Običan čovjek (3)

Nastavljam s objavljivanjem ulomaka iz knjige Ivan Golub „Običan čovjek“, Ljevak, Zagreb 2013.

20161218-obican-covjek

3 – BLAGO BLAGIMA JER ĆE BAŠTINITI ZEMLJU (Mt 5,5)

Nadbiskup Šeper dolazi iz Crkve iza „željezne zavjese“, on dolazi iz komunističkog sustava i ateističkog uređenja. Očekivalo bi se da će u govoru o ateizmu sasuti „drvlje i kamenje“ na bezboštvo. Nadbiskup Šeper međutim predlaže da se u dokument u spletu/kontekstu govora o korijenima i oblicima ateizma stavi rečenica „da kršćani nekada svojim životom Boga više zakrivaju nego otkrivaju“. I ta je Šeperova rečenica ušla u koncilsku konstituciju Gaudium et Spes (Radost i nada, op. s.c.):
„Zato ne malu ulogu za postanak tog ateizma mogu imati vjernici ukoliko zanemarivanjem vjerskog odgoja ili netočnim i pogrešnim izlaganjem nauke ili također nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog života, pravo lice Boga i religije prije zakrivaju nego otkrivaju.“ (str. 175)

Lijepo rečeno, gotovo bi rekao posipavanje pepelom. Nažalost takve misli teško prodiru u glave mnogih kršćana, katolika, posebice u glave mnogih crkvenih vjerodostojnika.

P.S. na ovo bi mogao nadovezati razmišljanje na temu paralelnosti istinskog kršćanstva i istinskog komunizma. Ne treba nikada zaboraviti što je kršćanstvo bilo na početku a što se tijekom tisućljeća izrodilo. Jednako kao što se dogodilo s idejom komunizma. Put u pakao popločan je dobrim namjerama!

Veliki je grijeh gledati ono što se ne smije no još je veći grijeh ne gledati ono što se mora. A najveći je grijeh gledati svijet kroz sebe, ne gledati ga u Bogu. (str.193)

Ja bih ovu misao izrazio ovako: „Veliki je grijeh gledati ono što se ne smije no još je veći grijeh ne gledati ono što se mora. A najveći je grijeh gledati svijet kroz sebe, ne gledati ga u ljudima.“

„Ja nisam te zasluge da bih se usudio nadati da će se preko mene moći zbiti obraćenje moskovskog naroda (ruskog, op. s.c.), ali niti ne dvojim o tome: kao što je književnom izobrazbom poganskih filozofa na latinskom ili grčkom jeziku bio utrt put svetim ocima za raspravljanje o stvarima vjere, tako bi se također, u nejednakom razmjeru, književnom izobrazbom u našem jeziku, ako se Božjem veličanstvu svidi mene nevrijedna za to izabrati, mogla postaviti prethodnica obraćenja u tom narodu“.

Ovaj ulomak iz Križanićevog pisma je ključan. I kad mi je napisati kratak sastavak o Križanićevu životu, gdje treba puno toga izostaviti, ovaj ulomak nastojim „ne žrtvovati“. Na temelju njega i ne samo njega nego sveukupnog Križanićevoga djela došao sam do spoznaje, zaključka: Križanić je sebe označio kao proroka mesijanstva kulture. Križanić će biti preteča.

Znanosti i umijeća imat će spasenjsku ulogu. A on će biti njihov promicatelj, prorok. Rad u jeziku i rad oko jezika Križanić je nerazdijeljeno i nerazdjeljivo povezao s radom oko crkvenog jedinstva Slavena. Tome pridružuje poticanje cara na sklapanje saveza protiv Turaka. I time završava svoju predstavku Ingoliju. Križanić kani, veli:

„Nagovarati ga (ruskog cara), zatim, na rat protiv Turaka, zajedničkih neprijatelja kršćana, i pri tom iznijeti da proročanstva ne pristaju ni na kog više nego na njega koji treba pobijediti Otomane, i da će to biti lakše njemu nego ikojem drugom vladaru, jer Grci će ga poduprijeti time što će se pobuniti protiv Turaka budući da je njihovog obreda. A Bugari, Srbi, Bosanci, Vlasi i Moldavijci učinit će isto rado zbog ljubavi prema vladaru svojeg zajedničkog jezika i naroda. I drugim razlozima pokušat ću ga privoljeti na taj pothvat. I bude li se oduševio takvom slavom, dodat ću kasnije da njegovi vazali ne dostaju za to bez pomoći zapadnih vladara, jer Moskovljani ne umiju izrađivati oružje i drugo što je potrebno za rat tako savršeno kao što je to običaj u katolika. I stoga, ako hoće da me pošalje k tim katoličkim vladarima, da će zacijelo od njih dobiti majstore, pomoć i savjet. No, za to se hoće prije vjersko sjedinjenje s njima. Stoga ću ga moliti da izvoli naložiti da se raspravlja i istražuje istina kako bi se postiglo sjedinjenje. A ono je još potrebno i u slučaju da nadvlada Turke, jer neće nikad imati mira od katoličkih vladara budući da se vjerom razlikuje od njih. Na toj točki raspravljati o sjedinjenju, ako se do nje dođe. A preblagi Gospodin neka sve izvede na svoju slavu i čast. 1641. Hvala Bogu“. (str. 225)

Zanimljivo je ovo razmišljanje Jurja Križanića. Ako sam dobro shvatio tekst on kao svećenik zagovara rat, doduše protiv Turaka ali ipak zagovara rat, a zna se što rat donosi. Pri tome očekuje da će ruskog cara podržati i Grci „budući da je njihovog obreda“. Pri tome mu ne smeta što će kasnije zagovarati obraćenje Rusa preko našeg jezika i na taj način prestati biti istog obreda kao Grci od kojih je dobio pomoć. Smatra da znanost i umijeće ima ulogu spasenja i pri tome ne spominje božju volju. Ili pak misli da je znanost i umijeće božja volja? Ne znam.

Nadalje tvrdi kako Moskovljani, što će reći Rusi, ne znaju izrađivati oružje kao što to rade katolici. Ne bi li katolicima, kršćanima, ipak bilo više primjereno da bolje pišu knjige i više se brinu o ljudima nego da se izvješćuju u izradi oružja. Zagovara sjedinjenje obiju crkava, katoličke i pravoslavne, ali naravno na takav način „da ću ga zamoliti da izvoli naložiti da se raspravlja i istražuje istina kako bi se postiglo sjedinjenje.“ Pri tom predlaže da se to učini „književnom izobrazbom u našem jeziku“ „kao što je književnom izobrazbom poganskih filozofa na latinskom ili grčkom jeziku bio utrt put svetim ocima za raspravljanje o stvarima vjere“. Naravno pri tome uopće ne dolazi u pitanje čiji je svjetonazor, katolički ili pravoslavni, istinit. Jer on ne očekuje da će se katoličanstvo obratiti na pravoslavlje već obratno.

Kao što je književnom izobrazbom poganskih filozofa na latinskom ili grčkom jeziku bio utrt put svetim ocima za raspravljanje o stvarima vjere, tj obraćenje pogana na kršćanstvo.

I onda na kraju, da se Vlasi ne dosjete kaže: „A preblagi Gospodin neka sve izvede na svoju slavu i čast.“ Pa ako prepušta Gospodinu da sve izvede na svoju slavu i čast, čemu onda opće da se on, J.K. upliće u taj posao?

Običan čovjek (2)

Nastavljam s objavljivanjem ulomaka iz knjige Ivan Golub „Običan čovjek“, Ljevak, Zagreb 2013.
2 – BLAGO TUGUJUĆIMA JER ĆE SE UTJEŠITI (Mt 5,4)

20161218-obican-covjek

Profesor Đuro Gračanin predavao je „Osnovno bogoslovlje“ i predmet „Crkva Kristova“. Također nam je predavao jedan semestar „Govorništvo“ po svojim skriptama „Temelji govorništva“, a jedan semestar crkveno govorništvo po skriptama „Homiletika“. Njegov je skladan slog i biran rječnik na predavanjima i u priručnicima. Prvi semestar učili smo svjetovno govorništvo. Kad slušam danas pojedine svjetovne i političke govornike, požalim što nisu u Gračaninovoj školi učili „govorništvo“. (str. 99)

Ma ne uče oni ni o temama o kojima govore a nekmoli bi još učili govorništvo. Lupaju kako im dođe.

Profesor Kuničić znao bi nam dati mudar savjet. Pamtim njegovu rečenicu o modi:
„Suvišno je boriti se protiv mode. Vrijeme ju donese i vrijeme ju odnese.“ (str. 119)

Nije to slučaj samo s modom. Vrijedi to i za politiku i političare, vrijedi to i za primjerice, vjerovanje da je Zemlja ravna ploča i da se oko nje vrte Sunce i Planeti, da je komunizam društveni sustav koji će donijeti raj na zemlji, da je demokracija najbolji sustav (tako se barem danas misli iako nam iskustvo pokazuje da i u njoj može doći do devijacija, pa će i ona jednom otići u ropotarnicu povijesti), etc, etc.

Nama, maldomisnicima, iz zatočeništva u Krašiću poslao je zagrebački nadbiskup A.S. pismo čestitku.
„(…) Budite ponosni da vas je Bog odabrao za najsvjetliju službu u najtežem progonstvu svete Crkve, što ga do sada poznaje povijest. Sada imate više nego ikada prilike pokazati svoju vjernost i svoju ljubav prema Bogu.“ (str. 125)

Rekao bi narod: „na muci se poznaju junaci“. No svećenici nisu pri tome u povijesti izuzetak, zar ne? I sami su često bili uzrok „najtežem progonstvu“ onih što mišljaše drugačije od „svete Crkve“ i njezinih poglavara i boraše se za svoje ideale kao što su se svećenici u „u najtežem progonstvu svete Crkve, što ga do sada poznaje povijest“ borili za svoje ideale i svjetonazore.

Usput, nisam baš siguran da je to bio najteže progonstvo svete Crkve u povijesti. Osim toga i sama Crkava je progonila one koji su se okrenuli drugačijem shvaćanju vjere od one koje je propovijedala katolička „sveta Crkava“.
Svaka sila za vremena!

Povijest nije zagonetka. Nije put u neizvjesno. Nije padanje u mrak. Povijest – a povijest znači život čovječanstva – gledana okom uma i spoznajom vjere, gledana dakle jedino realno, ukazuje se kao život koji je po svom određenju božanski. Život je čovječanstva božanski na neki način već stoga što je zamišljen kao rad na dovršenju stvaranja. … Kršćanin je graditelj povijesti, kojoj je svrha i smisao proslava Boga u čovječanstvu i sreća čovječanstva u Božanstva. … S boli registriramo da nemali broj suvremenih kršćana svojim postupanjem pokazuje shvaćanje, da je kršćanska djelatnost, ako ne u svojoj opstojnosti, a ono barem u svom prosperitetu, vezana na vremena koja se zovu pogodnima, uvjetovana određenim društvenim situacijama, koje ovog časa pripadaju prošlosti. … Krist koji reče ‘Exemplum dedi vobis’ (Dao sam vam primjer op.s.c.) pokazao je kakav treba da je stav kršćanina prema vremenu. On, koji je odabirao vrijeme kad će se pojaviti i djelovati, ne izabravši doba, kad bi ga sticajem prilika javnost bila plauzibilno primila, pokazao je da za kršćanina nema vremena, u kojem ne bi mogao djelovati. Došavši na zemlju Krist ne uzdiše za Davidovim zlatnim vremenima, niti za Salomonovim sjajem. Krist radi. … Isus Krist ne čeka, kad će se neprijateljska situacija raščistiti; ne čeka kad će nastati bolji uvjeti za rad, Krist uzimlje prilike onakvima kakve jesu. On stupa u akciju. Crkva, taj drugi Krist ne čeka povlačenje Ane i Kajfe, ne čeka stišavanje Savlovoga gnjeva, ne čeka prestanak progona, Crkva ne čeka promjenu vremena, ona ih sama mijenja. Krist i Crkva oborili su onu riječ starine ‘Tempora mutantur et nos mutamur in illis’ (Vremena se mijenjaju i mi s njima, op. s.c.) i donijeli su novu misao, kršćansku misao: ‘Tempora mutamus nos’ (Vremena mi mijenjajmo, op. s.c). Kršćanin ne može i ne smije čekati promjenu vremena kao uvjet svoje djelatnosti, već svojim preobražajnim djelovanjem treba doprinijeti promjeni svoga vremena. … Tko svoj rad veže samo uz povoljna vremena, ne rezonira nadnaravno, ne rezonira kršćanski. U lomnim vremenima – a tko će poreći da naša vremena nisu takova – kršćanin svjestan odgovornosti za povjerenu si dionicu povijesti – ne plače nad minulim niti čeka buduće prilike, on razvija kršćansku djelatnost u sadašnjim okolnostima. On ne podliježe kužnoj frazi ‘Nastala je dezorijentacija’ niti se dade uspavljivati krilaticom ‘Čekajmo bolje prilike’. Svjestan kršćanin ne pozna trenutaka izgubljenosti, za njega nema dezorijentacije. Nema je zato jer uz jasno određenu ulogu u gradnji povijesti, ulogu kristijanizatora povjerenog si vremena – kršćanin je snabdjeven i podrobnim smjernicama, kako će ovu zadaću ostvariti. Direktive svoje Bog izražava jezikom vremena, govorom zbivanja, što ih u povijesnom mijenjanju dovodi u opstojnost. (str. 151)

U općem kontekstu ovome se nema što prigovoriti. Međutim, ne vidim zašto bi se to trebalo odnositi samo na kršćane (vjernike). Zar to jednako tako ne vrijedi i za agnostike i ateiste koji jednako tako žele mijenjati vrijeme i naravno zajedno s njim i sebe? Zašto bi pri tome samo kršćanin bio snabdjeven i podrobnim smjernicama kako ovu zadaću ostvariti i to prema direktivama Boga? Zar za ostale ne vrijede božje direktive? Uostalom zašto se to ne bi moglo raditi i temeljem nekih drugih smjernica, malo više čovječnijim, ljudskim? Zar su ljudske direktive i smjernice manje vrijedne od Božjih? Koje je uostalom, a to nitko ne može zanijekati, ipak napisala ljudska ruka pa makar i po diktatu Boga, uz mogućnost da je pri tome napisala i neku pogrešnu rečenicu ili misao, namjerno ili nenamjerno, svejedno. Da je tome tako mogu nas poučiti događaji iz bliže i daljnje povijesti kad su kršćani po ‘direktivi Boga’ (ili nisu?) radili mnoge stvari koje sa stajališta ljudskosti i nisu bile baš primjerene.

Sve u svemu da zaključim: izneseno glede potrebe za djelovanjem stoji, ali da to trebaju raditi samo kršćani po direktivi Boga ne mogu prihvatiti. Naročito ako se radi o katolicima, jer po mom sudu postoji znatna razlika između ‘biti kršćanin’ i ‘biti ‘katolik’. O ostalim se vjerama u ovom slučaju neću izjašnjavati iako su sličnosti nesumnjive.