Izbori i kakvi su oni

Evo pred nama ponovo vrijeme izbora.
Prvo predsjedničkih u kojima ćemo najvjerojatnije na kraju birati između ‘Svete vodice’ I.J. koji u svojem prvom mandatu nije prstom maknuo da bi ostvario barem nešto od svog predizbornog slogana „PravDa“ ili pak ‘NATO tajnice’ koja me neodoljivo podsjeća i izgledom i, za sada malobrojnim, nastupima, na kandidatkinju koja se prije deset godina suprotstavila još jednom od niškoristi predsjednika S.M. ‘Vicmaher-u’ kad je on krenuo u predizbornu trku za drugi mandat. I za koju sam u devetom mjesecu 2004. godine napisao:

A koliko smo glup narod, na ponovljenim izborima bi mogla na kraju pobijediti Suzana, pardonček Jadranka, osoba “stvorena” za predsjednika: apsolutno o ničemu nema svoj stav, za sve mora pitati taticu, čitaj Sanadera. Ali ona “razumije” ljude, dijeli poklone siromašnima obučena u bundu do poda, blagosljiva branitelje u krinolini s blaženim osmjehom Madone. Jučer je u prilogu o njoj iz gimnazijskih dana bilo obznanjeno kako je bila odlična učenica, kako su šulkolege prepisivale od nje, kako je bila ambiciozna, kako se kandidirala za izbor miss Prgometa, kako bi rekao Arsen Dedić u jednoj od svojih ciničnih pjesama, ali nije prošla. Komentar autorice je bio: da je postala miss, sada ne bi bila kandidatkinja za predsjednicu. Moj komentar: kamo li sreće da je bila izabrana za miss.

Zar sličnost između te kandidatkinje i ove nove nije frapantna? Jedino njezin ‘tatica’ po izgledu a i nastupima (ono malo što ih ima jer nema vremena gradeći imidž stranke) je ipak nešto manji gospodin od njegovog bivšeg šefa. Koji je čak i u marifetlucima bio gospon.

Nakon ove ‘predsjedničke’ papazjanije dolazi ona glavna: parlamentarni izbori. Da bi ta papazjanija bila što kvalitetnija i sveobuhvatna već se pobrinula, trenutačno najjača oporbena stranka, HDZ ubacivši u svoj kotlić sedam raznih dodatak od lijevog do desnog centra. I sad pušta da se lagano krčka, dok se trenutačna nam vlast, svim silama trudi pokazati i dokazati da je ona ta koja bi i dalje trebala nastaviti vladati ovom zemljom. Pri tomu ne treba ništa raditi osim čekati da im uz ovu ekupu Nesposobnih vlast padne sama u ruke. I jednima i drugima pokušava kontrirati ‘vegetarijanska’ stranka ORaH (one person, one party) M.H. Za koju će, vjerujem, također kao i za Laburiste – populiste D.L. vrijediti ona narodna: „plesala je samo jedno ljeto“.

O tome, pak, kako će ti izbori proteći, na svom blogu domena.blog.hr jedan od meni dragih blogera Eduard Pranger napisao je po mom sudu vrlo dobar tekst pod naslovom KRADLJIVCI, LOPOVI & CO. Čitajući tekst učinilo mi se da bi ga mogao malo ‘dotjerati’ kako bi još više istaknuo njegovu osnovnu misao iznesenu na kraju teksta:
„Gubitnici smo jedino mi, građani i birači, čiji novac ocarinjen u sivoj zoni na tako perfidan i jeftin, ali potpuno legalan način masovno odlazi na neke privatne račune.“

Uz njegovu dozvolu podastirem čitateljima na uvid dorađeni post. Moje ‘dopune’ ubačene su u zagrade i ispisane u boji.

* * *

Idu izbori, pa evo nekoliko riječi i o toj vrsti inženjeringa (ja bi zbog poštovanja prema inženjerskoj struci to nazvao pravim imenom: „o toj vrsti mućke“ ili „marifetluka“). Nakon više od dvadeset godina u demokraciji (demonkraciji) građani napokon polako dolaze do saznanja (dug je put od guzice do glave) da političke stranke ipak ne postoje zbog njih i njihovog boljitka (pogotovo ne zbog boljitka SVIH građana Hrvatske a ne samo ONIH koji izlaze na izbore) nego da ih imamo (da su stvorene) kako bi djelovale isključivo u vlastitu korist, odnosno u osobnu korist pojedinaca koji vode i koji upravljaju tim građanskim (nemoralnim, kriminalnim, nesposobnim; odabrati po volji) udrugama (što je potpuno razumljivo obzirom da su one same kreirale takva pravila igre). Da je tako dokaz je loše i više nego zabrinjavajuće stanje sustava koji nam pokazuje da kao društvena zajednica (ne)organizirana u državu ne napredujemo nego da sve više tonemo i propadamo, u svim segmentima. Dakle, političke su stranke zapravo neprijatelji birača.

U predizbornim kampanjama hrvatske stranke koriste sva sredstva ne bi li prešle izborni prag i ugrabile što veći dio novca poreznih obveznika koji im je Zakonom o političkim strankama i njihovom financiranju namijenjen/zagarantiran (a kojeg su, da ponovim, upravo one i donijele; dakle radi se o direktnom sukobu interesa i zanimljivo da to nitko, osim možebitno malobrojnih građana, ne uviđa). Tu se radi o milijunima kuna. Da bi im se pomoglo u toj raboti uključuju se svi koji bi bilo kako mogli biti od koristi, a koji onda na kraju isto tako dobivaju svoj dio kolača (od popova do pjevača). Osim nekih individualnih „pomagača“ i donatora najvažnije su (naizgled) neovisne savjetničke agencije za odnose s javnošću (PR) gdje rade specijalizirani i „ugledni“ stručnjaci, spin doktori (direktna kopija američkih lobista koji su, kako u nastavku teksta tvrdi autor, svrstani uz političke stranke, i ne zaboravimo uz kapital koji financira i jedne i druge). Zašto „naizgled“ pod navodnicima? Zato što nisu neovisne nego su svrstane isključivo uz političke stranke, a protiv su onih koji ih zapravo financiraju – građana.

A u čemu su stručnjaci tih agencija stručni?

Oni sami će nabrojati pregršt aktivnosti i izraza kao što su: odnosi s medijima, krizno komuniciranje, medijski treninzi i pripreme za javne nastupe, edukacija i savjetovanje u području političkih komunikacija, strateško komuniciranje i izrada komunikacijskih strategija u politici, izrada i implementacija PR planova, organizacija obrazovnih i informativnih stranačkih kampanja, organizacija PR događanja te izrada PR publikacija organizacija i uspostava te vođenje stranačkih izbornih stožera (klasičan repertoar političke demagogije poznat, samo pod drugim nazivima, još iz socijalizma: kriza, privredna reforma, stabilizacija, politička platforma, unutrašnje rezerve, monetarna reforma, povećanje produktivnosti, borba protiv birokracije, etc).

Izgleda impresivno i komplicirano, a radi se zapravo o jednostavnoj raboti prije, za vrijeme i poslije neke političke kampanje. Prije i u vrijeme same kampanje planirano će se poradit na što je moguće većem blaćenju, diskreditaciji, podmetanjima, vađenju prljavština i plasiranju lažnih glasina o političkim protivnicima (i naravno objavljivati svoje želje – ne načine provođenja – u dokumentima kao što su Plan 21, Gospodarski program, rekonstrukcija javne uprave etc), lobirat (platit će se usluga) s osobama prepoznatljivim i popularnim u javnosti (tzv. prodanim dušama) kako bi se od njih dobila javna potpora, te će se uspostaviti uska koordinirana suradnja s agencijama za ispitivanje javnog mnijenja i s medijima (što je za očekivati obzirom da su te ustanove pod direktnim patronatom vladajućih ili oporbe). Agencije će dogovorno pumpati rejtinge, a mediji će plasirati informacije koje strankama u određenom trenutku odgovaraju (koristeći osnovne aksiome i dogme tzv ‘žute štampe’).

Odnos stranaka i PR agencija reguliran je ugovorom i stroga je poslovna tajna (tu naravno na velika zvona zagovarana „transparentnost“ ne vrijedi, kao da se radi o nekom vrlo unosnom patentu pa da ga protivnička strana ne bi također koristila; a sve su to dobro poznate i provjerene metode), ali usluge se više nego dobro naplaćuju (lako tuđim kurcem, pardon lovom, po trnju mlatiti). Kada „projekt“ uspije i stranka napokon uđe u sustav državnog financiranja javlja se problem druge vrste – kako izvući što veći dio dobivenog novca i prebaciti ga na osobne račune (jer stranke u načelu nemaju novaca već ga namiruju ili iz proračuna ako postanu saborske – i zato inicijativa za smanjenje izbornog praga za ulazak na ‘jasle’ – ili pak od sponzora koji sada naravno traže povrat uloženog u obliku namještenih natječaja za poslove, raznih položaja u državnim firmama i slično).

Teško je dokazati da se radi o kriminalu i izvlačenju novca jer postoje ugovori i cjenici (međutim po mom laičkom mišljenju sam takav način izvlačenja novca je sasvim jasno kriminal bez obzira na to postoje li cjenici ili ugovori i što o tome misle pravnici i oni koji su takva pravila igre donijeli), no iznosi usluga koje stranke isplaćuju tim agencijama su puno više nego izdašni, ponekad su i basnoslovni pa je za pretpostaviti (ne budi obazriv!) da se tu kriju i postotci koji su usmeno i daleko od očiju javnosti dogovoreni između vlasnika agencija i stranačkih čelnika. Još ako se radi o stranci koja je osvojila vlast ili je u dobitničkoj koaliciji onda je otkrivanje takvih radnji praktično nemoguće (jer će sabornici koji osvoje vlast po hitnom postupku donijeti zakone po kojima se takve radnje proglašavaju ‘poslovnom tajnom’. I time indirektno priznaju i prihvaćaju da su takve radnje legitimističke). Ako se i ne radi o dobitnicima sam postupak je dobitna kombinacija za sve, i one koji su dobili i one koji će isto tako jednoga dana tek dobiti, pa nitko od njih, ni pozicija ni opozicija, zbog zajedničkog interesa ne želi otkrivati kako funkcionira taj dobro podmazan stroj (dapače za gubitnike na izborima to je ‘sjekira u med’. Nemaju nikakve odgovornosti, mogu podjebavati one na vlasti, plaća normalno ide, godine staža se skupljaju, ne moraju ništa raditi i snositi ma i najmanju odgovornost, jer uostalom ako ovi što na vlast dođoše budu ponovo uprskali stvar oni će u opoziciju pa će novu vlast onda oni podjebavati). Gubitnici smo jedino mi, građani i birači, čiji novac ocarinjen u sivoj zoni na tako perfidan i jeftin, ali potpuno legalan način masovno odlazi na neke privatne račune.

Eto, tako se to u nas radi. Naravno, čast izuzecima, ali – ima li ih (nema, u najboljem slučaju izlaze iz stranke ali naravno zadržavaju status sabornika kao nezavisni iako po mom mišljenju to ne bi smjeli jer oni u Sabor nisu došli svojim imenom i prezimenom već na stranačkoj listi. I zato se i bore protiv preferencijalnog glasanja, kako bi mogli zadržati sinekure a da se ne moraju podvrgavati stranačkoj stezi)?