Tri grafikona

Državna imovinaOtkako su nas ‘oslobodili’ komunističkog ‘terora’ i ‘mračnih vremena’ upalivši ‘kapitalističko’ svjetlo ‘osloboditelji’ nas uvjeravaju kako je jedan od (glavnih) uzroka što smo u gospodarskoj ‘banani’ u tome što je previše toga u državnom vlasništvu. Točnije, što uopće postoji državno vlasništvo nastalo ‘pretvorbom’ nekadašnjeg društvenog vlasništva provedenom upravo od tih ‘osloboditelja’. Naravno to je sve učinjeno u skladu sa zakonima kojeg su, naravno, opet upravo ti ‘osloboditelji’ donijeli, legalno i legalistički. Iako moram skrenuti pozornost na činjenicu da u tome nisu bili baš previše originalni. Viđeno je to još tamo davne 1945. godine u režiji jednih drugih ‘osloboditelja’ čiji, možebitni, potomci samo primjenjuju metode svojih predaka. Tada je proces bio obrnut: iz privatnog se ‘pretvaralo’ u državno pa, uvođenjem samoupravljanja, u društveno.

Kako, po njima, novovjekovnim ‘osloboditeljima’, slijepim sljedbenicima doktrine nazvane „tačerizam“ uvedene sedamdesetih godina prošlog stoljeća od nedavno preminule bivše britanske premijerke (kao što su to 1945. radili i sljedbenici doktrine danas poznate pod imenom ‘staljinizma’) može samo privatno vlasništvo nad svim i svačim generirati gospodarski napredak države i blagostanje njezinih stanovnika, ‘osloboditelji’ se iz petnih žila trude rasprodati sve što se rasprodati da. Od tla (rodne grude) za koje su mnogi dali živote ne sluteći kakvi će se ‘vampiri’ iznjedriti iz njihove borbe, pa do, u ne tako dalekoj budućnosti, i zraka kojeg udišemo. ‘Vampiri’ koji već dvadesetak godina piju narodu krv na slamčicu. Pri tome upotrebljavaju eufeminizam pa tu u suštini pljačku društvenog, potom državnog vlasništva nazivaju pretvorbom društvenog/državnog u privatno vlasništvo. Međutim, podaci iz prikazanog grafikona (ako su točni?, a nikada ne možeš biti siguran u ono što prezentiraju masmediji) pokazuju notornu činjenicu: nije bitno je li nešto u vlasništvu države ili pak privatnika. Važno je kako se time upravlja. Prve četiri države, iako imaju najviše resursa u državnom vlasništvu, spadaju ujedno u najrazvijenije države u Europi.

A činjenica da Hrvatska ne spada u kategoriju uspješnih država iako i ona ima u državnom vlasništvu velik dio resursa (peta je na rang listi prikazanog grafikona), pokazuje da mi Hrvati (ili barem oni koje iz godine u godinu već preko dvadeset godina biramo da nas ‘vode u bolju i svjetliju budućnost’; sintagma onih koje su ti isti rušili), kao društvo, jednostavno ne znamo upravljati imovinom bez obzira je li ona društvena, državna ili privatna. Jer i većina onoga što je pretvorba pretvorila u privatno vlasništvo pretvoreno je u – ništa. I zato se trude rasprodati imovinu, zapravo predati je u ruke drugima da se s njom bakću. Po onoj narodnoj: „brigo moja pređi na drugoga“. A mi ćemo, kako smo to radili stoljećima, smjerno služiti novog gospodara i buniti se kako nas izrabljuje i tlači (primjerice prodane banke u stranom vlasništvu visokim kamatama i deviznim klauzulama).
Dani odmora

Naši ‘uspješni’ vlasnici svega i svačega uz tvrdnju da naši ljudi ne vole raditi (naravno samo kad rade kod/za njih dok, primjerice, u Austriji rade marljivo; bolji su od Talijana ili Turaka, o toj marljivosti se talambasa u svakoj emisiji o našoj dijaspori) imaju još jednu ‘teoriju’ zašto smo u ‘banani’. Tvrde kako gospodarstvo nazaduje jer imamo previše praznika i dana godišnjeg odmora pa smatraju da bi to trebalo ‘skresati’. Tada će, kunu se, gospodarstvo poletjeti do neslućenih visina. Pri tome, predmnijevam, najbolje bi im odgovarao američki način: nula (0) dana godišnjeg odmora. Ako netko želi malo putovati svijetom rado će mu izaći u susret odobravanjem određenog broja slobodnih, naravno, neplaćenih dana. A možebitno produže te dane na neograničeni broj uručivanjem otkaza e-mailom za vrijeme putovanja, ako su se u vremenu dok je dotični bio odsutan promijenile gospodarske prilike pa se ukazala potreba za smanjenjem radne snage.

Zaboravimo li na trenutak duljinu godišnjeg odmora za onih cca 400.000 građana bez posla (na godišnjem su tijekom cijele godine), kod nas je trenutačno na snazi duljina godišnjeg odmora od četiri tjedna. To neke tvrtke tumače kao 20 radna dana (subote se ne računaju) ili pak 24 (subote se računaju u radne dane). Na volju vam da to usporedite s danima godišnjeg odmora po pojedinim državama koje su, koliko je meni poznato, u daleko manjoj krizi od Hrvatske. No i bez uspoređivanja s Hrvatskom već samim pogledom na grafikon lako se može zaključiti da duljina godišnjeg odmora nema bitnog utjecaja na uspješnost neke zemlje. Sve se opet svodi na sposobnost upravljanja državom, politikom i tvrtkama. Opće je poznato da i Austrija, prva po broju plaćenih dana godišnjeg odmora i SAD, država kod koje nema plaćenog godišnjeg odmora (i još mnogo toga) spadaju u podjednako uspješna gospodarstva i da prigovori naših ‘uspješnih gospodarstvenika’, čitaj tajkuna, ne drže vodu.
EuroskepticiOsobnog sam mišljenja da jedna takva asocijacija kao što je EU-Ropska unija nema dugoročnu perspektivu i da će se kad-tad raspasti na manje dijelove (sjever-jug) ili čak na države od kojih je sastavljena. Postojale su u povijesti mnoge takve višenacionalne asocijacije pa nisu opstale. Doduše većina njih je stvorena osvajanjem, no mnoge, pa i one u kojima je bila Hrvatska, nastale su raznim ugovorima (naravno onih koji su držali vlast u svojim rukama i za njihove interese), dinastijskim vezama, a nadasve pričama o ‘medu i mlijeku’. Ova posljednja, EU-Ropska unija pak je nastala na tzv ekonomskim/gospodarskim temeljima s ciljem da najrazvijenijim i najjačim njezinim članicama osigura tržište i jeftinu radnu snagu. No izgleda da se pokazuju prve napukline u toj velebnoj, maksimalno birokratiziranoj tvorevini.

To najbolje pokazuje ovaj graf. Evidentan je porast euroskepticizma u šest najvećih nacija u EU-Ropskoj uniji od 2005. do 2012. Analizirajući dijagram uočavam: u državama osnivačima E-asocijacije euroskepticizm je porastao u ovih sedam godina od 1,37 puta (u Francuskoj) do 1,64 puta (u Njemačkoj). U Francuskoj je vjerojatno relativno mali porast euroskepticizma uvjetovan činjenicom da je ona ostvarila svoj temeljni cilj ulaskom u EU: velike subvencije za svoju snažnu poljoprivredu. Iako će vjerojatno ubuduće porasti jer i u njoj počinje recesija. S druge strane u ovoj skupini najveći skok euroskepticizma pokazuju Nijemci što se opet može protumačiti da njihovi porezni obveznici negoduju što najvećim dijelom doprinose saniranju dubioza članica (na stranu koji je uzrok tim dubiozama) koje su se nadale ‘medu i mlijeku’ a sada pokazuju najveći porast skeptika. Primjerice Španjolska kod koje je porastao 3,13 puta. Polako im, Nijemcima, iz guzice u glavu dolazi spoznaja kako ideja ‘posudi nekome novac da bi za njega od tebe kupovao proizvode koje ti proizvodiš’ ne drži vodu na dugi rok. Uostalom već su odavno Kinezi shvatili (i to primijenili kod sebe) da ako nekom pokloniš (prodaš) ribu nahranio si ga jedan dan, a ako ga naučiš loviti ribu nahranio si ga za cijeli život. Pa iako ovaj dijagram na prvi pogled nema veze s prva dva, ipak se može reći: ni ulazak u EU nam pomoći neće nećemo li znati upravljati svojim resursima, tj. ako prije ulaska nećemo naučiti loviti ribu. A nećemo! Jer mi u EU i ulazimo misleći da ćemo dobiti na ribu na poklon, jer ne želimo (ne znamo, nećemo) učiti.

Upravo je Španjolska u svjetlu najnovijeg referenduma za Srđ najbolji primjer. Ulaskom u EU u njoj je nastupio građevinarski bum apartmanizacije obale, a sada većina tih apartmana zjapi prazna a ljudi, koji su kao trebali raditi u njima, demonstriraju nezaposleni po ulicama. Uzrok tome: krivo upravljanje prirodnim resursima (neznanje hvatanja ribe). I kako se tamo više nema gdje graditi evo može u Hrvatskoj, tu još ima dosta praznih terena.

Ipak, uobzirivši rezultate (manipuliranog) referenduma za ulazak u EU i (mizernog) odziva na izbore za E-parlamentarce Hrvatska možebitno neće u nekom slijedećem istraživanju pokazati tako veliki porast skeptika. Ima ih ona i danas dovoljno.
Ne računam na (nesposobne) političare, oni i onako ulaskom u EU samo pokušavaju spasiti svoju kožu.