Čačić contra Holy? („Nema više čekanja“)

Da se odmah na početku razumijemo.
Moj stav glede a u svezi ljudske aktivnosti na Zemlji glasi: što god čovjek radi on zagađuje okolinu.
I sasvim je svejedno skupljali mi ili ne otpad koje proizvodimo, izmišljali postupke reciklaže, pronalazili nove ‘razgradljive’ materijale, čovjek će na način kako živi uvijek biti zagađivač Planete. Pitanje je samo hoće li je totalno devastirati za 100, 1000 ili 1.000.000 godina. Naravno ako ga prije toga iz nekog, meni sada nepoznatog razloga, ne nestane s Planete. Kao dinosaurusa na primjer.

Dovedeno do apsurda, uz malu dozu crnog humora, ako nikako drugačije, čovjek će, zbog svog običaja pokapanja mrtvih, na kraju prekriti čitavu Planetu grobovima svojih najmilijih. Eto nedavno je između dva mjesta u Međimurju nastao pravi mali rat. Razlog? Mještani mjesta koje ima groblje u kojem su se pokapali umrli iz oba mjesta donijeli su odluku da umrli iz mjesta koje nema groblje više ne može na njihovo (sic!).

Da bi ipak pomakli potpuno uništenje Planete što dalje u budućnost unatoč i usprkos svemu (nastavimo li živjeti ‘civilizirano’), potrebno je otpadu i djelatnostima koje dovode do devastiranje prirode pokloniti maksimalnu pozornost. I pri tome se ponašati maksimalno odgovorno.

Zahvaljujući minornom e-mailu naivne i neiskusne ministrice Holy iznenada se pojavio vrh ledene sante ‘otpad&energija’ (usput: i proizvodnja energije nije ništa drugo nego stvaranje otpada). Na jednoj strani imamo velike (rigidne) zagovornike zaštite okoliša, na drugoj velike (rigidne) zagovornike gradnje, dakle uništavanja prirode. Jedni i drugi imaju svoje ideale. Postavlja se samo pitanje što su spremni učiniti, žrtvovati za realizaciju tih ideala.

U povijesti su postojali mnogi borci za ideale. Isus je bio mučen i razapet na križ zbog svojih ideala, G. Bruno je zbog svojih ideala spaljen, Galileo je ostao živ jer se svojih ideala javno odrekao a bio za njih samo kad je sebi u bradu govorio ‘ipak se kreće’. Komunisti koji su 41. krenuli u borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika za ostvarenje svojih ideala (ma kakvi oni bili) bili su spremni položiti (i polagali su) svoje živote. Jednako vrijedi i za prve branitelje na početku Domovinskog rata. Nažalost, povijest nas uči da takvi ljudi uglavnom ne dočekaju realizaciju svojih ideala. Ili zato što u borbi poginu ili pak zato što njihova borba iznjedri sasvim nešto drugo nego o čemu su oni sanjali.

No najbitnije u tome je jedno: za svoje ideale su bili spremni umrijeti.

E sad vas ja pitam: je su li spremni umrijeti za svoje ideale i ‘borci’ koji stoje na strani PPV R. Čačića kao i on sam, koji o projektima Plomin i Ombla kaže:
„Nema više čekanja. Nužno je da do 2020. uložimo 15 milijardi eura u energetiku, od čega smo od 2009. do danas već trebali imati uloženih 4 milijarde. Nama je ostalo za uložiti preko 12 milijardi zato jer smo zakazali.“ pa nastavlja:

„Pred nama je zadatak da dignemo te investicije za 3 puta već od sljedeće godine. Da se već sljedeće godine ovdje realizira energetskih projekata na razini milijardu i pol eura. Da ide taj Plomin, da ide ta Ombla i da se prestanemo igrati dječjeg vrtića! Da ljudi u ovoj zemlji imaju konkurentan proizvod i posao da mogu zaraditi (do kada će na tom poslu zarađivati, nap.s.c.) a da naravno maksimalno zaštitimo zemlju (sic!).“

U nastavku svog pledoajea kaže da energetski projekti Plomin i Ombla moraju ići dalje, bez obzira na negativne ocjene studija.
„Zelena studija za Omblu je već dana i dozvole su već dobivene. Sada se proceduralno, jer smo pred ulaskom (u što?, EU?, nap.s.c.), išlo u ponavljanje. Naravno da i studije nisu iste (sic!; a zašto se onda rade i što se u međuvremenu promijenilo da nisu iste, nap. s.c.)“.

S druge strane još u veljači predstavnici nekoliko građanskih udruga s izvora rijeke Omble pozvali su Vladu da odustane od projekta izgradnje hidroelektrane (jednako vrijedi i za Plomin samo se tamo radi o udrugama iz drugog područja, naravno lokalnog). Upozorili su kako je u pripremi projekta prešućeno nekoliko važnih činjenica – poput one da je riječ o iznimno trusnom području, te bi, prema udrugama, izgradnja hidro-elektrane mogla dovesti do ekološke (sic!) katastrofe (mogla bi nam se desiti Fukushime, zato ćemo mi biti pametniji i nećemo elektrane, nap. s.c.).

Naravno ja nemam namjeru priklanjati se jednoj ili drugoj strani jer to i nije tema ovog teksta iako imam svoj stav o tom pitanju. Tema ovog napisa je odgovornost onih koji donose odluke i posljedica po njih ako se ispostavi da su te odluke bile loše.

Iz iznesenog je evidentno da se i jedna i druga strana bori za ‘svoje ideale’ u širem značenju te riječi. U kontekstu ranije napisanog o stavu ‘boraca za ideale’ postavljam akterima ovog sukoba pitanje: je ste li gospodo spremni da za svoje stavove, svoje ‘ideale’ položite živote ako se na kraju balade ispostavi da su vaši stavovi/ideali bili pogrešni.

Hoćete li vi g. PPV stati ispred streljačkog stroja ili ispod grede s konopcem oko vrata ako se ispostavi da se voda u akumulaciji ne može skupiti jer je teren porozan i da se nikakvim injekcijama betona ne može učiniti nepropusnim. Ili pak ako uslijed potresa popusti brana i nizvodno ode sve k vragu. Hoćete li to isto učiniti ako se ispostavi da unatoč i usprkos svim ‘ekološkim i zaštitnim’ mjerama dim iz Plomina i dalje nastavi kiselim kišama upropaštavati šume Gorskog kotara. Hoćete li sami sebi nataknuti na vrat omču i izmaknuti stolac ispod nogu kad šljaka termoelektrane zagadi more, izvore ili pak potone brod pun uvoznog ugljena u Kvarnerskom zaljevu.

Neće te! Siguran sam. Za četiri godine ćete najvjerojatnije biti u oporbi, sjediti u Saboru (kao što sad sjede oni koji su nas u ova govna uvalili) i kritizirati projekte koji će sličiti ovim vašim kao jaje jajetu.

Hoćete li vi, gospodo iz raznoraznih ekoloških udruga ako se ne izgrade energetski kapaciteti biti spremni da se odreknete svih blagodati civilizacije: struje, vode u kući, kanalizacije, automobila, željeznice, aviona, mobitela, kupnje kruha u prodavaonici, odijela, cipela? Ili će te saditi pamuk, lan, strižati ovce, sijati pšenicu i kukuruz pa sami sebi od ekološkog materijala proizvest odjeću i proizvoditi hranu. Hoćete li posjeći drvo i od njega napraviti klompe? Kopljem ubiti medvjeda da bi vaše ‘skvo’ zubima štavila njegovu kožu, kao što su radile Indijanke, i od nje praviti zimski kaput? Hoćete li živjeti u spiljama grijući se na vatri suhih grana ili suhe kravlje balege kao što to rade najsiromašnija kasta Indijaca.

Neće te! Siguran sam. Sjedit će te u udobnim stanovima, termostatima plinskog kotla centralnog grijanja podešavati željenu temperaturu, ljeti uključivati klima uređaje da bi vašim guzicama bilo ugodno dok gledate TV prijenose vaših omiljenih emisija, jesti hranu koje su drugi proizveli na farmama obrađujući ih mehanizacijom i gnojeći umjetnim gnojivima, piti vodu iz slavina ili boca a ne iz izvora…

Tek kad jedni i drugi javno, glasno i napismeno objave da su spremni svojih se ideala čvrsto i konsekventno držati i za njih umrijeti ja ću im reći: „U redu radite kako ste naumili bez obzira što ja o tome mislim.“ Moje mišljenje u ovom trenutku, uostalom, nije važno.
‘Energetski borci’ došli su na vlast lažnim obećanjima. Umjesto ‘Plana 21’ trebali su obećati: ‘Krv, znoj i suze’. I da su s tom parolom dobili izbore danas im nitko ne bi mogao ništa prigovoriti.
‘Zeleni borci’ su me oduvijek nervirali svojom farizejštinom jer su se kao zalagali za očuvanje okoliša a istovremeno se nisu htjeli odreći ni jedne jedine blagodati koje im pruža civilizacija.
Zato sam u ovom slučaju, po mom mišljenju, opravdano ‘semper contra’.

Kako efikasno riješiti probleme socijalnog i zdravstvenog osiguranja?

Nešto malo više od četiri godine prošlo je kako sam na svom blogu sempercontra.blog.hr objavio ovaj tekst. Bilo je to u vrijeme početka mog pojavljivanja na Internetu i prirodno da tekst nije pobudio posebno zanimanje. Ne znam koliko je bilo posjeta, no komentari su izostali.

‘Kopajući’ po svojoj arhivi sasvim slučajno nađoh ovaj tekst. Kako je tema i danas aktualna, kako sadašnja vlast nije ništa napravila da riješi navedene probleme i kako sam uvjeren da ih u ovom mandatu sigurno neće riješiti, odlučih objaviti tekst ponovo na svom novootvorenom sajtu u nadi da će on ovog puta pobuditi ipak malo veće zanimanje.
* * *

Inspiraciju za tekst dobio sam čitajući u Jutarnjem listu 22. ožujka 2008. godine članak u kojem na tri stranice naš poznati ekonomist dr. Ante Čičin-Šaina pod naslovom „Neodrživa ,socijalna država“ tvrdi da će sadašnji sustav socijalnog i zdravstvenog osiguranja, ako se ne promijeni, dovesti do njegovog urušavanja. Kako sam te godine navršavao 65 godina života i punih 40 godina radnog staža, zainteresirala me tema. Osim toga, autor mi je poznat i inače cijenim njegova ekonomska stajališta.

Da bi čitatelj, kojem je spomenuti članak nepoznat, mogao lakše shvatiti moje viđenje članka i teme o kojoj se piše, u nastavku citiram neke od naglasaka koji su interesantni za temu. Kurziv je moj.

Autor navodi glavne probleme koje kao država trebamo riješiti, pa kaže: „To su nadasve troma i neefikasna javna uprava, sporo i neefikasno pravosuđe, korupcija u brojnim područjima života, dovršenje procesa privatizacije te čitava materija obrazovanja i znanstvenog istraživanja.“ (to već i vrapci na krovu znaju, opaska s.c.).

Uz ove probleme, vezane uz samo funkcioniranje države kao organizma, autor navodi i drugi niz problema u koje ni jedna od svih dosadašnjih vladajućih struktura nije praktično ni pipnula unatoč i usprkos stalnim „reformama“ s kojima se u biti ništa ne mijenja. Za tu vrstu problema autor kaže: „Pritom posebno mislim na čitavo područje rada i radnog zakonodavstva te na sustave zdravstvene zaštite i mirovinskog osiguranja.“

U nastavku teksta, vezano uz mirovinsko osiguranje, navodi: „Glavni propust, s vrlo dalekosežnim posljedicama, učinjen je u odnosu na predviđenu dinamiku izdvajanja za drugi stup mirovinskog osiguranja. Umjesto ubrzanog povećanja obveznog izdvajanja za taj – ubuduće najvažniji – dio mirovinskog osiguranja s početnih pet na deset posto, ostalo se na izvornih, ali nedovoljnih pet posto izdvajanja iz bruto plaće.“
Uz navedeno primjećuje: „Izvanredno važne otežavajuće okolnosti vezane su uz neizbježno pogoršanje demografskog razvitka Hrvatske. (…) Sada je, naime, već odavno prihvaćena postavka da je najveći dio Bismarckova sustava mirovina, zasnovanog na načelima tzv. međugeneracijske solidarnosti, definitivno nadvladan jer je postao neodrživ za sve zemlje koje se suočavaju s problemima demografske stagnacije i kontinuiranog starenja stanovništva.“

U nastavku članka, autor se poziva na rad Dubravka Mihaljeka. „Zdravstvena politika i reforma u Hrvatskoj: kako vidjeti šumu od drveća“ objavljen 2006. u knjizi: „Pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji“, 4. svezak u izdanju Instituta za javne financije i Zaklade Fridrich Ebert, Zagreb. U navedenom radu Mihaljek iznosi podatak da Hrvatska u prosjeku izdvaja 8% BDP-a za sustav zdravstvene zaštite, što je neznatno manje od izdvajanja 15 „starih“ članica EU, ali ipak znatno više od nedavno primljenih zemalja. Problem je u tome što, naslijedivši sustav iz socijalizma, velik dio troškova zdravstva pokrivaju samo uredno zaposleni građani svojim doprinosima.
Kako je tek svaki treći stanovnik Hrvatske zaposlen (da li je?, opaska s.c.) to znači kako on, osim troškova za sebe, treba snositi još i troškove za dvoje stanovnika koji s njim uopće ne moraju biti ni u kakvom rodu. Posljedica toga je da obavezno namjensko izdvajanje za HZZO svakog zaposlenog opterećuje s 15%.

Obzirom na trend pogoršanja demografske strukture stanovništva pojavljuju se dva glavna čimbenika trenda pogoršanja sustava financiranja zdravstvene zaštite. Prvi je vezan uz zaista drastično pogoršanje odnosa između osoba starijih od 65 godina u odnosu na radno sposobne osobe (15-65 godina). Drugi čimbenik pak je vezan uz činjenicu „da stariji ljudi neizbježno konzumiraju znatno više zdravstvenih usluga nego mlađi.“

U nastavku teksta, autor članka navodi da će, „ako se ne provedu radikalne promjene na tim presudno važnim područjima“, doći do sve većih napetosti „između sve manjeg broja onih koji rade, stvaraju i plaćaju i rastućeg broja onih što sve više troše „jer im životni vijek (starijih osoba, opaska s.c.), a time i potrebe neprestano rastu.“ Odmah u nastavku autor ponovo naglašava da će se: „ako se ne poduzmu radikalni zahvati usklađeni s temeljnim postavkama čitavog društvenog-ekonomskog sustava u kojem živimo i djelujemo.“ navedene napetosti sve više zaoštravati (koje su to temeljne postavke sustava autor ne objašnjava, možda su njemu znane, ali vjerujem da većini čitatelja kao i meni baš i nisu, opaska s.c.).

U preostalom dijelu teksta autor analizira situaciju i bivšoj državi u svezi navedenih poteškoća, no taj dio za moj osvrt nije od neke važnosti, te čitatelja upućujem da, ukoliko želi, pročita čitav članak u citiranom izvoru.

* * *
Nakon čitanja članka, ostadoh pomalo zatečen. Naime naslov članka i njegovi podnaslovi sugerirali su mi da će autor u članku iznijeti svoje viđenje rješavanja navedenih problema današnjeg sustava socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Nakon prvotnog čitanja, pročitao sam ga letimično ponovo, no mojoj znatiželji nije udovoljeno. Unatoč svemu, ni u jednom dijelu članka nisam mogao naći neki konkretni prijedlog za iznalaženje rješenja problema koji nam je svima manje ili više poznat.

Prvi dio članka bavi se uglavnom poznatim činjenicama: nesrazmjer između onih koji rade i uplaćuju u fondove zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, kao i pogoršanje demografske strukture u Hrvatskoj. Također je poznata činjenica da tzv princip generacijske solidarnosti, u situaciji kad raste broj stanovnika s životnom dobi iznad 65 godina teško može opstati. Isto tako je poznata činjenica da oni iznad 65 godina troše mnogo više na liječenje od onih koji su mlađih godina. Ako se tome dodaju i današnje napredne i efikasne, ali zato mnogo skuplje metode liječenja nego što su bile prije kada su se liječnicu služili uglavnom stetoskopom, tlakomjerom i čekićem za ispitivanje refleksa, a koje uglavnom i koriste starije osobe, te uz skupe lijekove koje opet uglavnom koriste osobe pozne dobi, ne treba se čuditi da su troškovi socijalnog osiguranja enormni (uz naravno tradicionalnu neefikasnost javnog zdravstva).

U drugom dijelu, kako je već rečeno, autor se osvrće na sustav bivše države, kojeg smo mi prenijeli i u ovu našu neovisnu Hrvatsku ukazujući na uzroke zbog čega je taj sustav bio osuđen na propast bez obzira da je socijalizam i preživio kao društveno-političko uređenje.

No kao što rekoh nigdje ne nađoh ni naznake nekom rješenju problema. Samo sam na jednom mjestu naišao na prijedlog potrebe provedbe radikalni promjena, a da opet ne spominje o kakvim bi se to radikalnim mjerama trebalo raditi. Možda autor smatra radikalnom promjenom prijedlog da se postotak izdvajanja u drugi mirovni stup nisu povećana s 5 na 10%. Povećanja iznosa raznoraznih davanja spada u jedan od najmilijih načina rješavanja nestašice novca naše Vlade, lokalne samouprave, komunalnih (čitaj monopolističkih) tvrtki. Dakle opet ništa suštinski novo!
I tako mi je preostalo da, iako nisam uvaženi ekonomski stručnjak već samo inženjer, ponukan ovim člankom, iznesem neka svoja stajališta o mogućem načinu rješavanja problema koji je tema članka. Posebice što me tema već odavno zakupljuje.

* * *
Prema mom viđenju postoje dvije grupe mogućih mjera koje bi trebalo poduzeti. Obje su radikalne (kako traži i autor članka) samo što je jedna drastična i u današnjim uvjetima kada svijetom upravljaju farizeji i crkveni dostojanstvenici, teško provediva.

U prvoj skupini osnovni naglasak je na zadatku da Vlada i svi oni koji kreiraju ekonomsku politiku trebaju stvoriti uvjete kako bi se zaposlio što veći broj radno sposobnog stanovništva. Prioritetni zadatak Vlade je predložiti (uz pomoć prvenstveno ekonomskih stručnjaka, a ne podobnih mediokriteta), a Saboru potom izglasati takve pravne dokumente koji će maksimalno omogućiti gospodarskim subjektima (a ne Vlada/Država, sadašnja napomena s.c.) efikasno poslovanje uz maksimalno moguću zaštitu radništva. Stimulirati ulaganja prvenstveno u proizvodnju, naročito u visoko profitne grane. Maksimalno destimulirati potrošnju luksuzne robe uvođenjem visokih poreza. Pri tome ne treba imati milosti prema bilo kome (političari, biznismeni, estradne zvijezde itd). Ako netko zbog toga odluči poreze plaćati u inozemstvu, odmah mu oduzeti državljanstvo (Osoba koja nije voljna plaćati porez u svojoj državi ne može imati njezino državljanstvo ma kakvim se god rodoljubom predstavljao, sadašnja nap. s.c.). Trebamo naime prvo stvoriti jako gospodarstvo, a onda početi trošiti na luksuz. Ili kako narod kaže: najprije kravica, pa onda štalica!

Političari (zastupnici) koji donose dokumente kojim se uređuju odnosi u državi moraju biti svjesni da će biti kažnjeni zatvorom a ne porazom na slijedećim izborima, ako donesu zakone, pravilnike i propise koji će s pokazati lošim ili će ih trebati mijenjati i prije nego što se na njima osušila tinta potpisa. U načelu ni jedan zakon se ne bi smio mijenjati za vrijeme saziva Sabora koji ga je donio. Ako bi se ustanovilo da je to zaista neophodno, jer bi u suprotnom došao u opasnost opstanak države, Sabor treba raspusti, zastupnike koji su glasovali za taj dokument kazniti višegodišnjim zatvorom i raspisati nove izbore. Vjerujem da bi „Narodne novine“, službeni list RH u tom slučaju izlazile najviše jednom mjesečno.

Tvrtke koje ne plaćaju svoje obaveze na vrijeme (prema svojim radnicima, prema svojim kooperantima, prema svojim dobavljačima i prema svojoj državi – baš tim redoslijedom) treba likvidirati, a vlasnike ili menadžment poslati na višegodišnju robiju s prisilnim radom(u trajanju ne manje od deset godina).

Radnike koji ne žele prihvatiti ponuđeni posao jer im se ne putuje iz mjesta stanovanja do mjesta rada ili pak im se posao ne sviđa, iako odgovara njihovim kvalifikacijama, brisati s popisa nezaposlenih, ukinuti socijalnu pomoć i zdravstveno osiguranje (osim liječenja zaraznih bolesti).

Ukinuti zabranu pušenja, točenja alkohola i uživanja droge i umjesto toga ovisnicima ukinuti zdravstveno osiguranje (osim u slučaju zaraznih bolesti). Nitko ih nije tjerao na poroke! One koji i dalje žele uživati u tome izolirati od društva, osigurati im neograničenu količinu cigareta, alkohola i droge pa dok traju neka traju.

Sve troškove liječenja proizašle zbog krivice onog kojemu je liječenje potrebno (na pr. ozljede u automobilskoj nesreći koju je prouzrokovao ozlijeđeni) treba snositi ozlijeđena osoba.

Provoditi strogu kontrolu svih onih koji su na bilo koji način otišli u penziju prije, u ovom trenutku, 65 (60) godina života i 40 (35) godina radnog staža. U slučaju da se otkriju malverzacije rigorozno kažnjavati i korisnika i odobravatelja mirovine.

Ukinuti sve beneficirane penzije (naročito saborskim zastupnicima i članovima vlade) i ine privilegije u svim slojevima društva, a koje ne proizlaze iz rezultata rada. I to ne toliko zbog samog apsolutnog iznosa novca koji se za to troši koliko zbog moralnih i etičkih razloga.

Spriječiti bilo kakvo miješanje Crkve u gospodarske sfere. Njezino je da brine o duhovnosti svoje pastve i da svojim primjerom navede vjernike da provode njezine ideje. Na pr, Crkva se nema što miješati u donošenje odluke da li će se raditi nedjeljom ili ne. Iako sam osobno protiv rada nedjeljom osim neophodnih zanimanja, smatram da Crkva treba svojim duhovnim utjecajem navesti vjernike da nedjeljom ne kupuju, naročiti u shoping centrima, pa će se centri sami nedjeljom zatvoriti. A obzirom da u Hrvatskoj ima navodno preko 80% katolika, ja osobno nisam religiozan, to joj i ne bi trebalo biti teško.

Naravno, može se nabrojiti još niz takvih poteza, no pisanjem ovog bloga to nije bila moja ideja. Ovo je i onako napisano više kao povod za razmišljanje ili diskusiju povodom spomenutog članka. Kao što je ratni premijer Velike Britanije, čuveni čovjek s cigarom, W. Churshill-a na početku II svjetskog rata poručio svojim građanima: mogu vam garantirati samo krv, znoj i suze, tako bi i naša Vlada sebi i svima nama mogla ponuditi samo: rad, red i disciplinu. U protivnom…?

I na kraju, sigurno čekate s nestrpljenjem, evo i drugog paketa mjera. On je mnogo kraći ali je garantirano efikasan. Iako znam da je neprovediv ipak, ako pročitate kurzivom ispisane riječi u osvrtu na članak u Jutarnjem gdje se kao jedan od najvećih problema socijalnog i mirovinskog osiguranja navodi činjenica „kontinuiranog starenja stanovništva“ te „da stariji ljudi neizbježno konzumiraju znatno više zdravstvenih usluga nego mlađi“jer im životni vijek, a time i potrebe neprestano rastu“, vidjet će te da se prijedlog ipak oslanja na postavkama poštovanog ekonomiste. Samo što on to nije rekao direktno kao što to kažem ja u nastavku.

Radikalno-drastično rješenje problema socijalnog i zdravstvenog sustava u prvoj fazi je uvođenje dobrovoljne, a u konačnoj fazi obvezatne eutanazije svih osoba starijih od 65 godina. Jednostavno i garantira rješenje svih problema!!!
* * *

P.S.
Na prethodnim izborima došao sam na glasačko mjesto, uzeo listić i prekrižio ga. Ni jedna stranka nije ponudila jedino moguće rješenje: Churshill-ovo ‘krv, znoj i suze’, ni moje ‘rad, red i disciplinu (stegu)’. A koliko se može vidjeti kukuriku koalicija danas upravo pokušava to provesti. No problem je u tome što to nije jasno rekla u predizbornoj kampanji i sada jednostavno nema mandat da tako radi. Da je nastupila s tom parolom i dobila izbore usprkos takve retorike, danas bi imala moralno pravo da to i provede. Ovako nema!