Običan čovjek (2)

Nastavljam s objavljivanjem ulomaka iz knjige Ivan Golub „Običan čovjek“, Ljevak, Zagreb 2013.
2 – BLAGO TUGUJUĆIMA JER ĆE SE UTJEŠITI (Mt 5,4)

20161218-obican-covjek

Profesor Đuro Gračanin predavao je „Osnovno bogoslovlje“ i predmet „Crkva Kristova“. Također nam je predavao jedan semestar „Govorništvo“ po svojim skriptama „Temelji govorništva“, a jedan semestar crkveno govorništvo po skriptama „Homiletika“. Njegov je skladan slog i biran rječnik na predavanjima i u priručnicima. Prvi semestar učili smo svjetovno govorništvo. Kad slušam danas pojedine svjetovne i političke govornike, požalim što nisu u Gračaninovoj školi učili „govorništvo“. (str. 99)

Ma ne uče oni ni o temama o kojima govore a nekmoli bi još učili govorništvo. Lupaju kako im dođe.

Profesor Kuničić znao bi nam dati mudar savjet. Pamtim njegovu rečenicu o modi:
„Suvišno je boriti se protiv mode. Vrijeme ju donese i vrijeme ju odnese.“ (str. 119)

Nije to slučaj samo s modom. Vrijedi to i za politiku i političare, vrijedi to i za primjerice, vjerovanje da je Zemlja ravna ploča i da se oko nje vrte Sunce i Planeti, da je komunizam društveni sustav koji će donijeti raj na zemlji, da je demokracija najbolji sustav (tako se barem danas misli iako nam iskustvo pokazuje da i u njoj može doći do devijacija, pa će i ona jednom otići u ropotarnicu povijesti), etc, etc.

Nama, maldomisnicima, iz zatočeništva u Krašiću poslao je zagrebački nadbiskup A.S. pismo čestitku.
„(…) Budite ponosni da vas je Bog odabrao za najsvjetliju službu u najtežem progonstvu svete Crkve, što ga do sada poznaje povijest. Sada imate više nego ikada prilike pokazati svoju vjernost i svoju ljubav prema Bogu.“ (str. 125)

Rekao bi narod: „na muci se poznaju junaci“. No svećenici nisu pri tome u povijesti izuzetak, zar ne? I sami su često bili uzrok „najtežem progonstvu“ onih što mišljaše drugačije od „svete Crkve“ i njezinih poglavara i boraše se za svoje ideale kao što su se svećenici u „u najtežem progonstvu svete Crkve, što ga do sada poznaje povijest“ borili za svoje ideale i svjetonazore.

Usput, nisam baš siguran da je to bio najteže progonstvo svete Crkve u povijesti. Osim toga i sama Crkava je progonila one koji su se okrenuli drugačijem shvaćanju vjere od one koje je propovijedala katolička „sveta Crkava“.
Svaka sila za vremena!

Povijest nije zagonetka. Nije put u neizvjesno. Nije padanje u mrak. Povijest – a povijest znači život čovječanstva – gledana okom uma i spoznajom vjere, gledana dakle jedino realno, ukazuje se kao život koji je po svom određenju božanski. Život je čovječanstva božanski na neki način već stoga što je zamišljen kao rad na dovršenju stvaranja. … Kršćanin je graditelj povijesti, kojoj je svrha i smisao proslava Boga u čovječanstvu i sreća čovječanstva u Božanstva. … S boli registriramo da nemali broj suvremenih kršćana svojim postupanjem pokazuje shvaćanje, da je kršćanska djelatnost, ako ne u svojoj opstojnosti, a ono barem u svom prosperitetu, vezana na vremena koja se zovu pogodnima, uvjetovana određenim društvenim situacijama, koje ovog časa pripadaju prošlosti. … Krist koji reče ‘Exemplum dedi vobis’ (Dao sam vam primjer op.s.c.) pokazao je kakav treba da je stav kršćanina prema vremenu. On, koji je odabirao vrijeme kad će se pojaviti i djelovati, ne izabravši doba, kad bi ga sticajem prilika javnost bila plauzibilno primila, pokazao je da za kršćanina nema vremena, u kojem ne bi mogao djelovati. Došavši na zemlju Krist ne uzdiše za Davidovim zlatnim vremenima, niti za Salomonovim sjajem. Krist radi. … Isus Krist ne čeka, kad će se neprijateljska situacija raščistiti; ne čeka kad će nastati bolji uvjeti za rad, Krist uzimlje prilike onakvima kakve jesu. On stupa u akciju. Crkva, taj drugi Krist ne čeka povlačenje Ane i Kajfe, ne čeka stišavanje Savlovoga gnjeva, ne čeka prestanak progona, Crkva ne čeka promjenu vremena, ona ih sama mijenja. Krist i Crkva oborili su onu riječ starine ‘Tempora mutantur et nos mutamur in illis’ (Vremena se mijenjaju i mi s njima, op. s.c.) i donijeli su novu misao, kršćansku misao: ‘Tempora mutamus nos’ (Vremena mi mijenjajmo, op. s.c). Kršćanin ne može i ne smije čekati promjenu vremena kao uvjet svoje djelatnosti, već svojim preobražajnim djelovanjem treba doprinijeti promjeni svoga vremena. … Tko svoj rad veže samo uz povoljna vremena, ne rezonira nadnaravno, ne rezonira kršćanski. U lomnim vremenima – a tko će poreći da naša vremena nisu takova – kršćanin svjestan odgovornosti za povjerenu si dionicu povijesti – ne plače nad minulim niti čeka buduće prilike, on razvija kršćansku djelatnost u sadašnjim okolnostima. On ne podliježe kužnoj frazi ‘Nastala je dezorijentacija’ niti se dade uspavljivati krilaticom ‘Čekajmo bolje prilike’. Svjestan kršćanin ne pozna trenutaka izgubljenosti, za njega nema dezorijentacije. Nema je zato jer uz jasno određenu ulogu u gradnji povijesti, ulogu kristijanizatora povjerenog si vremena – kršćanin je snabdjeven i podrobnim smjernicama, kako će ovu zadaću ostvariti. Direktive svoje Bog izražava jezikom vremena, govorom zbivanja, što ih u povijesnom mijenjanju dovodi u opstojnost. (str. 151)

U općem kontekstu ovome se nema što prigovoriti. Međutim, ne vidim zašto bi se to trebalo odnositi samo na kršćane (vjernike). Zar to jednako tako ne vrijedi i za agnostike i ateiste koji jednako tako žele mijenjati vrijeme i naravno zajedno s njim i sebe? Zašto bi pri tome samo kršćanin bio snabdjeven i podrobnim smjernicama kako ovu zadaću ostvariti i to prema direktivama Boga? Zar za ostale ne vrijede božje direktive? Uostalom zašto se to ne bi moglo raditi i temeljem nekih drugih smjernica, malo više čovječnijim, ljudskim? Zar su ljudske direktive i smjernice manje vrijedne od Božjih? Koje je uostalom, a to nitko ne može zanijekati, ipak napisala ljudska ruka pa makar i po diktatu Boga, uz mogućnost da je pri tome napisala i neku pogrešnu rečenicu ili misao, namjerno ili nenamjerno, svejedno. Da je tome tako mogu nas poučiti događaji iz bliže i daljnje povijesti kad su kršćani po ‘direktivi Boga’ (ili nisu?) radili mnoge stvari koje sa stajališta ljudskosti i nisu bile baš primjerene.

Sve u svemu da zaključim: izneseno glede potrebe za djelovanjem stoji, ali da to trebaju raditi samo kršćani po direktivi Boga ne mogu prihvatiti. Naročito ako se radi o katolicima, jer po mom sudu postoji znatna razlika između ‘biti kršćanin’ i ‘biti ‘katolik’. O ostalim se vjerama u ovom slučaju neću izjašnjavati iako su sličnosti nesumnjive.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.