Povijest suvremene Rusije (5)

Robert Service
POVIJEST SUVREMENE RUSIJE
Sandorf, Zagreb 2014.

20151212 Povijest suvremene Rusije

Peti dio
Citati i moji komentari

str. 264
U isto to vrijeme (rujan 1939.) Hitler je bio aktivan. Pregazivši Sudete u rujnu 1938., zauzeo je ostatak Čehoslovačke u ožujku 1939., približivši se tako zapadnoj granici SSSR-a. Velika Britanija jamčila je vojnu pomoć Poljskoj u slučaju njemačke invazije. Čitava je Europa očekivala da će Varšava biti Hitlerov sljedeći cilj, a SSSR je ušao u pregovore s Francuskom i Britanijom. Kremlj je namjeravao izgraditi vojni savez koji bi mogao odvratiti Hitlera od pokušaja daljnjeg osvajanja. No Britanci su naročito oklijevali nad Staljinovom ponudom. Ljeti se situacija pogoršala kad je London poslao vojnog atašea, umjesto ministra vanjskih poslova, da vodi pregovore u Moskvi. Ataše nije bio ovlašten pogađati se, a hitnost je bila ugrožena činjenicom što je putovao morem, a ne zrakom.

str. 277
Iako je SSSR trebao svoje zapadne Saveznike ekonomski, vojna ovisnost SAD-a i Velike Britanije o sovjetskim uspjesima kod Staljingrada i Kurska bila je još veća.

Komentar s.c.
I opet se pokazalo da je zapadnim zemljama prvenstveno bio opasan SSSR i Staljin, točnije komunizam, više nego Njemačka, Hitler i nacizam. Popuštali su Hitleru do zadnjeg, dok im se konačno nije ‘posrao u dvorište’. Tek su tada krenuli u rat. Ni Staljin se, doduše, nije pokazao previše mudrim. I on je nasjeo na Hitlerove slatke riječi ne shvaćajući njegovu igru u potpunosti. A kad je Hitler napao SSSR, nakon što je porobio Europu, onda se probudio ne samo Staljin, već i zapadna demokracija, prvenstveno mislim na Veliku Britaniju. SAD su krenule tek kad ih je druga fašistička zemlja, Japan, napala na njihovom bunjištu. A i tu se taktiziralo s početkom invazije na Europu, tzv danom „D“: Sve nadajući se da će hitlerova soldateska pobijediti komunistički SSSR. Tek tad bi krenuli u ‘odlučni’ boj s, od rata u Rusiji, oslabljenom i iscrpljenom nacističkom Njemačkom. No kad se, nakon poraza Nijemaca kod Staljingrada, pokazalo da SSSR ipak rat neće izgubiti, istinski su prihvatili komunistički SSSR kao partnera u borbi protiv nacizma.

Naravno, čim je rat završio, Zapad je dosljedno svojoj politici da komunizam treba satrti u korijenu, ponovo pokrenuo, ovaj put ‘hladni rat’, protiv SSSR-a koristeći pri tome sve metode pritiska i iscrpljivanja osim direktnog napada. I to je trajalo sve dok se SSSR nije raspao.

Kratkotrajni mir trajao je sve dok je Rusija, nakon raspada SSSR-a, glavinjala na rubu bankrota. No kad se ‘ruski medvjed’ ponovo digao na stražnje noge (prvo Jeljcin, pa potom Putin i skupa nafta) stvari su krenule svojim ustaljenim tijekom. Rušenje cijene nafte, izazivanje sukoba u Ukrajini, na sjeveru Afrike, Siriji, stvaranje ‘zida’ od Baltika do Jadrana umjesto Željezne zavjese (u čemu naša Predsjednica K.G.K. ima ulogu američkog trojanskog konja). Dakle, opet ništa novo od vremena Napoleona. Sve u svrhu da se Rusija baci na koljena i tako umjesto bipolarnog (ili čak višepolarnog sustava u svijetu) uspostavi jedino onaj koji odgovara Americi, točnije američkom krupnom kapitalu – Pax Americana (a možebitno i njemačkom).

str. 281
Do vojne pobjede SSSR-a ne bi moglo doći da zemlja do 1941. nije postala jedna od velikih svjetskih industrijskih sila. Nadmašila je Njemačku u robnoj proizvodnji i prirodnom bogatstvu, a imala je i tri puta više stanovnika. Sovjetska postignuća u prosvjeti i primijenjenom tehnološkom znanju bila su dojmljiva. SSSR je imao institucije, postupke i iskustvo, čime su se u ratu mogle iskoristiti takve prednosti. Stoga se Hitler napadom na SSSR upuštao u rizik, a nije to učinio samo zbog svojih ideoloških opsesija, nego je želio udariti prije nego što se Crvena armija oporavi od Velike čistke i sovjetsko-finskog rata. Rusi i ostali narodi „niže rase“ u SSSR-u zaslužili su priznanje jer su imali protiv sebe tri četvrtine Hitlerovih divizija.

Ipak je cijena Staljinove industrijske strategije u ljudskim životima tijekom i930-ih bila ogromna. Milijuni su umirali. Prehrana i zdravlje stanovništva koje se borilo za opstanak bili su slabi, a neprijateljstvo naroda prema vladi se pojačavalo. Ne treba sasvim odbaciti mišljenje da bi SSSR bio sposoban postići otprilike isti opseg proizvodnje u svojim tvornicama i rudnicima da se održao Novi ekonomski poredak (NEP, op.s.c.)

Komentar s.c.
Moguće je da je opaska izrečena u posljednjoj rečenici citiranog odlomka, točna. No i dalje ostaje činjenica o golemom napretku koje je SSSR postigao u industrijalizaciji zemlje, jednako kao i činjenica da je to (Staljin) postigao s previše žrtava. Ali da bi se nešto postiglo u relativno kratkom roku najčešće se trebaju podnijeti mnoge žrtve

Povukao bih paralelu s Titovim režimom. Njemu se predbacuje Bleiburg, Goli otok, nacionalizacija etc. To je točno i sa stajališta onih koji su nastradali u njegovim čistkama on je počinio zločine. No jednako tako da nije bilo njega i KP, Jugoslavija, a posebice Hrvatska, bila država koje je izgubila rat. Ne treba zaboraviti da je izbjeglička vlada na čelu s kraljem Petrom cijelo vrijeme rata boravila u Londonu na koju je Churchill računao kao na nositelje vlasti nakon rata. Kao i na činjenicu da je Churchill dugo četnike tretirao kao vojsku kralja Petra i jedinu vojsku koja se u Jugoslaviji suprotstavlja nacistima.

Jugoslavija (posredno Hrvatska) sigurno ne bi dobila Istru (koja ionako prije rata nije bila u sastavu Kraljevine), možebitno joj se ne bi vratili ni mnogi dijelovi Dalmacije, a sigurno bi, a to Hrvati zaboravljaju, Jugoslavija ostala kraljevina i pod vlašću dinastije Karađorđevića kako je to Churchill planirao gotovo do kraja rata. O razvoju industrije i opismenjivanju stanovništva da ne govorim. I opet se ponavlja: bez žrtava nema napretka.

Uostalom, to kad-tad čeka i samostalnu (ali ne i neovisnu) Hrvatsku. I što dulje se odgađa provođenje korjenitih reformi to će biti više žrtava i stradanja kad će se one ipak početi provoditi.

str. 288
Ruska pravoslavna crkva koristila je Staljinu kao instrument kojim je mogao povećati pokoravanje naroda svojoj vladavini. Također ju je koristio za gušenje ostalih kršćanskih sljedbi, kao i onih kršćanskih vjerskih pripadnosti povezanih s drugim nacionalnostima. Kada je Crvena armija ušla u Ukrajinu i Bjelorusiju, skoro sve crkvene zgrade pale su pod vlast patrijarha Aleksija. Ruska pravoslavna crkva postala je jedna od glavnih uživalaca staljinizma. Prava vlast, nepotrebno je reći, ostao je Staljin kojeg je Aleksej groteskno nazvao „Bogom danim liderom“.

Komentar s.c.
Zamijenimo li pravoslavnu crkvu, patrijarha Alekseja i Staljina, katoličkom crkvom, kardinalom Kuharićem a pogotovo njegovim nasljednikom Bozanićem i Tuđmanom dobit ćemo sliku Hrvatske nakon osamostaljenja pa sve do Tuđmanove smrti. U kasnijem periodu Vrhovnici gube na utjecaju, ali zato Crkva dobiva na važnosti primjenjujući pri tom, kako bi Slovenci rekli, metodu „zahrptnog delovanja“.

str. 295
Genocidne namjere nacizma natjerale su i Ruse i ostale narode koji su živjeli u regijama koje nije okupirala njemačka vojska da smisle ozbiljnu obranu. Da nije bilo Hitlerovog fanatičnog rasizma, SSSR ne bi bio uspio pobijediti u borbi na Istočnom frontu. Staljinova represija prema vlastitim građanima stajala bi ga rata protiv nacističke Njemačke i poslijeratna povijest Sovjetskog Saveza i svijeta bila bi potpuno drugačija.

Komentar s.c.
Vrlo slično se događalo i u Jugoslaviji, a pogotovo u Hrvatskoj, nakon okupacije od strane nacističke Njemačke i fašističke Italije. No za razliku od SSSR-a i Staljina, na početku rata Tito još nije bio u situaciji da vrši represiju nad svojim građanima, ali su to umjesto njega radili, i to vrlo uspješno, ustaše u Hrvatskoj i četnici u Srbiji a našlo se tog ološa i u drugih naroda. I da nije bilo tog terora, malobrojni komunisti i Tito sigurno ne bi uspjeli. Da nije bilo ustaškog i četničkog ekstremizma Tito sigurno ne bi uspio, i da parafraziram, „poslijeratna povijest Jugoslavije i Hrvatske bila bi potpuno drugačija.“

(nastavlja se)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.