Običan čovjek (5)

Nastavljam s objavljivanjem ulomaka iz knjige Ivan Golub „Običan čovjek“, Ljevak, Zagreb 2013.

20161218-obican-covjek

3 – BLAGO BLAGIMA JER ĆE BAŠTINITI ZEMLJU (Mt 5,5)

U nastavku autor prelazi na Križanićevo drugo veliko djelo „Razgowȏri ob wladatelystvu“, zvano „Politika“ trilogiju ekonomike, vojne vještine i političke mudrosti u namjeri da savjetuje ruskog cara kako bi izgradio moćnu Rusiju koja će, po njegovom mnijenju, iz etničkih i etičkih razloga moći pomoći porobljenim Slavenima da se oslobode tuđinske vlasti – Turaka, Mlečana, Nijemaca…i zadobiju svoje narodne vladare. Ako je njegova ideja oko zajedničkog „našeg jezika“ bila uvelike utopija, ova pak je ne samo utopija nego čista fantastika. Vjerovati da bi neka sila kao što je Rusija pomagala malim narodima da u „etničko i etičko“ ime pomognu njihovo oslobađanje od tuđinske vlasti, a da onda sama ne zavlada kao tuđinac, pa makar i slavenske (etničke) krvi, je čista utopija.

Milroslav Krleža u svojem eseju „Malograđanska historijska shema“ u kojoj govori o hrvatsko-srpskom problemu (dakle znatno ‘uže’ od Križanićevog diskursa) na jednom mjestu kaže upravo to: „Te magle, često nadarenih i nenadarenih raspoloženja (Križanićevo Slavenstvo, Štrosmajerovo Jugoslavenstvo, Gajeva Ilirija, Meštrovićev Vidovdanski Ciklus, Rezolucija Supila i Koalicije, Parole Narodnog Jedinstva i.t.d) uvije su politički nesavremene….(…) U sibirskom progonstvu Križanić pred trista godina sanja o sveslavenskom zahvatu do Pekinga i Carigrada.“

U eseju „Stjepan Radić na odru“ M.K. piše: „Samo još jedan Hrvat sanjao je tako trajno, tako vjerno i tako nepokolebljivo o Slavenstvu kao Radić: prvi Panslaven Juraj Križanić. I bilo bi zanimljivo povući paralelu između ta dva Panslavena, pa da se pokaže i dokaže, kako naša jeremijska narodna žalost traje u kontinuitetu, i kako se kroz punih trista godina nije u hrvatstvu okrenulo ništa na bolje: poslije dugogodišnjeg progona, emigracije, sibirskih zatvora i jalovog lutanja, Križanić je umro u borbi pod bedemima bečkim tužno, kao što je i Radić svršio kao sanjar poslije beskrajnih zatvora, lutanja i emigracije,ustrijeljen u jednoj jašionici, pregrađenoj za parlament.“

Po mom skromnom mišljenu, M.K je u ovih nekoliko rečenica, očišćenih od religioznih natruha, kratko i jasno rekao o sudbini Križanićeva rada nastalog tijekom njegovih „jalovih lutanja“. Iz ovog nedvojbeno slijedi zaključak kako Križanić spada u plejadu idealista (od prvih kršćana do prvih komunista) koji su cijeli svoj život potrošili, da ne kažem potratili, pokušavajući učiniti nešto što se na ovom svijetu takvom kakav je jednostavno ne može. Na neki način on mi sliči na Isusa Krista, mučenog i razapetog na križ – a zašto? Što se promijenilo u ljudima? Po meni – ništa!

Sve ovo M.K. piše dvadesetih godina prošlog stoljeća i kao što sami vidimo ništa se ni danas na početku 21. stoljeća ništa promijenilo nije. No da se uporni čitatelj sam donese svoj sud o valjanosti ili nevaljanosti ovih mojih razmišljanja, evo citata iz knjige „Običan čovjek“ i autorovog zaključka na kraju.

U Predgovoru Križanić kaže da je sva svjetovna, državnička, kraljevska politička mudrost u dvojemu, poznavati naime sebe i ne vjerovati inorodnicima (tuđincima).
Križanić uzvisuje samovladstvo/monarhiju (u njegovom vremenu nije postojala iluzija zvana – demokracija, op. s.c.) i kudi njegov izrod ljudoderstvo/tiraniju. Po lakomim zakonima pravedno kraljevstvo pretvara se u tiraniju, a kralj u tiranina.
(…)
Križanić kaže da bogatstvo države nije toliko u riznici srebra i zlata, već u množini ljudstva, pučanstva. Zbog gramzljivih zakona i najbolja zemlja postaje pustom i nenapučenom. Varaju se oni, smatra Križanić, koji drže da se vladarev ugled temelji na bogatoj riznici, makar država bila siromašna. Vladar je ugledan po bogatstvu podanika. Gdje je samo (državna) riznica/blagajna bogata a zemlja siromašna brzo nestaje moći.

Nakon prekrutog ubiranja (poreza) za riznicu nadolazi opustošenje zemlje.  Nakon rasipnosti nastupa pustoš. Križanić slikom o ribnjaku i ribolovu smjera na gulilačke poreze i dažbine. Tko umjereno lovi ribu ima uvijek u ribnjaku što uloviti. A tko odjednom čitavo lovište izlovi nema drugi put što loviti. Sliku ribnjaka je zacijelo Križanić ponio iz svojeg zavičaja, gdje je ribnjak dao ime dvorcu Ribniku. Križanić se okomljuje na uredbu cara Ivana Groznoga prema kojoj svi službenici, upravitelji i povjerenici polažu caru zakletvu, i to svaki poimence, da će u svakoj mogućoj prilici, na svaki način koji se samo može izmisliti tražiti probitak za vladarevu riznicu/blagajnu i da neće propustiti nikakva sredstva pogodna za punjenje vladarove blagajne/riznice. Križanić ovaj zakon  zove nezakonitim zakonom i ovu prisegu naziva prokletom zakletvom.

Križanić se okomljuje na ludovanje za tuđim – xenomania. Križanić piše da puštamo, da nas tuđinci na tisuću načina varaju; da patimo od tuđevladstva – xenoarchia, jer tuđinci nama vladaju; da patimo od vjerovanja tuđincima – xenopistia, jer tuđincima vjerujemo, u njih polažemo nadu, njima se radujemo i od njih očekujemo obranu, a iskustveno utvrđujemo da su nam oni od kojih očekujemo dobra, neprijatelji; da se tuđinci (Nijemci) kod nas opijaju i prežderavaju, a među čašama (na svojem stranom jeziku) nas među svinje ubrajaju; da inozemni trgovci, oficiri (časnici) poput skakavaca izjedaju plod naše zemlje i uzrok su siromaštvu naše zemlje.
(…)
Proučavajući i prevodeći kroz dulje razdoblje Križanićevo djelo „Razgowȏri ob wladatelystvu“, – „Politika“, ovdje sažeto izloženo, povlačio sam usporednice s Križanićevim i svojim vremenom. Uočavao sam da su pojedini Križanićevi stavovi i u kasnijim vremenima jednako važeći. Imam osjećaj ili slutnju da je Križanićevo djelo „Razgowȏri ob wladatelystvu“, – „Politika“ mutatis mutandis dijelom djelo za svako vrijeme, odnosno za sva vremena. (str. 260/261/262)

Ovom se zaista nema što dodati. Dalje na str. 279 autor sažimlje Križanićevu misao vodilju pa kaže:

Slaveni čine jednu etničku obitelj koja je dijelom pod turskom silom, dijelom pod njemačkom vlašću, dijelom pod grčkim utjecajem. Rusija, iz koje su potekli ostali slavenski narodi, konkretno ruski car, dužan je pouraditi na oslobođenju porobljene braće, na oslobođenju drugih slavenskih naroda. Ne u smislu stvaranja jedne sveslavenske države sa suverenom u Moskvi. Rusija koja jedina ima domorodnog vladara treba (Poljska kao izborna monarhija bira nekad i tuđinca za kralja) pomoći drugim slavenskim narodima da imaju domaće sinove na kraljevskom prijestolju a ne tuđince. To je etnička i etička obaveza Rusije i njenog cara. Križanić je pobornik povezanosti Slavena na narodnom, kulturnom i vjerskom polju.

Uvjeren da je podjela Slavena na katolike i pravoslavce narodno i vjerski kobna Križanić kao osvjedočeni katolik nastoji da se svi Slaveni nađu u jednoj Rimskoj crkvi, ali ne i u istoj rimskoj disciplini i rimskom obredu. Grci su Rusima donijeli kršćansku vjeru, ali s natruhama zabluda (sic!, op.s.c.). Križanić, uostalom, Ruse ne smatra ni raskolnicima ni krivovjercima, već od Grka zavedenima. Rusi će se Grcima za posredovani dar vjere odužiti tako što će im pomoći  da se i oni sjedine s Rimskom crkvom (sic! op.s.c.).

Da bi Rusija izvršila svoje poslanje mora postati gospodarski snažnom, vojno moćnom i politički mudrom te u svemu prosvijećenom. Čemu nadasve treba pripomoći njegovani i ispravljani svaki pojedinačni slavenski jezik ali i Križanićev govor, njegovo vlastito zajedničko narječje kojim Križanić piše svoja djela.

Križanićev rad na crkvenom jedinstvu i rad na dobrobiti Slavena stapaju se u jednu organsku cjelinu i skladnu suvislost. Sve su Križanićeve zamisli i namisli, jezične, crkvene i nacionalne odnosno političke stopljene u nedjeljivu cjelinu. Kod Križanića nije unionizam podložan slavizmu ili slavizam unionizmu niti je jedan drugome nadređen. Križanić jednako i jednako iskreno želi ostvarenje i crkvenog jedinstva i dobrobiti Slavena. (str. 279)

No, kako kaže M.K „jalovost“ tog nastojanja očituje se u Križanićevom neshvaćanju da po njemu stvoreno jedinstvo svih Slavena neminovno vodi majorizaciji Rusije nad svim ostalim plemenima/narodima. Što se uostalom i pokazalo nakon drugog svjetskog rata kada je Rusija nametnula svoj sustav svim ostalim narodima koje Križanić ovdje nabraja. Jednako bi tako učinio i ruski car.

Druga velika utopija leži u činjenici da Križanić vjeruje kako će se to ujedinjenje ne samo po jeziku (bez obzira što on ne inzistira na obvezatnom jedinstvenom jeziku) već i u vjeri i pri tome, što je prirodno s njegovog stajališta, ta vjera biti katolička. A to je druga utopija koje eto ni do dana današnjeg nije ostvarena kad na njoj rade malo veći kapaciteti nego što je bio on. Hoće li ikada doći do sjedinjenja tih dviju crkava u duhu u kojem je to predlagao Križanić, to po mom mnijenju ne zna ni sam Bog. No to i nije tema ovog razmatranja.

 

Običan čovjek (4)

Nastavljam s objavljivanjem ulomaka iz knjige Ivan Golub „Običan čovjek“, Ljevak, Zagreb 2013.
20161218-obican-covjek
3 – BLAGO BLAGIMA JER ĆE BAŠTINITI ZEMLJU (Mt 5,5)
Juraj Križanić (1618.-1683.) dovršava 6. listopada 1665. gramatiku „Gramatično izkâzanje ob rúskom jezik“ – Gramatički prikaz o ruskom jeziku.

Pitanje je, kojega je to jezika gramatika i kakova je to gramatika. Što se tiče pitanja, kojega je to jezika gramatika, čini se da je odgovor nedvojben. Iskazan naime samim naslovom gramatike: „Gramatično izkâzanje ob rúskom jezik“. Značilo bi da je Križanićeva Gramatika ustvari gramatika ruskoga jezika. Ali što Križanić podrazumijeva pod ruskim jezikom? To on kazuje u Predgovoru svojoj gramatici:

„O ovom jeziku o kojem ovdje nakanismo raspravljati s Božjom pomoću, treba najprije znati kojim ga se imenom pristaje zvati. Pogrješno je što se naš ovaj jezik, kojim pišemo knjige i obavljamo službu Božju, zove slavenskim jezikom, dok bi se zapravo morao zvati ruskim. Šestero plemena naime nekoć imaše kraljevstvo i još do danas šest je narodu i šest jezičnih slavenskih narječja u našem narodu: to jest Rusi, Poljaci, Česi, Bugari, Srbi i Hrvati, a ovi troji posljednji svojim zajedničkim imenom zovu se Slaveni i Zadunavci. Između pak svih tih narodnih područja, najstarije i svima ostalim začetak jest pleme i ime rusko. … Stoga, kad hoćemo zajedničkim imenom obuhvatiti i shvatiti svih naših šestoro plemena, i svih šest jezičnih narječja, ne pristaje zvati ih novijim slavenskim imenom. I prema tome nije rusko narječje plod slavenskoga narječja, nego su slavensko (bugarsko, srpsko i hrvatsko – opaska I. G.), češko i poljsko narječje potomci ruskoga jezika. A najvećma jezik kojim pišemo knjige (crkvenoslavenski – opaska I. G.) niti jest niti se ispravno može zvati slavenskim, već ruskim knjižnim i starim jezikom.“ (str. 254)

Inače Križanić upotrebljava riječ „naš jezik“ u svojim djelima, spisima i pismima. Što on podrazumijeva pod tim nazivom „naš jezik“? Iz svega je vidljivo da podrazumijeva cjelinu, korpus slavenskih jezika. Tako da je izraz „naš jezik“ suoznačnica za „naši (slavenski) jezici“. Cjelina pri tome, dakako, ne dokida pojedinačnost jezika. Križanić samo ističe istost jezične obitelji. Baš kao što na narodnoj razini ističe etničku srodnost, povezanost Slavena. Križanićeva Gramatika je neka vrsta pomagala, gramatičkog priručnika za ispravljanje, korigiranje cjeline slavenskih jezika, koju tvore pojedini slavenski jezici, za ispravljanje svakog pojedinog unutar nje, počem od staroslavenskog. (str. 256)

Zanimljivo je ovo Križanićevo tumačenje korijena jezika Rusa, Poljaka, Čeha, Bugara, Srba i Hrvata (on tu ne spominje ni Slovake ni Slovence). Ne bih ulazio u točnost njegovih tvrdnji, a i nisam dovoljno upoznat s pisanjem Jurja Križanića o pojmu „naš jezik“ da bi mogao meritorno reći što on pod tim pojmom smatra. No temeljem pročitanog u ovoj knjizi, a pogotovo odlomka u kojem autor citira Predgovor koji je svojoj Gramatici napisao J.K., bio bih sklon vjerovanju da je pod tim imenom on mislio na jedan jedinstveni jezik (sa stanovitim odstupanjima) kojim bi govorili ili pak bi se najmanje u službenom komuniciranju služili Rusi, Poljaci, Česi, Bugari Srbi i Hrvati.

Bilo bi jako zanimljivo vidjeti kako bi na ovo reagirali današnji Veliko-hrvati i što bi se o njemu pisalo na Internetu. Jer govoriti toj skupini Hrvata da je njihov jezik u stvari ruski, a ne autohtoni hrvatski je veće svetogrđe nego što je u vrijeme G. Bruna bilo tvrditi da se Zemlja okreće oko Sunca a ne obratno. Naravno ako su za Križanića uopće čuli.

Davno prije Vuka Karadžića Juraj Križanić postavlja pravilo da treba pisati kako se govori, da svakom fonemu treba odgovarati jedan grafem:“Ali ti kako govorim, tako se godit i pisat.“ Pače vrlo je vjerojatno da je V. K. bila bar u djelomičnim ispisima poznata Križanićeva rukopisna Gramatika i možda je na nj utjecala. (str. 257)

Svakako da je moguće, i ako je tako to je vrlo važna spoznaja za povijest pisma i jezika na ovim područjima, no to bi u svakom slučaju trebalo prvo detaljnije istražiti i onda podastrijeti dokaza. Ovako to ispada što bi bilo da je bilo.

Križanić kaže da treba uvažavati živi govor, voditi računa o tome da li su neke riječi uopće u upotrebi.
Treba, Kaže Križanić, odabrati oblike koji su zajednički većem broju slavenskih jezika.
Križanić ističe, da svaki jezik treba sačuvati vlastite oblike osim onih koji su pogrešni. (tko će odrediti koji su ti, op. s.c.)
Križanić drži da mogu postojati različiti oblici, koji su jednako pravilni ili su barem podnošljivi.
Križanić kaže, ako je neki oblik u upotrebi, može ga se zadržati, makar postojao i neki drugi oblik.
Križanić smatra da ima oblika koje treba pod svaku cijenu ispraviti, ima ih koje je preporučljivo ispraviti, no postoje oblici koji niti se smiju niti se mogu ispraviti.
Kao što je na političkoj razini nastojao oko toga da se Slaveni oslobode tuđinca tako je i na jezičnoj razini išao za tim da se oslobode tuđica (mislim da misli na tuđice izvan slavenskog ili kako on kaže ruskog jezika odnosno „našeg jezika“, op. s.c.)

(sve citirane Križanićeve tvrdnje autor citira iz Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku i Ivan Golub, La lingua di Križanić, protoslavo, paleoslavo, panslavo, neoslavo)

Gledajući Križanićeva pravila za ispravljanje jezika ne mogu se oteti dojmu da ona vrijede mutatis mutandis za vazda. Osobito danas i ovdje u Hrvatskoj kada se lome koplja oko hrvatskog jezika i njegova ispravljanja. U Križanićevim pravilima nema zadrtosti. Odlikuje se poštivanjem jezika i zdravog razuma (str. 258).

Križanić svojom ispravljačkom/korektivnom gramatikom ne svodi slavenske jezike na jedan jezik, već pomaže da se svaki pojedini jezik čuvajući svoju istovjetnost/identitet ispravi.

Ova posljednja tvrdnja autora po mom skromnom sudu nema, čvrst oslonac u prije nje citiranim Križanićevih tvrdnjama, ali, ponavljam, moja su saznanja o Križaniću zaista sitna u odnosu na autorova pa ne mogu biti sudac je li on u pravu ili nije u tumačenju Križanićevih tvrdnji o jeziku.

Jezik na kojem Križanić piše svoju Gramatiku i na kojem je napisao gotovo sva svoja djela neka je vrsta Križanićevog slavenskog narječja koje treba biti razumljivo za sve Slavene. U „Napomeni čitateljima“ što prethodi Gramatici Križanić moli čitatelja neka se ne začudi načinu govora i pisanja kojim je Gramatika napisana. I obrazlaže:

„Upravo kao što u grčkom jeziku postoje različita narječja, i grčki pisci pisali su neki antičkim, neki dorskim, neki zajedničkim narječjem, a ipak su ih svi bez prijekora čitali, tako se i ja nadam da će ovaj moj govor razumjeti sva plemena Ruskog naroda i sva narječja, tj. Rusi i Slaveni (Bugari, Srbi Hrvati; tako ova tri naroda jednim imenom zove J.K., op. s.c.), Poljaci i Česi. I radi toga sam namislio ovako govoriti (kao nekim zajedničkim jezikom)da bi taj govor svi razumjeli.“ (str. 259)

Iako u nastavku teksta autor kaže da „Križanićev zajednički slavenski jezik dakle ne želi nadomjestiti ili istisnuti odnosno potisnuti žive pojedinačne slavenske jezike“ moje je skromno mišljenje da je, ako već ne njegova namjera, a onda svakako njegova intimna želja da svi spomenuti narodi govore i razumiju taj „naš jezik“. Bilo bi to otprilike, po mojem shvaćanju stvari, nešto kao naša tri narječja: kajkavski, čakavski i štokavski u odnosu na „naš jezik“ – hrvatski. Ako pokušate o tome govoriti s nekim našim „jezičnim čistuncima“ zna se kakve vam kvalifikacije slijede: komunjar, jugonostalgičar, hrvatofob, srbofil. O tempora o mores!

Uostalom to priznaje i sam autor kad u nastavku piše:

Pohod svjetlosti, rekao bih milosti, bio je čas kad mi je postalo iz Križanićevih riječi jasno da je Križanićev govor osobno vlastito kao zajedničko slavensko narječje; on ga ne nameće drugima kao normu, niti traži da postane općim zajedničkim jezikom sviju Slavena u smislu da bi njime trebali i drugi pisati odnosno govoriti. To je govor kojim on piše svoja djela kako bi se mogla čitati kod svih Slavena. Ne bi se ona trebala prevoditi sa slavenskog jednog jezika na drugi slavenski jezik. Da Križanić ne nameće svoj zajednički govor kao obavezni svima proizlazi iz daljnje njegove rečenice u Napomeni čitatelju:

„Tako sam ja prosudio da je dobro a svaki nek govori i piše kako sudi da je ljepše“. Ova spoznaja mi je bila izvor radosti nakon sretna završetka jednoga dugoga puta tragom Križanićevog vlastitog općeslavenskog jezika i njegove ispravljačke/korektivne gramatike. (str. 260)

Dakle da rezimiram ovo autorovo hodanje po ivici noža glede tumačenja Križanićevog nastojanja na stvaranju „našeg jezika“.
Prema onom što od Križanićevih tekstova citira autor nedvojbeno proizlazi da je Križanić želio da se između spomenutih plemena/naroda uspostavi komunikacija na nekom, svima razumljivom, zajedničkom jeziku kojeg on naziva „naš jezik“ i kojim se on služi u svojim spisima. Jednako tako je bjelodano da Križanić nema namjere nametati taj „naš jezik“ kao nešto obvezatno već je „prosudio da je dobro (to kako on piše, op. s.c.) a svaki nek govori i piše kako sudi da je ljepše“. Ali iza svega toga se nazire jasna želja i ufanje da bi dugotrajnom uporabom tog jezika on ipak vremenom mogao postati općeprihvaćenim zajedničkim jezikom svih navedenih plemena/naroda.

Sklon sam mišlju da je opća pismenost u Križanićevo doba bila na nivou današnje da bi možebitno takva ideja naišla na plodno tlo, jer u njegovo vrijeme nacionalizam i pripadnost nekom narodu nije bila tako izražena kao danas. Pojednostavljeno rečeno, u njegovo vrijeme se ne bi digla kuka i motika na nekog tko bi umjesto tanjur rekao tanjir, umjesto željezo govorio gvožđe, umjesto vlak voz (kao što je pisao i govorio Krleža obrazlažući da se on vozi a ne vlakuje). Danas je takvo nešto potpuno nemoguće a da se onog koji bi to radio ne proglasi srbofilom i hrvatofobom ako ne i „izdajicom roda svoga“. Ako tako sagledavamo Križanića onda vidimo da on nije bio prije svog vremena, nego da ni danas te ideje ne bi mogle pasti na plodno tlo. I pitanje hoće li takva vremena ikada doći jer bi se lako u budućnosti moglo dogoditi da umjesto „našeg jezika“ u svim plemenima/narodima koje je on spominjao prevlada jedan drugi zajednički jezik – engleski, a ono njegovo da „svaki nek govori i piše kako sudi da je ljepše“ ostane samo kao narodni ples/folklor u globalnom plesu koji se pogrdna naziva  ‘đuskanjem’.