Običan čovjek (5)

Nastavljam s objavljivanjem ulomaka iz knjige Ivan Golub „Običan čovjek“, Ljevak, Zagreb 2013.

20161218-obican-covjek

3 – BLAGO BLAGIMA JER ĆE BAŠTINITI ZEMLJU (Mt 5,5)

U nastavku autor prelazi na Križanićevo drugo veliko djelo „Razgowȏri ob wladatelystvu“, zvano „Politika“ trilogiju ekonomike, vojne vještine i političke mudrosti u namjeri da savjetuje ruskog cara kako bi izgradio moćnu Rusiju koja će, po njegovom mnijenju, iz etničkih i etičkih razloga moći pomoći porobljenim Slavenima da se oslobode tuđinske vlasti – Turaka, Mlečana, Nijemaca…i zadobiju svoje narodne vladare. Ako je njegova ideja oko zajedničkog „našeg jezika“ bila uvelike utopija, ova pak je ne samo utopija nego čista fantastika. Vjerovati da bi neka sila kao što je Rusija pomagala malim narodima da u „etničko i etičko“ ime pomognu njihovo oslobađanje od tuđinske vlasti, a da onda sama ne zavlada kao tuđinac, pa makar i slavenske (etničke) krvi, je čista utopija.

Milroslav Krleža u svojem eseju „Malograđanska historijska shema“ u kojoj govori o hrvatsko-srpskom problemu (dakle znatno ‘uže’ od Križanićevog diskursa) na jednom mjestu kaže upravo to: „Te magle, često nadarenih i nenadarenih raspoloženja (Križanićevo Slavenstvo, Štrosmajerovo Jugoslavenstvo, Gajeva Ilirija, Meštrovićev Vidovdanski Ciklus, Rezolucija Supila i Koalicije, Parole Narodnog Jedinstva i.t.d) uvije su politički nesavremene….(…) U sibirskom progonstvu Križanić pred trista godina sanja o sveslavenskom zahvatu do Pekinga i Carigrada.“

U eseju „Stjepan Radić na odru“ M.K. piše: „Samo još jedan Hrvat sanjao je tako trajno, tako vjerno i tako nepokolebljivo o Slavenstvu kao Radić: prvi Panslaven Juraj Križanić. I bilo bi zanimljivo povući paralelu između ta dva Panslavena, pa da se pokaže i dokaže, kako naša jeremijska narodna žalost traje u kontinuitetu, i kako se kroz punih trista godina nije u hrvatstvu okrenulo ništa na bolje: poslije dugogodišnjeg progona, emigracije, sibirskih zatvora i jalovog lutanja, Križanić je umro u borbi pod bedemima bečkim tužno, kao što je i Radić svršio kao sanjar poslije beskrajnih zatvora, lutanja i emigracije,ustrijeljen u jednoj jašionici, pregrađenoj za parlament.“

Po mom skromnom mišljenu, M.K je u ovih nekoliko rečenica, očišćenih od religioznih natruha, kratko i jasno rekao o sudbini Križanićeva rada nastalog tijekom njegovih „jalovih lutanja“. Iz ovog nedvojbeno slijedi zaključak kako Križanić spada u plejadu idealista (od prvih kršćana do prvih komunista) koji su cijeli svoj život potrošili, da ne kažem potratili, pokušavajući učiniti nešto što se na ovom svijetu takvom kakav je jednostavno ne može. Na neki način on mi sliči na Isusa Krista, mučenog i razapetog na križ – a zašto? Što se promijenilo u ljudima? Po meni – ništa!

Sve ovo M.K. piše dvadesetih godina prošlog stoljeća i kao što sami vidimo ništa se ni danas na početku 21. stoljeća ništa promijenilo nije. No da se uporni čitatelj sam donese svoj sud o valjanosti ili nevaljanosti ovih mojih razmišljanja, evo citata iz knjige „Običan čovjek“ i autorovog zaključka na kraju.

U Predgovoru Križanić kaže da je sva svjetovna, državnička, kraljevska politička mudrost u dvojemu, poznavati naime sebe i ne vjerovati inorodnicima (tuđincima).
Križanić uzvisuje samovladstvo/monarhiju (u njegovom vremenu nije postojala iluzija zvana – demokracija, op. s.c.) i kudi njegov izrod ljudoderstvo/tiraniju. Po lakomim zakonima pravedno kraljevstvo pretvara se u tiraniju, a kralj u tiranina.
(…)
Križanić kaže da bogatstvo države nije toliko u riznici srebra i zlata, već u množini ljudstva, pučanstva. Zbog gramzljivih zakona i najbolja zemlja postaje pustom i nenapučenom. Varaju se oni, smatra Križanić, koji drže da se vladarev ugled temelji na bogatoj riznici, makar država bila siromašna. Vladar je ugledan po bogatstvu podanika. Gdje je samo (državna) riznica/blagajna bogata a zemlja siromašna brzo nestaje moći.

Nakon prekrutog ubiranja (poreza) za riznicu nadolazi opustošenje zemlje.  Nakon rasipnosti nastupa pustoš. Križanić slikom o ribnjaku i ribolovu smjera na gulilačke poreze i dažbine. Tko umjereno lovi ribu ima uvijek u ribnjaku što uloviti. A tko odjednom čitavo lovište izlovi nema drugi put što loviti. Sliku ribnjaka je zacijelo Križanić ponio iz svojeg zavičaja, gdje je ribnjak dao ime dvorcu Ribniku. Križanić se okomljuje na uredbu cara Ivana Groznoga prema kojoj svi službenici, upravitelji i povjerenici polažu caru zakletvu, i to svaki poimence, da će u svakoj mogućoj prilici, na svaki način koji se samo može izmisliti tražiti probitak za vladarevu riznicu/blagajnu i da neće propustiti nikakva sredstva pogodna za punjenje vladarove blagajne/riznice. Križanić ovaj zakon  zove nezakonitim zakonom i ovu prisegu naziva prokletom zakletvom.

Križanić se okomljuje na ludovanje za tuđim – xenomania. Križanić piše da puštamo, da nas tuđinci na tisuću načina varaju; da patimo od tuđevladstva – xenoarchia, jer tuđinci nama vladaju; da patimo od vjerovanja tuđincima – xenopistia, jer tuđincima vjerujemo, u njih polažemo nadu, njima se radujemo i od njih očekujemo obranu, a iskustveno utvrđujemo da su nam oni od kojih očekujemo dobra, neprijatelji; da se tuđinci (Nijemci) kod nas opijaju i prežderavaju, a među čašama (na svojem stranom jeziku) nas među svinje ubrajaju; da inozemni trgovci, oficiri (časnici) poput skakavaca izjedaju plod naše zemlje i uzrok su siromaštvu naše zemlje.
(…)
Proučavajući i prevodeći kroz dulje razdoblje Križanićevo djelo „Razgowȏri ob wladatelystvu“, – „Politika“, ovdje sažeto izloženo, povlačio sam usporednice s Križanićevim i svojim vremenom. Uočavao sam da su pojedini Križanićevi stavovi i u kasnijim vremenima jednako važeći. Imam osjećaj ili slutnju da je Križanićevo djelo „Razgowȏri ob wladatelystvu“, – „Politika“ mutatis mutandis dijelom djelo za svako vrijeme, odnosno za sva vremena. (str. 260/261/262)

Ovom se zaista nema što dodati. Dalje na str. 279 autor sažimlje Križanićevu misao vodilju pa kaže:

Slaveni čine jednu etničku obitelj koja je dijelom pod turskom silom, dijelom pod njemačkom vlašću, dijelom pod grčkim utjecajem. Rusija, iz koje su potekli ostali slavenski narodi, konkretno ruski car, dužan je pouraditi na oslobođenju porobljene braće, na oslobođenju drugih slavenskih naroda. Ne u smislu stvaranja jedne sveslavenske države sa suverenom u Moskvi. Rusija koja jedina ima domorodnog vladara treba (Poljska kao izborna monarhija bira nekad i tuđinca za kralja) pomoći drugim slavenskim narodima da imaju domaće sinove na kraljevskom prijestolju a ne tuđince. To je etnička i etička obaveza Rusije i njenog cara. Križanić je pobornik povezanosti Slavena na narodnom, kulturnom i vjerskom polju.

Uvjeren da je podjela Slavena na katolike i pravoslavce narodno i vjerski kobna Križanić kao osvjedočeni katolik nastoji da se svi Slaveni nađu u jednoj Rimskoj crkvi, ali ne i u istoj rimskoj disciplini i rimskom obredu. Grci su Rusima donijeli kršćansku vjeru, ali s natruhama zabluda (sic!, op.s.c.). Križanić, uostalom, Ruse ne smatra ni raskolnicima ni krivovjercima, već od Grka zavedenima. Rusi će se Grcima za posredovani dar vjere odužiti tako što će im pomoći  da se i oni sjedine s Rimskom crkvom (sic! op.s.c.).

Da bi Rusija izvršila svoje poslanje mora postati gospodarski snažnom, vojno moćnom i politički mudrom te u svemu prosvijećenom. Čemu nadasve treba pripomoći njegovani i ispravljani svaki pojedinačni slavenski jezik ali i Križanićev govor, njegovo vlastito zajedničko narječje kojim Križanić piše svoja djela.

Križanićev rad na crkvenom jedinstvu i rad na dobrobiti Slavena stapaju se u jednu organsku cjelinu i skladnu suvislost. Sve su Križanićeve zamisli i namisli, jezične, crkvene i nacionalne odnosno političke stopljene u nedjeljivu cjelinu. Kod Križanića nije unionizam podložan slavizmu ili slavizam unionizmu niti je jedan drugome nadređen. Križanić jednako i jednako iskreno želi ostvarenje i crkvenog jedinstva i dobrobiti Slavena. (str. 279)

No, kako kaže M.K „jalovost“ tog nastojanja očituje se u Križanićevom neshvaćanju da po njemu stvoreno jedinstvo svih Slavena neminovno vodi majorizaciji Rusije nad svim ostalim plemenima/narodima. Što se uostalom i pokazalo nakon drugog svjetskog rata kada je Rusija nametnula svoj sustav svim ostalim narodima koje Križanić ovdje nabraja. Jednako bi tako učinio i ruski car.

Druga velika utopija leži u činjenici da Križanić vjeruje kako će se to ujedinjenje ne samo po jeziku (bez obzira što on ne inzistira na obvezatnom jedinstvenom jeziku) već i u vjeri i pri tome, što je prirodno s njegovog stajališta, ta vjera biti katolička. A to je druga utopija koje eto ni do dana današnjeg nije ostvarena kad na njoj rade malo veći kapaciteti nego što je bio on. Hoće li ikada doći do sjedinjenja tih dviju crkava u duhu u kojem je to predlagao Križanić, to po mom mnijenju ne zna ni sam Bog. No to i nije tema ovog razmatranja.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.