ima samo četiri nastavka i sve razmišljam što će mi opskurna Katedrala duha sada ponuditi petkom navečer. Subotom i nedjeljom ionako nemam što gledati.

No vratimo se mi gospodinu Pofuku. Kako mi je, kao moderator emisije, bio po mom ‘ćejfu’, počeo sam pratiti i njegove tekstove, kolumne. Prvo u Jutarnjem listu, pa kad je, nakon što su ga iz Jutarnjeg ‘najurili’, prešao u Večernji list. Zašto je do toga došlo imam neke spoznaje, nešto mogu i sam zaključiti, no to nije tema ovog teksta.

Jedno vrijeme sam samo zbog njega jednom tjedno kupovao taj list koji je za moj ukus previše desno, da bih ga nastavio pratiti na portalu autograf. Vremenom smo uspostavili kontakt putem e-pošte, pa svoje komentare na njegove kolumne dostavljam direktno na njegovu adresu. Ne želim se, naime, prepucavati s bezobraznim komentatorima koji ga u svojim komentarima opanjkavaju a da mu nisu ni do koljenja, ma što, ni do gležnjeva.

Posljednja njegova kolumna, koju također prenosim sa portala autograf, govori o temi koja je tijekom proteklih dana bila u vrhu zanimanja tiska, i ozbiljnog i ‘žutog’, a koja iznosi stavove meni vrlo bliske, da ne kažem identične. Nisam mogao odoljeti i ne podastrijeti malobrojnim čitateljima ovog portala kolumnu na uvid. Nadam se da se autor neće uvrijediti, i da me neće tužiti zbog nanošenja ‘duševne boli’ (što je u ovoj državi jedan od popularnih načina da si neki popune budžet) i krađe autorskog teksta (što je također vrlo čest slučaj u mnogih Hrvata, posebice ‘Rvata, samo što oni ne navode odakle im napisani tekst), jer ga, pouzdajući se u naše poznanstvo, nisam tražio za dozvolu da to učinim.

Pa evo što on piše.

Moja mjera tuge zbog zloupotreba crkvenih oltara u političke svrhe odavno je prepunjena do ravnodušnosti. Uostalom, neka se za evanđeosku čistoću i svetost crkvenih prostora i liturgijskih obreda bore oni pravi, iskreni i praktični vjernici koji u crkve još odlaze. Ne znamo koliko ih ima i jesu li tiha manjina ili većina. Ali, ovih smo dana dobili još jedan vrlo uvjerljiv dokaz da postoje. Ispisale su ga tri žene.

“Kršćanske vrijednosti nas obvezuju”, tako glasi naslov otvorenog pisma koje su općoj i crkvenoj javnosti uputile Jadranka Brnčić, Ana Raffai i Vesna Zovkić. Prva je profesorica biblijske hermeneutike, druga je također teologinja i mirovna aktivistica, a treća se potpisuje jednostavno kao mala sestra, naznačujući tako svoju pripadnost međunarodnoj redovničkoj zajednici Isusovih malih sestara. (Inače, riječ je o onoj sitnoj redovnici asketskog i predivnim osmjehom obasjanog lica koja je svu svoju ljudsku i kršćansku ljubav, obogaćenu znanjem arapskog jezika, svojedobno stavila u službu izbjeglica na istočnim hrvatskim granicama.) Na što ih to obavezuju kršćanske vrijednosti, ove su tri žene objasnile kratko i jasno:

“Osmog svibnja o. g. HRT je prenosila nedjeljnu misu što ju je predvodio prior dominikanskog samostana u Splitu, Luka Prcela. Tom prilikom o. Prcela je u svojoj propovjedi zamjerio onima koji osuđuju Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Budući da je svoju zamjerku izrekao u javnom prostoru, ona nije više tek privatni stav pojedinca, nego i javni stav člana Crkve kojoj i mi pripadamo. Stoga smo očekivale da će se predstavnici crkvenih institucija jasnije i oštrije od toga stava ograditi.

Kao kršćanke i građanke želimo jasno reći svoj Ne: ne želimo da se liturgijski i medijski prostor zloupotrebljava za promicanje ideja koje su u potpunoj suprotnosti s Evanđeljem i zabrinjava nas svako javno ili prešutno njihovo podržavanje.

Progovaramo u ime svoje savjesti i iz želje da oltar ostane mjesto navještaja Isusove poruke i da joj kao Crkva budemo vjerni.”

Naravno, da je tako nešto napisao ili rekao barem jedan, a kamoli nekoliko članova Hrvatske biskupske konferencije, proglas bi dobio mnogo veći prostor i pažnju u medijima. Ali, takvog biskupa, provincijala ili teologa u Hrvatskoj, čini se, još uvijek nema. Utoliko je dragocjeniji istup ovih žena. Baš kao u biblijskim vremenima koja opisuju najdramatičnije stranice Novog zavjeta: žene su jedine bile na Golgoti pod križem, žene su prve došle i vidjele prazan grob i žene su vijest o uskrsnuću njihovog Boga prve donijele muškarcima, apostolima sakrivenima u nekoj jeruzalemskoj mišjoj rupi.

Govor ovih žena vrlo je precizan, kritičan, a opet mirotvoran. Pomalo se pred njima sramim, ali ipak ću priznati i blagu doze vlastite zluradosti s kojom sam dočekao propovjednički ispad fra Luke Prcele jer je razotkrio silne količine licemjerja na mnogo strana. Crkveni su se “funkcionari” uzmucali, a da nijedan nije bio u stanju reći nekoliko dobro odmjerenih, kratkih, točnih i jasnih rečenica kakve su napisale Jadranka Brnčić, Ana Raffai i Vesna Zovkić.

Uostalom, mišljenje fra Luke Prcele o ustaškoj NDH odavno je dobro poznato. Ali, u katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, čija je nacionalistička hereza očito obuhvatila i dominikanski red, takvi stavovi očito nisu prepreka svećeniku da postane prior jednog velikog i važnog samostana. Vojničkim jezikom rečeno, u redovništvu to je prilično visok čin, velika čast i odgovorna obaveza.

Štoviše, fra Luka Prcela nastavio je i poslije te televizijske mise zdušno širiti svoje evanđelje po Anti Paveliću, Juri i Bobanu kao da priželjkuje po drugi put u životu postati politički osuđenik ili zatvorenik zbog verbalnog delikta. Fra Luki Prceli i njegovim istomišljenicima i najmanja bi represija, već i obično privođenje na informativni razgovor, bila dokaz da je Hrvatima poput njih uistinu jedina slobodna i nezavisna bila ustaška NDH, jer u toj su državi samo Hrvati njihova kova biti ti koji hapse, tuku i ubijaju.

Ali, nije problem u fra Luki. Njegovo razočaranje u iznenadnu i privremenu promjenu retorike i ponašanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović sasvim je razumljivo. Pa već i Bujanec u koru sa svojim gostima pjeva o izdajnicima s Pantovčaka i Markova trga kojima odjednom. eto, smeta “Za dom spremni” i društvo onih koji su im još jučer bili poželjni pobočnici u kampanjama i gosti na inauguracijama.

Prije nego što sljedeći put zauste da fašizaciju izmišljaju neprijatelji Hrvatske, neka gospođa predsjednica Grabar-Kitarović, gospodin prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko i njihov gospodin ministar i diplomat Miro Kovač pročitaju što im poručuju dojučerašnji obožavatelji, razočarani ustašofili.

Tomislav Karamarko već godinama grmi kako će, čim dođe na vlast, ukloniti ime zločinca Tita. Sada iz te vlasti nitko nije došao ni blizu Trga maršala Tita na dan prosvjeda inicijative Krug za trg. Ali, njima nije stalo do građanskog pokreta koji bi nas uistinu odmaknuo od svakog totalitarizma i zauzeo jednak iskren stav prema zločinima svih, ali zaista svih strana.

Njima nije stalo do bilo kakve pomirbe i izgradnje slobodnog i uljuđenog civilnog društva. Njima trebaju ustašofili poput Božidara Alića oko kojeg će se okupljati samo njemu slični, a ne civilizirani, pametni i odgovorni ljudi. Njima zato na ruku ide i fra Luka Prcela kada dojučerašnju neokrunjenu kraljicu Hrvata i ikonu populističke kič-desnice cajkaškog smjera odjednom smješta u istu propovijed s antihrvatskim predsjednicima Mesićem i Josipovićem.

Bit će ovih dana još takvih odvraćanja pažnje. Više nego ikada prije, kroz zamućenu vodu nazire se dno izvora podlosti, laži i pljačke. Nije se tu nikad radilo ni o NDH, ni o SFRJ, pa ni o RH. Koliko joj se fućka i za EU, vlast je pokazala sramotnim ignoriranjem Dana Europe.

Njihove se domovine zovu INA i MOL.

 

 

 

 

Kako se ‘kalila demokracija’

Izgleda da moj prethodni post i nije bila čisti SF. Najnoviji događaji pokazuju da se, po svemu sudeći, riba otkačila s udice. I ne samo jedna, već dvije. Obje ‘kapitalci’!

No da to nije nešto posebno kad je u pitanju HDZ pokazuje nam trenutačna borba ‘titana’ u SDP-u za položaj Predsjednika stranke – Komadine i Milanovića. Tko će od njih dvojice krenuti stopama Sanadera i Jadranke Kosor za sada se još ne zna. Ali saznat će se uskoro.

Pa da vidimo kako se to ‘kalila demokracija’ u najdemokratskijoj stranci u posljednjih 25 godina.

1993. godine
Tomislav Karamarko, jedan od osnivača HDZ-a napušta stranku.

10. prosinca 1999.
Umire Prvi predsjednik neovisne Hrvatske i Predsjednik HDZ-a, dr. Franjo Tuđman. Iako ga nisam simpatizirao, sad nakon sedamnaest godina i troje njegovih nasljednika, moram priznati da je on bio jedini koji je imao svoju viziju. Za tu svoju viziju borio se zdušno, pri čemu se ponekad znao držati i poznate sintagme J.B.T.-a „ne treba se držati zakona kao pijan plota“. Na njegovo mjesto dolazi autsajderski kandidat, vicmaher S.M.
Tu ću završiti s nabrajanjem. Dalje se nije više događalo ništa spektakularno glede izbora Predsjednika države. Mnogo su se zanimljivije stvari događale u drugom ‘ešalonu’ – borbi za Predsjednika Vlade.
2000. godine
Ivo Sanader dolazi na čelo HDZ-a, uz nesebičnu pomoć Branimira Glavaša, zamijenivši preminulog dr. Franju Tuđmana.

11. siječnja 2008. godine
HDZ pobjeđuje na parlamentarnim izborima i Sanader postaje Predsjednik vlade.

1. srpnja 2009. godine
Sanader podnosi ostavku na mjesto Premijera i svih stranačkih dužnosti, pod nikad u potpunosti razjašnjenim okolnostima. Za Predsjednicu HDZ-a oktroira Jadranku Kosor.

4. siječnja 2010. godine
N
a prijedlog i inicijativu Jadranke Kosor, potpredsjednice HDZ-a i članica svih Sanaderovih vlada do 2009. godine, Ivo Sanader je izbačen je iz stranke nakon njegovog neuspjelog ‘puča’ u želji da se vrati na čelo stranke. Usprkos i unatoč poznatoj njezinoj izjavi – nakon što ju je Sander oktroirao kao Predsjednicu HDZ-a – „Kud Ivo tud i ja!“. O daljnjoj sudbini Ive Sanadera nećemo.

6. srpnja 2009. godine
Jadranka Kosor i njezina Vlada dobiva ‘zeleno’ svjetlo većine zastupnika Hrvatskog sabora i postaje Premijerka.

rujan 2011. godine
Tomislav Karamarko se vraća i svečano od Jadranke Kosor prima člansku iskaznicu HDZ-a. Uz, naravno, prijenos na HTV.

20. svibnja 2012. godine
Jadranka Kosor gubi izbore za Predsjednika stranke od njezinog pulena Tomislava Karamarka.

18. travnja 2013. godine
Jadranka Kosor je, na inicijativu Tomislava Karamarka i uz suglasnost čelništva stranke izbačena iz HDZ-a jer je „previše pričala“. Cinik bi rekao: Ipak se ostvarilo njeno obećanje „Kud Ivo tud i ja!“
S tim u vezi, novinari su upitali odvjetnika Krunoslava Olujića koji je u postupku pred HDZ-om branio J. Kosor, je li to nekakav novi trend u HDZ-u, obzirom da je Kosor drugi izbačeni čelnik nakon Sanadera.

“To je teško komentirati, ali da, mislim da će i mali Tomica vrlo brzo završiti kao i njegovi prethodnici. Mali je Tomica precijenio svoje kapacitete i sposobnosti i od HDZ-a napravio ‘Obrovac’”, kazao je Olujić pojašnjavajući da će starije generacije znati da je Obrovac u bivšoj Jugoslaviji bio sinonim za najviši kadrovski i investicijski promašaj.“ izjavio je Olujić.

8. studenog 2015. godine
Parlamentarni izbori na kojima HDZ sa svojim satelitima, predvođen Tomislavom Karamarkom ‘za prsa’ pobjeđuje jednako tako sklepanu drugu stranu na čelu s Zoranom Milanovićem.

22. siječnja 2016. godine
Pojavivši se ‘niotkuda’ kao kandidat za Premijera oktroiran je od strane Tomislava Karamarka kanadski biznismen hrvatskih korijena Tihomir Tim Orešković. Sabor ga je navedenog datuma, prirodno, potvrdio kao Premijera i prihvatio njegovu, u to vrijeme, još krnju vladu. Sigurna su bila samo dva potpredsjednika, Karamarko i vođa GG MOST Božo Petrov.

Tomislav Karamarko je odahnuo, mislivši da je sve u njegovim rukama i da će on povlačiti konce na kojima su okačene dvije lutke, Orešković i Petrov.

U početku je s takvim igrokazom bila suglasna i Predsjednica KGK. Međutim stvari su se počele razvijati u malo drugačijem pravcu nego što je kreator cijelog igrokaza predviđao. I Tihomir i Kolinda počeli su plesati neku svoju igru. Izgleda da su konci popucali.

Hoće li se i u slučaju Tomislava Karamarka ponoviti scenarij da ‘revolucija jede svoju djecu’ i predviđanje odvjetnika Krunoslava Olujića nakon izbacivanja Jdranke Kosor iz stranke?
Ne znam. No ako je povijest učiteljica života, moguće je da hoće.

 

Kninska zastava

20141119 Kninska zastava_semper 2U slučaju da želite komentirati tekst dovoljno je unijeti samo ime.

Počelo je s „Imamo Hrvatsku“ a da se precizno nije znalo tko su ti čija je Hrvatska.

Nastavilo se prisvajanjem Domoljublja. Samo neki su mogli biti domoljubi, ostali su bili titoisti, komunjare, jugonostalgičari, mrzitelji Hrvata, Hrvatske i svega što počinje s malim ili velikim H. Bez obzira je su li se ili ne borili za neovisnu Hrvatsku. To nije bilo bitno, bitno je bilo da su u njihovom čoporu.

Usko s domoljubljem, prisvojili su i hrvatstvo kojim se može dičiti samo onaj koji je puše u njihov rog pa bio ma gdje na planetu Zemlji (za sada ih nisu otkrili i na drugim planetima što ne znači da ih i tamo nema).

Onda su zamijenili mrsku im novčanu jedinicu dinar dragom im kunom (iako dinar ima i Iran za koje mnogi od njih tvrde da je naša pradomovina, no što mu to pomaže kad ga imaju i srbočetnici), a da nisu ostale (t, k, jn, mH) pitali što misle o tome.

Univerzalna katolička Crkva, postala je njihova Crkva (Crkva u Hrvata) pa su joj pridijelili lijepu sumu kunića da joj se nađe pri ruci.

Ti su domoljubi, držeći se junačkom desnicom za veliko hrvatsko srce međusobno podijeli tvornice (u tzv. društvenom vlasništvu, tj. u ničijem po njihovom tumačenju), pa ih rasprodali, podijelili lovu a radnike poslali na godišnji odmor bez roka trajanja.

Onda su na red došli generali. Najprije su bili heroji a ne zločinci a onda su ih (kao heroje)…, ma već znate te četiri riječi da ih ne ponavljam. Brzo se zaboravilo tko je to napravio. Danas se zna: svi neprijatelji (unutarnji i vanjski) koji mrze Hrvatsku i sve što s njom ima bilo kakve sveze.

Tu se nekako našla i nacionalna svetinja, kojoj su najprije promijenili ime, pa joj onda ponovo vratili staro. Potom su je predali u ruke najvećeg Rodoljuba da mu posluži kao tvornica eura. Pri tome ga đentlmenski (rodoljubno) oslobodili bilo kakvog plaćanja poreza na proizvedene eure priznajući mu da je ta svetinja Udruga građana. Rezultat svega vidjesmo neki dan u Milanu.

No s vremenom se pojavio mali problem. Unatoč i usprkos činjenici da „imaju Hrvatsku“, oni koje su nazivali komunjarama etc, su se, eto, malo sabrali i ojačali, pa su njihovi (ne tvrdim mnogo kvalitetniji i sposobniji, u posljednje vrijeme vidimo ni baš puno moralniji) vlastoljubci sjeli u ‘državno sedlo’ i time im ponešto poremetili njihov hrvatski san.

Da bi osigurali povratak na vlast odlučili su posvojiti i branitelje (barem jedan dio njih, one glasnije), što im je nakon nekog vremena i uspjelo. Dok su na vlasti, čuvaju ih u rezervi, a onda kad stvar prigusti, izvedu ih na ulice a jednom godišnje i u Vukovar. Kako bi se pokazalo da su oni koji su dali svoje živote (a koji bi se vjerojatno okretali u grobu da znaju što se danas događa), dobro ne baš oni već neki od njihovih kamarada, jedini za dom spremni, i odlučni da u novoj borbi (ma kava ona bila i ma na kakav se način vodila) potjeraju mrske im unutarnje neprijatelje: komunjare….da sad opet ne ponavljam.

I kako to već u svim pričama biva: konac djelo krasi. Posljednja (zasad) akcija službeno priznatih domoljuba je prisvajanje Kninske zastave i darovanje iste njihovoj kandidatkinji za Predsjednicu njihove Hrvatske. A puk, žutilo i tiskovni lešinari se čude kao pile glisti kako je to bilo moguće učiniti.
Pa zar su do sada spavali?

Izbori i kakvi su oni

Evo pred nama ponovo vrijeme izbora.
Prvo predsjedničkih u kojima ćemo najvjerojatnije na kraju birati između ‘Svete vodice’ I.J. koji u svojem prvom mandatu nije prstom maknuo da bi ostvario barem nešto od svog predizbornog slogana „PravDa“ ili pak ‘NATO tajnice’ koja me neodoljivo podsjeća i izgledom i, za sada malobrojnim, nastupima, na kandidatkinju koja se prije deset godina suprotstavila još jednom od niškoristi predsjednika S.M. ‘Vicmaher-u’ kad je on krenuo u predizbornu trku za drugi mandat. I za koju sam u devetom mjesecu 2004. godine napisao:

A koliko smo glup narod, na ponovljenim izborima bi mogla na kraju pobijediti Suzana, pardonček Jadranka, osoba “stvorena” za predsjednika: apsolutno o ničemu nema svoj stav, za sve mora pitati taticu, čitaj Sanadera. Ali ona “razumije” ljude, dijeli poklone siromašnima obučena u bundu do poda, blagosljiva branitelje u krinolini s blaženim osmjehom Madone. Jučer je u prilogu o njoj iz gimnazijskih dana bilo obznanjeno kako je bila odlična učenica, kako su šulkolege prepisivale od nje, kako je bila ambiciozna, kako se kandidirala za izbor miss Prgometa, kako bi rekao Arsen Dedić u jednoj od svojih ciničnih pjesama, ali nije prošla. Komentar autorice je bio: da je postala miss, sada ne bi bila kandidatkinja za predsjednicu. Moj komentar: kamo li sreće da je bila izabrana za miss.

Zar sličnost između te kandidatkinje i ove nove nije frapantna? Jedino njezin ‘tatica’ po izgledu a i nastupima (ono malo što ih ima jer nema vremena gradeći imidž stranke) je ipak nešto manji gospodin od njegovog bivšeg šefa. Koji je čak i u marifetlucima bio gospon.

Nakon ove ‘predsjedničke’ papazjanije dolazi ona glavna: parlamentarni izbori. Da bi ta papazjanija bila što kvalitetnija i sveobuhvatna već se pobrinula, trenutačno najjača oporbena stranka, HDZ ubacivši u svoj kotlić sedam raznih dodatak od lijevog do desnog centra. I sad pušta da se lagano krčka, dok se trenutačna nam vlast, svim silama trudi pokazati i dokazati da je ona ta koja bi i dalje trebala nastaviti vladati ovom zemljom. Pri tomu ne treba ništa raditi osim čekati da im uz ovu ekupu Nesposobnih vlast padne sama u ruke. I jednima i drugima pokušava kontrirati ‘vegetarijanska’ stranka ORaH (one person, one party) M.H. Za koju će, vjerujem, također kao i za Laburiste – populiste D.L. vrijediti ona narodna: „plesala je samo jedno ljeto“.

O tome, pak, kako će ti izbori proteći, na svom blogu domena.blog.hr jedan od meni dragih blogera Eduard Pranger napisao je po mom sudu vrlo dobar tekst pod naslovom KRADLJIVCI, LOPOVI & CO. Čitajući tekst učinilo mi se da bi ga mogao malo ‘dotjerati’ kako bi još više istaknuo njegovu osnovnu misao iznesenu na kraju teksta:
„Gubitnici smo jedino mi, građani i birači, čiji novac ocarinjen u sivoj zoni na tako perfidan i jeftin, ali potpuno legalan način masovno odlazi na neke privatne račune.“

Uz njegovu dozvolu podastirem čitateljima na uvid dorađeni post. Moje ‘dopune’ ubačene su u zagrade i ispisane u boji.

* * *

Idu izbori, pa evo nekoliko riječi i o toj vrsti inženjeringa (ja bi zbog poštovanja prema inženjerskoj struci to nazvao pravim imenom: „o toj vrsti mućke“ ili „marifetluka“). Nakon više od dvadeset godina u demokraciji (demonkraciji) građani napokon polako dolaze do saznanja (dug je put od guzice do glave) da političke stranke ipak ne postoje zbog njih i njihovog boljitka (pogotovo ne zbog boljitka SVIH građana Hrvatske a ne samo ONIH koji izlaze na izbore) nego da ih imamo (da su stvorene) kako bi djelovale isključivo u vlastitu korist, odnosno u osobnu korist pojedinaca koji vode i koji upravljaju tim građanskim (nemoralnim, kriminalnim, nesposobnim; odabrati po volji) udrugama (što je potpuno razumljivo obzirom da su one same kreirale takva pravila igre). Da je tako dokaz je loše i više nego zabrinjavajuće stanje sustava koji nam pokazuje da kao društvena zajednica (ne)organizirana u državu ne napredujemo nego da sve više tonemo i propadamo, u svim segmentima. Dakle, političke su stranke zapravo neprijatelji birača.

U predizbornim kampanjama hrvatske stranke koriste sva sredstva ne bi li prešle izborni prag i ugrabile što veći dio novca poreznih obveznika koji im je Zakonom o političkim strankama i njihovom financiranju namijenjen/zagarantiran (a kojeg su, da ponovim, upravo one i donijele; dakle radi se o direktnom sukobu interesa i zanimljivo da to nitko, osim možebitno malobrojnih građana, ne uviđa). Tu se radi o milijunima kuna. Da bi im se pomoglo u toj raboti uključuju se svi koji bi bilo kako mogli biti od koristi, a koji onda na kraju isto tako dobivaju svoj dio kolača (od popova do pjevača). Osim nekih individualnih „pomagača“ i donatora najvažnije su (naizgled) neovisne savjetničke agencije za odnose s javnošću (PR) gdje rade specijalizirani i „ugledni“ stručnjaci, spin doktori (direktna kopija američkih lobista koji su, kako u nastavku teksta tvrdi autor, svrstani uz političke stranke, i ne zaboravimo uz kapital koji financira i jedne i druge). Zašto „naizgled“ pod navodnicima? Zato što nisu neovisne nego su svrstane isključivo uz političke stranke, a protiv su onih koji ih zapravo financiraju – građana.

A u čemu su stručnjaci tih agencija stručni?

Oni sami će nabrojati pregršt aktivnosti i izraza kao što su: odnosi s medijima, krizno komuniciranje, medijski treninzi i pripreme za javne nastupe, edukacija i savjetovanje u području političkih komunikacija, strateško komuniciranje i izrada komunikacijskih strategija u politici, izrada i implementacija PR planova, organizacija obrazovnih i informativnih stranačkih kampanja, organizacija PR događanja te izrada PR publikacija organizacija i uspostava te vođenje stranačkih izbornih stožera (klasičan repertoar političke demagogije poznat, samo pod drugim nazivima, još iz socijalizma: kriza, privredna reforma, stabilizacija, politička platforma, unutrašnje rezerve, monetarna reforma, povećanje produktivnosti, borba protiv birokracije, etc).

Izgleda impresivno i komplicirano, a radi se zapravo o jednostavnoj raboti prije, za vrijeme i poslije neke političke kampanje. Prije i u vrijeme same kampanje planirano će se poradit na što je moguće većem blaćenju, diskreditaciji, podmetanjima, vađenju prljavština i plasiranju lažnih glasina o političkim protivnicima (i naravno objavljivati svoje želje – ne načine provođenja – u dokumentima kao što su Plan 21, Gospodarski program, rekonstrukcija javne uprave etc), lobirat (platit će se usluga) s osobama prepoznatljivim i popularnim u javnosti (tzv. prodanim dušama) kako bi se od njih dobila javna potpora, te će se uspostaviti uska koordinirana suradnja s agencijama za ispitivanje javnog mnijenja i s medijima (što je za očekivati obzirom da su te ustanove pod direktnim patronatom vladajućih ili oporbe). Agencije će dogovorno pumpati rejtinge, a mediji će plasirati informacije koje strankama u određenom trenutku odgovaraju (koristeći osnovne aksiome i dogme tzv ‘žute štampe’).

Odnos stranaka i PR agencija reguliran je ugovorom i stroga je poslovna tajna (tu naravno na velika zvona zagovarana „transparentnost“ ne vrijedi, kao da se radi o nekom vrlo unosnom patentu pa da ga protivnička strana ne bi također koristila; a sve su to dobro poznate i provjerene metode), ali usluge se više nego dobro naplaćuju (lako tuđim kurcem, pardon lovom, po trnju mlatiti). Kada „projekt“ uspije i stranka napokon uđe u sustav državnog financiranja javlja se problem druge vrste – kako izvući što veći dio dobivenog novca i prebaciti ga na osobne račune (jer stranke u načelu nemaju novaca već ga namiruju ili iz proračuna ako postanu saborske – i zato inicijativa za smanjenje izbornog praga za ulazak na ‘jasle’ – ili pak od sponzora koji sada naravno traže povrat uloženog u obliku namještenih natječaja za poslove, raznih položaja u državnim firmama i slično).

Teško je dokazati da se radi o kriminalu i izvlačenju novca jer postoje ugovori i cjenici (međutim po mom laičkom mišljenju sam takav način izvlačenja novca je sasvim jasno kriminal bez obzira na to postoje li cjenici ili ugovori i što o tome misle pravnici i oni koji su takva pravila igre donijeli), no iznosi usluga koje stranke isplaćuju tim agencijama su puno više nego izdašni, ponekad su i basnoslovni pa je za pretpostaviti (ne budi obazriv!) da se tu kriju i postotci koji su usmeno i daleko od očiju javnosti dogovoreni između vlasnika agencija i stranačkih čelnika. Još ako se radi o stranci koja je osvojila vlast ili je u dobitničkoj koaliciji onda je otkrivanje takvih radnji praktično nemoguće (jer će sabornici koji osvoje vlast po hitnom postupku donijeti zakone po kojima se takve radnje proglašavaju ‘poslovnom tajnom’. I time indirektno priznaju i prihvaćaju da su takve radnje legitimističke). Ako se i ne radi o dobitnicima sam postupak je dobitna kombinacija za sve, i one koji su dobili i one koji će isto tako jednoga dana tek dobiti, pa nitko od njih, ni pozicija ni opozicija, zbog zajedničkog interesa ne želi otkrivati kako funkcionira taj dobro podmazan stroj (dapače za gubitnike na izborima to je ‘sjekira u med’. Nemaju nikakve odgovornosti, mogu podjebavati one na vlasti, plaća normalno ide, godine staža se skupljaju, ne moraju ništa raditi i snositi ma i najmanju odgovornost, jer uostalom ako ovi što na vlast dođoše budu ponovo uprskali stvar oni će u opoziciju pa će novu vlast onda oni podjebavati). Gubitnici smo jedino mi, građani i birači, čiji novac ocarinjen u sivoj zoni na tako perfidan i jeftin, ali potpuno legalan način masovno odlazi na neke privatne račune.

Eto, tako se to u nas radi. Naravno, čast izuzecima, ali – ima li ih (nema, u najboljem slučaju izlaze iz stranke ali naravno zadržavaju status sabornika kao nezavisni iako po mom mišljenju to ne bi smjeli jer oni u Sabor nisu došli svojim imenom i prezimenom već na stranačkoj listi. I zato se i bore protiv preferencijalnog glasanja, kako bi mogli zadržati sinekure a da se ne moraju podvrgavati stranačkoj stezi)?

 

Nije „outsourcing“ nego „spin-off“

Na hrvatskom jeziku to bi se reklo „nije vrat nego šija“!

„Odustaje se od outsourcinga! Osniva se tvrtka za održavanje“ koči se danas (17.06.2014.) naslov na 8. i 9. strani J.L.
U podnaslovu: „Poslovi peglanja, čišćenja i kuhanja ići će s jednog mjesta, zadržat će se poslovi i uštedjeti milijuni.“
Umjesto njega uvodi se „spin-off“.

U poduljem tekstu ima i ovaj odlomak:
„Država godišnje za plaće i sredstva za rad tih zaposlenika (trenutačno njih oko 24.000 ‘raštrkanih’ u 2400 institucija) troši 3,4 milijarde kuna, a ovim novim modelom na godišnjoj razini u prvoj fazi trebalo bi se uštedjeti oko 280 milijuna kuna.“

To bi prema sadašnjem stanju stvari bila najveća, ponavljam najveća, državna tvrtka. Bravo!! Nije to ni INA, nisu to ni autoceste, nije to ni Petrokemija Kutina ili neka od malobrojnih preostalih firmi u vlasništvu države, ne: najveća državna tvrtka je tvrtka koja zapošljava čistačice, pralje, kuhare, kućne majstore etc. A kako stoje spomenute tvrtke koje su u potpunom ili djelomičnom vlasništvu države ne bi me iznenadilo da i ova najnovija za koju godinu počinje poslovati s gubicima. Ova, naime, vlast nema pojma kako treba uspješno upravljati tvrtkama. Bez podcjenjivanja posla i ljudi koji taj posao rade mislim da bi država koja želi biti Država ipak trebala imati najveće firme u proizvodnom sektoru.

Da je ekipa koja je došla na vlast nakon brodoloma HDZ-a nekompetentna pretpostavljao sam već na dan njezine pobjede. Da je nespremno preuzela vlast bilo mi je jasno već nakon tzv prvih 100 dana vladanja. Da je sastavljena od samih neznalica na čelu s glavnim Manekenom to mi je postalo jasno nakon pola godine njihovog (ne)vladanja (uz izuzetak dvojice Linića i Čačića koji su imali viziju – pa ma kakva bila – i koji su znali što hoće ali ih ni puk ni Maneken sa svojim podanicima nisu prihvatili jer su tražili ‘red, rad i disciplinu’). A onda su krenule akcije jedna za drugom kojima su dokazivali da su ne samo nesposobni i da ne znaju svoj posao, već da se u većini svojih postupaka ponašaju kao glupani. Konačno, ova priča s ‘outsourcing’-om naslućuje da su po svemu sudeći – idioti (ispričavam se na izrazu ali drugog nemam).
Zašto mislim tako?

Zanemarimo za ovu analizu samu činjenicu da i inače mijenjaju svoje odluke kao što ja mijenjam čarape. Nije im to prvi put. Obratite pozornost na izneseno u citiranom tekstu. Na dosadašnji trošak od 3,5 milijardi kuna najnovijim „spin-off“-om trebalo bi se (dakle nije sigurno!) uštedjeti 280 miliona kuna, dakle 8 (slovima osam) posto od ukupnog iznosa. Prema Google-ovom prevoditelju „spin-off“ znači „odvrtjeti“. Divota!! Ne znam tko koga tu „odvrće“!

Koliko će koštati prijelaz na „spin-off“? Kolika će se nove birokracije trebati zaposliti da bi vodili armiju od 24.000 zaposlenih? Koliko novih automobila? Koliko novih ili iznajmljenih kancelarija za svu tu birokratsku bulumentu? Koliko novih mobitela, kreditnih kartica? Ili su sve te troškove već uračunali u kalkulaciju po kojoj bi prelazak na novi sustav trebao uštedjeti tih 8% od do sada utrošenih sredstava? Iz dosadašnjeg iskustva u donošenju ‘genijalnih’ odluka ove vlade čisto sumnjam da su sve to uobzirili u svojim kalkulacijama.

Slijedi u spomenutom članku klasičan primjer političke demagogije:
„Zaposlenici, kako je pojasnila jučer potpredsjednica Vlade Milanka Opačić, zadržavaju sva prava. Plaće se neće mijenjati , niti će se smanjivati broj radnika. Uštede bi se trebale (uočite: bi se trebale a ne; će se, op. s.c.) dogoditi kroz racionalizaciju troškova, a najviše objedinjavanjem javne nabave, boljom preraspodjelom posla i odlascima u mirovinu (sic!).“

Što se tiče „preraspodjele posla“ ona će se, prema J.L. provesti na način da će čistačica koja sada čisti 300 m2, ubuduće trebati očistiti 600 m2, no, precizira J.L. „ti će se standardi tek definirati“. Dakle: prvo ćemo praviti ražanj a zec još u šumi. Čitajući to na um mi pada pitanje suvislosti izjave potpredsjednice M.O. kako se neće smanjivati broj zaposlenih!

Bojim se da je jedino što je realno u tome kako smanjiti troškove – odlasci u mirovinu. No s njima će se teško uštedjeti koliko bi se trebalo prema „spin-off“-u. Osim toga i bez „spin-off“-a bit će odlazaka u mirovinu – normalnih ili prisilnih. Poznata metoda rješavanja viška zaposlenih još tamo od devedesetih godina prošlog stoljeća.

Dakle, da bi novi sustav trebao (ne da će) uštedjeti 8% dosadašnjih sredstava vlada namjerava provesti među osobljem rašamon ili ti ga tshunami u svim svojim ustanovama od škola do najmanjih kancelarija u općinama (za zaposlenike u zdravstvu – misli se na pomoćno osoblje – to ne vrijedi, njihov će se problem riješiti – ili bi se trebao riješiti – jednim drugim spinom: „master planom“) a zna se što ostaje nakon tshunamija.

Možda bi to i moglo biti moguće. No da se to postigne treba efikasna organizacija njemačkog tipa (red, rad i disciplina) a mi smo od takve organizacije, pogotovo kad je u pitanju vlada, udaljeni svjetlosne godine.

I na kraju ovog vladinog „spina“ skrenut ću vam pozornost na još jednu ključnu stvar u cijeloj toj priči: „ovim novim modelom na godišnjoj razini u prvoj fazi trebalo bi se uštedjeti oko 280 milijuna kuna.“ Ovo „u prvoj fazi“ djeluje mi jako zlokobno. Što će onda doći u „drugoj fazi“, Kad će ona nastupiti i što će ona donijeti to vjerojatno ova nesposobna vlada ne zna. Ili možebitno ipak zna? Naime odgovor i nije tako teško odgonetnuti: privatizirat će ovu veliku firmu ili je dati u koncesiju. To je jedino što ona zna – ha, ha, ha!

 

Post festum

Dan nakon Prvog maja dobio sam e-mailom poruku od prijatelja, čitatelja bloga, u kojoj mi šalje članak preuzet s portala ‘advence.hr’ kojeg, usput rečeno, i sam pratim. Prije nego što sam pročitao tekst poslao sam mu poruku slijedećeg sadržaja.

„Dragi moj S.
Evo što ja mislim prije nego što sam pročitao poslani tekst. Kad ga pročitam možebitno ću ovaj e-mail još nadopuniti.
Onog dana kad su radnici počeli slaviti Prvi maj kao praznik rada umjesto da su na taj dan isticali svoje zahtjeve za poboljšanje svog položaja i sputavanja kapitalizma, Prvi maj je izgubio svoj smisao i svoju svrhu. Iako je u suštini Praznik rada i u socijalizmu bio sveden na proslavu događaja koji su doveli do osnivanja tog praznika, danas se on definitivno pretvorio u borbu za porciju besplatnog graha. Da stvar bude gora i to malo povezanosti s radničkom klasom i borbom za bolje uvjete života i rada radničke klase umjesto revolucionarnog i borbenog Prvog maja počeli smo slaviti Josipa Radnika podvrgavajući se i tu diktatu Crkve. Jednako kao što samo Djeda Mraza i Novu godinu zamijenili Djedom Božičnjakom i Sv. Nikolom i kao što smo Dan žena i Majčin dan zamijenili Valentinovim i borbu za ravnopravnost žena i poštovanje majki zamijenili glupavim slavljem ljubavi a da ni sami ne znamo što je ljubav (ne računam dokazom ljubavi kupovanje glupavih poklona za Valentinovo). Radnička je klasa zahvaljujući kapitalizmu i konzumerizmu definitivno postala robovska klasa samo što toga nije svjesna jer se zavarava izborima u demo(n)kratskom sustavu kako ona određuje tko će biti na vlasti nesvjesna činjenice da bira one koji će njome vladati i izrabljivati je a ne one koji će njoj služiti. Tako ja mislim.“

Danas pročitah taj tekst objavljen pod naslovom: „Put naprijed je jedini spas za radnike jer dok oni čekaju bolju sudbinu protiv njih se klasni rat vodi svakog dana“, autora D. Marjanović. Članak je relativno dugačak pa ću prenijeti tek pojedine ulomke u kojima autor iznosi svoja zapažanja koja se načelno podudaraju s mojim mišljenjem.

„Kada su krenuli najveći udarci nakon izbijanja ekonomske krize 2008. postojala je nada da će se iz očaja roditi najveći ujedinjeni otpor u novijoj povijesti Europe. On itekako postoji, možda nije uvijek udarna vijest na naslovnicama europskih medija (osim ako otpor ne završi fizičkim obračunom, a i tada rijetko), ali se ne može osporiti da otpor raste iz dana u dan.“

Nažalost, „u isto vrijeme postaje očito kako tom autentičnom otporu nedostaju smjernice, neka vrsta vodilje koja bi trebala položaj radnika unaprijediti. (…) Bilo bi suludo zagovarati radnički otpor temeljen na metodama koje su se pokazale neuspješnima. Prije svega tu mislimo na socijalističke eksperimente 20-og stoljeća na prostoru Istočne Europe.“ Od pada Berlinskog zida govori se o propasti socijalizma u Europi. Autor, međutim, postavlja pitanje: „No, što ako je u Europi zapravo propalo nešto drugo? Zar su socijalizam samo crveni barjaci i parole? Što je uopće u imenu? Gotovo ništa. Primjera imamo i u prošlosti i danas“, i nastavlja: „Nešto je ipak propalo krajem prošlog stoljeća u Europi, (…), propao je pokušaj kretanja prema socijalizmu koji je završio u državnom kapitalizmu i u konačnici se raspao na surovi tržišni kapitalizam.“

A zatim, po mojem sudu iznosi jednu tvrdnju o kojoj bi valjalo dobro razmisliti:
„No, možda je upravo to najvažnija lekcija na koju bismo se trebali osvrnuti ovog Prvog Maja. Radnicima Europe više nego igdje na svijetu potreban je izlazak iz te traume, iz lažne tvrdnje da je se urušio ‘socijalizam’ jer je bio neučinkovit.“

I nastavlja:
„Danas imamo zanimljivu situaciju na prostoru Istočne Europe gdje se radnici žale na kapitalizam kao na neko ‘okrutno novo vrijeme’ u kojem se cijene samo gramzljivost, pohlepa i druge anti-ljudske vrline. Inovativnost? (…) Vrijeme jest okrutno i razina izrabljivanja je ogromna, ali vrijeme nije ‘novo’ – ljudski vijek je relativno kratak, no da je malo duži mnogi bi shvatili da ovo nije nikakvo novo vrijeme, već povratak na staro. (…)
Novi izbori uvijek dolaze, uskoro će izbori za Europski Parlament. Izgleda kako su radnici nepopravljivi optimisti, uvijek se potajno nadaju da će neki novi zaokret (novi izbori, op. s.c.) situaciju promijeniti na bolje. Što su dobili od europskih socijal-demokrata? Ništa, samo još veću bijedu, patnju i bol. Sada se spremaju ‘kazniti’ iste dajući svoje glasove desničarskim strankama, hoće li ih one spasiti? Nipošto! Cijeli politički spektar je na ovaj ili onaj način kontroliran od strane dominantnog ekonomskog modela koji će postajati za radnika sve okrutniji. Radnici ništa neće uspjeti dok su razjedinjeni. Stupanje u razne organizacije također im neće donijeti jedinstvo – jedinstvo nije u imenu ni u organizaciji, jedinstvo je u spoznaji da otpor može postojati samo kao kolektivna borba, a svaki napad na svakog radnika je i napad na taj kolektiv.“

To je točka u kojoj se autor i moja malenkost u potpunosti slažemo što se može vidjeti i iz mojeg citiranog e-maila.

Na ovom mjestu ću završiti autorovim tekstom i u zaključku iznijeti neka osobna razmišljanja vezana uz temu.
– vlast dozvoljava, pače potiče, osnivanje ‘krdâ’ sindikalnih organizacija e da bi u duhu ‘podijeli pa zavladaj’ lakše mogla voditi borbu s radnicima i to uz svesrdnu podršku ‘vječitih’ čelnika tih kvazi-sindikata.

– vlast se ulaguje Crkvi (ne vjerovanju i religiji) kako bi i ona pomogla u zaglupljivanju puka i za tȏ joj plaća iz državnog proračuna.

– vlast forsira povlastice poslodavcima (čitaj kapitalistima) jer, tvrdi, „oni otvaraju radna mjesta“. To uopće nije točno. Radna mjesta otvara ekonomska konjunktura kojoj se kapitalisti prilagođavaju tako da kad je konjunktura veća više proizvode i posljedično više zapošljavaju, a ako konjunktura pada proizvode manje i shodno tome otpuštaju radnu snagu. I zato im treba ‘fleksibilno zapošljavanje“.

– vlast potiče ‘žutilo’ u masmedijima i ekspanziju konzumerizma kao jedine svrhe ljudskog postojanja. Što vrlo slikovito pojašnjava grafit u mom gradu: „Ne misli, kupuj!“ Ne znam je ste li primijetili poplavu, ma što – tshunami, kulinarskih emisija na svim dalekovidnicama. Marija Terezija je rekla ‘kad nemaju kruha neka jedu kolače’, današnji vlastodršci kažu ‘kad nemaju kruha neka gledaju kulinarske emisije’.

– čitajući, inače izvrsnu knjigu akademika Viktora Žmegača „Europski duh“, u poglavlju „Europa na ispitu“ poštovani gospodin na kraju eseja kaže: „Svim euroskepticima – ma iz kojeg kutka dolazili – nedovoljan iz povijesti.“ Tu svoju poruku/pouku temelji na tvrdnji kako se od osnivanja EU na njezinom području nisu vodili ratovi dok ih je do njezinog osnivanja bilo ‘svako malo’.

Nažalost tu se s cijenjenim akademikom ne mogu u potpunosti složiti. Točno je da nema ratova u doslovnom smislu kao što su to bili svjetski ratovi i oni prije njih, ali sad su u igri novi oblici ‘ratovanja’. Njihov cilj više nije zauzimanje teritorija i fizičko porobljavanje građana neke države već kontrola nad gospodarstvom države koju se želi osvojiti i gospodarsko porobljavanje puka pretvaranjem u robovske najamne radnike. I konzumenta ‘okupatorske robe’.

U tom svjetlu treba gledati sve događaje od pada Berlinskog zida pa do danas: od rušenja SSSR-a i njegovog pretvaranja u patuljka u vrijeme Jeljcina, do današnje režirane pobune u Ukrajini kako bi se, u međuvremenu ojačali ruski medvjed, ponovo bacio na koljena i dalo mu na znanje ‘tko je gazda u svijetu’. Prije pada zida gospodarstvo SSSR-a Zapad je iscrpljivao stalnim podgrijavanjem hladnog rata. Sad kad, zahvaljujući energentima, Rusija ponovo postaje sila, treba je opet slomiti. Kako? Odvraćanjem svih zemalja u njezinom okruženju, pa i šire, da surađuju s njom. Jer, kažu apologeti ‘nove politike ratovanja’, ne zaboravimo da u Rusiji još uvijek tinja žar socijalizma/komunizma, najveća opasnost za kapitalistički i novoliberalni svijet izrabljivača, točnije bankara. Ne tvrdim da u svemu nema prste i Rusija, točnije Putin. To ne treba čuditi obzirom da mu ulaskom Ukrajine u EU glavni akteri ‘nove politike’ dolaze na sam prag.

Uostalom upitajmo se što je radila Amerika kad je bila u pitanju prisutnost SSSR-a na Kubi. Unatoč i usprkos tome što na Kubi nije bilo 30% stanovnika koji bi se izjašnjavali kao Ameri držali su je desetljećima u blokadi a i sad na nju gledaju s podozrenjem. A da tu ‘tehnologiju modernog rata’ ne primjenjuju samo u Europi (Kosovo, Ukrajina, pa i Jugoslavija) svjedoče i ‘revolucije’ tijekom tzv. Arapskom proljeću. No dobro, to nije u Europi pa neću dalje elaborirati jer su ova moja razmišljanja vezana uz knjigu „Europski duh“.

Samo što se danas ne prijeti nuklearnim bombama i interkontinentalnim raketama već se Ukrajincima nude kobasice na štapu (ulazak u EU) za kojom jadni Ukrajinci trče poput pâsa upregnutih u saonice, kojima gazda ispred nosa maše kobasicom dok oni trčeći za njom vuku i saonice i gazdu. Svaka sličnost, osim u veličini teritorija i broja stanovnika, sa zemljom koja je nedavno ušla u EU je – frapantna.

Samo da podsjetim one koji to možda ne vide tko je (danas) ‘gazda u svijetu’: SAD-e i Njemačka. Francuska i Engleska su već poodavno druga liga. Budući se pak Gospodari svijeta na Istoku tek pripremaju za preuzimanje glavne role.

I na kraju, zanima li nekoga čitav članak može ga naći na http://www.advance.hr/vijesti/osvrt-povodom-prvog-maja-put-naprijed-je-jedini-spas-za-radnike-jer-dok-oni-cekaju-bolju-sudbinu-protiv-njih-se-klasni-rat-vodi-svakog-dana/

Krasna zemljo, Istro mila…

Prvi je to stih pjesme koju je 1912. godine napisao Ivan Cukon a uglazbio je Matko Brajša Rašan. Na sjednici 23. rujna 2002. godine pjesma je proglašena himnom Istarske županije. Lijepa je to i uzvišena pjesma, puna patosa, kao što su to bile mnoge domoljubne pjesme s početka dvadesetog stoljeća kad se domoljubni plamen rasplamsao, pogotovo nakon propasti habsburškog carstva, do neslućenih visina.

No otada je prošlo dosta vremena i danas se ‘pjevaju’ neke malo drugačije pjesme. Ne spominju se Učka, Raša, Mirna, Draga, Lim, gradovi Pazin, Livade, Pula, Buzet pa ni Lošinj i Cres koje je pjesnik ‘priljubio’ Istri. Pa i posljednji stih:

„Svud pomažu dobri ljudi
nauk žari kano krijes.“

teško da se može primijeniti na mnoge današnje ljude, pogotovo ne na političare.

Zašto takav, reći će mnogi, tmuran i tužan uvod. Takvim mislima potakle su me vijesti koje posljednjih dana emitiraju elektronski i pišu tiskovni masmediji. A one govore kako je nakon kranjske kobasice, istarskog terana, maslinovog djevičanskog ulja, međimurske gibanice, konjâ lipicanaca etc, na red došao još jedan proizvod – pršut. Rat između Hrvatske i Slovenije se, dakle, nastavlja svom žestinom kako to već priliči (dobrim) susjedima uz zajedničku među. Doduše ne topovima i tenkovima već „brendovima“ na gospodarskom bojnom polju. Rat gdje govori oružje nije danas, nadam se barem ne na ovim područjima, moguć iako ni ovaj bez oružja nije manje uništavajući od ‘pravog’ rata.

U čemu je problem? Istarski su pršutari, naime, odlučili da (sad kad smo ušli u EU) pršut koji oni proizvode ‘brendiraju’ i u EU kao „istarski pršut“ (u Hrvatskoj je taj naziv zaštićen pa se slovenski kod nas smije prodavati pod ‘brendom’ – „Maestral“). No proizvođači pršuta iz Slovenije su, zahvaljujući činjenici da su prije nas ušli u EU (a i inače su po tom pitanju ažurniji od nas), svoj pršut proizveden u njihovom dijelu Istre već ‘brendirali’ pod imenom „istarski pršut“ na cijelom teritoriju EU. Sad traže od EK da arbitrira i zabrani istarskim pršutarima koji pršut proizvode u hrvatskom dijelu Istre ‘brendirati’ ga kao „istarski pršut“.

Kao glavni argument navode kako je Hrvatska u dokumentima za ulazak u EU (navodno) dio Istre koji pripada njoj imenovala „hrvatska Istra“ (sic!) za razliku od slovenskog dijela koji nosi samo naziv – Istra, bez obzira na minijaturni dio poluotoka koji pripada njima. Jer da to naši političari nisu prihvatili opet bi (navodno) slijedila blokada ulaska. Nešto slično ratu Makedonije i Grčke oko imena Makedonija. Sukladno nazivu dijela Istre koja pripada Hrvatskoj traže da pršut proizveden u tom dijelu Istre na području EU nosi ime, ‘brend’ – „hrvatski istarski pršut“!!!

„Ali to nije sve“ glasi otrcana fraza mnogih reklamnih spotova pa se tako vodi još jedan (administrativno/birokratski) rat glede Istre. Vodi se on na domaćem tlu bez miješanja stranog elementa. Boris Miletić, gradonačelnik Pule i budući šef IDS-a kaže (prema J.L. s nadnevkom 11. siječnja ove godine): „Nismo protiv regija, ali Istra mora biti zasebna. O tome najbolje svjedoči i jednoglasno usvojena Deklaracija o jedinstvenosti (sic!) Istre koju su na inicijativu IDS-a podržali svi županijski vijećnici, neovisno o stranačkom predznaku.“

Znači li to da ono „hrvatska“ Istra iz ugovora o pristupanju Hrvatske, dakle i Istre, u EU, za podnositelje Deklaracije ne vrijedi pa žele zasebnu Istru? I drugo: znači li to da potpisnici Deklaracije ne priznaju Istrom onaj dio poluotoka koji Slovenci zovu Istra i posljedično tomu ne smatraju ga dijelom poluotoka Istre? Ne vjerujem, naime, da bi Slovenci pristali taj dio poluotoka prepustiti/vratiti i tako dati puni smisao pojmu zasebna Istra!

Neovisno o tome o kojem se od ova dva slučaja radi (a nisu jedini i ne odnose se samo na Istru), oni zorno pokazuju dvije stvari. Jedna je nesposobnost naših političara da misle i vide dalje od svog nosa i druga koja pokazuje kamo vodi politika koja ne vodi brigu o nacionalnim interesima već o osobnim interesima političara kojima je ulazak u EU prvenstveno služio za osobnu promociju vlastite „genijalnosti“.

Svaka sličnost (ni)je slučajna

Vratimo se sada iz sfere sentimentalnih priča u sfere političkih podmetanja.

Jedna mala ‘saborska epizoda’ gotovo da je izazvala ‘politički tshunami’ kad je izvjesni Igor Češek, zastupnik Glavaševe stranke HDSSB, nedavno postavio slijedeće pitanje premijeru Zoranu Milanoviću:
„Kakav je stav Vlade o povratu nacionalizirane imovine Židova“.

Nakon što je dobio pomalo opće intoniran odgovor premijera koji nije shvatio srž tog pitanja, marginalni član HDSSB-a Igor Češek kazao je kako njime nije zadovoljan, već je slavodobitno poentirao:
„Ja vas pozivam pošto su stranke Kukuriku koalicije zdušno zagovarali povrat imovine i zemljišnim zajednicama i svima drugima, pozivam vas da pokažete da bar simbolično želite riješiti te probleme. Najbolji primjer za to bilo bi da predsjednik RH Ivo Josipović vrati oteti stan u kojem živi i dan danas, a u kojeg je 1945. uletio njegov otac dok je oslobađao Zagreb. A poznato je da je taj stan pripadao jednoj zagrebačkoj židovskoj obitelji“
„Grandiozni slučaj moralne korupcije!“ (nap. s.c., citat iz Krležinog niže navedenog teksta)

Ozbiljnu optužbu protiv predsjednika Ive Josipovića ‘borac za židovska prava’ koji se tim svojim nastupom vjerojatno ponadao priznanju ‘pravednika među narodima’, zastupnik Češek, novinarima je dodatno pojasnio:
„Hrvatsku javnost (sic!) zanima u čijem stanu živi Predsjednik Republike! Ako smo mi država koja se zalaže za rješavanje oduzete imovine onda bi se predsjednik o tome trebao izjasniti.“
Upitan odakle mu takve informacije Češek je rekao da ih je dobio u Hrvatskom helsinškom odboru i da detalje te problematike ne zna (ali o njima može lupetati na Saboru, nap. s.c.).

„Znam samo da je stan u kojemu on živi oduzet jednoj židovskoj obitelji tijekom Drugog svjetskog rata“, rekao je Češek i pozvao medije da se pozabave tim pitanjem.

I naravno mediji su se ‘pozabavili’ tim pitanjem što je sasvim prirodno za ‘žutu’ štampu obzirom na temu i ‘velike igrače’ koji se tu pojavljuju: oduzeta imovina od strane ‘komunističkih zlotvora’, u igri je i Predsjednik ‘ljevičarske i agnostičke’ orijentacije, a angažirao se i HHO na čelu s velikim borcem za provedbu ‘pravde i pravičnosti’ za sve koji su patili u vrijeme ‘komunističkog totalitarističkog’ sustava, Ivanom Zvonimirom Čičkom.

No balon koji je obećavao da dotičnog marginalca Glavaševe stranke vine u nebeske visine hrvatske politike ubrzo je splasnuo nakon što su i Predsjednik i I.Z.Čičak demantirali da dotičnu osobu (spodobu) uopće poznaju. Dapače I.Z. Čičak je izjavio da se HHO stanom g. Predsjednika uopće nije bavio, a Predsjednik je izjavio: „Moji roditelji stanuju u stanu koji je sagrađen sedamdesetih godina i koji su otkupili kao društveni stan. Dakle, sagrađen je puno godina nakon drugog svjetskog rata. Ja sa svojom obitelji živim u stanu koji smo 2006. kupili od privatnog vlasnika.“
Jednako su se od izjave svog saborskog kolege ogradile, neki jače neki s ogradom, i njegovi ‘pajdaši’ (čitaj poslušnici uznika Glavaša).
Ostatak priče za ovaj moj post nije zanimljiv, zašto? vidljivo je iz nastavka.

Čitajući nedavno nabavljenu knjigu ‘Moj obračun s njima’ M. Krleže (koju sam dugo tražio i uspio nabaviti za 10 kn preko interneta) naišao sam na tekst kojeg donosim u nešto skraćenoj verziji.

Krleža piše 1932. godine:

„Jedan kristoljubivi dnevnik (“Hrvatska straža“ 28.XII 1929.) štampao je slijedeću domaću vijest:

MIROSLAV KRLEŽA GRADI KUĆU

Kod nas se dosta piše, a još više govori o lošim materijalnim prilikama književnika. (…) a eto sad se iz službenog vrela saznaje da je i g. Miroslav Krleža, poeta beskućnika i simpatizer skitnica, nakon ‘Agonije’ i ‘Gospode Glembajevih’ odlučio da si priušti svoju kućicu, svoju slobodicu. Vjesnik poglavarstva slobodnog i kr. glavnog grada Zagreba od 21. o. mj. javlja među građevnim dozvolama, koje su izdane u studenom, da je takva dozvola izdana (naknadno i privremeno) i gosp. Miroslavu Krleži. G. Miroslav Krleža sagradit će kuću na VII. Peščenici 33. Zanimljivo je, hoće li g. Krleža smatrati tu kuću privatnim vlasništvom i hoće li od svojih podstanara pobirati stanarinu. Izgleda da hoće.

Uzmimo da je istina i da sam doista sagradio kuću od svojih vlastitih tantijema, bi li to bilo neko sramotno zlodjelo, sposobno da me kompromitira u građanskom smislu? (…) To je klerikalna korektura mene na marksističkoj liniji! Od „poeta beskućnika i simpatizera skitnica“ postao je kućevlasnik koji ubire stanarinu od svojih stanara! Svi beskućnici i skitnice, pozor! Grandiozni slučaj moralne korupcije! Miroslav Krleža gradi kuću!

Da bih pravilno informirao sve „beskućnike i skitnice“ o gradnji svoje kuće, prisiljen sam da utvrdim ove činjenice:
1. nije istina da se iz službenog vrela moglo saznati „da sam si ja odlučio priuštiti svoju kućicu“,
2. nije istina da je Vjesnik poglavarstva kraljevskog slobodnog grada Zagreba od 21. XI javio da mi je izdana građevna dozvola, jer to nije mogao da javi iz prostog razloga budući da ja građevnu dozvolu nisam tražio,
3. nije istina da ja gradim kuću na Peščenici VII, 33, jer ja na Peščenici ne bih gradio kuću ni u onom slučaju sve da je i gradim.“

Na što nas upućuje ovaj primjer sličnosti iz prve trećine prošlog vijeka i početka novog tisućljeća? Na to da bez obzira radili se o Predsjedniku države ili pak o poznatom piscu, radi li se o demokraciji ili o kraljevskom režimu, marginalci pokušavaju pljuvanjem i blaćenjem stvoriti sebi aureolu boraca za pravdu i pravo obespravljenog puka na čijoj grbači upravo ti, ‘marginalci’, žive.
Jednom riječju: ništa novo pod kapom nebeskom.

Još jednom (zaista posljednji) put o ulasku u EU-u

Neki dam dobih e-mail u kojem mi pošiljateljica postavlja pitanja u svezi referenduma iako sam najavio da je ta tema za mene ‘gotova stvar’. Pita:

Zašto su pristaše ideje „Ne u EU-u“ sigurni da su njihovi argumenti jači, ispravniji od zagovornika ulaska u EU-u?

Odgovor nudim u obliku protupitanja: zašto su pristaše ideje „Da u EU-u“ sigurni da su njihovi argumenti jači, ispravniji od zagovornika neulaska u EU-u?
Naime koliko sam pratio svu tu fertutmu oko DA i NE, glavni argument prvih je da će nam ulaskom u EU-u biti DOBRO jer ćemo dobiti novac iz fondova i povoljnije kredite, a drugih da će nam biti LOŠE jer gubimo nacionalni identitet i suverenost.
Mišljenja sam da ni jedni ni drugi nisu podastrli valjane argumente, a zašto tako mislim strpljivi čitatelj može naći odgovor u mojim ranijim tekstovima na ovom seit-u, pa ih neću ponavljati poglavito glede odluke da o toj temi više ne pišem.

Gdje su bili jučer, zašto nisu izašli u većem broju (jer su imali priliku) i „ispravili krivu odluku“ ili je to njihov maksimum?

U stanovitom smislu bih se složio s autoricom pitanja da je to (cca 30%) ‘njihov maksimum’, no pri tome sam uvjerenja da je u tom postotku gro onih kojima su za neulazak u EU-a važni gore pobrojani ‘argumenti’. Oni koji poput mene, a koji imaju neke druge razloge zašto ne prihvaćaju u ovom trenutku ulazak u EU-u, u tom postotku čine zanemariv dio.

Tko i što daje euroskepticima pravo da tvrde da je ulazak u EU kriva odluka? Tko ima od njih iskustva u tome?

Odgovor na ovo pitanje je opet pitanje: Tko i što daje eurofilima pravo da tvrde da je ulazak u EU dobra odluka? Tko ima od njih iskustva u tome?

Govoriti da je jučer izglasana nelegitimna odluka je totalna glupost jer smo svi imali mogućnost, dapače pravo i dužnost, sudjelovati na referendumu i donijeti odluku.

Ovom pitanju nemam što prigovoriti osim sa žaljenjem ustvrditi da je neizlazak na biralište, bez obzira kako tko glasao, neodgovorno ponašanje puka jer na taj način omogućuje da odluke koje, doduše imaju potvrdu ‘lege artis’, nemaju potvrdu vjerodostojnosti. Jer ne može se smatrati vjerodostojnim, pogotovo o jednoj tako važnoj temi kao što je ulazak države u asocijaciju sumnjivog ‘moralnog’ imidža, rezultat glasovanja na koji je izašlo oko 40% glasačkog tijela. Pogotovo se ne može vjerodostojnim prihvatiti tvrdnja Miss Pussy (Vesne Pusić) da je dvije trećine (66%) glasača za ulazak u EU-u. Jer to jednostavno nije istina. Ako se pak uobziri i činjenica da one do 18 godina nitko ništa pitao nije, iako se takva odluka ponajviše tiče njih, tada itekako dolazi u pitanje tvrdnja autorice e-maila da je ta odluka ‘za tvoje unučice i unuke’!

Sve to potvrđuje dvije stvari.
U demokraciji može i manjina vladati većinom. Drugo, da puk/narod/glasači jednostavno ne shvaćaju koja je njihova uloga u demokraciji ma kakva ona bila. Potencijalna opasnost takve situacije je da nezadovoljstvo puka/naroda, ‘kuhajući’ se kao u Papenovom loncu, u krajnjoj konsekvenci može dovesti do eksplozije.

Na kraju autorica e-maila kaže da je glasala ZA! Pri tome i sama navodi da je tako glasovala iako ‘i jedna i druga odluka ima svoje dobre i loše strane’ i dodaje ‘važno je osobno procijeniti koja odluka ima manje lošeg’.
Ovom potonjem zaista nemam što prigovoriti jer bi u protivnom bio u sukobu sa jednim od svojih ‘mudroslova’: ‘Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali nitko ga nema pravo drugome nametati silom‘. Bio bih međutim zadovoljniji da mi je autorica podastrla argumente temeljem kojih je ona procijenila ‘koja odluka ima manje lošeg’.
Bit ću neskroman pa ću ponoviti da sam svoje argumente PROTIV obrazlagao i na ovom webseit-u i na webseit-u blog.hr ne tvrdeći pri tome da su moji argumenti ispravni. No izgleda da baš nisam bio dovoljno jasan, pa ću pokušati jednom parabolom u obliku kratke priče pojasniti zašto sam bio protiv.

Na kraju piše: Smatram da je glas ZA, glas za budućnost (ne moju ili tvoju, možda čak niti ne naše djece nego za tvoje unučice i unuke)

I ovdje moram primijetiti da njezina ‘glas za (bolju?) budućnost’ ne nas ili naše djece nego, eto, tek naših unukâ, osim samim davanjem glasa nije ničime drugim potkrijepljen da će se doista i dogoditi.

Pa evo te priče.

Kao što je svima vama poznato u neka vremena bijeli čovjek je hvatao crnog čovjeka po Africi kao divlju životinju i onda ga okovanog u potpalublju jedrenjaka dovozio u svoju domovinu. Tu ga je pretvorio u roba i obučio ga raditi za njega.

Pri tome da je hranio, oblačio, omogućavao da se ‘razmnožava’ kako bi mu osigurao novu radnu snagu.

Ti crni ljudi, ti robovi, možebitno su čak živjeli bolje nego njihovi rođaci u džunglama Afrike.
Možebitno da su se njihovi vlasnici/gazde potrudili i oko njihove zdravstvene zaštite, naravno, sa svrhom da budu zdravi i sposobni raditi.
Možebitno da su pojedine talentiranije i inteligentnije slali čak i u neke škole koje su ih podučavale samo onim znanjima i vještinama koje su mogle koristiti njegovom gospodaru. Pri tome su budno pazili da slučajno ne steknu znanja kojima bi mogli konkurirati znanju gospodara i da im to znanje ne daj bože posije klicu borbe protiv njih, robovlasnika.
Pri tome su se služili raznim metodama ‘pranja mozgova’, propagandom o tome kako je za njih dobro da se gazda o njima ‘brine’ i da su pod zaštitom i njegovih ‘zaštitara’, parolama ‘caru carevo, bogu božje’, obećanjima da će im na drugom svijetu biti ljepše, etc, etc.

Važno je bilo samo jedno: da ti crni ljudi, ti robovi ne shvate da na nogama imaju lance s kuglama. Da misle kako bez svojih gospodara ne mogu živjeti ni jednog jedinog dana.
I da im slučajno ne padne na um nešto takvo kako Hrvoje Ivančić u svom romanu „Dunavski blues“ u jednom odlomku piše:
„Sve je u tom Svemiru moguće. Samo treba stvar uzeti u svoje ruke i postati vozač, a ne vozilo; postati pastir a ne stado!“

* * *

Ne mogu, kad sam već ponovo načeo temu, da se ne osvrnem i kritiku glasača koji se protive ulasku optužujući one koji su ‘za’ da su internacionalisti i kozmopoliti (sâm sam takav iako sam glasao protiv) i kao takvi da će dovesti do rasprodaje nacionalnog bogatstva, da su protiv nacionalnog suvereniteta i identiteta. Pogrešno. Takvu politiku ne provode internacionalisti već – karijeristi. Više o tome neću jer sam i tu temu već opservirao u svojim ranijim tekstovima.

Ulazak u EU-u, mišljenja sam, nije, naime, znak internacionalizma, pogotovo ne
sa stajališta radničke klase (u najširem smislu) i njezinih interesa već težnja za stvaranjem profita na račun onih koji rade. Jer EU-a je u svojoj suštini profitabilna organizacija kojoj je jedini interes stvaranje profita.

Slikovito rečeno ona je, kao što pokazuje ‘priča’, robovlasnik koji svoje robove hrani u čuva da bi dobro radili i sprečava, ‘pranjem njihovih mozgova’ pričom o njihovoj nesposobnosti da sami uređuju svoj život, da se slučajno ne pobune.

* * *

Što se, međutim, podrazumijeva pod ‘nacionalnim’ bogatstvom koje će, kako tvrde protivnici EU-a, oni koji su za predati strancima? Ako su to tvornice, ako su to novčarske institucije, ako je to znanje naših najboljih ljudi onda je ono već odavno oteto/prodato. I tu se više nema što puno toga dati/prodati/pokloniti.

Ako su to prirodni resursi otimačina može biti trojaka: fizička (kupnjom zemljišta, mora, šuma, voda), pravna (ograničavanjem proizvodnje određivanjem proizvodnih kvota, uzimanjem u zakup prirodnih resursa ili infrastrukture, tzv koncesija) i intelektualna (propaganda, odljev mozgova, sprečavanje istraživačkog rada: ‘Pliva’).

O protivljenju tzv desnice (koja je sve samo ne istinska desnica) ulasku ne bih trošio previše riječi. Njima je, naime, glavni argument nacionalni suverenitet (gdje su bili do sada?) i nacionalni identitet koji se svodi samo na pitanje jezika a sva ostala obilježja (kultura, umjetnost, književnost etc) su za njih ‘tabula raza’ jer o toj vrsti nacionalnog identiteta ne znaju ništa.

Ono što je po mojem mišljenju najvažnije je da ćemo ulaskom u EU-u prokockati posljednju šansu da odrastemo kao nacija i država i da konačno svoju sudbinu krojimo svojim škarama. Svaka kriza je prava šansa da se postane ‘svoj na svome’ kako mnogi tzv domoljubi talambasaju od 1991. godine. No kako smo prokockali šansu da 1991. godine stvorimo zemlju ugodnu i lijepu za život, tako smo i sada prokockali šansu da u krizi naučimo iz nje izaći sami.

Kad, naime inače zdravoj osobi, uporno ‘pomažeš živjeti’ od nje ćeš na kraju stvoriti bogalja. Kao što pretjerano brižni roditelji svojom prevelikom ljubavlju od svoje djece naprave osobe nesposobne da se sami probijaju kroz život.

Eto zašto sam euroskeptik!

Mitovi i legende – zaključak serijala

Stigoh do kraja ovog mog ‘zamarajućeg’ serijala. Na kraju za one koji bi mi htjeli, temeljem ovog serijala, možebitno imputirati da sam protiv povezivanja s ostalim državama EU-e. Nisam! Ali da bih prihvatio da je to za Hrvatsku korisno iznijet ću neke, po mom sudu, notorne činjenice.

Hrvatska ne ulazi u Europu. Ona je od stoljeća sedmog tu gdje je i kad se taj dio zemaljske kugle počeo nazivati Europom ona je i tada bila tu i otada je u Europi. A biti u Europi ne znači da TREBAŠ a pogotovo da MORAŠ biti i u Europskoj uniji.

Hrvatski puk, a posebno hrvatska vlast (bilo koja da bila) treba shvatiti da EU-a nije karitativna ustanova koja svojim članicama dijeli novac zato što ih voli. Ona je prvenstveno profitabilna organizacija koja novac svojih poreznih obveznika plasira tamo gdje očekuje povrat profita. A kad joj se desi Grčka, gdje su bankari dijelili kredite (zarađujući na kamatama po principu: lezi ljebe da te jedem!) stimulirajući stanovnike da troše, a ne da ne rade i da kupuju od zarađenog novca, onda joj pruža pomoć ne zato da bi spasila Grke nego da bi spasila svoj uloženi kapital i euro, svoju kožu. Pri tome joj uopće nije bitno što će cijeli grčki narod pretvoriti u roblje koje će generacijama vraćati dugove svojih prethodnika.

Pravosudni ustroj EU je postavljen tako da brani interese kapitala, a ne običnog čovjeka. Dokaz: ako kapital uvidi da mu se nešto ne isplati svi oni koji su to radili bit će otpušteni. Razni oblici pomoći nezaposlenima su samo paravan da se ‘vlasi ne dosjete’ pa da se ne pobune protiv takvih odnosa. Multikulturalnost je bila IN dok je to bilo u interesu profita (potreba za radnom snagom) sad je AUT jer radne snage ima viška, a ‘multikulti’, kao najniži sloj društva, počeli su prijetiti kapitalu.

Hrvatska vlast (ma koja bila) prije ulaska u bilo kakve asocijacije mora biti načisto i to objasniti puku što hrvatski narod dobiva, a što gubi tim činom.
Kao ‘objašnjenje korisnosti puta u EU-u’ ne smatram ove imbecilne spotove na kojima se pojavljuju članovi ove i ex vlade s facama s kojih čitam da oni ni sami ne vjeruju u ono što pričaju. Pri tome pitanje nacionalnog identiteta i suvereniteta, kao što sam u uvodu napisao, a u pamfletu o tome detaljno opservirao, nije za mene najvažnije pitanje. Iz prostog razloga što Hrvatska i Hrvati već 1000 godina nikada nisu imali PUNI suverenitet. Usprkos i unatoč svim onima koji misle suprotno.

Uz to danas je najvažnija GOSPODARSKA i FINACIJSKA suverenost koju smo izgubili već davno, a ne hoće li ili ne u EU-parlamentu hrvatski jezik biti službeni. Kad smo imali POVIJESNU priliku da konačno ZAISTA postanemo suverena zemlja, naši su političari upropastili gospodarstvo, prodali banke i sad misle da će nas spasiti EU-kapital, kao što su kroz povijest mnogi naši vlastodršci smatrali da će našu neovisnost zaštiti Madžarska, Austrija, Italija, Njemačka, Srbija i ini kojima su išli na poklonjenje. A tko je učio našu povijest zna vrlo dobro kako su ti poklisari najčešće prolazili i završavali.

Obzirom na geografsku veličinu, broj stanovnika, vrstu i stanje gospodarstva Hrvatska gotovo da ne može biti ravnopravni parter bilo kojoj europskoj državi. Pogotovo ne s razvijenim industrijskim gospodarstvom. Ili smo gospodarski slabiji ili nas je manje. Naši proizvodni kapaciteti, koji su privatizacijom/pljačkom dovedeni na rub provalije ili su već u njoj, jednostavno ne mogu konkurirati svjetskim industrijskim divovima. Banke su u stranom vlasništvu i radije kreditiraju prodaju automobila (inozemne proizvodnje) nego domaću proizvodnju (koja bi eventualno mogla biti konkurencija). Pa da i imamo neku proizvodnju koju svijet traži u velikim količinama, naši kapaciteti ne mogu biti takvi da bi mogli igrati ikakvu ozbiljnu ulogu na globalnom svjetskom tržištu. Kvalitetom možda ali količinom i cijenom ne!

Zato trebamo koristiti naše glavne komparativne prednosti i njih nuditi svijetu:
– na tako malom prostoru toliku raznolikost običaja, melosa, plesova, narječja, mentaliteta (pa i svjetonazora iako tvrdimo da je naš glavni svjetonazor – kršćanstvo) rukotvorina ima malo koja država. Ako uopće takve ima?
– malo koja država može ponuditi turistima hladne noći i vruće dane na tako malim udaljenostima kako to može Hrvatska. Spavanje u seoskom ambijentu Velebitskog zaleđa u Lici a onda četrdesetak kilometara vožnje i evo nas na moru može biti i te kako atraktivno za turiste. Na relativno malom prostoru imamo sve moguće prirodne ljepote. Od mora do planina.
– umjesto proizvodnje pšenice i kukuruza (osim za vlastite potrebe kao strateške sirovine) s kojom ne možemo konkurirati američkim farmerima preorijentirati se na proizvodnju voća, povrća, vinove loze, maslina, mlijeka i mliječnih proizvoda ali zaista s ‘velebitskih pašnjaka’, zdravog mesa s naglaskom na ‘prirodno’ (famozni pojam ‘tradicionalni proizvod’). Nakon svih ovih afera oko hrane takva proizvodnja će na dulji rok sigurno bila profitabilna, pogotovo ako se poveže s cjelogodišnjim turizmom. Zar zaista moramo uvoziti bijeli luk iz Kine? Zar zaista naše goste treba hraniti Europa i Kina?
– industriju usmjeriti na stvaranje manjih i srednje velikih tvrtki disperziranih po čitavoj Hrvatskoj kako bi se spriječilo s jedne strane izumiranje pojedinih predjela a s druge strane stvaranje velikih gradova sa svim negativnostima koje iz toga proizlaze. Proizvodnju preorijentirati na proizvodnju specifičnih proizvoda (kao primjer navodim šljemove firme Šestan-Buš, proizvodnju kontejnera za zbrinjavanje otpada i slični proizvodi koji su već našli mjesto na svjetskom tržištu) kojih ne treba u velikim količinama i koji ne zahtijevaju enormne količine repromaterijala. Da ne govorim u domeni informatike i sličnih proizvoda budućnosti.
– borba za maksimalno očuvanje prirodnog okoliša: mora, jezera, rijeka, biljnih, ptičjih i životinjskih rezervata. – ako treba ustavom zabraniti prodaju prirodnih resursa: voda, šuma, poljoprivrednog zemljišta koje se redovito svodi na pretvaranje u građevinske zone za EU-profitere. Pogotovo voda. Jer nafti ćemo kad-tad naći zamjenu, no zdravoj čistoj izvorskoj vodi nikada. Pa makar pitku vodu dobivali iz mora.

A za sve ovo što sam pobrojao, i još mnogo toga što se u ovakvoj jednoj formi ne može spomenuti, po mojem mišljenju ulazak u EU-u nije potreban. Povezivanje s državama Europe BILATERALNIM ugovorima i aranžmanima na ravnopravnoj osnovi DA, ulazak u EU-kartel NE.Ako bi nam ta ‘divna’ EU-a zbog toga možebitno željela ili čak i nametnula neke kazne, otežala poslovanje i tjerala nas na ‘periferiju’, u ‘drugu’ klasu europskih država (kao što sada radi s Grčkom, Španjolskom. Madžarskom) samo bi pokazala svoje pravo lice. Mnogo drugačije od ovog kojim nas mami u svoje ‘materinje krilo’.

Ali da bi to mogli učiniti moramo shvatiti da se bogatstvo, blagostanje i prosperitet može dugoročno postići samo radom i pameću, a ne neradom, pljačkom vlastitog naroda i glupošću. No poznavajući nas, bojim se da je to za nas najteži zadatak. Mnogo teži nego što je bilo stvaranje neovisne Hrvatske, što smo početkom devedesetih uspješno učinili. A onda, iz svima nama dobro poznatih razloga, nismo uspjeli izgraditi zemlju onakvu kakvom su je zamišljali mnogi od onih koji su u rat otišli i za tu ideju poginuli.

I što je najtragičnije za hrvatski narod, to nije bilo prvi put, a ako uđemo u EU-u pod uvjetima koje su dogovorili našu ‘politički purgeri’ o kojima običan puk uglavnom pojma nema, nisam siguran da se povijest neće ponoviti.