’55 lakih komada’

Eto i ja se dokopah ’55 lakih komada’ autora Darka Milošića, poznatijeg u blogosferi kao ‘gospon profesor’. Kao uporni pas tragač gotovo sam svakodnevno, otkako čuh da je knjiga izašla, otvarao na Internetu portal Gradske knjižnice u Čakovcu da vidim da li se pojavila knjiga. Na dan kad je na blogu ‘gospon profesor’ izašla recenzija knjige Borisa Postnikova otvorio sam ga po ne znam koji put i gle, na popisu se pojavila spomenuta knjiga. Toliko sam uranio da je još nisu ni uveli u registar već samo podatke o knjizi. Odmah dohvatih mobitel koji mi je stalno pri ruci, nazvah knjižnicu i rezervirah knjigu.

Započevši čitanjem prvog ‘lakog komada’ brzopleto sam knjigu smjestio u kategoriju knjiga za koje mislim da bi ih i sam bio u stanju napisati ali ako i pokušam vidim redovito da to baš i nije tako lako. Nakon što sam u jednom dahu ‘obradio’ prvih ‘8 lakih komada’ (satirični tekstovi) i započeo s prvim iz grupe od ’11 lakih komada’ koje je autor stavio pod zajednički naslov „kritike i recenzije“, uvidio sam da je prvi utisak skroz pogrešan. Možebitno bi mi to moglo uspjeti, kad bi se „jako“ potrudio, u kategoriji satiričnih tekstova. No kad je u pitanju područje kritike i recenzije (’11 lakih komada’) i fenomenoloških tekstova (’33 lakih komada’) sigurno bi moji tekstovi, kad bih ih i napisao, bili čisti ‘mućak’ jer za takvo pisanje treba nešto i znati i mnogo toga pročitati, a nadasve pamtiti. A tu ‘gospon profesoru’ nisam ni do koljena.

Na kraju balade, čitaj knjige, dano je ‘3 lakih komada’ (nažalost samo tri) iz domene putopisnih tekstova. Ne mogu reći da nisam i sam putovao (primjerice jedanaest talijanskih gradova u sedam dana) ipak teško da bih o tome mogao napisati i jednog slovca. Naime, na tim sam putovanjima bio sa sinom, pače zbog njega sam i išao. I dok je on, zalijepivši se uz vodiča gutao svaku njegovu riječ, ja sam sjedio u hladovini palmi ili naranči uz ‘pivce za živce’. Priznajem sad mi je pomalo žao čitajući utiske ‘g.p.’ Da sam bio pažljiviji možda bi i ja sada na blogu mogao napisati nekoliko ‘lakih komada’ na tu temu. Utjeha mi je da sam tim putovanjima ucijepio sinu želju za putovanjem.

Unatoč i usprkos zavodljivom naslovu ’55 lakih komada’ upozorio bih prosječnog čitatelja (u koje ubrajam i sebe) da pojedini komadi nisu „lagani kao perce“. Za njihovo čitanje treba strpljenja, koncentracije i i ponešto znanja iz područja o kojem autor piše. Ne pišem ovo da potencijalnog čitatelja otpravim od čitanja, već da ga pripremim da će se za ‘osvajanje’ ponekog ‘lakog komada’ morati potruditi. Ovo se prvenstveno odnosi na ‘komade’ iz područja kritike i recenzije. Osobno mi je bilo olakšano praćenje nekih od tih tekstova obzirom da sam, upravo zahvaljujući autorovim preporukama, neke od recenziranih knjiga pročitao.

Nije na odmet, a kao potvrda da su tekstovi izrazito zanimljivi, spomenuti činjenicu da sam, prateći blog/ove ‘gospon profesor’ od u knjizi objavljena ’55 laka komada’, već pročitao njih 47 (imam inače u mom računalu spremljeno preko 120 tekstova ‘gospona profesora’). No to mi nije smetalo da u ponovnom čitanju jednako uživam u piščevim ‘jezičnim bravurama’ u opisivanju ‘lakih komada’. Možda čak i više nego čitajući ih sa ekrana ‘lapetopa’, jer ne zaboravimo: čitati sam naučio ipak buljeći u listove papira a ne u ekran. A što se nauči u mladosti uvijek je ljepše nego što se spozna u starosti. Možebitno i zato što sam tada bio mlad.

Zato onima koji ne prate redovito tekstove ‘gospon profesora’ na Internetu toplo preporučujem knjigu u uvjerenju da će te, ako je započnete čitati, teško stati prije nego stignete do posljednje riječi, posljednje točke (ipak preporučujem čitanje s pauzama). Uostalom i sam bi je kupio, ali sam umirovljenik pa mi je svaka kuna dragocjena. No još važnije: imam toliko knjiga da ih više i nemam kamo spremati. Kad ‘roknem’ (riječi V. Devidea) ionako će to sve najvjerojatnije završiti u reciklažnom dvorištu. A taj dan i nije baš jako daleko, a ima se još toliko knjiga za pročitati J.

Ah, da. Na kraju želim zahvaliti autoru što mi ovakvim tekstovima, koje pročitah u knjizi, koje sam čitao i koje ću, siguran sam, još čitati na Internetu (a možebitno i u nekoj novoj knjizi nazvanoj recimo ’55 teških komada’ J), proširuje horizonte znanja, podsjećajući da uvijek treba misliti svojom glavom („što danas – možda je oduvijek tako? – nije naročito popularna aktivnost“, citat iz eseja „Možemo li bez mitova“). I to radi na blizak način načinu kako su to u gimnazijskim danima uspješno radili moja profesorica hrvatskog jezika B.P. (upravo je 18. ovog mjeseca prva godišnjica njezine smrti) i profesor povijesti (nažalost samo jedan, posljednji razred) N.D.

Na kraju ipak jedna primjedba sasvim tehničke naravi. Autor u knjizi pojedine rečenice, radi autentičnosti, piše na engleskom jeziku. Razumijem ga. Onom koji zna engleski, a autor čak prevodi s engleskog, sasvim je normalno da tako radi. No ima nas dosta čitatelja koji taj jezik ne znaju, pogotovo ne znaju čitati. Ako se netko sjeća i Krleža je u svojim romanima često ubacivao njemački jezik, no izdavač je u fusnoti donosio prijevod. Nadam se da će, ako se pojavi drugo izdanje, autor uvažiti ovu moju primjedbu.

P.S. Ne mogu a da se u ovoj ‘PS’-u ne osvrnem na jedan ‘propust’ autora. U već spomenutom eseju „Možemo li bez mitova“ on uz navođenje tumačenja riječi – mit – iz enciklopedija, navodi i niz uobičajenih mitova kao što su: mitovi o seksu u zreloj dobi, mitovi o maskari, mitovi o razvodu, mit o Jacku Trbosjeku, etc., etc. Po mom mnijenju izostavio je jedan zaista važan mit (barem za dobar dio građana Lijepe naše): „Mit i legenda o ulasku u EU“ koji govori kako će nam poteći „med i mlijeko“ čim uđemo u EU. I kako bi autor rekao: pogrešno. Jedino što je ‘poteklo’ to je rast zaduživanja i pad BDP-a, pa zato stoji njegova tvrdnja: „da moderno odbacivanje mitova kao produkta ‘primitivne’ svijesti nikako ne znači da (post)moderni čovjek i dalje nije duboko uronjen u mitsku svijest.“

 

Kako je nestala Priča bez Knjige

– Deda – reče jednog dana Unuka – sjećaš li se kad sam te zamolila da mi ispričaš Priču bez Knjige?
– Da – odgovori Deda, pogledavši Unuku preko ruba novina koje je upravo čitao – zar se ti još toga sjećaš dijete moje? – začuđeno upita Deda.
– Kako se ne bih sjećala, baš je to bila lijepa priča. Samo znaš, ja sam vjerojatno zaspala negdje prije kraja. Prisjećam se kako si pričao o Baki i njezinoj Unuci koja joj čita Priču iz bakine bilježnici, gdje je Priča našla svoj dom nakon dugog lutanja svijetom. Nažalost ne sjećam se o čemu je Priča pričala.
– Nisam ni ispričao što je Priča pripovijedala, jer ni sam ne znam – htjede Deda reći Unuci, ali se u posljednji čas predomisli.
– Pričekaj malo, davno je to bilo kad ti ispričah priču. Moram se prisjetiti što je Priča pripovijedala.
Deda sklopi novine, skine svoje naočale i sve zajedno stavi na stolić pokraj sebe.
– Ajde kćeri moja, donesi dedi čašu hladne vode da osvježim grlo kako bih lakše pripovijedao, a ja ću se valjda do tada prisjetiti kako je to bilo.

Unuka se digne, ode u kuhinju po vodu i pomisli – baš je moj Deda dobar. Uvijek je spreman ispričati neku zgodnu priču. Sigurno će se i ovog puta sjetiti što je Priča pripovijedala.
Kad se Unuka vratila, Deda prihvati čašu, zahvali Unuci, otpije gutljaj, udobnije se namjesti u svojoj staroj stolici s visokim naslonom, stavi noge na stolčicu da staro srce žilama lakše progura krv, pročisti grlo i započne pričati smirenim glasom.

* * *

Bilo je to u davna vremena.
Vremena kad su muškarci išli u lov i ribolov. Njihove žene su skupljale plodove kojima ih je Priroda darivala, brinule se o djeci, pripremale hranu i šile odjeću od koža životinja što su ih ulovili muškarci. Živjeli su u malim zajednicama, najčešće u kakvoj spilji, od šiblja i blata napravljenoj potleušici ili pak u kakvoj brvnari sagrađenoj od grubo tesanih greda. Muškarci su znali danima lutati u potrazi za lovinom, i malo su viđali svoje žene i djecu.
Jednima i drugima kroz to vrijeme događale su se razne zgode i nezgode. Oni su te događaje pamtili i kad su se ponovo okupili u svojim nastambama jedni drugima pričali što su doživjeli dok su bili odvojeni jedno od drugoga. Kako nisu posjedovali ništa drugo čime bi mogli predočiti ono što su doživjeli osim govora, trebali su, pričajući svoje dogodovštine, slušateljima dočarati sve ono što su i sami doživjeli. Riječima su trebali predočiti sliku kraja u kojem se nešto desilo opisujući njegov izgled, boje prirode koja ih je okruživala, njezine zvukove, glasanje životinja koje su lovili, mirise koji su ih okruživali. Žene bi opisivale izgled novo ubranog ili tek izniklog bilja, smijeh i plač djece, strah od munja, gromova i oluja kojeg su doživljavale kao bijes bogova, huku vjetrova što su zavijali oko njihovih nastambi. I sve to što su jedni drugima ispričali trebali su pamtiti kako bi onda mogli opet nekome drugom ispričati što vjernije i ljepše.
I tako su generacije i generacije ljudi pamtile i pričale. Bile su to Priče bez Knjige.

Ponekad nisu zapamtili baš sve onako kako su čuli. Neki su opet željeli da njihova priča bude ljepša i zanimljivija od priče koju su čuli, pa su ovisno o svojoj mašti i sposobnostima pričanja znali priče uljepšavati, proširivati i u priče unositi nove događaje i ljude koji nisu uopće postojali. Ti izmišljeni događaji bili su još zanimljiviji od izvornih. Izmišljeni ljudi su bili jači, veći ili pametniji, imali su nadnaravne sposobnosti i tako su malo pomalo priče iz zbilje postale priče iz mašte. Nastale su legende.

A onda je jednog dana netko, slušajući priču, uzeo kratko drvce i počeo u mekoj zemlji ispred sebe crtati slike koje su mu su pojavljivale u mislima slušajući pripovjedača. U početku su to bile realne slike onoga što je čuo: nacrtao je životinju, kuću, rijeku, oblake, drveće, sunce. Kad je pričanje završilo, ispred njega su se redale slike događaja iz priče. Ponekad su te slike ostale u vlažnoj zemlji, nisu ih pregazili nogama i poravnali. Ostale bi nekoliko dana, ponekad i duže ako nije bilo kiše koja bi ih isprala. Vrativši se nakon nekog vremena našli su ih i na temelju slika prisjetili se svega što je pripovjedač izgovorio.

Sad više nisu morali baš sve pamtiti. Ako su nešto zaboravili slike su ih podsjetile.

Jednog dana netko se dosjetio, od meke gline napravio pločicu i u nju ucrtavao slike. Pločica se ponekad na suncu posušila i slika je živjela mnogo dulje nego u mekoj zemlji. Netko pak je ogulio koru drveta i s unutrašnje strane komadom ugljena crtao slike. Kasnije bi koru smotao i tako crtež zaštitio. Onda je nekome slučajno glinena pločica pala u vatru i kad se vatra ugasila našli su u pepelu ispečenu glinenu pločicu na kojoj je crtež ostao vidljiv sve dok se pločica nije nekim slučajem razbila.
Da bi mogli što više toga nacrtati slušajući priče, počeli su umjesto slika crtati stilizirane slike pojedinih stvari, događaja i zvukova, stvarajući simbole. Bili su to počeci pisma.
Simboli su bili sve raznovrsniji, označavali su sve više i više pojmova, glinenih pločica bivalo je sve više. Umjesto kore drveta koju su dugo koristili za upisivanje simbola,otkrili su kako se od pojedinih vrsta biljaka može praviti njezin nadomjestak. Bio je trajniji i po njemu se lakše pisalo. Nastao je papirus, preteča papira.
Ljudi su pisali sve više i više nisu trebali pamtiti događaje. Ipak još uvijek su čitajući morali zamišljati zvukove, slike i mirise.

* * *

Prolazilo je vrijeme.
Zahvaljujući pismu ljudi su bili u mogućnosti ostaviti svojem potomstvu sve svoje znanje. Potomci su zahvaljujući tome mogli nastaviti dalje. Nisu trebali uvijek počinjati ispočetka oslanjajući se samo na nesigurne priče i legende.
Jednog dana izumili su radio i pojavila se prva radiostanica. Ljudi su počeli priče objavljivati na radiju. Priču su pratili zvukovi koji su dočaravali događaje o kojima se govorilo u priči. Slušatelji više nisu morali zamišljati zvukove. Čuli su ih sa radija. Ipak još uvijek su slušajući radio morali zamišljati slike i mirise.

* * *

Prolazile su godine.
Ljudski um je nezaustavljiv. Izumio je kako proizvoditi pokretne slike. Pojavio se film, a potom i televizija. Gledateljima je ostalo samo da u svojoj mašti zamišljaju mirise. Gledajući tako film o događajima u nekom selu, vidjeli su slike pašnjaka prekrivenih cvjetovima raznih boja, gledali let i slušali zujanje kukaca, vidjeli stado krava i čuli po koje mukanje, gledali seljane kako pjevajući rune kukuruz. Više nisu trebali pamtiti priču niti zamišljati slike i zvukove. Ipak još uvijek nisu mogli osjetiti mirise procvjetalih livada, svježe izorane zemlje, miris krava i svježe podojenog mlijeka. Mirisi su ostali kao jedino nešto što su morali zamišljati.

Deda završi priču i reče:
– No, jednog dana ljudi će izmisliti i napraviti televizijski prijamnik koji će, ovisno o priči koju će prikazivati, ispuštati odgovarajuće mirise. Tada će ljudi konačno prestali maštati. Pretvorit će se u gutače priča, slika, zvukova i mirisa. I kako neće trebati ništa pamtiti i zamišljati prestat će pričati Priče bez Knjige. Možda će to još jedno vrijeme znati samo vrlo, vrlo stari ljudi koji su u djetinjstvu od svojih roditelja, baka i djedova slušali Priče bez Knjige – završi Deda i pogladi Unuku po kosi.
– Ti si Deda jako, jako star i zato pričaš tako lijepe Priče bez knjige – reče Unuka i poljubi Dedu u obraz.

U Dedinom oku zacakli se suza radosnica i on, nagnuvši se prema Unuci, poljubi je u čelo.