Običan čovjek (6)

20161218-obican-covjekNastavljam s objavljivanjem ulomaka iz knjige Ivan Golub „Običan čovjek“, Ljevak, Zagreb 2013.

4 – BLAGO ŽEDNIMA I GLADNIMA PRAVEDNOSTI JER ĆE SE NASITITI (Mt 5,6)

Msgr. Đuro Kokša je žalio, što sam se dao na istraživanje o Jurju Križaniću, kojeg je on nazivao u šali „dunivjetre“, mjesto na biblijska istraživanja, gdje, da bi dao značajne doprinose biblijskoj znanosti. No poticao me ipak na monografiju o Križaniću. (str. 309)

Samo istraživanje autora na temu J.K. je svakako za pohvalu. I da tog istraživanja ne bješe tko zna bi li se itko prihvatio tog mukotrpnog posla. Pitanje je samo, nije li možebitno msgr. Kokša ipak bio u pravu pa makar samo u šali. Jer na kraju krajeva uložiti toliko truda u otkrivanje onoga što je radio Križanić a da u suštini nije polučio neko veće postignuće na tome što je radio i nije, da se tako izrazim, svrsishodno. No očevidno je ljubav I.G. prema tom Panslavenu (ili pak prema njegovoj ljubavi prema Bogu i katoličanstvu) bila dovoljno velika da mu posveti tolike godine svoga rada.

Ubrzo povratku sa studija u Rimu u dogovoru s urednikom Glasa Koncila Vladom Pavlinićem otvaram rubriku „Teolog odgovara“. Urednik uvodi u rubriku riječima: „Zamolili smo dr. Ivana Goloba, mladog profesora na Rkt. bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, koji se lani vratio iz Rima gdje je doktorirao teologiju i specijalizirao za studij Svetog pisma, da za naše čitatelje prikazuje suvremeno znanje biblijske znanosti, posebno da nam iznosi autentičan stav katoličke teologija, osobiti u pitanjima koja pobuđuju veća zanimanja javnosti… (Teolog odgovara, Glas Koncila, 1965., br 7, str. 18) (str. 324)

Ovo samo kao uvod u odlomke koje ću komentirati, kako bi štioc znao o čemu se radi.

Naslov prvog u ljetu 1965. godine objavljenog sastavka glasi: „Osuđivati Sveto pismo za neznanstvenost jest neznanstveno“. Tu među ostalim kažem:

„Oblik u kojem se pojavljuje pisana riječ Božja zavisi od svrhe radi koje je saopćena i od ljudi kojima je namijenjena. Recimo najprije što Bog nije namjeravao postići Svetim pismom. Nije htio objaviti istinu o građi svijeta, o putanjama nebeskih tjelesa ili o pojedinim događajima iz povijesti. Zato Sveto pismo nije knjiga o geologiji ni djelo o biologiji ili astronomiji, pa ni znanstveni prikaz povijesti. Istraživanje prirode Bog je prepustio ljudskom razumu, a u Svetom pismu htio je govoriti o čovjeku i o sebi, o svojim odnosima s ljudima, o ljudskoj sudbini. ‘Sveto pismo – veli učeni Baronije – nije nam dano zato da nas uči kako se kreće nebo, već kako se ide u nebo.’ Kome je Bog upravio svoju pisanu riječ? Svim ljudima svih vremena.“ (str. 325)

Autor navodi ono što Bog nije namjeravao postići Svetim pismom, pa tako kaže: „Nije htio objaviti istinu (…) o putanjama nebeskih tijela …“ i nastavlja kako je Bog istraživanje prirode prepustio ljudskom razumu. Ako je to točno, zašto se onda svećenici miješaju u područja kao što je astronomija i evolucija (da spomenem samo te dvije stvari), pa spaljuju one koji tumače pojmove iz ta dva područja drugačije nego što oni, svećenici, tvrde i pri tome se pozivaju na riječ Božju, tj. Bibliju iliti Sveto pismo.

Uvijek sam tvrdio, tvrdim i tvrdit ću da je zadatak svećenika u tumačenju Svetog pisma upravo ono što autor citira da je rekao učeni Baronije. Bog je, prema autoru, svoju pisanu riječ (uz pitanje je li to zaista baš Njegova riječ ili pak su to riječi onih koji su Sveto pismo pisali i prepisivali kroz stoljeća) uputio svim ljudima svih vremena. U redu, neka tako bude, ali onda neka se oni koji te riječi prenose puku govore samo o tome ‘kako se ide u nebo’ , a ne ‘kako se kreće nebo’ i to onim ljudima koji to žele slušati.

Zato se u Svetom pismu o događajima izvješćuje onako kako to čini običan čovjek, jezikom koji će biti razumljiv ljudima svih vremena…Biblija govori o prirodi onako kako se ona ukazuje ljudskom oku, a o događajima onako kako ih iznosi običan čovjek…Dok će dalekozori i sitnozori pokazivati da su stvari nešto drugačije nego što ih mi opažamo – oko će ih uvijek jednako opažati – čovjekov govor o prirodi ne temelji se na opažanju pomoću instrumenata, nego na opažanjima oka. Današnji čovjek, makar znade da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne Sunce oko Zemlje i da – dosljedno – ne izlazi i zalazi Sunce, nego se Zemlja vrti oko sebe, govori o izlasku i zalasku Sunca jednako kao onaj čovjek starine koji nije znao za pravo stanje stvari. (str. 325)

Mogu prihvatiti ovo autorovo tumačenje, glede potrebe da se nešto objasni jezikom razumljivim ljudima svih vremena, uspoređujući ga, primjerice, s načinom kako maloj djeci odrasli ljudi objašnjavaju neke pojmove koje oni još ne mogu shvatiti u svojoj složenosti. Primjerice, kako braco dolazi na svijet? Donijela ga roda! Međutim problem je u tome kad onaj koji se služi tim načinom iznosi netočne činjenice koje su oborene ‘dalekozorima i sitnozorima’ koji će pak ‘pokazivati da su stvari nešto drugačije nego što ih mi opažamo’. To što i današnji čovjek ‘govori o izlasku i zalasku Sunca’ ne znači da treba, jednostavnosti radi, govoriti kako se Sunce okreće oko Zemlje pa i na najjednostavniji način.

„Bog je dao svoju pisanu riječ i kao izravni nagovor čovjeku, ali ne isključivo kao izravni nagovor. (…) Ako čovjek samo letimično prolista Sveto pismo opazit će tu i tamo stihove. Pažljiviji će čitatelj uočiti da u Svetom Pismu ima dijelova koji podsjećaju na epopeje o znamenitim ljudima i slavnim događajima (npr. u knjizi Jošuinoj, u knjizi Sudaca); zapazit će stranice i stranice ispunjene raznovrsnim poslovicama i mudrim izrekama; naći će na čitavu kolekciju pisama (Pavlovih, Ivanovih, Petrovih). Istraživačko pak oko stručnjak otkriva u Sv. pismu uz pripovjedačke također i novelističke prikaze događaja. Stručnjaci nalaze u Bibliji dramski obrađene probleme (npr. problem zla u knjizi Jobovoj), a u nekim ulomcima nalaze intimne zapise dnevnika (npr. kod Jeremije). Pisana se dakle Božja riječ pojavljuje u raznim literarnim oblicima. (str.326/327)

Zanimljivo tumačenje da pisanije u Svetom pismu potječu od Boga. I ne samo to, već se želi sugerirati da božja riječ nije isključivo pisana kao izravni nagovor; nije pisana kao dogma. A zašto onda svećenici tumače vjernicima da je to Pismo ipak dogma u koju treba vjerovati bez zadrške, a ne sumnjati i tražiti dokaze za u Pismu iznesenom.

Jednako tako mi je nategnuta tvrdnja da se riječ božja pojavljuje u raznim literarnim oblicima. Ako netko piše Zakon, a riječ Božja za vjernike je Zakon, onda se ona, riječ Božja, ne može pojavljivati u nikakvim drugim oblicima nego kao Zakon, dakle „izravni nagovor“.

To što se u Svetom pismu povaljuju razni literarni oblici mene prije upućuje na zaključak da ga nije pisala jedna osoba, da ne potječe od jednog Izvora, nego da je to zbirka priča, bilježaka etc. onih koji su bilježili navodne riječi Božje, iznoseći u biti svoje osobno mišljenje. Pa ovisno o daru pojedinog ‘zabilježivača’ i njegovoj sklonosti pojedinim literarnim oblicima, dobili smo konglomerat priča pisanih u različitim formama.

Papa Pio XII u jednoj svojoj enciklici ( Divino Affante Spiritu) upozoruje na tu raznolikost literarne vrste u Sv. pismu: ‘Iz svetih knjiga nije isključen ni jedan način govorenja kojim se ljudski govor služio kod starijih naroda, osobito istočnjaka, da izrazi kakvu misao, ali pod uvjetom da upotrijebljeni način govora ni u čemu ne bude u protivnosti s Božjom svetošću i istinom’

Ove riječi Pia XII na određeni način potvrđuju da je Sveto pismo ipak Zakon a ne zbirka priča. Naime iz svetih knjiga nije isključen ni jedan način govorenja, ali (to naglašavam, op.s.c.) „pod uvjetom da upotrijebljeni način govora ni u čemu ne bude u protivnosti s Božjom svetošću i istinom.“ Ako je tome tako, onda ne vidim nikakvog razloga da taj Zakon, ako ga je pisao Bog, ne bude napisan bilo kakvim drugim govorom nego Božjim. U protivnom, moguće su razne interpretacije tog tzv Zakona prema osobnoj sklonosti onog koji ga interpretira i zapisuje.

Usput; poznata je odbojnost spomenutog Pape prema pojavi komunizma, točnije boljševizma u Rusiji i njegovog uvjerenja da se fašizam i nacizam mogu ‘popraviti’, ali da je ‘komunizam’ nepopravljiv. Možda bi ipak bilo korisnije za čovječanstvo, a bilo bi i kršćanskije, da je Pio XII upozoravao na opasnosti od fašizma i nacizma a ne samo komunizma. Iako ga potpuno razumijem: dva prva totalitarna režima nisu negirala postojanje njegovog šefa, dok je komunizam tvrdio da su pisanije i pričanije njegovog šefa opijum za narod.

No što se tu može, komunizam je učinio najveću grešku upravo time što je tvrdio da Bog i Raj na Nebu ne postoje, već je obećavao Raj na Zemlji. Svjedoci nastojanja da se raj stvori na zemlji mogli su se, naime, posvjedočiti da to baš i ne ide na najljepši način, a mnogi su zbog toga i zaglavili bez nade da će taj raj vidjeti. Kako se još nije našao ni jedan koji bi u ovaj drugi Raj ‘otputovao’ i vrativši se potvrdio njegovo postojanje, kreatori zemaljskog raja su krahirali, a nebeskog nastavili svoju 2000 godišnju priču.

 

Na kraju, cijela ta priča o potrebitosti raznih literarnih stilova kako bi se, kao, Sveto pismo približilo običnom čovjeku, meni izgleda više kao puštanje magle, dimne zavjese ne bi li se sakrila činjenica da Sveto pismo nije pisao jedan Izvor već mnogo autora u različitim vremenima. Pa kako se onda može tvrditi da ono potječe od Boga, jedinog Izvora.