Legenda o Zvonimirovoj kletvi

20151230 Legenda o Zvonimirovoj kletviLegenda

Kralja Zvonimira legenda opisuje kao kralja koji je dobre pomagao, a zle progonio. Za dobrog kralja Zvonimira bijaše sva zemlja vesela jer bijaše puna svakoga dobra, kako u Primorju, tako i u Zagorju.

Ali u to se vrijeme dogodi da car bizantski, s voljom Svetoga Oca pošalje pisma moleći pomoć kralja Zvonimira kao draga brata i, među kraljevima kršćanskim, kralja poštovanoga. Kada dobri i sveti kralj Zvonimir primi pisma, zapovjedi po cijelom kraljevstvu svome neka se vitezovi i baruni sakupe kod pet crkava na polju kod Kosova (u blizini Knina).

I kada dođe rečeni dan, Zvonimir im pročita molbu neka odluče da li će, zajedno s drugom gospodom kršćanskom, iz drugih zemalja, a s pomoću Božjom, poći osloboditi mjesta na kojima je sin Božji za ljubav našu i otkupljenje svijeta na križu muku trpio i krv prolio, gdje je predao duh Ocu.

Ali čuvši to, ‘Bogom prokleti i nevjerni Hrvati’ počeše vikati na svetoga kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevjerni Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo svoga kralja i krv njegovu prolijevati.

I kralj, ležeći u krvi, prokleo je hrvatski narod rekavši: ‘Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi!’ Ispuštajući dušu, prokle kralj Zvonimir nevjerne Hrvate, da nikada ne bi imali gospodara svoga jezika.

Tako kazuje legenda.

Povijest

A sve je počelo tako lijepo.
925. ili nešto ranije knez se Tomislav, zahvaljujući širenjem područja, jačanjem vojne sile i porastom vlastite moći, proglasi kraljem, za što je dokaz pismo pape Ivana X koji u njemu Tomislava oslovljava titulom rex (kralj).

Slijedile su godine u kojima je Hrvatska manje-više imala atribute državnosti: kralja, teritorij, vojsku, vjeru. No vremena su se mijenjala. Sve više ratova je doprinosilo urušavanju hrvatske samostalnosti. Metež je iskoristio Bizant i zavladao dalmatinskim gradovima koje je ubrzo prepustio Mlečanima. Iako sjeverna Hrvatska nije bila pripojena Ugarskoj, njezino je odvajanje znatno oslabilo hrvatsku državu.

Da bi zadržali hrvatskog vladara, Hrvati su se okupili oko izabranoga kralja Petra, poznatijeg kao Petar Svačić (1093.-1097.). On uspije sjediniti zemlje do Drave s Hrvatskom. Međutim, obnovljena jedinstvena Hrvatska bila je kratkog vijeka.

Godine 1097. u Hrvatsku prodire Koloman (1095.-1116.), ugarski kralj, koji je pobijedio hrvatsku vojsku na planini Gvozdu gdje pogiba i kralj Petar, posljednji kralj hrvatske krvi. Koloman je uspješno prodro do mora, zauzeo Biograd 1098. i priznao Mlečanima posjede na hrvatskom primorju.

Težnja Hrvata za neovisnost (prva u višestoljetnom nizu) izbila je nakon poraza Mađara u Galiciji 1099. Hrvati su to iskoristili i potisnuli Mađare iz Hrvatske. Koloman je nakon toga odustao od pokoravanja Hrvatske silom jer je uvidio da tako neće osigurati svoju trajnu i nesmetanu vlast u njoj.

Slijedi povijesni događaj koji potvrđuje Zvonimirovu kletvu, bila ona legenda ili ne. Kad ne može silom, može milom, pa se Koloman 1102. nagodi s najistaknutijima hrvatskim velikašima. Velikaši ga priznaše za hrvatskog kralja, obvezavši se o svom trošku ratovati do Drave, a o kraljevu s onu stranu Drave.

Time je Hrvatska 1102. izgubila svoju potpunu državnu neovisnost da bi je ponovo stekla tek 1991. I, naravno, opet ne zadugo.

Sadašnjost

Od tog povijesnog događaja poznatog još kao Pacta conventa pa sve do 1991. godine hrvatski narod nije imao „gospodara svoga jezika“. Redali su se vladari koji su govorili mađarski, austrijski, njemački, talijanski, srpski, srpsko-hrvatski ili obratno. Centri političke moći bili su u Budimpešti, Beču, Berlinu, Rimu, Vatikanu, Beogradu.

Od 1991. do 2013. godine, ‘čak punih’ 22 godine konačno je Zagreb postao centar političke moći. Kroz taj ‘dugi’ period imali smo ‘vladare’ hrvatske krvi ma kakvi oni bili, komunjare, ‘ustaše’, demokrati, autokrati, sposobni, nesposobni, stoka krupnog ili sitnog zuba, etc. Ali svi su govorili „svojim (hrvatskim) jezikom“.

2014., ulaskom u EU, započeo je proces koji vodi vremenima kad Hrvati opet neće imati „gospodara svoga jezika“. Centar političkog odlučivanja preselio u Beuxelles, a službeni jezik (bez obzira što mnogi tako ne misle) postaje engleski.

2015. godine hrvatski puk je za Predsjednicu izabrao bivšu tajnicu u NATO-u, Trojanskog konja organizacije koja ima za cilj stvoriti čvrsti „živi zid topovskog mesa“ prema vječnom neprijatelju zapadnih „univerzalnih vrijednosti“ – Rusiji.

Dalje su se stvari odvijale svjetlosnom brzinom. Izbori za Sabor, novi Trojanski konj zvan MOST koji je, uz svesrdnu pomoć najistaknutijih hrvatskih velikaša (svih fela), odigrao ključnu ulogu u oktroiranju (odabran bez ili mimo volje narodnih predstavnika) Premijera koji ‘malo šepa’ s hrvatskim jezikom i tako potvrđuje istinitost Zvonimirove kletve „da nikada ne bi imali gospodara svoga jezika“.

Budućnost

Prateći hrvatsku povijest, naročito posljednjih nekoliko godina svjedoci smo zanimljive, ali žalosne povijesti hrvatskog naroda.
Hrvati se neprekidno pitaju, kakvo je to prokletstvo nad njima, i kad će konačno prestati zla kob koja ih prati stoljećima? Je li to doista posljedica tisućljetnog prokletstva dobrog kralja Dmitra Zvonimira kojem Hrvati nisu znali odati poštovanje već su mu bez žaljenja oduzeli život, vidjeti će se po isteku tisućljetnog roka. Mnogi su nesigurni po pitanju godine, kada bi se tisućljetno prokletstvo nad Hrvatskom konačno moglo prekinuti. Međutim, ako je prema legendi i predaji prokletstvo kralja Zvonimira izrečeno 1089. godine, u trenutku smrti, tada nedvojbeno tisuću godina izlazi 2089. godine.

Hoće li se tada konačno Hrvatima svanuti, i maknuti se omaglica koja ih je obavila – vidjeti ćemo, ako ne mi, vidjeti će oni koji iza nas ostanu.
Ako prežive!