Svaka sličnost (ni)je slučajna

Vratimo se sada iz sfere sentimentalnih priča u sfere političkih podmetanja.

Jedna mala ‘saborska epizoda’ gotovo da je izazvala ‘politički tshunami’ kad je izvjesni Igor Češek, zastupnik Glavaševe stranke HDSSB, nedavno postavio slijedeće pitanje premijeru Zoranu Milanoviću:
„Kakav je stav Vlade o povratu nacionalizirane imovine Židova“.

Nakon što je dobio pomalo opće intoniran odgovor premijera koji nije shvatio srž tog pitanja, marginalni član HDSSB-a Igor Češek kazao je kako njime nije zadovoljan, već je slavodobitno poentirao:
„Ja vas pozivam pošto su stranke Kukuriku koalicije zdušno zagovarali povrat imovine i zemljišnim zajednicama i svima drugima, pozivam vas da pokažete da bar simbolično želite riješiti te probleme. Najbolji primjer za to bilo bi da predsjednik RH Ivo Josipović vrati oteti stan u kojem živi i dan danas, a u kojeg je 1945. uletio njegov otac dok je oslobađao Zagreb. A poznato je da je taj stan pripadao jednoj zagrebačkoj židovskoj obitelji“
„Grandiozni slučaj moralne korupcije!“ (nap. s.c., citat iz Krležinog niže navedenog teksta)

Ozbiljnu optužbu protiv predsjednika Ive Josipovića ‘borac za židovska prava’ koji se tim svojim nastupom vjerojatno ponadao priznanju ‘pravednika među narodima’, zastupnik Češek, novinarima je dodatno pojasnio:
„Hrvatsku javnost (sic!) zanima u čijem stanu živi Predsjednik Republike! Ako smo mi država koja se zalaže za rješavanje oduzete imovine onda bi se predsjednik o tome trebao izjasniti.“
Upitan odakle mu takve informacije Češek je rekao da ih je dobio u Hrvatskom helsinškom odboru i da detalje te problematike ne zna (ali o njima može lupetati na Saboru, nap. s.c.).

„Znam samo da je stan u kojemu on živi oduzet jednoj židovskoj obitelji tijekom Drugog svjetskog rata“, rekao je Češek i pozvao medije da se pozabave tim pitanjem.

I naravno mediji su se ‘pozabavili’ tim pitanjem što je sasvim prirodno za ‘žutu’ štampu obzirom na temu i ‘velike igrače’ koji se tu pojavljuju: oduzeta imovina od strane ‘komunističkih zlotvora’, u igri je i Predsjednik ‘ljevičarske i agnostičke’ orijentacije, a angažirao se i HHO na čelu s velikim borcem za provedbu ‘pravde i pravičnosti’ za sve koji su patili u vrijeme ‘komunističkog totalitarističkog’ sustava, Ivanom Zvonimirom Čičkom.

No balon koji je obećavao da dotičnog marginalca Glavaševe stranke vine u nebeske visine hrvatske politike ubrzo je splasnuo nakon što su i Predsjednik i I.Z.Čičak demantirali da dotičnu osobu (spodobu) uopće poznaju. Dapače I.Z. Čičak je izjavio da se HHO stanom g. Predsjednika uopće nije bavio, a Predsjednik je izjavio: „Moji roditelji stanuju u stanu koji je sagrađen sedamdesetih godina i koji su otkupili kao društveni stan. Dakle, sagrađen je puno godina nakon drugog svjetskog rata. Ja sa svojom obitelji živim u stanu koji smo 2006. kupili od privatnog vlasnika.“
Jednako su se od izjave svog saborskog kolege ogradile, neki jače neki s ogradom, i njegovi ‘pajdaši’ (čitaj poslušnici uznika Glavaša).
Ostatak priče za ovaj moj post nije zanimljiv, zašto? vidljivo je iz nastavka.

Čitajući nedavno nabavljenu knjigu ‘Moj obračun s njima’ M. Krleže (koju sam dugo tražio i uspio nabaviti za 10 kn preko interneta) naišao sam na tekst kojeg donosim u nešto skraćenoj verziji.

Krleža piše 1932. godine:

„Jedan kristoljubivi dnevnik (“Hrvatska straža“ 28.XII 1929.) štampao je slijedeću domaću vijest:

MIROSLAV KRLEŽA GRADI KUĆU

Kod nas se dosta piše, a još više govori o lošim materijalnim prilikama književnika. (…) a eto sad se iz službenog vrela saznaje da je i g. Miroslav Krleža, poeta beskućnika i simpatizer skitnica, nakon ‘Agonije’ i ‘Gospode Glembajevih’ odlučio da si priušti svoju kućicu, svoju slobodicu. Vjesnik poglavarstva slobodnog i kr. glavnog grada Zagreba od 21. o. mj. javlja među građevnim dozvolama, koje su izdane u studenom, da je takva dozvola izdana (naknadno i privremeno) i gosp. Miroslavu Krleži. G. Miroslav Krleža sagradit će kuću na VII. Peščenici 33. Zanimljivo je, hoće li g. Krleža smatrati tu kuću privatnim vlasništvom i hoće li od svojih podstanara pobirati stanarinu. Izgleda da hoće.

Uzmimo da je istina i da sam doista sagradio kuću od svojih vlastitih tantijema, bi li to bilo neko sramotno zlodjelo, sposobno da me kompromitira u građanskom smislu? (…) To je klerikalna korektura mene na marksističkoj liniji! Od „poeta beskućnika i simpatizera skitnica“ postao je kućevlasnik koji ubire stanarinu od svojih stanara! Svi beskućnici i skitnice, pozor! Grandiozni slučaj moralne korupcije! Miroslav Krleža gradi kuću!

Da bih pravilno informirao sve „beskućnike i skitnice“ o gradnji svoje kuće, prisiljen sam da utvrdim ove činjenice:
1. nije istina da se iz službenog vrela moglo saznati „da sam si ja odlučio priuštiti svoju kućicu“,
2. nije istina da je Vjesnik poglavarstva kraljevskog slobodnog grada Zagreba od 21. XI javio da mi je izdana građevna dozvola, jer to nije mogao da javi iz prostog razloga budući da ja građevnu dozvolu nisam tražio,
3. nije istina da ja gradim kuću na Peščenici VII, 33, jer ja na Peščenici ne bih gradio kuću ni u onom slučaju sve da je i gradim.“

Na što nas upućuje ovaj primjer sličnosti iz prve trećine prošlog vijeka i početka novog tisućljeća? Na to da bez obzira radili se o Predsjedniku države ili pak o poznatom piscu, radi li se o demokraciji ili o kraljevskom režimu, marginalci pokušavaju pljuvanjem i blaćenjem stvoriti sebi aureolu boraca za pravdu i pravo obespravljenog puka na čijoj grbači upravo ti, ‘marginalci’, žive.
Jednom riječju: ništa novo pod kapom nebeskom.

Priča o „Spačeku“ – 3.dio

Moj „Spaček“ osim za uobičajenu vožnju, povremeni transport kabaste robe (na primjer jedan trosjed na razvlačenje) jednom mi je zgodom poslužio vrlo efikasno za odvoženje starih, nepotrebnih stvari na gradsku deponiju.

U to ‘spačekovo vrijeme’ jedan dio godišnjeg odmora provodio sam sâm u stanu u Doboju dok je supruga s djecom bila na moru. Kako ona baš nije bila ljubitelj velikog spremanja, jedne sama godine iskoristio što sam ‘bijeli udovac’ i odlučio se na detaljno pospremanje, krečenje i čišćenje stana. Kako to već biva s takvim radovima nakupi se tu puno smeća kojemu sam još dodao stvari koje nam više nisu trebale i samo nepotrebno zauzimale prostor u stanu. Radovi su potrajali gotovo tjedan dana, a sve što sam imao namjeru baciti izgurao sam na balkon našeg stana u visokom prizemlju.

Kad je posao bio gotov balkon je bio gotovo pun starih stvari i ostataka krečenje i spremanja.
– Kako to odvesti? pomislio sam i pogledao na „Spaguar“ na parkiralištu. Upalila se žaruljica!
Dovezao sam auto ispod balkona, otvorio njegov pokretni krov do kraja, izvadio stražnju klupu i odnio je u podrum. Popevši se na balkon počeo sam ubacivati otpad u stražnji dio ‘spahe’ i napunio njegov zadnji dio do ravnine naslona prednjih sjedala.

Došavši na gradsku deponiju po kojoj su se uvijek vrzmali Romi u iščekivanju nove pošiljke iz koje bi mogli nešto korisno odabrati, zaustavio sam auto, izašao van, otvorio zadnja vrata i onda jednostavno kroz njih sve izgurao na tlo. Odmah je nastao ‘stampedo’ sakupljača i prije nego što sam sjeo u auto i krenuo hrpa se već gotovo upola smanjila. Tako je „Spaček“ pokazao još jednu svoju sposobnost – auto za prijevoz otpada.

* * *

Kako je vrijeme prolazilo postao sam sve hrabriji pa smo tako sa „Spačekom“ počeli putovati i u inozemstvo. I onda je, kao i danas za zaljubljenike tog automobila, to bila normalna stvar, ali meni je trebalo vrijeme da se ohrabrim.

Jedan događaj vezan uz takav izlet u inozemstvo zbio se na granici Austrija – Slovenija (u ono vrijeme bijaše to austrijsko-jugoslavenska granica) pri povratku iz, u ono vrijeme uobičajenog šopinga u Bad Ratkesburga u koji su odlazili ljudi iz sjeverozapadnog dijela Hrvatske. Šoping smo povezivali s posjetima roditeljima. Bilo je to još vrijeme kada se moja supruga vozila s djecom na zadnjem sjedalu.

Kupili smo uobičajenu „gebiru“ koja se onda kupovala kada kod nas nije bilo velikih prodajnih centara, nestašice pojedinih artikala bile su uobičajene, a cijene su u Austriji bile niže. Osim tih uobičajenih stvari kupili smo i jednu osrednje veliku kutiju Lego kockica kojih tada kod nas nije bilo. Pogotovo ne u Doboju. Sve smo to stavili u gepek, bez namjere da bilo što skrivamo i došli na granicu.

Na granici nas je dočekala carinica.
Imate li što za carinjenje?“ pita ona službeno.
„Ništa posebno, uobičajeni ‘fasung’“ odgovorih i izađem iz automobila da otvorim prtljažnik. Pogleda, prevrće neke pakete pa krene u obilazak automobila. Onda otvori prednja vrata suvozača, gleda ispod prednjih sjedala, pa stražnjih. Supruga, „graničarska tremašica“ se najprije sledila, pa onda uzvrpoljila. Carinica traži, pretražuje no ne nalazi ništa. Ponovo traži da otvorim gepek.
„A što je ovo?“ pita i uzima kutiju s Lego kockama.
„Lego kocke za djecu!“ kažem.
„To nije ‘fasung’, morate platiti carinu!“
Nisu pomogli ni moji prosvjedi ni ženine zamolbe. Carinu smo morali platiti. Na koncu je, vraćajući mi putovnicu (tada pasoš) rekla:
„Svejedno mislim da vi nešto švercate!“ Ipak je podigla rampu i mi krenusmo. U retrovizoru sam dugo gledao njezino lice na kojem se nazirala sumnja.

Razmišljao sam što ju je navelo da bude toliko sumnjičava. I onda mi sine! Dam desni žmigavac i stanem uz cestu.
„Zašto si stao?“ pita žena.
„Samo da nešto vidim“ rekoh, izađem i pogledam stražnji dio automobila.

Kao što je poznato, „2CV“ ima vrlo dug okomiti hod kotača. Pogotovo zadnjih. Kada je neopterećen veći dio stražnjih kotača vidi se ispod zadnjih blatobrana. Kada je opterećen linija zadnjih blatobrana zna preći i polovicu. U slučaju maksimalnog opterećenja šasija legne na dva posebna gumena čepa i dalje ne ide, ali nema ni „federiranja“.

Pogled na zadnje blatobrane otkrio mi uzrok sumnjičavosti carinice. Blatobrani su prekrivali preko polovice zadnjih kotača. Kako su otraga sjedila djeca, supruga (simpatično popunjena), a i gepek je bio dupkom pun, „Spaček“ je sjeo gotovo na te graničnike. Carinica vjerojatno nije znala za tu karakteristiku „Spahine“ amortizacije i bila je uvjerena da mi vozimo nešto teško kad je auto tako nisko spušten. Dobro da nam još nije razmontirala „Spahu“.
„Sve je OK!“ rekoh supruzi, sjedoh za volan i mi nastavismo put.

* * *

Svakog ljeta smo ukrcavši se u „Spačeka“ krenuli pravac Biograd. Putovali smo uvijek istom rutom da što prije stignemo zbog djece. Kako je supruga kao prosvjetni radnik mogla ostati dulje na moru, ja sam proveo s njima tjedan dana, vraćao se u Doboj i onda ponovo za tri, četiri tjedna dolazio u Biograd da dovršim godišnji i onda smo se zajedno vraćali opet istom rutom.

Međutim kada sam između ta dva grada vozio sâm tražio sam uvijek neki novi pravac ne obazirući se previše kakva je cesta. „Spaček“ je uostalom kao prototip testiran, priča se, na oranici sa košarom punom jaja. I prošao je test, ni jedno jaje se nije razbilo!
Jednom sam se tako vraćao makadamskim putovima Dalmatinske zagore. Udario zvizdan, ja otvorio krov i vozim brzinom 50 do 70 km na sat ovisno o stanju ceste. Iza mene diže se kovitlac prašine. Ako bi prošao neki jači auto, ja se slijepo sklonim u stranu, usporim dok se on ne izgubi u daljini kako ne bi gutao prašinu koju je podigao i onda nastavim dalje.

U jednom trenutku u retrovizoru primijetim kako iz oblaka prašine izranja „Fićo“. Pokušava me prestići! Vozio sam nekih šezdesetak kilometara na sat. Cesta je bila dosta rupava.
„Kud ćeš ti u preticanje po tim rupama sa svojim malim kotačima?“ pomislim. Još sam neko vrijeme vozio tom brzinom no „Fićo“ ne odustaje. Hoće naprijed i gotovo.
„Ajde pustit ću te, kada si navalio!“ rekoh u sebi i smanjih brzinu. Nije mi se jurcalo. „Fićo“ po gasu, pretekne me i…uspori! Spustio brzinu na pedesetak kilometara, na trenutke i manje. Očigledno mu njegovi mali kotači i tvrđa amortizacija nije dozvoljavala veću brzinu.
„E pa nećemo tako!“ rekoh i ubrzah. „Ne ću se sada ja gušiti u prašini kada bez problema mogu voziti i preko šezdeset!“ „Fićo“ ne da. Ubrza! Ubrzam i ja! On još doda gas.

Sunce pripeklo, cesta se usijala, a mi ne popuštamo. Kako sam imao otvoren krov nije da se nisam nagutao prašine. No nije dugo trajalo! Ubrzo vidim kako se iz „Fićinog“ motora dimi – zakuhao motor. Bila je to poznata mana „Fiće“ s motorom smještenim otraga. Uskoro je i vozač uvidio da mu je zakuhao motor, skrenuo je uz cestu i stao. Prošao sam ga, pogledao u retrovizor i vidim: izlazi iz auta, odlazi otraga i podiže poklopac motora.

Tako je to kada ti je motor straga i još se hladi vodom!“ pomalo zlurado pomislih i nastavih dalje. Nismo se više sreli.

* * *

A jeste li znali da se sa „Spahom“ može zaraditi i sanduk piva? Niste! A evo kako je to bilo.
U našem kvartu je bilo dosta mladića koji su se dičili svojim bicepsima i tricepsima. Od njih, dvojica su znala za okladu podizati „Fiće“ tako da im najmanje dva kotača budu skroz u zraku. Uglavnom su dizali kraj suprotan od onog gdje je bio motor i redovito su dobivali oklade.

Predložih jednom od njih da to pokuša i sa „Spaguarom“. Malo ga je merkao a onda rekao:
„Može, ali s pajdašem!“ Učinio mu se malo prevelik u odnosu na „Fiću“. Prihvatio sam!
Uhvatiše momci stražnju strane „Spahe“ dižu, dižu ali kotači na zemlji. Misle, lakše će jer je njegov motor sprijeda. Došli su rukama skoro do visine pola prsiju, a kotači još na zemlji. Dalje više nije išlo, odustali su, kupili sanduk piva pa smo ga u troje ispraznili.
Više nikada nisu pokušavali dizati na taj štos vlasnike „Spahe“. Ima on predugi hod amortizera za takve zahvate.

Mogao bih tako nizati još mnoge događaje koje sam imao s tim osebujnim automobilom. Ipak vrijeme je da zadjenem sviralu za pâs jer, da parafraziram narodnu mudrost, „što je previše ni sa „Spačekom“ nije dobro!“

Evo na kraju: moj „Spaček“ kao goblen koji je izradila moja pokojna punica, uokviren i ostakljen visi iznad mog kreveta kao uspomena na meni najdraži auto (do kojeg sam mogao doći).
Nakon ovog tipa, slijedio je izmijenjen tip s četvrtastim farovima (meni se ta novotarija nije sviđala). I na kraju, posljednja modifikacija 2CV-a: „charleston“ u akciji…
i…nema (ga) više.

Priča o „Spačeku“ – 2.dio

…tako je počelo 1938., jedan far, jedan brisač i „kurbla“ fiksirana za radilicu. Došao je tiho i ušao u legendu!

Kao što opisah u prethodnom postu, ovaj osebujan auto bio je inspiracija mnogima za kreativnu djelatnost: od šala na njegov račun do pregradnje u sve moguće i nemoguće oblike. Crticama koje slijede pokušao sam dati svoj skromni prilog „legendi zvanoj 2CV“.

* * *

Prvih nekoliko noći nakon što se „Spaha“ iz Zagreba „dokoturao“ u Doboj, gotovo da nisam oka sklopio. Malo, malo pa sam izlazio na balkon da vidim je li on još uvijek ispred zgrade. Kao što je poznato model iz tog vremena imao je plastični krov koji se mogao otvoriti izvana i, poput nekadašnjih ribljih konzervi koje su se otvarale savijanjem poklopca preko ključa, smotati u tuljac sve do stražnjeg prozorčića. A ako se baš htjelo moglo se doduše uz pomoć izvijača i ključa skinuti ne samo cijeli tako namotani krov, nego i vrata od gepeka. No vrlo brzo strah me prošao. „Fiće“ su u to vrijeme bile po tom pitanju na mnogo većoj cijeni, kao mnogo godina kasnije „Golfovi“.

Kada bi vam sada opisivao užitak koji mi je pružala vožnja „Ružnog pačeta“, nevjerojatno lako mijenjanje brzina za tu klasu automobila njegovim specifičnim mjenjačem u obliku drške kišobrana, užitak vožnje pri otvorenom krovu, skretanja lijevo desno i ljuljanja kao u barci na moru, vožnja po makadamskoj cesti koja njemu zbog odlične amortizacije i kotača velikog promjera nije predstavljala nikakav problem, sumnjam da bi to mogli predočiti. Pogotovo oni koji se u njemu nikada vozili nisu.

U ono vrijeme nije bila obveza uporaba pojaseva, pa ih moj „Spaček“ nije ni imao. Imao je za njih samo učvrsne točke. Kao savjestan vozač odlučio sam kupiti pojas jer se supruga, dok su djeca bila mala, uvijek vozila s njima na stražnjem sjedalu. Shodno tome kupio sam samo jedan pojas za sebe. Mislio sam ako bude trebalo kupit ću i drugi. Racionalno!

I zaista, s vremenom dečki su porasli, supruga se preselila na suvozačevo mjesto i ja odlučih kupiti i drugi pojas. Malo morgen! Morao sam kupiti dva! Sada se više nisu mogli kupovati pojedinačno. I tako mi jedan ostade u rezervi jer zadnja sjedala učvrsnih točaka nisu imala. Srećom nije mi trebao.
Nikada nisam vozio da se nisam vezao. Još mi se moglo desiti da zaboravim pričvrstiti pojas kao suvozač, no voziti auto nisam mogao, a ne mogu ni danas, ako nisam vezan. Osjećam se nesigurno. Pogotovo je to vrijedilo u „Spačeku“ zbog njegovog ljuljanja.

Zanimljivo iskustvo doživio sam kada sam po prvi puta sâm vozio iz Doboja u Zagreb. Na jednoj dionici autoputa vozih iza jednog velikog kamiona. Brzina je bila relativno velika (za moj auto) no ja sam bez problema slijedio kamion gotovo s pola gasa. Vozio sam tako jedno vrijeme sve gledajući kada ću ga moći prestići. I ukazala se prilika. Ja lijevi žmigavac, stisnem gas gotovo do kraja i izađem iz „sjene“ kamiona. No umjesto da počnem prestizati kamion, on počne odmicati od mene. U prvi mah sam pomislio: vidi bezobraznika, ubrzao je kada je vidio da ga prestižem. Vratio sam se natrag iza kamiona i uvjerio se da nije promijenio brzinu.

Tada se upalila lampica! Nakon što sam izašao iz „sjene“ kamiona, struja zraka potisnula je „Spačeka“ (ima veliku frontalnu površinu) i usporila ga, bez obzira što sam dodao gas do daske. Shvativši to, više nisam ni pokušao pretjecati, dok kamion nije skrenuo na odmorište, a ja „pobjedonosno“ nastavio dalje prema Zagrebu. Trebalo je znati voziti „Spaguara“!

No bez obzira na njegovu sporost i sporo reagiranje na papučicu gasa (znao sam reći: ako slučajno stisnem gas umjesto kočnice, prije ću shvatiti da sam pogriješio nego što će on reagirati) počeo sam odlaziti na sve dulje ture. Jednom zgodom sam s kolegom službeno trebao otići u Negotino kraj Vardara, južnije od Skopja. Plan je bio da cijeli put prevalimo javnim prijevozom. Onda je pao prijedlog da do Beograda odemo mojim „Ružnim pačetom“, a dalje ćemo vlakom. To smo i rekli kod kuće.

No kako je vrijeme bilo lijepo, još prije Beograda odlučismo nastaviti s „2CV“. Negdje oko Niša svratili na ručak. Neki relativno ugodan restoran kraj „autoputa“. Mislim da se zvao „Kod tri hrasta“ ili tako nekako. Naručili jelo (obavezni roštilj) a konobarica pita što ćemo popiti.
„Imate li martovsko pivo?“ pitam. Kolega me gleda čudno.
„Ne nemamo!“
„A ožujsko?“ opet ću ja.
„Da to imamo“, reče, a ja nadovezah:
„Pa to vam je po srpski martovsko pivo!“
Nasmijala se ona, nasmijali se mi i ona donijela ožujsko/martovsko pivo. Nisam siguran da bi danas ta moja doskočica prošla sa smijehom. A nisam ni siguran da bih se je usudio i izreći.

Nakon obavljenog posla u Negotinu, drugi dan krenuli smo kući tzv „Ibarskom magistralom“. To je bila prava cesta za mog „Spaguara“. Nije se moglo voziti velikom brzinom, a predjeli su bili prekrasni. U Doboj smo stigli duboko u noć. Kod kuće nije bilo osmjeha kada sam supruzi rekao da smo „Spačekom“ prošli cijeli put.

Kolege s posla znali su me često „častiti“ zbog „Spahe“ šaljivim primjedbama. Posebno je na udaru njihovih zafrkancija bio njegov platneni krov. Jedno od čestih pitanja je bilo imam li u autu ključ za otvaranje konzervi za otvaranje krova. No najoriginalniji je bio savjet jednog kolege da bi obvezatno trebao, u jesen dok vozim, nositi kacigu.
„Zašto?“ pitam upadajući u postavljenu zamku.
„Pa da ti plodovi kestena što padaju s grana ne bubaju po glavi probivši platneni krov!

A onda je jednog dana padala sasvim ozbiljna tuča, veličine lješnjaka, pa čak po koji komad i veličine ploda kestena. Nije trajala dugo i čim je stala svi smo izašli na parkiralište da vidimo nastalu štetu. Naravno šale na račun mog krova su odmah krenule, a svodile su se na varijante kako mi krov sigurno izgleda kao švicarski sir.

„Tko se zadnji smije najslađe se smije!“ kaže narod. A narod je pametan. Svi automobili imali su manja ili veća udubljenja na krovu samo je moj krov bio kao da je izašao iz tvornice. Elastičnost i ne prevelika napetost platna amortizirala je udarce i led nije učinio nikakvu štetu. Čak ni na haubi koja pak je bila izrazito zaobljena. Malo su stradali prednji blatobrani (kao uši slonića Jamba), no kako su bili male površine šteta nije bila spomena vrijedna.

Pošalica na račun „Spahinog“ krova više nije bilo!

 

nastavlja se…

Priča o „Spačeku“ – 1.dio

Na početku mala uputa:

Ako će netko više puta otvarati ovaj i slijedeća dva posta, u zaglavlju će se izmjenjivati slike „Spačeka“ slijedećim redom: prvi ‘Spaček’ iz 1938, ‘Spaček’ iz 1945., ‘Spaček’ u ‘akciji’, ‘Spaček’ kao ‘mali div’ sposoban da preveze i trosjed (osobno provjereno) i konačno moj ‘Spaček’, kupljen 1974. godine ovjekovječen kao goblen kojeg je izradila moja pokojna punica.
Slike su malo ‘stisnute’ zbog zahtijevanog formata koji se traži za sliku u zaglavlju.

* * *

Prava moja „automobilska ljubav“ (koja mi je bila dostupna obzirom na financijske mogućnosti) bio je i ostao „Spaček“. Već spomenuti poznanici znaju da naziv „automobil“ priznajem samo „Spačeku“ iliti „2CV“-u i „Rolls Royce“-u iliti „RR“. Sve ostalo za mene su prijevozna sredstva na četiri kotača pogonjena motorom s unutrašnjim sagorijevanjem (dobro: danas i elektromotorima).

O njemu su ispričane mnoge priče, anegdote, istinite i izmišljene, lijepe, simpatične, podrugljive no ni jedna priča nije bila ispunjena mržnjom.

Zašto?
Evo jednog od mogućih odgovora. U jednom prikazu povijesti tog automobila stoji:
„Legenda koja traje i koja će trajati. Jer, kako vrijeme prolazi, sve više smo svjesni vrlina koje je „Spaček“ imao i nosio u sebi. I niti jedno moderno vozilo ne može zamijeniti svu tu slobodu koju je „Spaček“ nosio u genima: živjeti, a ne juriti kroz život, to je, zapravo cijela njegova filozofija.“
A ja bih tome dodao svoje objašnjenje: zato što taj automobil ima „dušu“, a to nedostaje mnogima i pri tome ne mislim samo na automobile.

Ne sjećam se kada sam se prvi puta u životu susreo s „Ružnim pačetom“, „Spačekom“ „Deux chevaux-om“, „Spaguarom“, „Spahom“ ili kakva je sve imena nosio taj osebujan automobil. No znam da sam se, kada sam ga prvi puta ugledao na slici, zaljubio u njega do ušiju. Prije nego sam uspio, kako se ono kaže, „stati na noge“ i uopće početi razmišljati da kupim auto skupljao sam o njemu podatke, slike i anegdote.

Mnoge od tih anegdota poznate su po čitavom svijetu. Jedna od njih govori kako su dva avanturista zaglavila u nekoj oazi jer im je iscurilo ulje iz kartera. Vidjeli nekog beduina kako sjedi ispod palme, prišli mu i upitali ga mogu li tu nabaviti ulje za karter.
„Ne, ovdje nema takvog ulja. A koji automobil imate?“
„2 CV“ odgovori jedan od dvojice.
„E onda nema problema, ogulite banane, izgnječite ih i ubacite u karter!Momci ga malo čudno pogledaše, on im samo kimnu potvrdno glavom, oni učiniše kako im reče i odoše do prve benzinske pumpe gdje kupiše pravo ulje.

Druga pak kaže da je vlasnik „Spačeka“, na podrugljivo pitanje vlasnika neke „zvijeri“ kako se može voziti u automobilu koji ima samo dva konja („deux chevaux“), mirno odgovori:
„Da, ima samo dva konja, ali oba vuku u jednom smjeru – prema naprijed!“

On je bio jedan od prvih automobila s prednjim pogonom. U početku je to bilo grubo rješenje pa je automobil kod jačeg zakretanja volana znao poskakivati. Anegdota govori da je na tvrdnju jednog vlasnika automobila sa stražnjim pogonom kako je pogon njegovog automobila bolji i sigurniji, „spačekista“ odgovorio: „Pa i konj zna da je kola bolje vući nego gurati!“

I o njegovoj neudobnosti/udobnosti bile su ispričane mnoge priče.
Na primjer da se on ne može, zbog svojih horizontalno položenih amortizera s dugačkim hodom, prevrnuti ni na kakvom zavoju ni pri kojoj god brzini. Jest da se pri tome vozač morao dobro držati volana da ne legne na vrata ili pak da se ne prevrne na suvozačevo sjedalo. Dobro, nije on baš bio brz automobil, ali ipak bi prošao test prevrtanja bez problema. Za razliku od svojevremenog debakla malog „Merđe“.

Ili kako bi u pretincu svakako trebalo imati tablete protiv morske bolesti, za one koji od morske bolesti pate, zbog njegovog ljuljanja.

O njegovoj udobnosti pak mislim da najbolje govore vicevi u kojima su ga uspoređivali s bordelom. Meni se najviše sviđa ovaj koji zbori: lijepo ti je kada u njega uđeš, a sramota kada iz njega izađeš.

Sjećam se i jednog vica na račun njegove maksimalne brzine od 115 km/h.
Vozi „spačekista“ svoje „Ružno pače“ cestom, kada pokraj njega poput strijele projuri „ajkula“ (također jedno citroenovo vozilo dizajnirano prije vremena). Nakon nekog vremena obojica šofera nađu se u istoj sobi jedne bolnice omotani zavojima. Kaže vlasnik „ajkule“:
„Dobro, jasno mi je što ja završih u bolnici. Vozio sam preko 200. Ali kako si se ti uspio slupati pri onoj brzini?“
„Ma pusti! Onomad kada si projurio pokraj mene pomislih da stojim pa sam izašao da se popišam i evo me kraj tebe!“

* * *

I tako je prolazilo vrijeme, pa došlo i ono kada sam mogao kupiti automobil. Naravno na kredit i što je još važnije uz podulje čekanje na isporuku. Obzirom na moju financijsku situaciju dolazila su u obzir samo dva automobila: „Fićo“ ili „Spaček“. Koliko se sjećam na prvi se čekalo dvostruko kraće vrijeme nego na drugi i to je bio razlog zbog kojeg sam razmišljao što ću: „Spačeka“ pa čekati dulje ili „Fiću“ kojeg bi dobio prije. A mislim da je moj favorit bio i nešto skuplji. U tim dilemama pomogla mi je susjeda prilikom jednog razgovora na tu temu.

Rekla je: „Ako toliko voliš taj auto, kupi ga bez obzira na sve. Jer ako ti s „Fićom“ krene nešto po zlu ili općenito s njim nećeš biti zadovoljan nikada si nećeš oprostiti što si ga kupio!“ I tako je odluka pala. Kupujem „Spačeka“.
Imali taj razgovor i odluka da pričekam dulje i kupim „Spačeka“ doprinijela tome da od 1974. otkako vozim automobile nikada nisam imao ni jednu jedinu nesreću, a nadam se da i neću tijekom godina koliko ću još najvjerojatnije moći voziti.

18. prosinca 1973. godine uplatio sam auto kreditom br. 1145. Period čekanja je bio jedan od najduljih u mom životu. Tako sam ga barem proživljavao. Konačno sam dobio obavijest da me auto čeka u Zagrebu.

U to vrijeme bio sam novopečeni vozač i osim za vrijeme obuke nisam još vozio. Pogotovo ne sâm. Nisam se usudio prvi puta voziti auto na tako dugoj relaciji i to još kroz velegrad premda tada nije u Zagrebu bilo ni petine automobila koliko ih ima danas.

Naša susjeda, liječnica, moja generacija, imala je već dulje vrijeme „Ami 8“, također jedno od citroenovih vozila (nešto kao spaček-limuzina), ponudila se da ide sa mnom i da vozi na povratku. Tako smo nas dvoje otputovali autobusom u Zagreb, a vratili se u novom „Spačeku“. Iako mi je nudila da vozim po tadašnjem autoputu „Bratstvo i jedinstvo“ ipak sam joj radije prepustio vožnju. Vozila je gotovo maksimalnom brzinom što meni nije baš bilo drago. Ne zbog straha da bi nam se nešto moglo desiti već što je tako vozila još nerazrađeni motor. Jadan moj „Spaha“!

Kad smo parkirali ispred naše zgrade odahnuo sam. Izišli smo iz auta, udaljio sam se da ga pogledam s prednje strane. Ugledah mrtvog vrapca u kutu spoja branika i okomitog roga na braniku. Malo me lecnulo, no to je bila do današnjeg dana jedina žrtva nekog od mojih automobila. Osim naravno mušica i kukaca na ‘šoferšajbi’.

Bio je 26. travanj 1974. godine. Nešto manje od godinu dana kasnije 19. travnja 1975. rodio se moj drugi sin. U nepunih godinu dana dva sretna događaja. Nikada mi se više nešto takvo nije ponovilo u tako kratkom vremenskom razdoblju.

nastavlja se…