Kninska zastava

20141119 Kninska zastava_semper 2U slučaju da želite komentirati tekst dovoljno je unijeti samo ime.

Počelo je s „Imamo Hrvatsku“ a da se precizno nije znalo tko su ti čija je Hrvatska.

Nastavilo se prisvajanjem Domoljublja. Samo neki su mogli biti domoljubi, ostali su bili titoisti, komunjare, jugonostalgičari, mrzitelji Hrvata, Hrvatske i svega što počinje s malim ili velikim H. Bez obzira je su li se ili ne borili za neovisnu Hrvatsku. To nije bilo bitno, bitno je bilo da su u njihovom čoporu.

Usko s domoljubljem, prisvojili su i hrvatstvo kojim se može dičiti samo onaj koji je puše u njihov rog pa bio ma gdje na planetu Zemlji (za sada ih nisu otkrili i na drugim planetima što ne znači da ih i tamo nema).

Onda su zamijenili mrsku im novčanu jedinicu dinar dragom im kunom (iako dinar ima i Iran za koje mnogi od njih tvrde da je naša pradomovina, no što mu to pomaže kad ga imaju i srbočetnici), a da nisu ostale (t, k, jn, mH) pitali što misle o tome.

Univerzalna katolička Crkva, postala je njihova Crkva (Crkva u Hrvata) pa su joj pridijelili lijepu sumu kunića da joj se nađe pri ruci.

Ti su domoljubi, držeći se junačkom desnicom za veliko hrvatsko srce međusobno podijeli tvornice (u tzv. društvenom vlasništvu, tj. u ničijem po njihovom tumačenju), pa ih rasprodali, podijelili lovu a radnike poslali na godišnji odmor bez roka trajanja.

Onda su na red došli generali. Najprije su bili heroji a ne zločinci a onda su ih (kao heroje)…, ma već znate te četiri riječi da ih ne ponavljam. Brzo se zaboravilo tko je to napravio. Danas se zna: svi neprijatelji (unutarnji i vanjski) koji mrze Hrvatsku i sve što s njom ima bilo kakve sveze.

Tu se nekako našla i nacionalna svetinja, kojoj su najprije promijenili ime, pa joj onda ponovo vratili staro. Potom su je predali u ruke najvećeg Rodoljuba da mu posluži kao tvornica eura. Pri tome ga đentlmenski (rodoljubno) oslobodili bilo kakvog plaćanja poreza na proizvedene eure priznajući mu da je ta svetinja Udruga građana. Rezultat svega vidjesmo neki dan u Milanu.

No s vremenom se pojavio mali problem. Unatoč i usprkos činjenici da „imaju Hrvatsku“, oni koje su nazivali komunjarama etc, su se, eto, malo sabrali i ojačali, pa su njihovi (ne tvrdim mnogo kvalitetniji i sposobniji, u posljednje vrijeme vidimo ni baš puno moralniji) vlastoljubci sjeli u ‘državno sedlo’ i time im ponešto poremetili njihov hrvatski san.

Da bi osigurali povratak na vlast odlučili su posvojiti i branitelje (barem jedan dio njih, one glasnije), što im je nakon nekog vremena i uspjelo. Dok su na vlasti, čuvaju ih u rezervi, a onda kad stvar prigusti, izvedu ih na ulice a jednom godišnje i u Vukovar. Kako bi se pokazalo da su oni koji su dali svoje živote (a koji bi se vjerojatno okretali u grobu da znaju što se danas događa), dobro ne baš oni već neki od njihovih kamarada, jedini za dom spremni, i odlučni da u novoj borbi (ma kava ona bila i ma na kakav se način vodila) potjeraju mrske im unutarnje neprijatelje: komunjare….da sad opet ne ponavljam.

I kako to već u svim pričama biva: konac djelo krasi. Posljednja (zasad) akcija službeno priznatih domoljuba je prisvajanje Kninske zastave i darovanje iste njihovoj kandidatkinji za Predsjednicu njihove Hrvatske. A puk, žutilo i tiskovni lešinari se čude kao pile glisti kako je to bilo moguće učiniti.
Pa zar su do sada spavali?