Običan čovjek (1)

Prije nešto više od dvije godine pročitah izvrsnu knjigu „Običan čovjek“ svećenika Ivana Goluba, izdanje Ljevak, Zagreb 2013. Kao i u slučaju ponekih knjiga koje na mene ostave snažan utisak, tako sam i iz ove knjige skenirao pojedine odlomke i dodao im svoj komentar. I tada mi je bila ideja da te odlomke popraćene komentarima objavim na ovom blogu.

Vrijeme je protjecalo, uvijek je bilo: sutra ću, sutra ću, i evo prošle su dvije godine i ‘kusur’ i tek sada odlučih da zamišljeno provedem u djelo. Nađe li se netko od štioca da će mu ovaj moj pothvat biti povod da posegne za knjigom, odlučih da navedem naziv poglavlja i broj stranice na kojoj se citirani odlomak nalazi.

Obzirom na količinu materijala odlučio sam ga objaviti u nastavcima, držeći se uglavnom sadržaja pojedinih poglavlja.
Pa krenimo.

Ivan Golub „Običan čovjek“, Ljevak, Zagreb 2013.

20161218-obican-covjek

1 – BLAGO SIROMASIMA DUHOM JER NJIHOVO JE KRALJEVSTVO NEBESKO (Mt 5,3)

Držim, da Augustinov stav vrijedi i za vlastiti životopis/autobiografiju. Ako čovjek ljubi samog sebe u smislu biblijske zapovijedi „Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe“ poznaje bolje sebe i može napisati bolji životopis, nego ako mrzi sebe (i sve oko sebe). (str. 19)

Zato ja nikada neću biti u stanju napisati svoj životopis. I zato, vjerojatno, malo toga pamtim iz svog života.

Japok Jandrica nije krio svoju nevjeru. Ali ipak naši roditelji nisu niti jednom riječju ništa loše o njemu rekli, nisu ga kao bezvjerca osudili, niti nas upozorili da ga se klonimo, niti kakav trun prezira pokazali, niti se prema njemu odnosili drugačije, nego prema bilo komu drugome. Kasnije sam shvatio pozadinu mojih roditelja, pobožnih, prema bezbožniku, mada oni toga nisu tako rekli: „Ako ga Bog trpi (podnosi), moram ga i ja trpeti (podnositi)“. U rodnom domu naučio sam širinu snošljivosti. I vjerske. I ljudske. (str. 44)

E kad bi raznorazni ‘markači’ i ‘markačice’ jednako mislile kao njegovi roditelji gdje bi nam bio kraj.

Sjemeništarac, četiri godine stariji, Ivo Zalar, gotovo moj susjed, podučavao me matematiku i hrvatski za sjemenište. Matematika mi baš nije išla; do danas nisam naučio tablicu množenja.
No naučio sam pjesme hrvatskih književnika, kazivao na seoskoj priredbi Zvonimirovu lađu, s naglašenim: „Na pijesku je / al još tu je“. Čitali smo pjesme Antuna Gustava Matoša, Jeronima Kornera, Đure Sudete…(str. 52)

Ja znam tablicu množenja ali se zato gotovo ničega ne sjećam iz djetinjstva, mladosti a malo toga i iz zrelijih godina. Čije je vrednije?

Pater Egon Scheibel, prefekt nas maturanata, prekoravao bi nas: „Nemoj čuvstvovati“. Pazio je na ljepotu kazivanja (dikcije), duljinu (kvantitetu) slogova pri govoru. Davao nam je u tome pouku i primjer. Nije čudo, da će postati voditelj i kazivatelj (spiker) Hrvatske sekcije Vatikanskog radija.
Njega se sjetim, kad mi paraju uši na Hrvatskom radiju i televiziji kazivatelji (spikeri), kojima su svi slogovi iste duljine kao kod Španjolaca i svaka riječ ima naglasak na prvom slogu kao kod Mađara. Kao da tamo nema nikoga, tko bi o tome vodio brigu. Još, kad se tome doda poplava anglizma, spomenem se Pavla Štoosa i njegove tužaljke: „Vre i svoj jezik hote pozabiti Hrvati. (str. 62)“

I nema moj poštovani Golube. Ali bilo je u ona ‘mračna vremena’, ali zato nije bila (barem tako tvrde mnogi svećenici) slobode u tiskanju vjerske literature. Sad kad imamo Hrvatsku ne moramo više brinuti o svojem jeziku.

Postojala je regula taktus. Nitko nikoga nije smio fizički dirnuti, dodirnuti. Niti drug druga, niti glavar, odgojitelj pitomca. Kad bi se desilo da netko nekoga takne, onaj taknuti bi izgovorio: Regula tactus. A u slučaju odgojiteljeve, magistrove prisutnosti, izgovorio bi tu riječ odgojitelj. Riječ se nije prevodila na hrvatski, no znalo se njezino značenje: pravilo dodira, koje je bilo u tome da nema dodira. Ne pamtim da bi koji poglavar taknuo pitomca, isto tako pitomac pitomca. Dakako osim u igri (športu) ili tučnjavi. Regula tactus je bila aksiom, koji se nije tumačila. (str. 63)

Izgleda da dječaci žrtve pedofilije nisu znali za riječ ‘regula tactus’ ili pak su opsceno milovanje smatrali igrom (športom) ili pak tučnjavom. Ne bih znao.

Kad bismo sjedali na prohladnu zemlju, odgojitelj/magister bi nas upozorio na latinsku izreku, da se u mjesecima koji imaju u svojem imenu slovo „r“ ne sjedi na zemlji: „In mensibus ‘eratis’ in terra non sedeatis“. A slovo „r“ imaju mjeseci januar, februar , mart, april, septembar, oktobar, novembar i decembar. U tim mjesecima ne smije se sjediti na zemlji. A slovo „r“ nemaju mjeseci maj, juni, jul i august. U tim se mjesecima smije sjediti na zemlji. (str. 66)

Problem je, međutim, u tome što pravi Hrvati mjesece u godini ne imenuju tim imenima već hrvatskim siječanj, veljača, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni i prosinac pa po tom pravilu zabranjeni mjeseci ispadaju samo srpanj, rujan i prosinac. A kad preostanu u Hrvatskoj samo generacije koja internacionalna (čitaj srpska) imena mjeseca ne uče, spomenuto, inače korisno pravilo, više se neće moći primjenjivati.

Vara se, tko u doba naukovanja, jer da mu ovo ili ono neće trebati, pa ne želi učiti. Trebat će mu ono što nauči. Da nisam u gimnaziji učio grčki, ne bih se mogao upisati u Rimu kasnije na Fakultet biblijskih znanosti. A dok sam u gimnaziji učio grčki, nisam ni znao da takav fakultet postoji. (str. 68)

Šteta što se cijenjeni autor ove, inače, točne i hvale vrijedne tvrdnje, ne drži uvijek. Naime, i sam priznaje da ni danas ne zna tablicu množenja iako ju je sigurno u školi učio. Imao je sreću što mu za spomenuti Fakultet ona vjerojatno nije trebala kao što meni, primjerice, na elektrotehničkom fakultetu nije nešto trebao grčki.

Sažalim se nad naraštajem, koji noć pretvara u dan, koji ne može sam sa sobom provesti tren, već ima mobitel gotovo prilijepljen na uho, i ȍko prekomjerno upiljeno u televizor ili računalni ekran/Internet. Ne znaju da podižu bedem oko prilaza svojoj svijesti, prepreku nadahnuću iliti inspiraciji, spoznaji i uvidu. (str. 73/74)

Potpuno se slažem s jednom malom primjedbom, naravno, kao agnostik: zar i ȍko prekomjerno upiljeno (samo) u vjersku literaturu ne podiže „bedem oko prilaza svojoj svijesti, prepreku nadahnuću iliti inspiraciji, spoznaji i uvidu.“ Iako, istine radi, moram priznati da za cijenjenog autora to ne vrijedi, jer on unatoč i usprkos ȍka upiljenog u velikoj mjeri u takvu literaturu to nije stvorilo bedem njegovoj svijesti, nadahnuću, spoznaji i uvidu. No takvih i nema puno.

Slijedeće godine nakon očeve smrti za vrijeme praznika u Kalinovcu iznenada su me spopali žestoki bolovi u trbuhu. Mama i ja bili smo sami doma. Rekao sam joj, da ću otići za ocem:
„Bum otišel za papom.“
Rasplakala se. Što poduzeti? Otišla je k Ivi Zalaru, čija je kuća u početku naše ulice Kut, koji je bio sjemeništarac. On je uzeo stvar u ruke. Osigurao je prijevoz do bolnice u Koprivnicu. Tu su utvrdili akutnu upalu slijepog crijeva „appendicitis acuta“. I smjesta me operirali.
Na to se navrgla upala pluća. Bolnica je imala „zlatnu rezervu“, malu količinu antibiotika penicilina. On i samo on mi može spasiti život. Da mi ga dadu ili da čuvaju za kakvog „glavešinu“? Dr. Juričić – tako se ili tako nekako zvao liječnik koji me je operirao – na liječničkom konziliju rekao je:
„Dajmo mu penicilin. Mlad je. Možda bude što od njega.“

Sve mi je to pripovijedala časna sestra liječnica koja je bila član konzilija. Ozdravio sam i vratio se u rodni dom. Bilo je to sučeljenje sa smrću. Bog je nadahnuo liječnika Juričića da reče neka mi se dade penicilin. Bez toga bih otišao „kud za vazda gre se“. Jedna riječ, jedna sudbina. Jedna odluka, jedan život. Spomenem se ne jedanput plemenitog liječnika. (str. 75/46)

Zanimljiv primjer uloge Boga u rješavanju jednog sasvim ovozemaljskog i prizemnog slučaja u kojem je glavnu ulogu odigrala odlučnost liječnika da donese takvu odluku u kriznoj situaciji. Ja kao agnostik u tome ne vidim nikakve božje prste. Uz to i sam autor kaže: „Jedna odluka, jedan život.“ A odluku je donio liječnik zato što je vidio da se radi o mladom biću od kojeg možda bude nešto. I gdje je tu uloga Boga ili nadahnuća kojeg je On, po autoru, dao liječniku. Naravno, da sve skupa nije uspjelo unatoč danom penicilinu, nikada ne bi mogli saznati da li je onda po autoru i to bilo božje nadahnuće. Iako vjerujem da bi on, da je mogao, i tada tvrdio da je to bila božja volja. Lako je vjerovati u dobrostivog Boga ako vjeruješ da je bilo kakav ishod nekom događaju njegova volja.
To me podsjeća na izjave preživjelih u nekim velikim kataklizmama kad kažu da su zahvaljujući Bogu ostali živi zaboravljajući pri tome na desetke, stotine ili tisuće onih koji su stradali zahvaljujući istom tom Bogu.
P.S. da li je onda i mog barbu nadahnuo Bog kad se potrudio naći učinkovitije injekcije penicilina kad sam imao jaku anginu i zahvaljujući njegovom angažmanu umjesto svakih šest sati trebao dobiti samo jednu injekciju dnevno.

Na izborima je bila samo jedna stranka: Komunistička partija. Kao u raju. Adam je najme u raju imao Evu. Druge nije bilo. A kako se govorilo o komunističkom društvenom uređenju kao „zemaljskom raju“ u koji se dolazi po „diktaturi proletarijata“, jednostranački izbori su već početak raja. U raju Adam na izbor za ženu ima samo Evu. U komunističkom raju na izborima je samo jedna stranka: Komunistička partija. (str.79)

Što reći? Prvo, po svojoj prirodi KP i nije bila stranka u današnjem smislu tzv. demokracije. Drugo, njezina osnovna greška je bila upravo ta što je željela stvoriti „zemaljski raj“ pa makar i s „diktaturom proletarijata“. Doduše ‘nebeski raj’ ionako nije mogla ponuditi jer taj raj već dvije tisuće godina nudi kršćanstvo i Crkva. To što nitko ne zna da li nekog u tom raju ima ili ne nju baš i nije briga, a puk o tome ne razmišlja jer – vjeruje. No mi smo imali sreće pa smo dočekali da u „diktaturi demokracije“ možemo birati između više žena, pardon stranaka (koje doduše sliče jedna na drugu kao jaje jajetu) koje nas, kako vidimo, uspješno vode u „zemaljski pakao“ jer onaj je vjerski, o kojem nitko nema iskustva, opet već zauzela vjera i Crkva.

(nastavlja se)