Crkva i seks

To je zaista van svake pameti!
U (sekularnoj) državi u kojoj broj nezaposlenih raste kao gljive poslije kiše, u državi gdje premijer (od milošte zvan ‘Maneken’) ne zna što mu rade ministri, u državi u kojoj ljudi rade a ne primaju plaću, ako primaju ona im je najčešće jedva dovoljna za život, u državi gdje je normalnije da neka tvrtka propadne nego da se otvori nova, u državi u kojoj iza svakog ugla viri neki kriminalac, lopov, ucjenjivač, tražitelj mita, policijski svodnik, u državi gdje je korupcija temeljni način poslovanja, u državi gdje vlast muku muči sa ‘smještajnim kapacitetima’ za one koji su u istražnom postupku ili pak već pravomoćno osuđeni, u takvoj se dakle državi poglavar Crkve u Hrvata kardinal Bozanić bavi stvarima koje mu nisu ‘u opisu radnog mjesta’, za koje niti je mjerodavan, niti s njima ima bilo kakvog iskustva. Ili barem ne bi trebao imati. Sve ostalo on ne vidi, za njega to nije važno!

Kao što, naime, imamo prilike slušati, gledati i čitati, glavna preokupacija crkvenog vrha nisu egzistencijalni problemi puka i stanje duha u Hrvata, već sadržaj programa seksualnog odgoja u školama kojeg želi uvesti Ministarstvo prosvjete i kulture.

Ovim kratkim napisom ne želim ulaziti u meritum problema: treba li ili ne seksualni odgoj u školama, treba li ga uvoditi ovako naprečac ili bi možebitno trebalo o jednoj takvoj delikatnoj temi poraditi kroz dulji rok (obzirom na još uvijek prisutnu zatucanost, licemjerje ili farizejstvo koja prevladava u svijesti mnogih građana kad je u pitanju seksualnost), treba li prije uvođenja osigurati logistiku: edukaciju nastavnika, seriozne udžbenike etc.

Imam sedamdeset godina. U mojim se ranim godinama o pitanju seksualnosti saznavalo ponešto od roditelja, ali ponajviše od starije djece ili kako se to onda govorilo ‘na ulici’. Unatoč tako ‘manjkavom’ obrazovanju uspio sam ‘napraviti’ i odgojiti dva sina. Koji su živeći u ‘naprednijem’ dobu ipak bili nešto bolje informirani o toj ‘djelatnosti’ i ‘napravili’ petero unučadi. Pomalo sam i uživao u ljepotama vršenja ‘onih smiješnih pokreta’ kako bi rekao Englez nakon prve bračne noći izlazeći iz svoje sobe, nadajući se da je ‘lady’ zatrudnjela i da to više neće morati činiti. Vjerojatno o toj ‘problematici’ znam ipak nešto više od spomenutog crkvenog velikodostojnika. Ili bi po logici stvari trebao znati. Unatoč i usprkos tom iskustvu ne bih se usudio naprečac donositi procjene u svezi toga je li seksualni odgoj u školama dobra ili loša stvar.

Ali ne! Velepoštovani Kardinal smatra da ima pravo dijeliti savjete (i packe) o stvari o kojoj ne zna ništa: ni praktično ni teoretski. Praktično jer mu njegov svjetonazor ne dozvoljava da zbog zaštite čistoće svoje osobe ‘prosipa krv ili spermu uzalud’, niti pak teoretski jer se o tome ništa ne uči u školama koje je završio. Barem ne o načinima kako se sve to u prirodi radi. Pa ipak unatoč i usprkos tome on smatra da je „program skandalozan i da su mnogi roditelji (kad ih je stigao pitati, op. s.c.) zabrinuti jer misle da bi njihova djeca zbog takvog odgoja mogla biti navedena na pogrešna razmišljanja.“

I onda poentira: „Zdravstveni odgoj je opasan (sic!) u nekim dijelovima. Razara čovjeka!“ Dakle: čovjeka ne razara mržnja, šovinizam, neznanje, primitivizam, zatucanost, dogmatizam, uskogrudnost, licemjerje, pokvarenost, farizejstvo, glad, neimaština, nepravda, ratovi etc, etc. Ne, njega razara spoznaja o seksualnosti. Ako je i od Kardinala, previše je!

I sve bi to bilo još kako tako prihvatljivo. Svaki čovjek ima pravo na svoje mišljenje. No u ovom slučaju je ipak, po mom sudu, u pitanju neizmjerno licemjerje, njegovo i svih svećenika koji ga u tome podržavaju.
Zašto?

Zato jer je opće poznata činjenica da među svećenicima postoje i homoseksualci i pedofili i svećenici koji imaju vanbračne seksualne veze, nota bene nedopuštene po crkvenim pravilima, vanbračnu djecu.
Zlobnici bi rekli: nije ni čudo kad nisu imali ‘seksualni odgoj’!

Dva dobrotvora

Ovih se dana u tiskovinama i na dalekovidnicama piše i govori o dobrotvoru, nazovimo ga u priči – Prvi Dobrotvor. Priča o njemu i njegovom životnom putu zvuči kao bajka za koju smo do sada mislili da se može dogoditi samo u Americi.

Dobrotvor je u čabarski kraj stigao iz rodnog kraja na brdovitom Balkanu, iz zemljice Bosne, mjesta kraj Travnika u ljeto 1952. godine, s tri samaraška konja te počeo vaditi debla iz čabarskih šuma. Mukotrpnim radom, uz poneku financijsku transakciju novcem kojeg je zaradio baveći se ‘drvetom’, polako je povećavao imetak. Koristeći se pri tome, govore zlobnici, metodama ponekad ne baš moralnim, recimo polu legalnim zelenašenjem. No svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivica. A njemu nisu ništa dokazali. Kažu isti zlobnici da je Dobrotvor koristio i jeftinu radnu snagu koja je na ‘privremeni rad’ u taj kraj dolazila iz njegovog rodnog kraja. No i to su samo nagađanja. I tako malo pomalo,već 60-tih godina prošlog stoljeća moglo bi se reći da se obogatio.

Onda je došlo vrijeme ‘privatizacije’. Odlučio je, a neki kažu da je o tome sanjao još putem dok je iz svog kraja vodio bosanske konjiče da započne posao u Hrvatskoj, prihvatiti ideju Prvog Predsjednika o stvaranju jezgre 200 uspješnih/bogatih obitelji. Kupio je posrnulu RO ‘G.’, nekadašnju socijalističku tvrtku, za 12,5 milijuna maraka. Pet je milijuna dao u gotovini a za ostatak je preuzeo obveze.
Da nije, kaže, tvrtka bi propala a ljudi ostali bez posla.
I tako je nastala tvrtka ‘F.’ u Čabru gdje mještani i stanovnici okolnih naselja žive od njegovog biznisa. I kažu, barem reporterima pred upaljenim kamerama, da su zadovoljni. Nije neka velika plaća, ali je redovita, iako opet neki zlobnici tvrde da to i nije sasvim točno. Nije završio fakultet ni živio u inozemstvu, ali biznis mu je uvijek išao. Zahvaljujući tome uspio je i sebi i svojima osigurati pristojan život stvorivši svoj poslovni raj, usput sagradivši u bujnoj šumi kuću i bazen. U okolnim šumama je četo upražnjavao hobi – lov.

Izvorna djelatnost tvrtke, drvna industrija, posljednjih godina pomalo ‘šepa’. To je ponukalo Dobrotvorov sin da Dobrotvoru predloži gašenje te djelatnosti i okretanje profitabilnijim granama gospodarstva: turizmu i trgovini. „Razmišljao je o profitu, zaradi, biznisu, to je njegov stil“ kaže tata Dobrotvor. Zbog takvog ga je pogleda smijenio jer, kaže; „ja živim s ovim ljudima u ovom kraju, tu me poštuju i cijene.“ Odlučio je spasiti biznis.

Ipak, godine pritisle pa odluči poslovno carstvo povjeriti „Zakladi Prvi Dobrotvor.“ koja će njime upravljati nakon njegove smrti. O kojoj je, zakladi, nota bene, razmišljao još od 1952. godine.
„Zakladom će upravljati vijeće, a predsjednik ću biti ja do smrti. Poslije će članovi vijeća međusobno birati predsjednika“ planira Dobrotvor.
Tako,ukratko, glasi priča o Prvom Dobrotvoru.

* * *

Drugi Dobrotvor je u ostvarenje svog sna krenuo iz malenog sela K-a. I njegov životni put bi se mogao nazvati bajkom o Velikom Uspjehu. Ni on nije završio fakultet. Bio je, doduše, nekoliko puta u inozemstvu ali se uvijek vraćao natrag svjestan da samo u ovim krajevima može ostvariti svoje snove.

Završivši bravarski zanat, mukotrpnim radom najprije kao metalski radnik, a kasnije kao ‘perspektivni kadar’ polako je stjecao sve veći ugled u svojoj ‘branši’. Borba s ‘konkurencijom’ nije bila laka. Često je nosio ‘glavu u torbi’, bio i osuđivan i robijao zbog svojih ideja. Ipak je nakon dugotrajne borbe s ‘konkurencijom’ postao 1937. ‘Glavni’ u ‘tvrtki’ KPJ. Pri tome se, govore zlobnici, nije uvijek koristio ‘finim’ metodama borbe; no što se može – ‘cilj opravdava sredstva’, kako bi rekao Machiavelli. A onda je jedan luđak odlučio zauzeti cijeli svijet i naš Dobrotvor je u tome vidio priliku kako da ostvari svoje snove.

Svojim šarmom, uvjerljivošću i još nekim metodama o kojima se pričalo/priča uspio je, uz nehotičnu pomoć onih protiv kojih se imao namjeru boriti i prije rata, a koja se ogledala u realizaciji sulude ideje o ‘čistoći’ nacije njihovog tutora Führera, pokrenuti narod na ustanak i nakon mnogo patnji (narod nešto više od njega), nakon četiri godine krvavih borbi, osnovati ‘tvrtku’ KPJ, kasnije preimenovanu u SKJ, koja je poslovala i imala ‘filijale’ na teritoriju nazvanom DFJ, pa FNRJ i na kraju SFRJ. O čemu je, nota bene, razmišljao još od 1937. godine.

Dalje je išlo sve lako uz primjenu već provjerenih metoda rada. Naročito na početku trajanja ‘tvrtke’, neki su govorili njegovog Carstva. Da nije tako radio ‘tvrtka bi propala, a ljudi ostali bez posla’, što se, istine radi, nakon njegovog odlaska mnogima i dogodilo. Zahvaljujući tome uspio je i sebi osigurati pristojan život ostvarivši svoj san. Zahvalni radnici sagradili su mu vile po cijeloj zemlji s i bez bazena, uz more i na brdima. Stanovnici krajeva gdje je postojala ili se uzgajala divljač organizirali su mu lov koji je bio jedan od njegovih najdražih hobija u ono malo slobodnog vremena što je imao na raspolaganju. Dobro mu je išao ‘biznis’, čak i na međunarodnom planu u okviru velike ‘korporacije’ zvane ‘Nesvrstani’.

Iako su se stanovite gospodarske poteškoće javljale i ranijih godina, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća one su bivale sve naglašenije. Uz te nedaće pojavile su se kod njegove ‘mlađe djece’ i neke druge ideje. Stala su razmišljati o novom biznisu, nekakvom profitu, pa o demokraciji, htjeli su malo ‘federirati’. Čak su se pojavile glasine da se žele odvojiti od Carstva. To je ipak bilo previše pa je, primijenivši prokušane metode, spriječio njihov pokušaj osamostaljenja. Jer, rekao je, ‘ja živim s ovim narodima i narodnostima u ovoj državi, tu me poštuju i cijene’. Odlučio je spasiti ‘biznis’!

Godine su prolazile, Dobrotvor je stario pa je zaključio da bi ipak trebalo nešto poduzeti kako bi Carstvo opstalo i nakon njegove smrti. Zbog toga je Carstvo povjerio „Zakladi SFRJ“ koja će njime upravljati i nakon njegove smrti pod geslom: „I nakon Dobrotvora, Dobrotvor!“
„Zakladom će upravljati Predsjedništvo, a Predsjednik ću biti ja do smrti. Poslije će članovi Predsjedništva međusobno birati Predsjednika“ planirao je Drugi Dobrotvor.

Kako je završilo to Carstvo nakon smrti Drugog Dobrotvora opće je poznato. Pitam se samo kako će, nakon smrti Prvog Dobrotvora, završiti njegovo Carstvo?

Kako država može smanjit troškove školovanja?

Ovijeh dana u žiži oliti fokusu pozornosti hrvatskog puka su: pronađeni posmrtni ostaci Antonije Bilić i štrajk upozorenja prosvjetnih radnika i medicinskih sestara. Gotovina je, naime, već otišao u drugi plan. Događaji koji zanimaju ‘medijsko žutilo’ rastu, naime, kao gljive poslije kiše. O njemu, Gotovini, razmišljaju još samo ‘razočarani’ desničari (sic!). Već je lansirana teorija o (šaljivoj) uroti: pravi je Gotovina eliminiran i zamijenjen njegovim klonom koji ‘voli’ Srbe!

O prvom neću. Ne zato što sam indiferentan prema tragediji obitelji Bilić već iz sasvim jednostavnog razloga: osobnog sam mišljenja da takve tragedije spadaju i domenu OSOBNIH trauma pa ih ne bi trebalo povlačiti po medijima. Moj je stav da OZBILJNI mediji ne bi trebali takvim vijestima hraniti puk sklon VOAJERIZMU (zavirivanje u tuđe nesreće) već bi samo informiranja radi trebali donijeti tri kratke vijesti/notice/crtice:

Nestao/la X.Y.

Uhapšen P.Q. zbog sumnje da je počinio ubojstvo X.Y.

P.Q. optuženi za ubojstvo X.Y.

P.Q.osuđen na…

I to je sve što o takvim slučajevima treba pisati i o čemu puk treba znati. Eventualni komentar može se odnositi samo na visinu kazne. No o tom potom.

O drugoj vijesti, koja je trenutačno u fokusu zanimacije ‘žutih medija’, štrajk prosvjetnih radnika i medicinskih sestara nešto opširnije. Da li je štrajk kojim se u prvi plan stavlja ISKLJUČIVO bitka za financijski položaj djelatnika zaista PRAVI štrajk ili bi pak štrajk trebao u prvi plan postaviti OPĆI DRUŠTVENI POLOŽAJ djelatnika tih struka o tome možebitno jednom drugom prilikom. Ako ću, naravno, o tome uopće imati volje pisati jer mi je dosta pisanja po onoj narodnoj: ‘pas laje a karavana prolazi’.

Za sada samo MOJ STAV o štrajkovima kao TAKVIMA. Općenito: štrajk djelatnika/radnika/službenika IMA SMISLA i apsolutno je opravdan samo u slučaju ako prouzroči DIREKTNU štetu onome/onima koji djelatnike/radnike/službenike zapošljava. Mislim da se možete složiti sa mnom da štrajk prosvjetnih radnika i medicinskih sestara NEĆE proizvesti baš NIKAKVU štetu onima koji su na vlasti (možebitno će izgubiti na slijedećim izborima no onda će, kao danas HDZ, uživati u sinekurama ne radeći NIŠTA osim što će prigovarati VLADAJUĆIMA da ne rade ono što sami nisu bili u stanju učiniti) ali će biti ŠTETAN za one koji o njihovoj sudbini uopće ne odlučuju: u ovom slučaju učenici (kojima to, znamo iz vlastitog iskustva ruku na srce, odgovara) i pacijenti. Uposlenici tih segmenata društva (i inih sličnih: policija, vojska, carinici, državni službenici, vozači tramvaja, radnici u željezničkom prometu, poljoprivrednici, zaposlenici u čistoći, etc) trebali bi iznaći neki drugi način borbe za svoja prava koja bi pogađala njihove POSLODAVCE, dakle koji određuju njihove sudbine, a ne njihove KORISNIKE koji s njihovim OSOBNIM SUDBINAMA nemaju nikakve veze. O tome možebitno i opet nekom drugom prilikom ako za to zanimanja bude.

Na sva ova moja ‘mudroslovljenja’ potaknula me vijest koju saznadoh putem ‘žutog medija’. Upravo zbog ovog pridjeva ograđujem se u istinitost iznesenog, ali kako drugih informacija nemam, podastirem pred vas ono što sam pročitao na http://danas.net.hr/svijet/sto-druge-zemlje-mogu-nauciti-od-kanade a koja se odnose na neka zapažanja proistekla iz njemačke studije o Kanadi i njezinoj POLITICI prema potencijalnim doseljenicima. Između inog u studiji se kaže:

„Primjerice, od 1967. Kanada bira svoje useljenike pomoću SUSTAVA BODOVANJA (kao da se radi o ocjenjivanju rase pasa na njihovoj izložbi, nap. s.c.). Najvažniji kriteriji za izbor su obrazovanje i znanje jezika. Potencijalni useljenici time mogu steći DVIJE TREĆINE BODOVA nužnih za useljenje. Osim toga, kanadska vlada dodjeljuje BODOVE i za radno iskustvo, godine starosti (starci su, vjerojatno, kao i kod nas, nepoželjni, nap. s.c.) ili za već postojeću ponudu za posao (početnici imaju manje šansi kao i kod nas, nap. s.sc.). U obzir se uzimaju i druge stvari, poput obrazovanja partnera (jednim udarcem dvije muhe, nap. s.c.) ili prethodnog boravka u Kanadi (bolje naši nego tuđi, nap.s.c.). No, ne traži se samo visoko kvalificirana radna snaga.

Naravno, u Kanadi postoji i potreba za radnicima s nižim kvalifikacijama u sektoru njege, naftnoj industriji te u šumarstvu. Za te osobe u pojedinim regijama i provincijama postoje POSEBNI PROGRAMI (Quod licet Jovi, non licet bovi, nap.s.c.). U slučaju da na tim područjima imaju ponudu za posao, useljenici najprije imaju pravo na OGRANIČENI BORAVAK u Kanadi. STALNU BORAVIŠNU DOZVOLU na kraju dobiju samo pojedinci (koji se pokažu sposobni, vrijedni i poslušni t.j. da ne traže kruha preko pogače, nap. s.c.)

Useljenici u Kanadu su, prema službenim podacima, u PROSJEKU BOLJE OBRAZOVANI nego domaće stanovništvo (što domaći da uče, troše vrijeme i novac i opterećuju KANADSKI državni proračun, kad mogu dobiti posao i bez velikog učenja, nap. s.c.). Uspjeh druge generacije, odnosno djece migranata u Kanadi, prema rezultatima ove njemačke studije je posebno impresivan – oni su MAHOM POSTIGLI AKADEMSKO OBRAZOVANJE (jedini način da donekle eliminiraju osjećaj da su DOTEPENCI, nap. s.c.) i na tom su području čak nadmašili domaće stanovništvo.“

Iz citiranog proizlazi odgovor na pitanje postavljeno u naslovu teksta: „Kako država može smanjit troškove školovanja?“

Vrlo jednostavno: neka ukine školstvo koje ionako školuje mlade za rad u NAJRAZVIJENIJIM ZEMLJAMA ZAPADA. Za obrazovanje mladih ostavimo samo sustav TEČAJEVA (u trajanju ne duljem od šest mjeseci): za krojače, konobare, kuhare, recepcionare, vojnike u funkciji ‘topovskog mesa’, skipere, vrtlare, kućne pomoćnice, kinderfrajle, kućne majstore etc. Za inženjere, djelatnike svih društvenih profila, a pogotovo za ZNANSTVENIKE ionako u Hrvatskoj NEMA potrebe. Tijekom tisuću godina smo za tuđince radili UPRAVO takve poslove (na primjer Austro-Ugarska monarhija). Pa zašto ne bi i u budućnosti, kao članica EU, radili isto. Izdaci za znanost i obrazovanje bit će, u tom slučaju, minimalni.

P.S.

Kako smanjiti izdatke za mirovine i zdravstveno osiguranje jednom drugom zgodom.