Suvremeni robovi

Pritisle vrućine. Kao da smo, bože mi prosti, u paklu ili prašumama Amazone. Svi su pomalo nervozni, vozači manje pažljivi, starci se ljuljaju dok hodaju pa bi im na majicama trebao biti natpis „Nisam pijan nego star“, mala djeca cendrava.

Vrijeme, oko pola devet navečer.

Sjedim na klupi u parku ispred robne kuće Tommy u Samoboru i čekam da konačno malo zahladi pa da svratim i kupim flašu mineralne vode. Razmišljam pri tome o osoblju robne kuće.
20160714 Priča vrućih dana 2Već nekoliko ih večeri gledam kako zatvaraju butigu u devet sati, ne gaseći odmah svjetlo pa njihovo užurbano kretanje, spremanje, brisanje podova. A još prije desetak minuta stajale su kraj blagajne, raspoređivale robu po policama. Tijekom ovih vrućih dana vidi im se na licima umor, da su iscrpljene, rekao bi grubo ‘pun im je kufer’. Sve je manje osmjeha, umorne oči gledaju robu koju uzimaju i preko barkoda prevlače čitač.

To me podsjeti na vremena kad sam kao gimnazijalac sudjelovao u berbi graška za ‘umrlu’ tvornicu poljoprivrednih prerađevina ‘Kalnik’ iz Varaždina. Jednom sam slučajno, unoseći vreće pobranog graška, zavirio u pogon gdje su radnice zatvarale staklenke. Gledam, uvijek isti pokreti, ukočena bezizražajna lica, pogledi koji ne vide. Tada rekoh sebi: „Moraš završiti fakultet jer ako ga ne završiš možda ćeš morati raditi sličan posao i sigurno poludjeti.“

Jednako monotoni posao poput ovog danas na blagajnama supermarketa.

Vrijeme neumorno teče, već je petnaest minuta do devet. Ustadoh s klupe i požurih u robnu kuću očekujući da više nema kupaca. Iznenadih se. Na blagajni red kao da je pet popodne. Ima, znači još ovakvih kao ja koji odgađaju kupnju do posljednjeg trena. Ulazim, uzimam dvije plastične boce mineralne vode i uputim se prema blagajni. Radila je samo jedna. Prodavačice, koje su ujedno i blagajnice i koje su cijelog dana na nogama, već su počele sređivati prodavaonicu, ne bi li što prije otišle kućama. Gdje ih vjerojatno čeka sličan posao.

Bilo mi je pomalo neugodno što sam, eto, čekao do posljednjeg trenutka uživajući u hladovini parka. Prilazim blagajni i odjednom čujem grub, ljutit muški glas:
„Pa kaj vam je druga blagajnica na porodiljskom!“
Bio sam šokiran. Najradije bih tog mamlaza opalio nogom u guzicu da izleti iz robne kuće bez onog što je namjeravao kupiti. Kad već nije mogao doći ranije i kupiti što mu treba, ne mora vrijeđati osoblje i to još predbacujući im da su na porodiljskom. A, ne bih se čudio da u nekom društvu kuka o padu nataliteta u Hrvata.

Kako to već biva, „svi junaci nikom ponikoše i u crnu zemlju pogledaše“, a muškarčina ponosno podigne glavu, eto pokazao je on njima. Blagajnici, koja je radila, lice se još više snuždi. Na drugu blagajnu odmah dođe blagajnica.
„Nemoj“, kaže prva „sad ću ja.“
„Ionako treba zatvoriti blagajnu“, kaže pridošla, a dio kupaca se premjesti u drugi red. Naravno ‘ponosni’ mužjak, slaveći svoju pobjedu, bi prvi.
Više nisam mogao izdržati. Vratih flaše i izađoh pokraj njega uz riječi „nemam ništa“. Vodu sam kupio drugi dan.

Dan, dva kasnije čitam u Jutarnjem listu (3. srpnja) kolumnu Ante Tomića, u kojoj on, pod naslovom „O ženama koje rade za dvije i pol tisuće i plaču u zahodu supermarketa“, između ostalog, piše.

Žene dobiju plaću od dvije i pol tisuće. Svakog mjeseca, uredno, njezina joj se plaća zlobno smije, njezina joj plaća pljuje u lice, njezine je dvije i pol tisuće, da ne zaboravi, dvanaest puta godišnje upozore: „Ti si nitko! Ti si uš!“ A ona obriše lice i isplače se u zahodu supermarketa. U tijesnoj prostoriji zakrčenoj metlama i kutijama oštećene robe zacvili tiho kao štene i ramena joj se zatresu od nečujnih ridaja, ali samo do trenutka kad joj poslovođa ljutito pokuca na vrata i dovikne da je pauza gotova. Ona tada brzo podiže gaćice i pušta vodu, premda nije piškila, i poslušno trči dalje slagati konzerve, jabuke i šampone, da joj idući mjesec ne oduzmu i one usrane dvije pol tisuće.

I opet se sjetih svog ‘mudroslova’:
U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.