Priča bez Knjige

Deda zaklopi knjigu iz koje je Unuci prije spavanja čitao priču.
„Laku noć Unuko. Sada lijepo zatvori oči, spavaj i lijepo sanjaj“, reče Deda i poljubi je u čelo.

„Deda“, prozbori Unuka „ da li bi mi htio ispričati priču bez knjige?“
Deda se začudi:
„Kako to misliš priču bez knjige?“
„Tako da mi pričaš, a ne čitaš!“ odgovori Unuka.
Deda se malo zbunio. Nije očekivao takvu želju. Do sada nikada nije tražila takvo nešto. No Deda je star. Sjeća se On kako je i njegova Majka govorila priče bez knjige, a i On je svojim Sinovima često prije spavanja, ležeći uz njih, izmišljao priče.
„No dobro“, reče Deda i počne priču, priču kojoj u tom trenutku nije znao ni početak, a kamoli kraj.

***

Jednom davno (u izmišljenim pričama vremena su uvijek davna) bila jedna Priča bez Knjige. Netko ju je jednom ispričao, nije je zapisao i zaboravio na nju. A Priča je ostala. Sama. Lutala je svijetom tražeći nekoga tko bi je ispričao i zapisao u knjigu. No sve knjige koje je susretala već su bile pune drugih Priča i za nju u njima nije bilo mjesta. A kako je bila bez Knjige nitko je nije primjećivao, nitko se nije na nju osvrtao. Prolazili su dani, mijenjala se godišnja doba, mala djeca, kojima je bila namijenjena Priča, odrasla su i da je Priča i bila u Knjizi, ne bi ih više zanimala. A Priča je i dalje lutala svijetom, tražeći nekoga tko bi je ispričao i zapisao. Bila je vrlo tužna i nesretna.

Lutajući tako, stigla je u jedno malo seoce. U daljini su se nazirala plava brda ovjenčana bijelim oblacima. Hodala je po šljunkom nasutoj cesti i gledala lijevo i desno. Uz cestu su se nizale male kućice crvenih krovova ispred kojih su se nudila pogledu lijepo uređena dvorišta obrubljena ogradama od grubih dasaka ili pletenog pruća. U dvorištu je vidjela gredice procvalog cvijeća, kokice, piliće, pokoju patku ili ljutog gusana, a u jednom se šepurio veliki puran, i raširivši svoj prekrasan rep ljutito ćurlikao: puć, puć, puć.
Sve je to promatrala naša Priča i bivala sve tužnija. Toliko ljepote, života i radosti oko nje, a ona je sama, za nju nitko ne zna.

Hodajući tako cestom, stigla je i do posljednje kuće u seocetu. Bila je to mala prizemnica. Na prednjem zidu dva prozorčića i mala vrata sa starom željeznom bravom. Na prozoru glinene tegle s crvenim cvjetovima. Zidovi napravljeni od blata bijelili su se obojeni vapnom, a krov prekriven žuto-smeđom slamom kao da je govorio: star sam, star sam. Ispod prozora mala drvena klupica i na njoj sjedi Baka. Vidjelo se da je stara, možda već ima i stotinu godina.

Kao da ju je nešto privuklo, Priča se okrenu baki, pogleda je, učini joj se da i Ona Nju vidi,i reče:
„Dobar dan Bako!“
„Dobar dan“, odgovori Baka, ili se Priči samo pričinilo da čuje Bakin glas. „A tko si ti?“ nastavi Baka.
„Ja sam Priča bez Knjige“, odgovori. „Tako sam tužna, nitko ne zna za mene. A ja sam uvjerena da bi se mnoga Djeca radovala da im netko priča o meni!“
„Ja ništa ne znam o tebi“,odgovori Baka, „a čitati ne znam!“
„Imaš li možda neku knjigu u kojoj ima još mjesta za mene?“ upita Priča.
„Nemam ti ja knjiga“, odgovori Baka. „Ali ima jedna stara prazna Bilježnica koju sam kupila davno misleći da ću u nju, učeći pisati, pisati svoja prva slova. Možeš se sakriti u nju. Onako je nitko ne treba.“

Tako se naša mala Priča uvukla u Bilježnicu i tu se smirila. I sama Bilježnica kao da se probudila i proljepšala. Bila su to prva Slova koja su se nakon mnogo godina pojavila na njezinim starim, pomalo memljivim stranicama. Ulaskom u Knjigu Priča je izgubila sposobnost razgovora. Moglo se je samo čitati.

***

Opet su prolazili dani, tjedni, mjeseci. Priča je u početku bila sretna što je našla svoju Knjigu. Kako je vrijeme prolazilo, postajala je opet sve tužnija. Nitko nije uzimao u ruke Bilježnicu, nitko nije listao njezine žute listove i nitko nije čitao Priču. Priča nije više bila sigurna da li je bilo dobro što je pristala ući u tu staru Bilježnicu. Iz nje više nije mogla.

Doduše Baka je povremeno uzimala u ruke Bilježnicu. Svojim starim smežuranim prstima okretala je stranice i dolazila do lista na kojem je počinjala Priča. Nastavila je listati do kraja Priče. Kad je opet došla do blijedo žuti prazni listova, zatvarala bi Bilježnicu. Nije znala čitati i nije mogla razgovarati s Pričom. Premda nije mogla znati za raspoloženje Priče, kao da je osjećala kako je ona tužna i nesretna.

Imala je Baka malu Unuku. Dolazila je Unuka kao mala djevojčica u pratnji roditelja. Baka je razmišljala da li da roditeljima ispriča svoj susret s Pričom, ali joj je uvijek nešto govorilo: oni su odrasli, oni to neće razumjeti. I zato je šutjela i nije ništa govorila ni o Priči ni o Bilježnici.

***

Unuka je odrastala i pošla u školu. Naučila je pisati i čitati. Jednog dana roditelji su pomislili kako je Unuka dovoljno velika i može sama otići u posjet Baki. Spremili su je, dali joj male poklone za Baku i rekli:
„Sada si već velika i možeš sama do Bake. Imamo puno posla pa ćemo ostati kod kuće. Puno je pozdravi. Vjerujemo da će Baka biti ponosna na tebe što si došla sama.“
I tako je Unuka otišla Baki sama. Baka se jako iznenadila kad je vidjela Unuku bez roditelja.
„O, pa ti si zaista velika djevojčica“, uzviknu Baka i zagrli Unuku.
Unuka je dala Baki poklone, prenijela pozdrave mame i tate, pa su njih dvije sjele na klupu ispod prozora i razgovarale. Baka je donijela sok borovnice koja je sama pripravila i dala Unuci. Ona zahvali i s uživanjem otpi gutljaj.

Baka, kao da je jedva čekala da bude nasamo s Unukom, reče:
„Imam ti nešto zanimljivo ispričati. Nešto što mi se dogodilo jako davno, dok si ti bila vrlo mala.“
I ispriča Unuci sve o Priči: kako joj je jednog dana, davno, netko poželio dobar dan, kako je to bila čudna Priča, kako se uselila u njezinu staru Bilježnicu i eno je i danas tamo. Ali otkako je ušla u Bilježnicu s njom se više ne može razgovarati. A ja ne znam čitati.

„Ali Bako, ja znam čitati!“, uzviknu Unuka. „Gdje čuvaš tu svoju Bilježnicu?“
„Eno je u kuhinji u kredencu“, odgovori Baka.
Unuka ode u kuhinju, otvori kredenac i ugleda Bilježnicu. Učini joj se kao da je najednom zasjala nekim čudnim sjajem. A možda je tako i bilo, jer su kroz kuhinjski prozor ulazile sunčane zrake zalazećeg Sunca i padale na Bilježnicu. Uzme je pažljivo objema rukama i otrči do Bake.
„Evo“, reče i pruži joj Bilježnicu.
„A ne, samo je ti zadrži i potraži početak Priče“, reče Baka poljubivši Unuku u kosu.

Unuka uzme Bilježnicu, sjedne na klupu pokraj Bake, stavi Bilježnicu na krilo i polako svojim malim, mladim prstima počne okretati stranice. Bilježnica kao da je promijenila boju. Listovi su postali bjeljiji, možda su se malo i izravnali, kao da su počeli mirisati po proljetnom cvijeću koje je upravo procvalo u Bakinom dvorištu. Okrenuvši nekoliko praznih listova Unuka nađe početak Priče. Pogleda slova i vidje da su velika, lijepa, vesela. Izgledalo je kao da jedva čekaju da ih netko čita. I Ona počne čitati. Čitala je polako, tek je naučila, ali njoj se to učinilo mnogo lakše nego u školi. Čitala je punim srcem, unosila se u Priču, a Baka je pozorno slušala. Sva se pretvorila u uho. I kada je Unuka završila, u očima Bake i Unuke pojaviše se suze. Bile su to suze radosnice.
Unuka opipa svojim malim prstima listove Bilježnice i učini joj se da su i oni pomalo vlažni.

„Tako je Priča postala poznata svima!“ reče Deda i pogleda svoju Unuku. No Ona je već spavala čvrstim snom.
„Kakav kraj Priče sanja?“ pomisli Deda, još jednom poljubi Unuku i tiho izađe iz sobe.

Krasna zemljo, Istro mila…

Prvi je to stih pjesme koju je 1912. godine napisao Ivan Cukon a uglazbio je Matko Brajša Rašan. Na sjednici 23. rujna 2002. godine pjesma je proglašena himnom Istarske županije. Lijepa je to i uzvišena pjesma, puna patosa, kao što su to bile mnoge domoljubne pjesme s početka dvadesetog stoljeća kad se domoljubni plamen rasplamsao, pogotovo nakon propasti habsburškog carstva, do neslućenih visina.

No otada je prošlo dosta vremena i danas se ‘pjevaju’ neke malo drugačije pjesme. Ne spominju se Učka, Raša, Mirna, Draga, Lim, gradovi Pazin, Livade, Pula, Buzet pa ni Lošinj i Cres koje je pjesnik ‘priljubio’ Istri. Pa i posljednji stih:

„Svud pomažu dobri ljudi
nauk žari kano krijes.“

teško da se može primijeniti na mnoge današnje ljude, pogotovo ne na političare.

Zašto takav, reći će mnogi, tmuran i tužan uvod. Takvim mislima potakle su me vijesti koje posljednjih dana emitiraju elektronski i pišu tiskovni masmediji. A one govore kako je nakon kranjske kobasice, istarskog terana, maslinovog djevičanskog ulja, međimurske gibanice, konjâ lipicanaca etc, na red došao još jedan proizvod – pršut. Rat između Hrvatske i Slovenije se, dakle, nastavlja svom žestinom kako to već priliči (dobrim) susjedima uz zajedničku među. Doduše ne topovima i tenkovima već „brendovima“ na gospodarskom bojnom polju. Rat gdje govori oružje nije danas, nadam se barem ne na ovim područjima, moguć iako ni ovaj bez oružja nije manje uništavajući od ‘pravog’ rata.

U čemu je problem? Istarski su pršutari, naime, odlučili da (sad kad smo ušli u EU) pršut koji oni proizvode ‘brendiraju’ i u EU kao „istarski pršut“ (u Hrvatskoj je taj naziv zaštićen pa se slovenski kod nas smije prodavati pod ‘brendom’ – „Maestral“). No proizvođači pršuta iz Slovenije su, zahvaljujući činjenici da su prije nas ušli u EU (a i inače su po tom pitanju ažurniji od nas), svoj pršut proizveden u njihovom dijelu Istre već ‘brendirali’ pod imenom „istarski pršut“ na cijelom teritoriju EU. Sad traže od EK da arbitrira i zabrani istarskim pršutarima koji pršut proizvode u hrvatskom dijelu Istre ‘brendirati’ ga kao „istarski pršut“.

Kao glavni argument navode kako je Hrvatska u dokumentima za ulazak u EU (navodno) dio Istre koji pripada njoj imenovala „hrvatska Istra“ (sic!) za razliku od slovenskog dijela koji nosi samo naziv – Istra, bez obzira na minijaturni dio poluotoka koji pripada njima. Jer da to naši političari nisu prihvatili opet bi (navodno) slijedila blokada ulaska. Nešto slično ratu Makedonije i Grčke oko imena Makedonija. Sukladno nazivu dijela Istre koja pripada Hrvatskoj traže da pršut proizveden u tom dijelu Istre na području EU nosi ime, ‘brend’ – „hrvatski istarski pršut“!!!

„Ali to nije sve“ glasi otrcana fraza mnogih reklamnih spotova pa se tako vodi još jedan (administrativno/birokratski) rat glede Istre. Vodi se on na domaćem tlu bez miješanja stranog elementa. Boris Miletić, gradonačelnik Pule i budući šef IDS-a kaže (prema J.L. s nadnevkom 11. siječnja ove godine): „Nismo protiv regija, ali Istra mora biti zasebna. O tome najbolje svjedoči i jednoglasno usvojena Deklaracija o jedinstvenosti (sic!) Istre koju su na inicijativu IDS-a podržali svi županijski vijećnici, neovisno o stranačkom predznaku.“

Znači li to da ono „hrvatska“ Istra iz ugovora o pristupanju Hrvatske, dakle i Istre, u EU, za podnositelje Deklaracije ne vrijedi pa žele zasebnu Istru? I drugo: znači li to da potpisnici Deklaracije ne priznaju Istrom onaj dio poluotoka koji Slovenci zovu Istra i posljedično tomu ne smatraju ga dijelom poluotoka Istre? Ne vjerujem, naime, da bi Slovenci pristali taj dio poluotoka prepustiti/vratiti i tako dati puni smisao pojmu zasebna Istra!

Neovisno o tome o kojem se od ova dva slučaja radi (a nisu jedini i ne odnose se samo na Istru), oni zorno pokazuju dvije stvari. Jedna je nesposobnost naših političara da misle i vide dalje od svog nosa i druga koja pokazuje kamo vodi politika koja ne vodi brigu o nacionalnim interesima već o osobnim interesima političara kojima je ulazak u EU prvenstveno služio za osobnu promociju vlastite „genijalnosti“.