Nevjerojatna lakoća pisanja (i govorenja)

U veljači prošle godine objavio sam dva teksta energetskog stručnjaka i publiciste Kalea Marijana, dipl. ing.el. koji je svoj cijeli radni vijek proveo u ‘Elektroslavoniji’ na poslovima vezanim uz prijenos i proizvodnju električne energije, i koji, po mom sudu već godinama vodi ‘donkihotovsku’ borbu sa ‘zelenim vjetrenjačama’ kad je u pitanju gradnja novih elektroenergetskih postrojenja.

Nedavno je u J.L., podlisku za Energetiku, objavio članak u kojem na jednostavni način pokušava, po mojem opet s ‘donkihotovskim’ šansama da uspije u svom naumu, pojasniti zablude vezane uz pitanje ‘zelenila’ na tom području. Pa evo što piše:

U našem medijskom prostoru iznosi se nedopustivo mnogo netočnih – ili barem nesmotrenih – izjava čija (ne)istinitost za znalce nije uopće dvojbena jer su činjenično drugačije. Iznosim ovdje pregled takvih stavova iznesenih u tisku o obnovljivim izvorima energije i elektromobilnosti posljednjih nekoliko mjeseci.

Danska unatoč velikom udjelu varijabilnih izvora električne energije nema problema s nestancima električne energije, i to ponajviše zbog dobrog upravljanja i predviđanja proizvodnje te kvalitetnih interkonekcija sa susjednim državama (Prelazak Hrvatske na 100% OIE, Zelena energetska udruga, Zagreb, prosinac 2015), str.12.

Nepoznavanje autora bitnih značajki europskih elektroenergetskih sustava (u ovom primjeru danskog) kao što je već uobičajeno – izvlačimo poželjne podatke bez poznavanja konteksta. Danska nema problema s nestancima električne energije, ponajviše i nezaobilazno stoga jer je instalirana snaga svih elektrana u Danskoj (konvencionalnih i onih na OIE) veća za 150% od vršnog opterećenja danskog elektroenergetskog sustava. Uz vršno opterećenje od 6002 MW, Danska ima instaliranu snagu svih elektrana 15033 MW (2014)! Dakle, sav vjetar može mirovati u Danskoj, nema brige, jer će potražnja biti zadovoljena drugim domaćim elektranama.

Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska se obvezala na tzv. 20-20-20 ciljeve  (klimatsko-energetske ciljeve) do 2020. godine.  … Trenutačno je Hrvatska na putu ostvarenja cilja i to ponajviše zbog proizvodnje električne energije iz velikih hidroelektrana (Prelazak Hrvatske na 100% OIE, Zelena energetska udruga, Zagreb, prosinac 2015), str.21.

Netočna je izjava „trenutačno je Hrvatska na putu ostvarenja cilja“ od 20% OIE do 2020. godine. Prema podacima Eurostata, jedinog službenog izvora za to u EU, Hrvatska je postigla 2014. godine udio OIE od 27,9%, dakle, premašila je zadani cilj za 2020. godinu. Toliki udio Hrvatske nije ostvaren ponajviše proizvodnjom HE, nego ponajviše potrošnjom ogrjevnog drva i ostale biomase od 47,5 PJ (1 PJ = 2,78×108 kWh) u 2014. godini. Obnovljiva proizvodnja HE u Hrvatskoj te (rekordno vlažne) godine iznosila je 24,2 PJ, gotovo dva puta manje. Opet iznošenje po osjećaju, bez temeljitijeg poznavanja cjelokupnog konteksta.

Govoreći o obnovljivim izvorima energije, jedan govornik na Energy Investment Forumu 2016. izjavio je da se očekuje da će ove godine OIE zadovoljiti 8,3% bruto potrošnje električne energije. (www.energetika-net.com/1.3.2016.)

U 2014. godini proizvedeno je udio proizvodnje iz OIE (velike i male HE, vjetroelektrane, sunčane elektrane i bioelektrane) u bruto potrošnji bio 57,4%. Ti udjeli, premda značajno variraju ovisno od hidrologije u pojedinoj godini, za oko 3 do 7 puta su veći od onih koje spominje taj govornik!

Kada je u pitanju izgradnja OIE u Hrvatskoj, autor ističe kako je po svim izvještajima EU Komisije na dobrom putu da ispuni obveze 20/20/20. Na to je posebno utjecala nagla izgradnja vjetroelektrana. (BIZdirekt-Središnja Hrvatska, 1.3.2016)

Što se utjecaja nagle izgradnje vjetroelektrana tiče, taj utjecaj je još uvijek neznatan. U 2014. godini vjetroelektrane su sudjelovale s 3,1% u finalnoj potrošnji svekolike energije dobivene iz obnovljivih izvora u Hrvatskoj. Pri tome, velike i male hidroelektrane su obnovljivom proizvodnjom sudjelovale s 32%, a biomasa je sudjelovala najviše: 63%!

Nova termoelektrana snage 500 MW proizvodila bi 3,6 TW/h električne energije godišnje, što je otprilike 20% ukupne potrošnje u Hrvatskoj. HEP je lani proizveo 12,2 TW/s, a ostalih 6,5 TW/s smo morali uvesti. (Večernji list, 7.2.2016)

Gotovo nevjerojatno: u dvije susjedne rečenice novinar primjenjuje različite znakove mjernih jedinica za električne energiju, oba puta pogrešno. U prvoj rečenici stoji da se energija mjeri u teravatima po satu, a u drugoj teravatima po sekundi. Zar je doista tako teško zapamtiti da se snaga mjeri u kilovatima (kW), megavatima (MW), gigavatima (GW) …, a energija u kilovatsatima (kWh), megavatsatima (MWh, tisuću kWh), gigavatsatima (GWh, milijun kWh) i teravatsatima (TWh, milijarda kWh).

U svojim vjetroelektranama, elektranama na Sunce, a posebno velikim hidroelektranama, proizvodimo čak 28 posto energije, što je više od 20 posto – cilja kojeg smo si zacrtali ostvariti do 2020. godine. (Novi list, 7.3.2016)

Kada ćemo već jednom zapamtiti da se ne radi o cilju koji se odnosi na električnu energiju, nego i na – pored električne energije – toplinu i biogoriva, sve porijeklom iz OIE. Značajni udio u tome ima potrošnja biomase, kao izvora topline za mnoga kućanstva, a još uvijek premali udio ima naša potrošnja biogoriva. Biogoriva bismo trebali do 2020. godine trošiti 10% od potrošnje motorskih goriva za cestovna motorna goriva, unutar sveukupno zadanog cilja Hrvatskoj za OIE od 20%, a mi 2014. godine trošimo samo 1,7%. Osim toga, taj cilj si nismo zadali mi nego Europska unija Direktivom o OIE i on je za svaku državu članicu različit. Naš cilj od 20% sasvim slučajno izašao je jednak ukupnom cilju za Europsku uniju. Primjerice, Švedska ima cilj od 49%, a Njemačka 18%.

Dubrovniku osigurano više zelene energije (povodom puštanja u pogon revitaliziranog agregata u HE Dubrovnik, Slobodna Dalmacija, 12.3.2016)

Radi se o bitnom nerazumijevanju prirode elektroenergetskog sustava. Nije Dubrovniku osigurano više zelene energije revitalizacijom HE Dubrovnik, nego je elektroenergetskom sustavu Hrvatske (čak i čitave Europe) osigurano više zelene energije. Jer u povezanom elektroenergetskom sustavu, nije električna energija iz pojedine elektrane ičim obojena, ne zna i ne može se znati odakle potječe kod pojedinog potrošača, osim da potječe iz smjese proizvodnje svih međusobno povezanih elektrana. Zna se jedino koliko se proizvodnje ostvarilo na teritoriju svake države u pojedinom tipu elektrana i kolika je ukupna potrošnja u toj državi.

e-up! provozao se električnim automobilom gradom uzduž i poprijeko bez i jedne molekule CO2 (Glas Slavonije, 16.3.2016)

Ispuštanje CO2 iz automobila završi u cjelokupnoj Zemljinoj atmosferi, a ne u lokalno (u Osijeku, primjerice) i o tome se brinemo kada kažemo da želimo kako se prosječna temperatura ne podigne za više od 2 Celzijeva stupnja do 2100. godine.

Gledajući tako, a samo tako treba gledati, onda se mora imati na umu ispuštanje CO2 iz elektrana koje su opskrbile naš ekološki auto električnom energijom. Po svakom proizvedenom kilovatsatu u našima elektranama ispusti se prosječno 200 grama CO2 (to je znatno niže od, primjerice, njemačkog prosjeka; imamo znatno veći udio hidroelektrana). A za svaki potrošeni kilovatsat u električnom autu treba proizvesti 1,4 kilovatsata u elektranama (gubici pri punjenju akumulatora i gubici u mreži). Stoga auto koji troši primjerice 15 kWh na 100 kilometara izazove emisiju iz hrvatskih elektrana od 15×1,4×200 = 4200 grama ili 42 grama po kilometru, što je – uistinu – niže od emisije konvencionalnog automobila, ali nikako nije nula!

Norveška najviše stavlja naglasak na električna vozila pa tako sva novoregistrirana vozila iz kategorije lakših kamiona, autobusa i automobila do 2025. moraju biti bez emisija štetnih plinova. (energetika-net, 17.3.2016)

Neobavještavanje publike o kontekstu! Ili nepoznavanje konteksta!? Norveška 96% električne energije proizvodi iz vodnih snaga (2014), a 12% ukupno proizvedene električne energije izvozi. Norveška po glavi stanovnika troši godišnje 23300 kWh (a Hrvatska 3450 kWh) te električnu energiju koristi i za zagrijavanje! Naravno da u takvim prilikama potiče i korištenje električnih automobila.

Cijena novog Tesle bit će 310.000 kuna, a Hrvatska daje 70.000 kuna subvencije (Jutarnji list, 31.3.2016)

Mi smo, zapravo, lud narod! Uz uvoz svakog trećeg potrošenog kilovatsata, Hrvatska potiče dodatnu potrošnju električne energije, subvencionirajući ionako iznimno bogate građane bespovratnim poklonom od 70.000 kuna. To je jednako godišnjoj zaradi prosječno plaćenog radnika u Hrvatskoj.

Lani je za tu namjenu podijeljeno 26 milijuna kuna. Da smo taj novac dali za povećanje plaće 10% najniže plaćenih prosvjetnih radnika, svaki bi prosječno dobio za oko 270 kuna mjesečno veću bruto plaću. A, umjesto električnim automobilima, svu pozornost države trebala bi privući izgradnja nove elektrane velike snage (umjesto uvođenja moratorija), kako bi postupno opao sigurnosno nedopustivo visoki uvoz električne energije.

Što znači: sigurnosno nedopustiv? Pa, evo: dogodi li se neka velika prirodna, ekonomska ili društvena kataklizma u Europi (recimo da dođe do dramatično brzog raspada Europske unije i svaka se zemlja zatvori u sebe), odakle ćemo namiriti nedostajuću električnu energiju? Ili čime ćemo je platiti, ako joj cijena enormno poraste (primjerice stoga jer su sve europske nuklearne elektrane pogašene, zbog eventualnog teškog incidenta jedne od njih s velikim brojem stradalih žrtava).