Povijest suvremene Rusije (2)

Robert Service
POVIJEST SUVREMENE RUSIJE
Sandorf, Zagreb 2014.

20151212 Povijest suvremene Rusije

Drugi dio
Citati i moji komentari

str. 40
Sovjetski se komunizam 70 godina nudio kao model društvene organizacije; no Rusija je intrigantna i zanimljiva i kad izlazi iz komunizma. Bilo je iluzorno u to doba, nakon raspada SSSR-a, pretpostaviti da kapitalizam ima gotove odgovore na probleme koje muče naš nemirni svijet. Komunizam je mladi bog koji je propao; kapitalizam, starije božanstvo, većini ljudi tek se treba dugoročno dokazati kao uspješni sustav.

Komentar s.c.
Nakon propasti SSSR-a i sam Zapad, koji je i sam desetljećima na razne načine doprinosio tome, našao se zatečen. Rušenjem komunizma u prvom trenutku je odahnuo misleći kako se riješio najveće opasnosti koja je prijetila njegovom sustavu. No nakon godina glavinjanja Rusija se pod modernim diktatorom, Vladimirom Putinom, i zahvaljujući skupoj nafti i plinu, ponovo pojavila na svjetskoj sceni kao velesila. I sad je taj mladi bog koji je (kao) propao, najednom postao mladi bog, ali ne više komunistički već kapitalistički. I to bog koji se ponaša po uzancama onog umrlog. Uz njega na Istoku se pojavljivao još jedan takav, Kina.

To se moralo spriječiti. Pa je kapitalizam Zapada, starije božanstvo, ponovo krenulo u ofenzivu stvarajući neuralgične točke u blizini tih novih kapitalističkih bogova. Rušenje cijene nafte i plina (proizvodnja nafte iz škriljevca, alternativni izvori energije, sve štedljiviji automobili), destabilizacija Bliskog istoka, Afganistana, primanje graničnih država prema Rusiji u NATO i EU bez ikakvog kriterija, destabilizacija Ukrajine i sjevera Afrike (da se spriječi isporuka nafte Kini iz tih zemalja) bilo je glavno oružje kojem je staro božanstvo krenulo u rat. I mora se priznati da je polučilo određene rezultate. No previdjelo je da će takvi potezi kao kolaterala izazvati islamski fundamentalizam, egzodus izbjeglica, terorizam. I tako se staro božanstvo našlo opet pred opasnošću od novog boga, ovog puta islamskog.
Igra staklenim perlama se nastavlja.

str. 64
Također je omogućio (Prvi svjetski rat, op.s.c.) da boljševici preuzmu vlast u listopadu 1917. godine. Da nije bilo Prvog svjetskog rata, Lenjin bi ostao emigrantski teoretičar koji je piskarao po švicarskim knjižnicama. Čak da je Nikolaj II. svrgnut s vlasti u mirno doba, uspostava komunističkog poretka ne bi bila izgledna. Međutim, prve tri godine tog sukoba izazvale su toliko ekonomskih i političkih nereda da je Nikolaj II. morao abdicirati u veljači 1917. godine. Privremena vlada koja je uslijedila bila je podjednako nesposobna i Lenjin je postao vladar zemlje nekoliko mjeseci nakon pada carizma.

Komentar s.c.
A da nije bilo Drugog svjetskog rata i sve onog što su taj rat i Hitler proizveli (prouzročili) u Kraljevini Jugoslaviji ne bi bilo ni Tita, ni socijalizma, ni samoupravljanja, ni nacionalizacije, već bi Jugoslavijom vladala Srbija kao najveća i najjača sastavnica te države s najdužim statusom države na čelu s kraljevima koji bi redom bili Srbi.

str. 71
Iako nisu osigurali položaj predsjednika za svog vođu Miljukova, Kadeti su bili glavni oslonac prve Privremene vlade. (…) …težili su rješavanju „agrarnog pitanja“ predajom plemićkih imanja seljacima i isplatom zemljoposjednika. No, 1917. su zaključili kako samo Ustavotvorna skupština ima pravo odlučivati o tako važnom pitanju i da ipak ne bi trebalo poduzimati nikakve temeljne reforme dok traje rat, kako seljaci-vojnici ne bi dezertirali s Istočnog fronta da dobiju svoj dio u preraspodjeli zemlje.

Komentar s.c.
Nažalost HDZ, točnije, Tuđman nisu bili toliko mudri da privatizaciju provedu nakon završetka rata. No, istini za volju, ta odgoda nije im ni bila ni potreban. Onima kojima su oni (dvjesto odabranih) namijenili predati u ruke državnu imovinu i onako nisu bili na ratištima, pa nije postojala opasnost da ponestane vojnika na ratištu.

str. 82
Liberalni ministri su, naravno, bili oprezni kako ne bi povrijedili internacionalističke osjećaje menjševika i socijalista revolucionara. U svakom slučaju, većini Rusa ruski nacionalizam nije bio privlačan, jer su se uvjerili da su njihovi neruski sugrađani isto tako spremni braniti zemlju kao i oni sami. Prevladao je osjećaj da obični narod, bilo koje nacionalnosti, tište iste materijalne poteškoće. (…) Smatrali su da je ono što je dobro za njih, dobro i za čitavo društvo.

Komentar s.c.
Zbog donekle drugačijih prilika Hrvati kao narod, nažalost, a pogotovo ne oni koji su bili izraziti nacionalisti, nisu tako rezonirali. Njihova je jedina misao bila ‘očistiti’ hrvatsko tijelo od natruha drugačijih krvnih zrnaca. Posljedica toga je da većina ‘čistih’ Hrvata živi jednako loše kao i ono malo preostalih ‘nečistih’ građana ove države.

str. 84
Boljševici (kod nas nacionalisti, op.s.c) su željeli reducirati program za konačno postizanje komunizma (kapitalizma). Njihovi su životi bili posvećeni revolucionarnim (nacionalističkim) ciljevima. Skoro nitko od boljševika (nacionalista) veterana nije izbjegao zatvor ili progon prije 1917 (1991.). godine. Svatko od njih morao je podnijeti mnoge materijalne nevolje dok su djelovali u tajnosti. Lenjinov (Tuđmanov) povratak dao im je vodstvo koje su željeli.

Komentar s.c.
Boj se onog koji se tebe bojao kad si ga zatvarao.

str. 96/97
Boljševici su govorili da žele uvesti socijalizam u Rusiju i sudjelovati u stvaranju „europske socijalističke revolucije“, no također su željeli stvoriti nešto što se zvalo komunizam. Je li to značilo da su socijalizam i komunizam jedna te ista stvar?
Lenjin je dao poduži odgovor na to pitanje u svojoj knjizi Država i revolucija koju je napisao Ijeti 1917., a pojavila se 1918. godine. Tvrdio je kako prijelaz iz kapitalizma u komunizam zahtijeva prijelaznu fazu koja se zove diktatura proletarijata. Ta bi diktatura inaugurirala konstrukciju socijalizma. Bilo bi omogućeno političko sudjelovanje masa, a postigli bi se još neviđeno visoka razina socijalnog i materijalnog blagostanja.

Nadalje, jednom kad se slomi otpor nekad vladajućih klasa, ne bi bilo niti potrebe za represalijama. Diktatura bi postajala sve nepotrebnija, a država bi počela odumirati. Tada bi počela iduća faza – komunizam. Društvo bi bilo vođeno prema načelu: svatko radi prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama. U komunizmu ne bi bilo političkog ni nacionalnog ugnjetavanja niti ekonomske eksploatacije. Čovječanstvo bi doseglo krajnji stupanj svog razvoja.

Mnogi socijalisti u Rusiji i drugdje, uključujući marksiste, predviđali su kako Lenjinove ideje ne bi vodile u diktaturu koja bi samu sebe okončala, nego u jednu ekstremno ugnjetavačku, stalnu diktaturu. Bili su bijesni na Lenjina, ne samo zbog straha od njegovih ideja, nego i zato što su u vlastitim zemljama postali ozloglašeni. Liberale, konzervativce i krajnju desnicu nisu zanimale potankosti polemika između boljševika i ostalih socijalista. Boljševička politika za njih je jednostavno bila dokaz da je socijalizam općenito, sam po sebi, ugnjetavački orijentiran. Boljševizam je bio korisno sredstvo propagande za zatiranje socijalističkih pokreta u njihovim vlastitim zemljama.

Komentar s.c.
Parola, koja mi je poznata iz djetinjstva: „svatko radi prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama“ je iluzija, utopija, nerealno očekivanje iz jednog jedinog razloga. Naime, da bi se to postiglo, svi ljudi u jednoj takvoj zajednici trebali bi imati super razvijenu svijest (svi naglasci s.c.) o važnosti i vrijednosti kolektivnog života pa da onda budu u stanju svoje osobne interese podrediti kolektivu. A to kod ljudi, koji su ipak potekli od životinja koje imaju na prvom mjestu egoistički stav za očuvanje svoga života i života svojih potomaka a koji je kod čovjeka dodatno ojačan činjenicom da on posjeduje svijest, jednostavno nije moguće. Možda će se jednom u dalekoj budućnosti, ako preživimo, to dogoditi, ali tek kad se u evolucijskom procesu dogodi kvalitativni skok kao što se (vjerojatno) dogodio na prijelazu od majmunolikog čovjeka u homo sapiensa.

To što su mnogi socijalisti bili bijesni na Lenjina jer su u vlastitim zemljama zbog načina vladanja boljševika postali ozloglašeni je najveća šteta koju je boljševizam učinio radničkoj klasi i društvu kao cjelini. Jer činjenica je da je ta strahovlada (koja je u jednom kratkom periodu nakon završetka rata bila i kod nas) u svijetu izazvala veliki zazor prema socijalizmu i komunizmu u čitavom svijetu, na kraju i kod onih velikih mislilaca koji su samu ideju u početku svesrdno podržavali i zagovarali.

(nastavlja se)

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.