Svak se češe gdje ga svrbi

Dvadeset šestog dana, mjeseca veljače, AD 2012. voditelj emisije ‘Nedjeljom u 2’ pružio nam je zadovoljstvo da upoznamo svjetonazor i misli ‘velikog’ Matije Babića, vlasnika i urednika portala ‘Index’, poznatog u masmedijima kao ‘bespoštednog borca’ za Pravdu i Istinu. Dovodeći ovu kontroverznu osobu pred male ekrane autor i voditelj emisije ‘Nu2’ pokazao je da mu uređivačka politika sve više skreće u žutilo. Ne toliko glede odabira učesnika, već napose pitanjima koja postavlja svojim gostima.

Tako je na primjer prilikom gostovanja prvog potpredsjednika i ministra gospodarstva R. Čačića pola emisije proteklo u diskusiji o njegovoj, Čačićevoj, bahatosti. Koja je bjelodana, o njoj već i vrapci na krovu cvrkuću, ali je manje-više nevažna ako dotični zna što treba raditi. A o tome što ima on i Vlada u kojoj sudjeluje namjeru napraviti, kako napraviti i odakle novac za stabiliziranje katastrofalne gospodarske situacije u Hrvatskoj više nije preostalo mnogo vremena.

Razgovor s Predsjednikom I. Josipovićem iscrpljivao se oko njegovog sudjelovanja u kreiranju ZAMP-a. Spomenuta je i ‘afera’ oko Posmrtne pripomoći (iako je to već odavno službeno skinuto s dnevnog reda) dok o tome, na primjer, kako ljudi gube posao nije bilo riječi. Jednako tako ni slovca o tome kako bi članovi stranke, trenutačno u oporbi, koji su vladali ovom zemljom gotovo dvadeset godina, u skladu s njegovom predizbornom parolom ‘PravDA’, trebali završe na sudu. Umjesto što uživaju u oporbenim klupama, primaju plaću i kritiziraju novu vladu učeći je što bi trebala a što ne raditi. Kao da sami nisu imali prilike svoje ideje provesti u djelo.

No da se vratimo na M. Babića. Nadrobio je on tu svega i svačega. Mene je, međutim, zaintrigirao dio razgovora u kojem se okomio na, kako ga je on nazvao, trijumvirat Ninoslava Pavića, vlasnika EPH, državnog odvjetnika Mladena Bajića i bivšeg Premijera I. Sanadera. Iznad kojih kao ‘bog otac’, po riječima M.Babića, stoji tajkun svih tajkuna (‘Oluja svih oluja’) Ivica Todorić.
Kad je emisija privedena kraju pomislio sam: koliko će vremena proći kad će se prozvani javiti s demantijima.

Trebao sam čekati do desetog ovog mjeseca kad sam u J.L. naletio na trostranični tekst glavnog urednika Davora Butkovića. Ne bih ja taj dugačak tekst ni čitao, obzirom da mi spomenuti D.B. ‘ne leži’, no zaintrigirao me naslov preko dvije stranice: „Kako je kultura trasha zavladala Hrvatskom“.

U naslovu se, naime, pojavljuje riječ ‘trash’, meni nepoznata. Pretpostavljajući da se radi o engleskoj riječi (danas je vrlo popularno kititi se ‘engleskim’ perjem kao što je nekada bilo njemačkim ili još dalje u prošlost latinskim) potražio sam je u rječniku kojeg sam svojevremeno kupio upravo zbog toga da mogu pratiti tekstove ‘hrvatskih’ škrabala. Našao sam kako spomenuta riječ znači: smeće, besmislica, bezvrijedan, loš pa sam odmah naslov preveo na hrvatski: „Kako je kultura smeća zavladala Hrvatskom“ što doduše ne izgleda ‘veleučeno’ kao originalni naslov ali je razumljivije. Pomislih: ovo bi ipak moglo, unatoč i usprkos što piše D.B., biti zanimljivo, pogotovo što sam ispod naslova pročitao sukus cijelog članka:

„Na hrvatskoj je javnoj sceni lako prepoznati nekoliko kategorija ovog stvarnog, opasnog trasha. Četiri lako vidljive takve kategorije jesu alternativni trash, institucionalni trash, mediokritetski trash i ‘benigni’ trash.“

Kako se s gore napisanom u potpunosti slažem s autorom odlučih pročitati članak u cijelosti. Pogotovo zbog toga što smatram kako se tiskovina kojoj je on glavni urednik svojim sadržajem ‘galopom’ približava upravo kategoriji ‘smeće’ (kao i kreditni rejting Hrvatske) te sam, naivno, vjerovao da će pasti i nešto samokritike.

Nije mi namjera da prenosim čitav članak, to bi zaista bilo prenaporno i za mene kao ‘tipkača’ i za eventualne uporne čitatelje. Navest ću samo neke naglaske pojedinih odlomaka.

U uvodnom dijelu teksta, koji zauzima jednu cijelu stranicu, ‘veleučeni D.B.’ navodi opće primjere ‘trasha’ kao što su: supergledana ‘Žikina dinastija’ i serija ‘Ljubav je na selu’, nastupi Zdravka Mamića, Nives Celzijus, itd, itd, tvrdeći pri tome da „dominacija kulture smeća (vidi, vidi nije trash, nap. moja) u hrvatskom društvu ne iskazuje se, dakle“, kroz spomenute emisije i spominjanje spomenutih osoba, „nego, naprotiv, kroz nenamjernu (sic!), ali sustavnu dominaciju kriterija koji čine trash (ode smeće, nap. moja) u onim, brojnim segmentima javne scene, koji bi trebali predstavljati dijametralnu suprotnost“ pobrojanom smeću.

U nastavku uvodnog dijela navodi još niz ‘trash’ događanja no nemam namjere čitatelje zamarati citiranjem teksta jer to i nije toliko bitno da bi se pokazalo zbog čega je cijela ova ‘studija’ napisana.

Autor se, naime, u tom dijelu obrušava na sve ono smeće, pardon trash-ove, o kojima njegov list, točnije list kojeg on uređuje, donosi ekskluzivne članke svaki, ponavljam svaki dan. Pa čak i u broju u kojem piše o trashu na naslovnici se koče (trash) naslovi:
„Sedam ginekologa otkriva istinu o hrvatskim klinikama za porode – Obavljaju ilegalne abortuse, prijete, lažiraju nalaze…“
„Novi svjedoci – 60 vlasnika zemlje priznalo: Frizirali smo cijene s s Vinkom Cetinski i tako varali Končara“
„Mamić; Ova vlast sije teror, ali meni ne može ništa’
„Jakov Fak: Veći sam Hrvat od onih koji me pljuju“
„Stanovnici – Jakuševac: Sve ćemo blokirati i Zagreb će biti Napulj“

Nakon ovog ‘briljantnog’ uvodnog dijela članka u kojima do same srži ‘razotkriva’ sve smeće u našoj kulturnoj sredini o kojem njegov J.L. ne bi nikada ni slovca napisao, krenuo je s analizom svojih kategorija trasha koje je pobrojao u podnaslovu.

Institucionalni trash obuhvaća prema mišljenju uvaženog stručnjaka za kulturu D.B. slučaj gospodina Mucala, lanjska dodjela Nagrade hrvatskog glumišta, program Hrvatske televizije gdje navodi niz emisija između inih i emisije ‘In Medias Res’ kao primjer vođenja političke emisije u stilu crvenih tepiha, smrtno ozbiljan talk show ‘Puls Hrvatske’ u kojem voditelj „dramatičnim glasom evangelističkog propovjednika sa Srednjeg Zapada, pokušava odgovoriti na najvažnija pitanja našeg društva.“ A da pri tome, po mojem mišljenju, najčešće nema blage veze s temom o kojoj se u emisiji govori itd, itd. Uglavnom: drvlje i kamenje po HTV. Zašto baš po njoj? Odgovor će te naći u osvrtu na alternativni trash.

Mediokritetski trash po autoru „neusporedivo je manje uočljiv od alternativnog (o kojem će biti riječ na kraju, nap. moja) i institucionalnog, ali nije beznačajan za hrvatski javni, osobito kulturni život.“ Po autoru, tipični primjeri te kategorije trasha su: „’Vijenac’, kulturni dvotjednik Matice Hrvatske koji „nema, niti pokušava promovirati nikakvu ideološku platformu. (…) ‘Vijenac’ uglavnom nema stav ni o čemu.“ Slijedi mediokritetski trash na hrvatskoj književnoj sceni gdje se može „steći dojam da naša literarna, osobito prozna pozornica, sva pršti od talenta. U stvari radi se o hrpi prosječnih autora, s više ili manje čitljivim, te mahom beznačajnih radova, koji sigurno neće preživjeti vrijeme.“

Od ovakve ocjene autor (koji zna sve o svemu od gastronomije, vina, politike, preko književnosti a ni sport mu nije stran) izuzima „tek Jergovića, Aralicu i Ferića (i možda još dvoje ili troje autora), dok je mit o bogatoj hrvatskoj književnoj sceni nastao, među ostalim, i zato što naša literarna kritika znatno zaostaje za našom filmskom kritikom.“

‘Benigni’ trash kao „najmanje štetan oblik dominirajuće kulture smeća u hrvatskoj javnosti“ u koji spada na primjer „RTL-ov kulinarski šou ‘Večera za pet’“ i RTL.ova verzija gastro serije „Hell’s Kitchen“.
I to bi bilo sve što analitičar D.B. svrstava u tu kategoriju. Možda ju je izmislio samo zato što i sam piše nekakve ‘kulinarsko-vinske’ članke u J.L. pa mu ove emisije prave konkurenciju.

Pročitavši cijelu ‘studiju o trashu/smeću’ na mah sam se upitao: „Zašto autor piše takav članak kad su mu i tiskovine kojima je on urednik sve više trash?“

Brzo mi je sinulo: ‘ne laje pas zbog sela nego zbog sebe!’ Uostalom to smeće, taj trash u svim hrvatskim masmedijima traje već godinama i kako to da je baš sada našao ‘veličanstveni D.B.’ pisati o tome?

Jednostavan odgovor. Cijela ta tirada, ta studija o trashu/smeću/laži/besmislenosti napisana je samo zato da se odgovori na optužbe jednako tako ‘veličanstvenog M.Babića.’ koji se, eto, drznuo spomenuti u negativnom kontekstu vlasnika EPH, ‘veličanstvenog Ninoslava Pavića’. Kako bi čitatelji mogli sami procijeniti jesam li u pravu ili ne citirat ću odlomak o trashu, po D.B. nazvanom,

‘Alternativni trash’.

U početnom dijelu ovog odlomka autor se osvrće na „prošlogodišnje zagrebačke demonstracije protiv svega“ koje „su se nakon vrlo kratkog vremena izrodile u bezopasni cirkus, koji je zadovoljavao socijalne frustracije i političke ambicije lokalnih lumpenproletera.“ Zašto, po mojem mišljenju uopće spominje ove demonstracije objašnjenje slijedi u daljnjem tekstu.

„Drugi karakteristični primjer alternativnog trasha, s iznimkom jednog njihovog kolumnista, jest portal Index.hr.
Index je svojedobno zauzimao važnu ulogu na hrvatskoj medijskoj sceni jer se pokušavao baviti istraživačkim novinarstvom, koje je onda pakirao u punkerski rječnik (Index, međutim,zaista,nikada nije bio ni blizu Feralu: ustvrditi bilo što takvo dokaz je teškog pomanjkanja kriterija,kao i temeljnih znanja o medijima).
Index se, nažalost, već dulje vrijeme ne bavi nikakvim pravim novinarstvom, nego personaliziranim antikampanjama, kroz koje pokušava vratiti bivši značaj.
Indexov se jezik, kao što je u punku gotovo neizbježno, beznadežno izlizao, pa ono što je prije pet godina moglo asocirati na bijes Sex Pistol-sa, danas zvuči kao olinjali Sham 69 (a ne postoji mnogo tužnijih slučajeva od šezdesetogodišjih punkera).
Index, dakle, glumi alternativnost, dosljedan politički angažman i visoku profesionalnu energiju, dok je, ustvari, riječ o jednom od nepismenijih medija u Hrvatskoj (u sve brojnijoj konkurenciji), bez ikakvih konzekventnih stavova, bez ozbiljne kompetentnosti da se bavi novinarstvom (na Indexu smo, tako, nedavno mogli pročitati kako su u Americi zabranjeni politički prosvjedi), ali s mnogo sklonosti pogrešnim političkim procjenama.
Index je, podsjetimo, prognozirao da će lanjski prosvjedi prerasti u masovni politički pokret s desecima tisuća sudionika.
In ultima linea,
(‘na kraju’ za one koji ne znaju latinskim ili im se ne da, kao što sam učinio ja, kopati po rječniku) što misliti o mediju koji se ozbiljno uzdao u politički utjecaj Ivice Pernara, Luke Hodaka ili Mate Kapovica, nego da je riječ o nerazrijeđenom primjeru trasha.

Posebni žanr alternativnog trasha predstavljaju internetski forumi. (Ovo autor ubacuje da se ‘vlasi ne dosjete’ zbog čega sve ovo piše, nap. moja) Ovdje koristim oznaku alternativni zato jer forumi, koliko god bili masovni, nisu i ne mogu biti kodificirano sredstvo komuniciranja.
Mržnja i frustracija glavne su značajke velikog broja hrvatskih internetskih foruma, barem onih koji se bave politikom i sportom.
Često se radi o nacionalnoj mržnji, katkad o mržnji prema seksualnim manjinama, vrlo često o mržnji protiv pripadnika odrečenih društvenih grupa, bili to političari, biznismeni, ili, primjerice, sveučilišni profesori.
Ljudi koji se javljaju na hrvatskim forumima
(ovako napisano upućuje da se radi o svim ljudima koji se javljaju na hrvatskim forumima, nap. moja) ponašaju se kao da svaki čas, na najmanji mogući podražaj koji im izaziva nezadovoljstvo, žele potegnuti kalašnjikov i pucati na sve oko sebe. Oni, naravno, reagiraju na izrazito agresivne, “nabrijane” sadržaje u medijima, pa stoga portali redovito dižu ton svojih priloga,(naravno tu se prvenstveno misli na Index.hr, nap.moja) želeći privući što više bijesnih i frustriranih korisnika, i tako u krug, pa u krug, pa u krug. Portali i njihovi forumaši ustvari zajedno proizvode magmu loših, destruktivnih i opasnih emocija (naravno J.L. ni u primisli ne bi takvo nešto radio J, nap. moja), koje, srećom, još ne utječu na raspoloženje većine stanovništva (zato ankete na portalima redovito pogrešno prognoziraju izborne ishode). Pa ipak, sadržaj koji se kreira na forumima, u prevelikoj mjeri spada u jako, jako otrovni i društveno opasni trash.“

Tome bih dodao već u odlomku o ‘Institucionalnom trash-u’ pobrojanu kritiku javne TV (uglavnom nje, kao da trasha tog tipa nema i u drugim institucijama) samo zato što je A. Stanković ugostio Matiju Babića.

Ima u ovom ‘mudrovanju’ ‘veličanstvenog D.B.’ ponešto čime bih se i mogao složio i o čemu sam ponekad pisao u svojim postovima i razgovarao s poznanicima uz ‘Tomislavac’. No obzirom da je svrha ove ‘pisanije’ ‘veleučenog D.B.’ sve samo ne ukazivanje na trash/smeće u hrvatskoj kulturnoj i političkoj sferi, tekst kao takav ne mogu prihvatiti kao analizu stvarnog stanja u tom segmentu hrvatskog ozračja.

Na kraju kratki zaključak.
‘Veleučeni D.B.’ (vjerojatno po nalogu vlasnika N.P.) iskoristio je list koji uređuje da bi jednim kamufliranim tekstom ‘opalio’ po javnoj TV i marginalnom M. Babiću pokazujući time da mu je (ili njegovom gazdi) itekako važno što se na javnoj TV i na portalu Index piše o tiskovini i o vlasniku EPH.

Ostali članovi trijumvirata i sam Ivica Todorić nisu ni repom mahnuli da bi otjerali muhu zunzaru M.Babića koji se u razgovoru svojim espadama iskreno nadao da će se prozvani javiti, tužiti ga, e, kako bi on na sudu dokazao njihovu kriminalnu povijest.

‘Uzalud ti trud sviraču’.

Basna o Tri praščića (nešto modernija varijanta)

Prolog

U zemlji na brdovitom Balkanu živjela tri praščića pomalo čudnih imena: Bonvivan, Putnik i Radiša.

Bonvivan živio u kolibi napravljenoj od šiblja i blata, sa slamnatim krovom. U njoj je imao samo krevet i ništa više. Nije mu ni trebalo više. On je naime sve svoje slobodno vrijeme provodio izvan kuće lutajući od gostione do kafića, od svadbi do nogometnih stadiona, trošeći svu svoju zaradu na zabavu i uživanje. Kući je dolazio uglavnom da se trijezni.

Ni Putnik se nije previše zadržavao u svojoj kući napravljenoj od grubo tesanih balvana, prekrivenoj šindrom. U kući je imao krevet, stol, dvije stolice i veliki ormar u kojem je čuvao fotografije, video vrpce i suvenire. Sve svoje slobodno vrijeme koristio je naime za odlaske na izlete, a dva puta godišnje na putovanja po zemljama širom planete.

Treći, Radiša, štednjom i kreditima sagradio je zidanu kućicu, prekrivenu crjepovima i namjestio je svime što pristojna kuća imati treba. U jednoj prostoriji napravio je malu priručnu radionicu, a u dvorištu šupu s poljodjelskim alatom i strojevima. Oko kuće zasadio je voćnjak, malo dalje uredio vrt na kojem je uzgajao mnoge vrste povrća (bio je vegetarijanac), a na jednom dijelu „grunta“ zasadio vinovu lozu za „zobanje“. Jer Radiša nikada nije popio ni kap alkohola i nikada iz svog mjesta odlazio nije.

Poreznik

Jednog dana u njihovo mjesto dođe Vuk – poreznik.
Kako je koliba Bonvivana bila prva na ulazu u mjesto, on najprije navrati k njemu. Imao je sreće. Vlasnik je bio u kući. Doduše malo mamuran, ali je bio tu. Pregledao Vuk što Bonvivan ima i zaključio da tu nema ništa na što bi se mogao „razrezati“ porez. Zakimao glavom, pozdravio Bonvivana i pošao dalje.

Slijedeća na putu bila je kućica Putnika. Opet ga je sreća poslužila jer se Putnik upravo vratio s dvodnevnog izleta i slagao suvenire i slike koje je donio. Putnik ga je lijepo primio, počastio uvoznim pićem donesenim s jednog od putovanja u strane zemlje i pokazao mu sve što ima. Vuk gleda i zaključi kako Putnik ima doduše dosta toga, no ništa što spada u kategoriju za „odrezivanje“ poreza. Pozdravi domaćina i ode dalje.

Put ga dovede pred Radišino imanje. „E tu bi se već moglo nešto naći“, pomisli Vuk i pokuca na vrata. Radiša ih otvori, uvede ga u kuću, posluži ga svježim voćem i sjedne za stol nasuprot Vuku. Vuk izvadi „tefter“ i priupita domaćina što sve ima. Radiša mu je sve pošteno i redom pobrojao i uskoro su dvije stranice Vukovog „teftera“ bile pune. Vuk uzme kalkulator i izračuna koliki porez na tu svoju imovinu mora platiti. Zabezeknuti Radiša malo je prosvjedovao, no Vuk reče „Zakon je takav“, napiše mu rješenje, pokupi svoje stvari i ode.

Godine idu i dođe kriza

Slijedećih nekoliko godina Vuk je dolazio početkom svake godine, točan kao švicarski sat, kod svakog od praščića, no uskoro je uvidio da se „imovinska kartica“ Bonvivana i Putnika ništa ne mijenja pa je njima prestao dolaziti. Redovito je obilazio samo imanje Radiše. Kako je on bio radišan i uvijek napravio nešto novo i bolje, Vuk bi svake godine pomalo povećavao „porezno opterećenje“. Radiša se više nije ni pokušavao buniti, samo je još jače prionuo na posao da namiri sebe i državu.

Trajalo je to tako niz godina. U međuvremenu zavladala gospodarska kriza i Vladar zemlje, Paun šarenig perja, odlučio je uvesti dodatni porez da bi svoju državu izvukao iz krize. Vuku je naredio da obvezatno posjeti sve njegove podanike. I Vuk ga posluša.

Vuk izvršava volju Vladara

Ovaj puta je navratio i kod Bonvivana. Imao je što vidjeti. Na prljavom krevetu leži vlasnik u fazi akutnog „delirijum tremensa“. Što mu je drugo preostalo nego pozvati hitnu pomoć koja je jadnička odvezla u bolnicu na liječenje o državnom trošku. Kuću nisu trebali ni zaključavati jer u njoj i onako nije bilo ničega vrijednog, čak ni najobičnije žlice.

Vuk navrati kod Putnika. Nađe ga gdje sjedi za stolom. Po stolu slike s putovanja, na TV se vrte filmovi krajeva gdje je bio, a Putnik krpom briše prašinu sa suvenira.
„Znate u mirovini sam i obnavljam uspomene. Mirovina mi nije velika ali se ne žalim. Možda ću napisati i knjigu o putovanjima“ reče Putnik. Vidje Vuk da ni tu kruha za njega nema pa ode dalje.

Čim je ušao u kuću Radiše, jedva ga pozdravivši, sjedne za stol i „razreže“ mu novi, trostruko veći porez. Radiša problijedi i zavapi: „Pa zašto gospon Vuk? I ovako sam jedva sastavljao kraj s krajem.“
„A što ja mogu? Ona dvojica nemaju ništa pa im nemam što oporezovati. Kako Vladaru treba novac moram razrezati tebi i za njih“, reče Vuk, napiše rješenje, stavi ga na stol i ne osvrnuvši se na Radišu izađe iz kuće.

Radiša donosi odluku

Radiša sjedi, u rješenje gledi, i sam sebi besjedi:
„Koja li sam ja budala. Godinama sam radio, štedio, odricao se svakog užitka da bi nešto napravio za sebe i pošteno plaćao porez državi. Da sam lumpovao i provodio se kao Bonvivan sad bih imao smještaj i njegu o državnom trošku. Da sam putovao kao Putnik sad bi obnavljao uspomene, uživao u kakvoj takvoj mirovini i razmišljao o pisanju knjige. Ne, ja budala radio i stvarao, a sad da bih mogao platiti toliki porez ne mogu ni u mirovinu otići.“

Sjedi tako Radiša i odjednom mu se ozari lice. Digne se, ode u šupu, uzme motornu pilu i stade rušiti voćke i sjeći vinovu lozu. Uskoro su voćke i trsovi ležali na zemlji. Odbaci pilu, upali motokultivator i zaore svo povrće koje je imao u vrtu. Zatim ode u kuću, zatvori prozore, otvori sva unutrašnja vrata, nasred sobe stavi stolicu, na nju upaljenu svijeću, pusti plin iz plinske boce, izađe iz kuće zatvorivši ulazna vrata i udaljivši se od nje sjedne na oborenu krušku, čekajući što će se desiti.

Radiša našao rješenje za svoju muku

Nije dugo čekao. Jaka eksplozija raznijela je kuću i bukne požar. Uskoro su stigla dva slona-vatrogasci i pogasili ga. Ipak kuća je izgorjela do temelja. Ne prođe dugo evo ti dva buldoga u policijskim uniformama, nataknu Radiši lisičine na ruke i odvedoše ga pred Majmuna-sudiju koji je, s togom preko ramena i perikom na glavi, sjedio na tronu Pravde. Sudija mu dosudi doživotni zatvor zbog „uništavanja imovine“ bez obzira što je imovina bila Radišina. No Radiša se ne ljuti. Dapače, na licu mu zamjetan izraz olakšanja. Sudac se čudi, a Radiša reče:
„Hvala poštovani sudijo za odrezanu kaznu. Tom kaznom ste mi do kraja života osigurali siguran život, a da ja ni malim prstom ne trebam maknuti, a kamo li raditi!“

Epilog

No prevari se naš Radiša. Nije dugo uživao u neradu i državnoj skrbi. Uskoro su u državi svi Bonvivani završili u bolnicama, Putnici u mirovini, a Radiše u zatvorima. Vladar je nastavio uzimati kredite u bližoj i daljoj okolici. Ali jednog dana: dođe rok, eto vraga skok na skok. Jedna moćna zemlja s dalekog istoka otkupi sve dugove zemlje kojom je vladao i stavi zemlju pod svoj patronat.

Svi Bonvivani budu najureni iz bolnica nisu li sami željeli ili mogli plaćati liječenje. Putnicima su prepolovljene mirovine, a Radiše su dobile ponovo priliku raditi. Za sebe, ali naravno i za novog Vladara – Azijskog Zmaja kosih očiju.

A Paun? Završio je on u butiku. Otkrilo se da jako voli glumiti manekena.
I u povjerenju: radi to vrlo dobro!

P.S.
Ovu sam priču objavio točno prije godinu dana. U odnosu na prvu varijantu u ovoj varijanti umjesto Vladarice, Kokoši, pepita perja pojavljuje se Paun, šarenog perja.