Ajmo malo političke fantastike!

20160212 Politička fantastika

Upada mi u sobu supruga, redoviti konzument svih vijesti i političkih emisija na TV, i kaže: „Zadnjih dana na svim vijestima i u svim emisijama pojavljuje se Ivan Tepeš. Karamarko kao da je nestao zadnjih nekoliko dana.“
I ne samo to, nego da se g. Orešković pojavljuje češće od Tomice. Ne znam ima li to kave veze s mojim postom „WANTED“ na sempercontra.blog.hr. Pustimo, ipak, to što netko iz vrha vlasti povremeno nestaje pa se ponovo vraća u žižu masmedija. Mene je više zaintrigirao razlog zašto se to događa.

Razmišljajući tako, ležeći na krevetu, u nadi da će mi to pomoći bržem ozdravljenju, pade mi na um jedan mogući scenarij, koji je, of course, čista ZF (za one koji ne znaju engleski) ili SF (za one koji ne znaju hrvatski).

Priča je temeljena na:

1. Premijera T. Oreškovića se dulje vrijeme nije moglo vidjeti, ali se nešto šuškalo da se mota po europskim prijestolnicama, komunicira i razgovara s čelnicima država, fokusirajući (originalni izrazi T.O.) se na neka pitanja. Postavlja se pitanje: koja?

2. Istovremeno njegov Prvi potpredsjednik ima težak zadatak da obrani ministre koje je sam izabrao od skandala i skandalčića, koji se na pojedine ministre lijepe kao muhe na govna. Naravno to radi, pojavljujući se u masmedijima, na način profesionalnog demagoga. O načinu ne treba trošiti riječi. Em je poznat iz bliže i dalje povijesti, em ste ga i sami mogli vidjeti i čuti.

3. Odjednom, Karamarko nestaje sa scene i na nju stupa ‘pravi’ branitelj čistoghrvatstva, pače sterilnoghrvatstva, gospodin Ivan Tepeš.

Pretpostavimo, na trenutak (što je vjerojatno), da g. Orešković nema drugih slabosti osim nedovoljnog poznavanja hrvatskog jezika i da ne zna puno o našem kompleksu ustaše – partizani, ali da vrlo dobro zna, ta kretao se u slobodnom i demokratskom svijetu cijeli život, što je to ANTIFAŠIZAM, i tko su antifašisti bez obzira na to zbog čega je netko 1941. godine krenuo u borbu protiv fašističkom nemani.

Osobno pak smatram da g. Orešković nije glup čovjek iako bi se to, onako ad hoc, moglo pomisliti kad se onomad prihvatio teškog posla, položaja Premijera gotovo napola podijeljene Hrvatske. Ako je moj sud točan, možebitno je Tim ipak shvatio gdje je osnovni problem ovog društava.
Nesloga i vječita, titanska borba dviju strana.

Jednih, koji su vođeni idejom za uspostavu samostalne države odlučili koristiti sva raspoloživa sredstva pa makar ona bila i hitlerovi tenkovi i ustaške kame, opravdavajući tom idejom sve zločine koji su zbog toga počinjeni.

Drugih, koji su se naoružavši se u početku samo komunističkom ideologijom i potaknuti strahom od noža, odlučili protiv tenkova i noža boriti, da bi potom, kao pobjednici, zaboravili protiv kakvih su se zločina borili pa ih i sami u pobjedničkom zanosu činili.

I kad je g. Orešković vidio da među zaraćenim stranama nema ni najmanje šanse za uspostavu mira, odlučio je potražiti savjet od onih koji su svoje grijehe nakon rata znali okajati i uspostaviti stabilnu državu, pa makar i kapitalističku.

What to do?, pitao je gdje god je došao.

Replace neo-fascists in government, dobio je odgovor. (prijevod Google, op.sc.)

Možebitno negdje i na njemačkom. Jer državama svojevremenog antifašističkog saveza, vjerojatno nije draga pojava nekog novog oblika iste spodobe ma gdje na svijetu, a pogotovo na brdovitom Balkanu. Naročito ne u samom vrhu vlasti neke demo(n)kratske zemlje, članice Europske unije stvorene na zasadama antifašizma s idejom da do fašizma nikad više ne dođe.

I dok je g. Orešković skupljao savjete i preporuke, g. Karamarku zasjala je sijalica i pomisli:
„Čuj, Tomo, ovo ne miriše na dobro? Je li moguće da mi je Tim pobjegao s udice, a bio sam uvjeren da se dobro zakačio.“ pomisli Karamarko i odluči se na neko vrijeme maknuti sa ‘svjetala pozornice’ u ‘sjenu politike’ gdje se i inače bolje snalazi. Slovenci bi rekli: „zahrptni delavec“.

A da ipak ‘antifašisti’ ne preuzmu masmedije, isturio je (političkog) pješaka, narod bi rekao – pik zibnera, neka iz prvih redova brani geslo ‘u boj u boj za narod svoj’, da ne upotrijebim onu, bolje i opće pozantu, grublju sintagmu. Pa ako g. Oreškoviću ipak uspije preuzeti uzde u svoje ruke, može izreći čuvenu rečenicu hrvatskih političara svih boja: nisam znao, nisam vidio, nisam čuo.

A g. Petrov u svemu tome? Iako bi se na prvi pogled moglo reći: a što je to, maže li se to na kruh, možebitno da su on i njegovi borci/bojovnici za ‘reforme’ neka vrsta katalizatora koji je ubrzao diferencijaciju tih dviju struja. Ako je to točno, onda će njihovo pojavljivanje na političkoj sceni, unatoč i usprkos, ipak odigrati važnu rolu.

Naravno dragi i štovani štioci, ovo je ipak samo čista ZF ili SF jednog ludog blogera (netko bi rekao komunjare, antihrvata i titoiste). Tko uopće, normalan, može pomisliti da bi Karamarko i HDZ popustili tamo nekom Kanađaninu. Ili ipak?