Povijest suvremene Rusije (4)

Robert Service
POVIJEST SUVREMENE RUSIJE
Sandorf, Zagreb 2014.

20151212 Povijest suvremene Rusije

Četvrti dio
Citati i moji komentari

str. 208
Od svih postignuća režima pobjeda nad nepismenošću zaslužuje najveće poštovanje. Čak su i protivnici boljševizma to priznavali. Na obrazovanje se gledalo kao na bojišnicu. Godine 1897. samo je 50 posto muškaraca između devete i 49 godine starosti bilo pismeno; taj dio stanovništva narastao je do 1939. na 94 posto. SSSR je postao obrazovano društvo, budući da se broj škola povećao na 199.000 na početku školske godine 1940.-1941.
(Zgodan podatak – prvi dio podzemne željeznice u Moskvi pušten je u pogon 1935.)

Komentar s.c.
I Jugoslavija je pod vlašću Tita i komunista postigla na području obrazovanja velike rezultate, pogotovo glede iskorjenjivanja nepismenosti. I u tome se ugledala na SSSR. Nažalost, to postignuće na području obrazovanja, nije polučilo jednu od osnovnih njegovih zadaća: da nauči ljude misliti. Posljedice su vidljive i danas u tzv demokratskom sustavu, kad ljudi ne znaju misliti a sustav traži, dapače imanentan je tome, da ljudi moraju znati misliti kome će, primjerice, dati povjerenje da u njihovo ime vlada. Pa onda biraju prema razno raznim kriterijima (najčešće iracionalnim kao što su nacionalnost, izgled kandidata, ide li ili ne u crkve, je li homoseksualan, etc.) samo ne po racionalnim.

str.215
Egocentrizam nije bio jedini faktor. Kult Staljina bio je i odgovor na skrivene zahtjeve režima. Rusi i mnoge druge nacije SSSR-a bili su naučeni da se njihova državnost izražava kroz ličnost vrhovnog vođe.

Komentar s.c.
Nije to karakteristika samo Rusa i nacija u bivšem SSSR-u. Jednako je bilo kod nas i u vrijeme Tita i u vrijeme Tuđmana. Čak bih se usudio ustvrditi da je većina idolopoklonika obiju ličnosti bila ista. Mnogi od onih koji su se nekada divili Titu, 1990. su se divili Tuđmanu. To je direktna posljedica nepostojanja demokracije u prijašnjem povijesnom periodu. Mislim, ipak, da se i u zemljama tzv napredne demokracije zna pojaviti kult ličnosti. Jedino što on nema tako razorne posljedice kao u zemljama u kojima nema demokracije ili pak je tek u povojima jer, zahvaljujući kakvim – takvim slobodnim izborima, Idol nema vremena pustiti dublje korijene.

str. 216
Staljinova vladavina na početku 1930-ih presudno je ovisila o prisustvu oduševljenih pristalica u društvu. Čak su se i mnogi ljudi koji mu nisu bili skloni divili njegovim uspjesima u mobiliziranju zemlje na industrijalizaciju i obnavljanju položaja Rusije kao velike sile. Vladalo je rasprostranjeno mišljenje kako je Staljin, unatoč njegovim greškama, odlučan vođa u ruskoj tradiciji; a naivnost radnika, seljaka i ostalih kad se radi o visokoj politici, dopuštala mu je da se dodvorava javnom mišljenju mnogo lakše nego što će biti moguće sovjetskim vođama idućih generacija.

Komentar s.c.
Ova zapažanja autora i usporedba s današnjim stanjem u Rusiji pokazuje da takvo mnijenje nije nešto što je u Rusiji bilo karakteristično samo za Staljinovo doba. Putin, naime, uživa gotovo (barem u ovih desetak godina otkako je došao na vlast) potpunu podršku za svoju politiku. Bez obzira na ratove koje je vodio u drugim državama, on ipak, po mišljenju prosječnog „naivnog radnika, seljaka i ostalih kad se radi o visokoj politici“, ponovo gradi veliku Rusiju.
I ponovo, ne vrijedi to samo za Rusiju. Jednako tako „naivni radnik, farmer i ostali kad se radi o visokoj politici“, podržavaju američkog Predsjednika jer on svojom vojnom silom (koju, usput budi rečene, plaćaju oni) od Amerike (zemlje demokracije, bastiona ljudskih sloboda i slobodnih strijelaca, posebno na crne ciljeve) pravi svjetskog policajca kojemu je jedini cilj da utuvi „primitivnim narodima“ što su to „univerzalne vrijednosti“ koje propagira On i njegova bulumenta.

str. 221
Rusi su, iznad svega, bili naviknuti da nastanjuju državu veću nego što je sama Rusija, kako su to opisivali komunisti, i nisu željeli tu državu vidjeti raskomadanu.

Komentar s.c.
Vrlo slično, da ne kažem identično, ponašali su se i Srbi u bivšoj državi. Velika većina njih, da ne kažem svi, pod Jugoslavijom su podrazumijevali Veliku Srbiju. Sjećam se kako mi je pokojna majka pričala kako je neka njezina poznanica iz Srbije za vrijeme ljetovanja na Jadranu rekla: „Kako je lijepo ovo naše more!“ Na što joj je majka, iako nije bila nacionalistički nastrojena, odgovorila: „Ovo je hrvatsko, a ne vaše more!“. I poznanstvo je puklo.
Zato su Srbi, mislim pri tome prvenstveno na srpske političare, dugo podržavali Tita, misleći kako on ima sličan pristup Jugoslaviji. No kad je inaugurirao ustav iz 1974. po kojem su republike postale gotovo samostalne države, srpski političari i mnogi Srbi su se od njega počeli otvoreno distancirati i započeli svoj plan koji bih paušalno nazvao: „Poslije Jugoslavije Velika Srbija“.

str. 263
Staljin je uvijek očekivao novi rat u Europi (u vrijeme prije Drugog svjetskog rata, op.s.c.). U svakom važnom govoru u ime Centralnog komiteta naglašavao je opasnost u suvremenim međunarodnim odnosima. (…) Svjetski ratovi u međuvremenu su neizbježni (mislim da to vrijedi i danas, op.s.c.) i sovjetska vanjska politika mora početi od te prve premise Lenjinove teorije međunarodnih odnosa.

Druga je premisa bila potreba za izbjegavanjem nepotrebnog miješanja u međuimperijalističke ratove. Staljin je uvijek nastojao izbjegavati rizike po sigurnost SSSR-a, a ta je sklonost postala još izraženija kad je buknuo Španjolski građanski rat sredinom 1936. San Maksima Litvinova, Narodnog komesara za vanjske poslove, o stvaranju sustava „kolektivne sigurnosti“ u Europi (sličnost o stvaranju „kolektivne sigurnosti“ modernih političara u EU je frapantna) raspršio se kada su Britanija i Francuska odbile spriječiti Njemačku da pomaže širenje fašizma u Španjolskoj. Što je Staljin mogao učiniti? Potpuna diplomatska sloboda bila je neizvediva. Ako je poslovao uglavnom s pobjednicima Prvog svjetskog rata, koliko je mogao vjerovati njihovim obećanjima o političkoj i vojnoj suradnji? Da se pokušao približiti Hitleru, ne bi li bio odbijen? Bilo što da je odlučio učiniti, kako je mogao održati takav stupanj neovisnosti od ijedne strane u europskim sporovima kojeg je smatrao neophodnim za vlastito dobro, za dobro njegove klike i SSSR-a?

Komentar s.c.
Na stranu zbog kojeg je razloga Staljin pokazivao „nesklonost zauzimanja strana“, no činjenica je da zapadne zemlje nisu spriječile da Njemačka ne pomaže širenju fašizma u Španjolskoj. A glavni razlog takvom njihovom stavu je bio sadržan u filozofiji zapada: „bolje fašizam (koji se temelji na kapitalizmu), nego boljševizam (koji se temelji na komunizmu)“. Tek kad je taj isti fašizam zaprijetio njihovim vrijednostima, točnije njihovom kapitalu i došao na njihova vrata, uključile su se u borbu protiv fašizma i nacizma.
Istu igru igraju one, pod dirigentskom palicom Amerike, i danas. U ime tako zvanih „univerzalnih vrijednosti“ poput ljudskih sloboda, demokracije, slobode mišljenja, govorenja i pisanja, napadaju države u kojima, po njihovom shvaćanju, takve vrijednosti ne ‘stoluju’. I što onda rade Rusi, točnije Putin? Isto ono što je radio i Staljin (pa i ruski carevi): branio, na svoj („ruski“) način, interese Rusije od nasrtaja na nju od vremena Napoleona, preko Hitlera i Ronalda Regana do današnjeg ‘nobelovca’ Obame.

(nastavlja se)

 

 

 

 

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.