Dosta je tih referenduma, dosadili ste

Uvodna napomena

Nastavljam s najavljenim objavljivanjem članaka energetskog stručnjaka Marijana Kalee na temu da ili ne termoelektrane na ugljen. Skrenuo bih pozornost čitateljima na dio članka u kojem se analizira situacija u Njemačkoj. Prema autoru u toj je zemlji ukupna instalirana snaga svih elektroenergetskih postrojenja kako slijedi (podaci se odnose na 31.12.2013, osim za vjetroelektrane i FN-sustave, za koje se daju podaci za 31.12.2014):

-TE na ugljen snage manje od 100 MW te na plin i loživo ulje 43,3 GW
-TE na ugljen snage veće ili jednake 100 MW 41,1 GW
-nuklearne elektrane 12,1 MW
-vjetroelektrane (2014) 39,2 GW
-fotonaponski sustavi (2014) 38,2 GW
-hidroelektrane 10,8 GW
-elektrane na biomasu 5,9 GW
Ukupno (približno, jer dio podataka za 2013, a dio za 2014) 190 GW

Iz navedenih brojaka je evidentno, a to je za ovu analizu od bitne važnosti, da Njemačka koja u obnovljivim izvorima ima instaliranu snagu od 94 GW (i spada u vodeće države po korištenju takvih izvora) ima u NE i TE instalirano 96,5 GW. Unatoč i usprkos činjenici da bi tih 94 GW instalirane snage u obnovljivim izvorima mogli, kad bi uvijek mogli raditi punim kapacitetom, zadovoljiti, primjerice, vršnu potražnju u veljači koja je iznosila 75 GW. Problem je u tome što takva postrojenja rade vrlo, vrlo malo vremena (zapravo nikad, istovremeno!) s maksimalnom instaliranom snagom. Zato su ‘glupi’ Nijemci izgradili najprije gotovo 100 GW konvencionalnih izvora, a onda počeli graditi ove druge. Mi bismo, prema mišljenju naših ‘pametnih’ „zelenih“ trebali raditi upravo obratno.

Slijedi integralni tekst autora.

Naša situacija

Referendum o TE Ploče završio je kako je svatko upućen u hrvatske prilike mogao očekivati: više od 90 posto izašlih građana izjasnilo se protiv. Nije pomoglo niti to da je vrlo relevantna delegacija Pločana bila u posjetu TE Plomin 1 i 2 na ugljen i uvjerila se da je s tom elektranom i njezinim okolišem doista sve u redu; tako su barem izjavili svojim domaćinima na rastanku.

Naprosto je šteta organizirati referendum o TE Plomin C; samo ćemo potrošiti novac, a unaprijed se zna kakav će biti rezultat!!!

Referendum protiv izgradnje na Srđu nije uspio jer je izašlo nedovoljno građana, ali organizatori smatraju da se radilo o neshvaćanju građana da – nakon što su potpisima podržali održavanje referenduma – moraju ponovno izaći i na sâm referendum. Tako su protumačili organizatori, dakako s pravom znajući unaprijed kakav bi bio rezultat referenduma, kao što znamo i svi mi. I kako bi završio možebitni referendum o HE Ombla.

Čekam samo referendum u mom Osijeku protiv namjeravane izgradnje termoelektrane. Nisu se još svi „zeleni faktori“ u gradu probudili, ali kako se bude efektuirala njezina gradnja, a prije dana konačne odluke (ukoliko će do nje uopće doći) – svakako će se skupljati potpisi za referendum i protiv te elektrane.

Zapravo bismo mogli tvrditi: ne treba uopće održavati takve referendume u nas – unaprijed se zna njihov rezultat.

A kada bi poštovali taj rezultat, u 2020. godini bismo ostali samo na nekoliko termoelektrana: TE Plomin 2, bloku K u TE-TO Zagreb, dva manja bloka u EL-TO Zagreb te novom bloku u TE Sisak. Ukupno dakle oko 700 MW, a sadašnjih 1200 MW bi trebalo izaći iz pogona. Dakako: trebale bi izaći iz pogona jer je tim elektranama istekao vijek trajanja, a kada će izaći, koliko dugo ćemo ih još ipak raubovati, to ćemo tek vidjeti. Osobito onih koje služe i za grijanje u gradovima (Osijek, Zagreb).

Smatramo li („zeleni“), da ćemo u slučaju nepovoljne hidrologije, nepovoljnog vjetra i izostanka osunčanja svu nedostajuću snagu uvoziti!? Od kakvih izvoznih aktivnosti računamo da ćemo zaraditi devize za taj uvoz? Jesmo li svjesni, da je već danas prekasno da izvršno odlučimo kako konačno i bez ikakve zadrške pristupamo izgradnji jedne nove velike termoelektrane (Plomin, Ploče, Slavonski Brod, Osijek ili nešto peto). Da bi za elektroenergetski sustav zapravo bilo apsolutno opravdano da je ta elektrana već danas u pogonu, a ne tek pred – na našu nesreću – možebitnom izgradnjom.

Što uraditi? Pa donijeti zakon (primjerice jednostavnom hitnom dopunom Zakona o strateškim investicijama) o tome da je Sabor ovlašten da utvrdi državni interes za gradnju tih elektrana na tim-i-tim lokacijama i – ali učinkovito, bez odgađanja, bez daljnje rasprave, pogotovo zapravo stručno neupućene javnosti – početi s pripremom izgradnje. Ali: koliko puta se sastalo naše povjerenstvo za strateške investicije? Ljudi moji – pa mi trebamo godine da o ma čemu krupnijemu donesemo izvršnu odluku…

Primjer Njemačke

Nešto slično potaknula je Angela Merkel prije dvije godine predloživši zakon (koji je dakako prihvaćen) da za prijenosne (visokonaponske) vodove za koje se proglasi državni interes, stručna ekipa, kompleksno sastavljena, predloži trasu, koja se daje na relativno kratku javnu raspravu. Prihvatom ili argumentiranim odbijanjem primjedbi iz te rasprave, odluka o trasi postaje konačna. Eventualno pogođene općine ili pogođeni građani dobit će naknadu, mogu se i suditi oko njezine visine, ali ne mogu odgađati početak građenja.

Ploče imaju nešto preko 10 tisuća stanovnika, a Labin zajedno s Plominom oko 12 tisuća. Dakle, toliko bi stanovnika trebalo biti najizravnije pogođeno pogonom termoelektrane na ugljen, a neizravno valjda (?) dobar dio svih građana Hrvatske i okruženja Hrvatske. U najmanju ruku: cijela Istra ili cijela neretvanska dolina ili još bolje cijela Dubrovačko-neretvanska županija. Barem što se izjava „ozelenjene javnosti“ tiče (a ona je najmeritornija, najupućenija i najzabrinutija za pitanja iz energetske struke u nas, barem prema angažmanu koje slušamo, gledamo li čitamo na radiju, televiziji i u novinama).

U tablici 1. iznosimo pregled njemačkih termoelektrana snage jednake ili veće od 100 MW, čije je gorivo kameni ili mrki ugljen, eventualno i kombinacija ugljena i plina ili loživog ulja, ali svakako koriste i ugljen. I to samo zato što su njemački podaci o bilo čemu potpuno raspoloživi. S drugim zemljama to bi bilo manje ili više problematično. U krajnjoj liniji rado se ma u čemu ugledamo u Nijemce, pak idemo i prema pitanju koje je upravo pred nama. Obuhvaćene su i termoelektrane-toplane na ugljen, koje Nijemci zovi „Heizkraftwerk“, a „obične“ termoelektrane zovu skraćeno „Kraftwerk“ ili „Wärmekraftwerk“; tim nazivima imenovane su i elektrane u tablici. Nisu obuhvaćene termoelektrane na prirodni plin, na loživo ulje, na biomasu te na otpad.

Usput: u Njemačkoj imaju spalionica smeća, koje služe i za proizvodnju električne energije ukupne snage 1,5 GW), ukupnog godišnjeg kapaciteta prerade 17,6 milijuna tona smeća. Obzirom na stručnost naših „zelenih“ srazmjerno tome kod nas će se to možebitno dogoditi za, pa recimo, 100 godina

Zašto iznosimo tu tablicu s pedeset redaka? Da gnjavimo čitatelje? Ne, već zato da bismo se poimenično mogli uvjeriti da govore istinu oni malobrojni u nas (da li ih uopće netko čuje?) koji tvrde da u Europi ima još uvijek mnogo termoelektrana na ugljen, pa i u velikim gradovima ili uz njih. Usprkos svim Vjeranima, Davorima, Tonijima, a i brojnim drugim gostujućim na radiju, televiziji ili u tisku, koji nas danima ekskluzivno zasipaju poluistinama.

Vidimo da se radi o okruglo 50 termoelektrana na ugljen snage jednake ili veće od 100 MW, ukupne instalirane snage oko 41 GW. Tê, ali i one slabije od tih, učestvovale su u pokriću vršne potražnje nekoliko dana u veljači (ukupno oko 75 GW), kada je osunčanje bilo slabo a i vjetar je bio praktički izostao, s oko 45 GW, a sve konvencionalne elektrane zajedno s ukupno oko 65 GW.

Tablica za post_resizeKako je zbroj nazivnih snaga svih vjetroelektrana i svih fotonaponskih sustava veći od 75 GW, proizlazi – kada i ako bi sve bile angažirane idealno u tim trenucima (pažljivo pročitajte: u tim trenucima) što je doista posve nerealno zamislivo – da ne bi uopće trebalo imati konvencionalnih elektrana. A Njemačka ih ima gotovo 100 GW u termoelektranama i nuklearnim elektranama (bez velikih hidroelektrana, dodatnih oko 11 gigavata), pa nema brige u trenucima kada bi upravo sve hidroelektrane, vjetroelektrane i FN-sustavi sasvim izostali (bilo je dana u prosincu kada je vjetar ukupno dao samo 80 MW (0,08 GW), to je 2 promila ukupne instalirane snage vjetroelektrana, a Sunce je naravno izostajalo od predvečerja do slijedećeg jutra!).

Vratimo se našoj tablici s pregledom njemačkih termoelektrana na ugljen u Njemačkoj. Najmanja ima snagu upravo 100 MW, u Wupertalu, gradu koji ima gotovo 350 tisuća stanovnika, a cijela Istra ima ukupno oko 323 tisuće stanovnika, dok Dubrovačko-neretvanska županija ima 123 tisuće stanovnika.

Najsnažnija elektrana na ugljen ima snagu 4400 MW, oko dva i pol puta više od svih hrvatskih termoelektrana, i nalazi se u gradu Grevenbroichu koji ima 61900 stanovnika, dakle gotovo tri puta više od zbroja stanovnika Plomina, Labina i Ploča.

U glavnom gradu Berlinu s oko 3,5 milijuna stanovnika ima 4 termoelektrane na ugljen ukupne snage 1100 MW.
U Hamburgu, gradu od 1,75 milijuna stanovnika dvije su takve termoelektrane ukupne snage gotovo 2000 MW.
U Münchenu s oko 1,4 milijuna stanovnika postoji termoelektrana na ugljen od 360 MW.
U Kölnu s preko milijun stanovnika je takva termoelektrana od oko 200 MW. Itd, itd.

Ukupno je u gradovima s elektranama na ugljen snage jednake ili veće od 100 MW oko 13,4 milijuna njemačkih stanovnika, dakle oko 16% ukupnog njemačkog stanovništva.

Godine 2013, sve termoelektrane na ugljen u Njemačkoj proizvele su oko 45% ukupne proizvodnje električne energije. U izgradnji su tri velike termoelektrane na ugljen s planiranim rokom dovršetka do 2020. godine: Datteln (34 tisuća stanovnika) – 1110 MW, Mannheim (300 tisuća) – 911 MW i Profen (1200 stanovnika) – 660 MW, a planirano ih je još nekoliko s neobjavljenim rokom završetka.

Promicatelji naše apsolutne orijentacije prema Suncu i vjetroelektranama, rado ističu kako smo među posljednjima u Europi prema instaliranoj snazi elektrana na obnovljive izvore energije po stanovniku. Idemo to isto učiniti s elektranama na ugljen. Imamo ih oko 300 000 kilovata (TE Plomin 1 i 2) a stanovnika oko 4,3 milijuna. Dakle oko 70 vata po stanovniku. Njemačka ih ima 41 100 000 kilovata i 80,6 milijuna stanovnika. Dakle, oko 510 vata po stanovniku. Da – opet će ‘mudri’ „zeleni“ – ali ugljen za elektrane moramo uvoziti, no uvozi ga i Njemačka (jeftinije je uvoziti ugljen nego električnu energiju, a i sigurnije). Prošle godine uvezeno je u Njemačku za sve potrebe 850 milijuna tona kamenog ugljena – radi osjećaja o kakvoj se veličini radi: u Hrvatsku je uvezen otprilike 1 milijun tona.

Opaska semper contra: Dakle 850 puta više nego u Hrvatskoj iako Nijemaca ima tek oko 18 puta više. No možebitno da „zeleni“ misle kako Hrvatskoj struja uopće nije potrebna. Ako je tako, onda je njihovo protivljenje izgradnji konvencionalnih izvora električne energije koji će moći uvijek, neovisno o vremenskim prilikama opskrbljivati hrvatski puk strujom, sasvim razumljivo.

Priča o gospodinu Serđi i njegovoj elektrani

20150212 Plomin BUvodne napomene

Hrvatskoj je nepobitno potrebna izgradnja novih elektroenergetskih postrojenja (o tome, primjerice, „Živi zid“ u svom Programu ne piše ni slovca a reflektira na ulazak u Sabor). Do 2020. godine trebat će u Hrvatskoj ugasiti, zbog dotrajalosti, deset termoelektrana i termoelektrana-toplana. Zahvaljujući ‘zelenima’ neće i mi ćemo i dalje koristiti TE i TO sa zastarjelom tehnologijom umjesto da izgradimo nove i bolje.

Donkihotovsku borbu sa ‘zelenim vjetrenjačama’ već godinama vodi Marijan Kalea, dipl. ing.el. koji je svoj cijeli radni vijek proveo u ‘Elektroslavoniji’ na poslovima vezanim uz prijenos i proizvodnju električne energije. Ponukan agresivnim nastupima tzv branitelja okoliša i zdravlja ljudi, a rezultat kojeg je odustajanje od TE Ploče, odlučio sam, uz dozvolu autora, objaviti nekoliko članaka na temu termoelektrane, vjetroelektrane, FN elektrane etc. Sve sa ciljem da u ovoj temi dodam i jedan drugi diskurs.

Rekao bih i svoje osobno mišljenje glede sukoba ‘crnih’ i ‘zelenih’. Ako se ispostavi da su ‘crni’ bili u pravu, a akcije ‘zelenih’ se pokažu kao promašene, hoće li ovi potonji biti voljni odreći se blagodati električne energije. Možebitno da i ‘crni’ mogu biti u krivu, no tada ćemo barem imati struju ako baš ne idealno čist okoliš. I ne zaboravimo, pitanje zaštite okoliša je pokrenuto tek kad su se najveći potrošači dobro opskrbili izvorima koji ‘zagađuju’, i da daleko bogatije, SAD, i daleko uspješnije u razvoju, Kina, nemaju namjeru previše brinuti o ‘zelenilu’. I konačno: zagađenje okoliša ne poznaje granice. Možemo mi imati djevičanski čistu industriju i proizvodnju bilo kojeg oblika energije, i dalje ostaje zagađenje koje nam lifraju ‘crni’ iz bližih i daljih zemalja.

Obilazak TE Plomin 1 i 2
autor Marijan Kalea, dipl.ing.el.

Sudjelovao sam nedavno (u studenom) na konferenciji u Rovinju Energetska i procesna postrojenja, gdje sam imao referat o elektroenergetskom pogledu na električne automobile. U referatu iznose se energetska, okolišna i ekonomska svojstva električnih automobila, ilustrirana primjerima dva aktualna, načelno i izgledom posve jednaka, Mercedesova automobila, jednog u dizelskoj, a drugog u električnoj verziji, sve izneseno koristeći stvarne numeričke podatke s početka 2014. godine. Dakle: racionalno, bez emocija. Što je zaključak mojega izlaganja?

U Hrvatskoj uvoz je posljednjeg desetljeća bio oko trećine bruto potrošnje električne energije, a primjerice 2011. i 2012. godine (naglašenije sušnih godina) uvoz je bio preko 40%. Stoga je nerazumno favorizirati korištenje električnog automobila u nas, jer time djelujemo na povećanje uvoza najplemenitijeg oblika energije, električne energije, na račun sniženja uvoza sirove nafte ili naftnih derivata. Ako baš hoćemo (i imamo novaca za to), možemo si kupiti još doista vrlo skupocjen električni automobil za korištenje u gusto naseljenim urbanim sredinama, jer time ćemo (ali) lokalno opterećenje okoliša sniziti na nulu. Akumuliramo li energiju noću, poboljšat ćemo korištenje elektroenergetskog sustava a potrošnju električne energije nećemo bitno povećati, jer će se raditi o relativno malenom broju elektroautomobila. Usput: dizelska i električna verzija troše podjednako primarne energije na 100 kilometara.

Prvog dana konferencije, popodne, išli smo na izlet – tko je htio – u dva autobusa, dakle 90-tak ljudi, u Termoelektranu Plomin, jedno sat i pol vožnje od Rovinja. Taj bih razgled preporučio svakome, tko se kod nas zalaže protiv TE Plomin C na ugljen. HEP bi trebao organizirati jednodnevne ekskurzije iz svih većih mjesta Hrvatske, kako bi se što veći broj skeptika uvjerio u neškodljivost termoelektrane na ugljen.

Putem, u našem autobusu, do dolaska u termoelektranu pričala su priču o toj elektrani gospoda Serđo Klapčić, dugogodišnji direktor TE Plomin, i njegov kolega Mihajlo Mirković, današnji direktor. Gospodin Serđo je stariji (ima nekoliko godina do mirovine) a njegov kolega je dosta mlađi. Priča gospodina Serđe, bila je uzbudljivija i nešto opširnija, njegov mlađi kolega nije se htio sa Serđom nadgornjavati (kako bi rekao naš pisac Jergović), a Serđo, opet, uz svoje doista bogato višegodišnje iskustvo nije mogao prestati s iznošenjem činjenica, uspomena i doživljaja iz izgradnje te pogona i održavanja, osobito agregata TE Plomin 2. Jer u doba izgradnje i puštanja u pogon (1969.) TE Plomin 1, on – dakako – nije mogao raditi u toj elektrani, jer TE Plomin 1 je 45-godišnjakinja, kako joj tepa Serđo.

Dakle, čovjeka toliko oduševljena svojim poslom i svojom elektranom (rekao bih: gotovo zaljubljenog u elektranu) teško je susresti.

Sve što ću ovdje napisati (a pišem to navečer, nakon obilaska elektrane) odnosi se na sjećanje kazivanja gospodina Serđe, u sjećanje zavukle su se i pogreške, ali – nadam se – kvalitativno iznijeti ću istinu o TE Plomin, a unaprijed se ispričavam čitateljima i gospodinu Serđi za te nenamjerne pogreške. Prosječan čovjek nije kadar toliko toga upamtiti, koliko Serđo zna.

Pridobivanje ugljena u Labinštini prvi se put spominje u nekom venecijanskom spisu iz 1626. godine. Sve do 1999. godine tu se kopao ugljen i TE Plomin 1 bila je oslonjena na ugljen iz ugljenokopa Raša, čije vađenje je bilo sve neekonomičnije jer se radilo o sve većim dubinama iskopa, a i sadržaj sumpora bio je previsok (preko 10%). I danas – kaže Serđo – svaka porodica u Labinštini ima nonu, tatu ili strica, ujaka koji je bio rudar.

Nakon 1999. godine TE Plomin 1 (115 MW) funkcionira na uvozni kameni ugljen, a tako se doprema ugljen i za TE Plomin 2 (210 MW), koja je puštena u pogon prvi put 1999. godine, a u komercijalnom je pogonu od 2000. godine. Njenu izgradnju, koja je započela 1985. godine, a polovični dovršetak prekinuo rat, da bi se 1996. zaključio sporazum između HEP-a i njemačke tvrtke RWE iz Essena, kojim će se dovršiti izgradnja elektrane uz učešće 50% : 50% (HEP : RWE). Njenu će proizvodnju otkupljivati HEP, a trajanje zajedničkog korištenja protegnut će se do 2015., nakon koje godine TE Plomin 2 prelazi u vlasništvo HEP-a. Nije nam otkrivena proizvodna cijena TE Plomin 2 (poslovna tajna, kaže Serđo) ali je rečeno da se bitno ne razlikuje od cijene TE Plomin 1, koja iznosi nešto ispod 5 eurocenta/kWh, dakle sumjerljivo današnjoj veleprodajnoj cijeni na europskoj elektroenergetskoj tržnici (a dobava je kod kuće).

TE Plomin doista je uzorna, u svakom pogledu. Nigdje iskorištenih sanduka, hrđavih čeličnih komada ili grumena ugljena. Velik je to pogon, dobro je što smo ga obilazili autobusom. Ponajprije, sve zgrade okrečene su bijelom bojom, ukoliko se uopće radi o klasičnim zgradama u krugu TE Plomin, a ne o robusnim čeličnim konstrukcijama. Vjerojatno zato da se svaki dobronamjerni posjetilac uvjeri kako zgrade nisu zacrnjene ugljenom prašinom ili prašinom iz plinova izgaranja. U okolišu elektrane, također nema traga – na krovovima i zidovima obližnjih kuća – tom crnom vragu. Iz dimnjaka izlazi nevidljivi dim. Dimnjak visok 100 metara (za agregat TE Plomin 1) je izvan funkcije, a drugi je visok 340 metara (za oba sadašnja agregata). Taj drugi je 12-ti po visini dimnjak u elektranama na svijetu! Danas, uz današnje metode filtriranja, odsumporavanja i otklanjanja dušikovih oksida iz dimnih plinova, ne bi se uopće sagradio toliko visoki dimnjak.

Visina kotla u TE Plomin 2 je impresivna: preko 100 metara. Kotao visi na čeličnim potpornim stupovima i pri zagrijavanju izduži se prema dolje za 47 centimetara. Sadrži 200 kilometara cijevi u kojima se voda pretvara u paru vrelim plinovima izgaranja koji dostižu 1200 Celzijevih stupnjeva. Svježa para (535 oC/147 bara) pogoni turbine.

Kameni ugljen dovozi se brodovima (najveće duljine 230 metara, a širine 33 metra), a najveći sadrže otprilike 65 tisuća tona ili nešto više. Godišnje treba spaliti oko milijun tona ugljena, dakle treba pristati 15-tak (okruglo: nešto više nego jedan mjesečno) brodova, ovisno o njihovoj veličini. Ovaj tren, uskladišteno je bilo oko 150 tisuća tona, na otvorenom odlagalištu koje može primiti četvrtinu godišnje potrošnje ugljena, oko 250 tisuća tona. Kupnja ugljena odvija se putem javnog natječaja, a brodovi dolaze iz Južnoafričke Republike, iz Indonezije, iz Rusije, … – tko ponudi jeftinije. Ugljen ima donju ogrjevnu vrijednost 24 do 29 MJ/kg, a sadržaj sumpora 0,3 do 1,4%.

Izgrađen je posebni pristan za toliko velike brodove, izdubljeno je zatečeno dno u morskom zaljevu, kako bi oni mogli sigurno uploviti. Ugljen se pomoću posebnog spiralnog svrdla uloženog u cijev ‘isisava’ iz broda i posve zatvorenim transportnim tunelom, pokretnom cijevnom trakom dovodi do otvorenog odlagališta. Istovar jednog broda traje približno 100 sati. Kod pretovara, dakle, nema prašenja, a uskladišteni ugljen je uvijek donekle vlažan te nema odnošenja sitnih čestica vjetrom. Velika većina termoelektrana u svijetu na ugljen ima otvorena odlagališta; ipak pri izgradnji TE Plomin C, izgradit će se i natkriveno, zatvoreno odlagalište ugljena (naravno ako ‘zeleni’ na ovom mjestu ne sagrade TE na plin – skupo, ili pak vjereoelektrane – koje rade samo kad ima vjetra, op.s.c.)

Neprekidno se izuzima ugljen iz odlagališta i transportira (opet zatvorenim tunelom) do kuglastog mlina za mljevenje ugljena, gdje se osušeni ugljen melje na finoću pudera! Nakon toga, ugljena prašina upuhuje se u ložište kotla gdje dolazi do spajanja ugljika iz ugljena kisika iz zraka i razvijanja topline, uz emisiju ugljikova dioksida, prvenstveno. Dimni plinovi, nakon uklanjanja čestica u elektrofiltru, odlaze u postrojenje za odsumporavanje, gdje se odvija kemijska reakcija čiji je rezultat gips i čisti dimni plin, koji se odvodi dimnjakom. Gips se isporučuje Cementari u Koromačnom. Radi ispunjenja uvjeta iz odgovarajuće direktive EU, ugovorena je isporuka postrojenja za uklanjanje dušikovih oksida iz dimnih plinova.

Više od pet tisuća posjetilaca obišlo je do sada elektranu. Uključivo čitavo sadašnje općinsko i županijsko rukovodstvo iz Ploča, koji su bili oduševljeni onim što su vidjeli. Ali kada su se vratili u Ploče, vijećnici županijske skupštine bili su jednoglasno protiv TE Ploče na ugljen; turizam, mandarine, …(toliko o vjerodostojnosti naših političara, op.s.c.)
„Ne volimo publicitet, najsretniji smo kada nas puste na miru da delamo svoje delo!“ izjavljuje skromno Serđo.

Rashladna voda uzima se iz mora i otvorenim kanalom (duljim od jedan kilometar) dovodi do kondenzatora. Brzina toka vode u tom kanalu je impresivna, ogromnu količinu za rashladu proguta elektrana. Taj kanal odnedavna se čisti od nanosa algi i školjki pomoću osobitog samohodnog stroja, koji funkcionira bez radnika, a omogućuje pogon elektrane tijekom čišćenja kanala. Na početku pogona TE Plomin 1 ustanovilo se da je francuski isporučitelj glavne opreme, isporučio turbinski kondenzator predviđen za hlađenje slatkom vodom, a elektrana je izgrađena tako da koristi morsku vodu za hlađenje te je rapidna bila korozija kondenzatorskih cijevi. – Svako iskustvo se plaća – govori Serđo. To je dakako sanirano ugradnjom cijevi otpornih na slanu vodu, a nekakav međunarodni sud u Parizu presudio je 2 milijuna franaka kao odštetu elektrani. Napojna – dakako slatka – voda (iz nje se dobiva para) dobavlja se iz lokalnog izvora, odakle ide u kemijsku pripremu vode gdje se pročišćava na visoku čistoću. Nakon kondenziranja, voda se napojnim crpkama vraća u kotao.

„To je elektroenergetska simfonija, glazba za moje uši!“ reče Serđo širom rastvorenih ruku, pogleda uperenog u nebo, nakon što nas je izveo uz rub zgrade strojarnice; iza naših leđa dopirao je snažno-impresivan zvuk, mrmorenje, turbogeneratora, a pôd je pod nogama drhturio.

Pri obilasku strojarnica oba turboagregata, Plomina 1 i Plomina 2, kaže Serđo:
– Dnevno, proizvodimo električne energije čija je tržišna vrijednost oko 7 milijuna kuna, hej, koji su to šoldi! – povjerljivo se sagnuvši prema nekolicini svojih slušatelja uz zaglušnu buku turboagregata.

Turbinu Plomina 2 isporučila je Tvornica turbina iz Karlovca, generator i električno rasklopno postrojenje Končar, također sustav upravljanja i nadzora. Kotao: Đuro Đaković po licenci Sulzera. Dakle, ključne jedinice elektrane – domaći proizvod! Naravno, da je projekt elektrane izradio također domaći Elektroprojekt iz Zagreba.

Na zidu komandne prostorije, velikim slovima ispisan je rudarski pozdrav ‘Sretno!’. Prosječno se godišnje proizvede 2,1 TWh električne energije, što predstavlja petinu ukupne hrvatske proizvodnje u dobro vlažnoj godini (u suhoj više od petine). Godišnja raspoloživost je oko 98%, dakle 2% vremena elektrana nije raspoloživa za pogon, ukupno jedan tjedan (pitam ‘zelene’: kakva je situacija s vjetrom i suncem?, op.s.c.). Svake 3 godine obavlja se temeljitija revizija. Kada smo mi bili u posjetu, ukupno opterećenje oba agregata bilo je otprilike 330 MW i to je uobičajeno – TE Plomin je temeljna elektrana uz stalno opterećenje.

Već smo svi sjedili u autobusu, koji će nas odvesti u obližnju seosku gostionicu, gdje će nas domaćini počastiti pićem i (mi bismo, u Slavoniji rekli) ‘poderanim gaćama’ ututkanim u štaubšećer. Ali, još smo u elektrani u podnožju nekog glomaznog postrojenja. Otvoreno prizemlje, čelični stupovi i čelične grede. Polumrak; u dubini žmirkaju žarulje u vodonepropusnim, industrijskim armaturama. Serđin kolega gospodin Mihajlo kaže u autobusni mikrofon:
„Ako je netko uzeo mačku, neka je vrati. To je naša mačka!“

Pogledam u tamu neposredno uz autobus i imam što vidjeti. Jedan mačji par u ljubavnom milovanju; momak mačak udvara se mačjoj dami. Autobus polagano kreće ne dopustivši mi da vidim je li igra završila očekivanim finalom…