Sadašnjost u prošlosti – Svijet obmana

Uvod
Stalni sam član gradske knjižnice.
Odmah nakon što se uđe u prostorije, s desne postavljene su dvije konzole računala preko kojeg je moguć moderan pogled u svijet uz neznatni trošak. Uz njih je stol sa poredanim tzv knjigama za ‘otpis’ koje omogućuju pogled ‘na starinski način’ na isti taj svijet. Knjige su to koje gotovo više nitko ne posuđuje, često knjige autora koji su posljednjih dvadesetak godina na ‘crnoj’ listi, a koje nisu doživjele sudbinu knjiga iz filma ‘Fahrenheit 451’ zahvaljujući činjenici da ovdje na ‘sjeveru’ ljudi ipak ne smatraju knjige krivima za ono što su eventualno krivo mislili a nekmoli radili njihovi autori.

Često zastanem kraj njih i razgledam što se nudi od ‘otpisanih’. Bude tu svačega. I ni jedna ne soji više od 10 kuna.
Do sada sam našao tri knjige koje su me zaintrigirale i koje sam kupio. „Deskriptivna geometrija“ Dr. Vilka Ničea iz 1982. godine u kojoj se na vrlo sustavan način tumače principi deskriptivne geometrije. Nije da mi treba. Kupio sam je iz sentimentalnog razloga. Knjigu sam, naime, imao kao student elektrotehničkog fakulteta (jedno od ranijih izdanja od ovog), nekome sam je nakon položenog ispita (s odličnim!) posudio i nikad mi nije bila vraćena. I eto, naletio sam na deveto izdanje te knjige sada kad mi sigurno više neće trebati. No neka je, knjiga je uvijek dobar prijatelj.

Druga je, u mnogim mojim postovima, već spominjana zbirka hrvatskih povijesnih dokumenta pod nazivom „Hrvatske pravice“ autora Petra Požara.

A treća, koju sam nedavno kupio za pet kuna (400 stranica) je zbirka kolumni (omraženog) Stipe Šuvara pod nazivom „Svijet obmana“. Kolumne obuhvaćaju vremenski period od 1958. do 1984. godine dok je knjiga izdana 1986. Prelistavajući ovlaš stranice i letimično čitajući pojedine dijelove tekstova učinilo mi se zgodnim usporediti pisanje tog kontroverznog političara s današnjom situacijom i sagledati koliko se ondašnje vrijeme i ondašnji pogled jednog ‘rasnog’ političara razlikuje (ili pak je slično) pogledima jednakih takvih ‘starih prekaljenih političara ili pak dolazećih ‘mladih lavova’.

Pročitavši prvu od kolumni naslova „Svijet obmane“ iz 1961. godine (po kojoj je dobila naziv i knjiga) iznenadio sam se koliko se malo toga promijenilo u ovih posljednjih pola stoljeća u društvenim odnosima. Čitanjem slijedećih tekstova došao sam do zaključka kako bi možebitno bilo oportuno da na ovom sajtu prezentiram dijelove pojedinih tema kako bi i mlađi (a i oni za koje je Šuvar jedan od izroda hrvatskog naroda) vidjeli da nije ‘vrag (Šuvar) tako crna kako se riše’ i da su neki njegovi pogledi i stavovi, pogotovo ako se očiste od dogmatskog pogleda na socijalizam, i dan danas vrlo aktualni.

Ako će te imati snage i volje pročitati cijeli tekst, vjerojatno ćete se, kao i ja, uvjeriti da se u ovih pola stoljeća gotovo ništa promijenilo nije osim što smo mi, Hrvati, iz tzv socijalizma banuli u tzv liberalni kapitalizam. I sad se čudimo ‘kao pile glisti’ što nas je to spopalo! Naglasci su moji.

* * *

Svijet obmana
Današnji čovjek čita detektivske romane, dok je nepismeni čovjek daleke prošlosti slušao bajke. U antičkom je svijetu slobodna Ijudska gomila bila najzadovoljnija kada je osim kruha dobila i igre, doživljavajući najsvečaniji trenutak u gladijatorskoj smrti. Danas neizmjerne gomile hrle na stadione i hipodrome. (…). Davni je čovjek svim predmetima oko sebe pripisivao dušu, svijet je bio golema tajnovita scena na kojoj je trebalo odgonetati namjere neba, ptica, drveća, zvijeri, zemlje, svega. Suvremeni je čovjek okolni svijet umrtvio, oduzeo mu sve čari i iznenađenja. On ima znanje. (…) Senzacija je samo u onome što on čini, što može, što hoće, što ne čini i ne može. Sanjari o onome što je dostupno bližnjemu, a ne i njemu, poistovjećuje se s onima koji se nađu u situacijama što izazivaju sveopću pažnju.

Brodolomi, vratolomi, brakolomi, dovitljivosti, smiješnosti, lopovluci, mangupluci, golotinje, svetinje, rekordi, akordi, samoubistva, oceubistva, dedomorstva, sexappeal, gin, perverzije, diverzije, narkomani, megalomani, atlete, marionete, trikovi, skokovi, padovi, zvjezdice, bombice, bogataši, nogometaši, špijunaže, blamaže, rakete, sateliti – evo neznatnog dijela registra pojmova za koje danas postoje uobičajeni interes i koji su predmeti senzacija. (…). Život bez novosti koje dopiru iz cijeloga ljudskog svijeta bio bi mu nepodnošljiv. On smatra da se u njegovom osobnom životu ništa ne događa, da se nema što iznimno dogoditi i stoga mu je potrebna svakodnevna hrana senzacija. (…) Živi se u neprestanom poistovjećivanju s drugima, npr. s filmskim junacima, sportskim akterima i metodičnim naučenjacima. Živi se prisvajajući sve ono što je nedostižno. Cijeli je ljudski svijet pozornica na kojoj pojedinac vreba zbivanja koja će zaokupiti njegova osjetila.

Suvremena je ličnost, dakle, u stanju intenzivne komunikativnosti. To je stanje postigla zahvaljujući dvama činiocima: slobodnom vremenu i sredstvima komunikativnosti. (…)

Slobodno vrijeme.

Život čovjeka protječe u radnom vremenu i slobodnom vremenu. (…) Dok je rad fizička nužda, čovjek nije kreativan, nego prisilno producira predmete od kojih živi. Čovjek je od početka, dakle, tokom cijele povijesti, imao svoje slobodno vrijeme. Ali dok je ono bilo skoro neograničeno za pojedince koji su pripadali vladajućim vlasničkim klasama, oni koji su pripadali radnim klasama (onima koji rade, nap. s.c.) imali su ga tek toliko da ga ispune snom. Slobodno vrijeme svih, to je tekovina u industrijaliziranom i univerzalnom društvu. No većina ljudi i u današnjem se svijetu bavi poljoprivredom pa ne provodi svakodnevnu kontinuiranu dokolicu – plod gradskih aglomeracija, gdje su ljudi odvojeni i od sredstava kojima proizvode i od proizvoda koje proizvode, bivajući tek posluga lanca postrojenja koji se proteže od lokalnih do univerzalnih granica.

(…) Povijest slobodnog vremena ujedno je i povijest oslobađanja čovjeka od robovanja nuždi rada pa prema tome i antagonističkim međuljudskim odnosima. (…) Čitavo stoljeće sva je stvarnost industrijskog radništva bila neprekidni radni dan. U znaku zahtjeva za skraćenjem radnog vremena mase su se revolucionirale (pobunile, nap. s.c.) još pred jedno stoljeće, da bi danas osmosatni radni dan (danas ponegdje i manje ali s tendencijom da se ponovo vrati na osam sati pa i više, nap. s.c.) bio izvojevan posvuda. Slobodno se vrijeme tako naglo uvećalo. (…) Čovjek sve manje treba trošiti mehaničku energiju svoga tijela na proizvodnju svojih materijalnih potreba. Strojevi se sve češće pokreću neznatnim impulsima, iza kojih stoji samo lagani ljudski pokret. (…) Čovjek ništa ne izrađuje u svojoj kući. Prehrana, odgoj i stanovanje podruštvljavaju se. Ili, spomenimo i ubrzanje saobraćaja.

Dok je u radnom vremenu čovjek obavezan da radi, u slobodnom se vremenu treba odlučiti čime će se baviti, izabire mogućnosti svoga ljudskog izražavanja. Ako se ne izbori za vlastiti kreativan život, bit će podložan onome što je tipizirani proizvod društva za zadovoljavanje ljudskih nematerijalnih potreba. Slobodno vrijeme ličnost ispunjava prepuštena sebi i tražeći sebe.

Sredstva komunikativnosti

Ljudsko je društvo postalo univerzalno. Ličnost se ne izražava samo u ograničenim zajednicama, ona je povezana s čitavim čovječanstvom. Posljedice su zajedničke. Zahvaljujući sredstvima komunikativnosti svijet je svima postao pregledan. Život se zgusnuo, ubrzao – misao i osjećaji su se tome prilagodili.

Čovjek može biti nezainteresiran za susjede, pa i za svoju porodicu, ali ne može za opća zbivanja, jer je njima podređen, ona ga određuju, a i prijete mu. Sredstva komunikativnosti čine svijet u cjelini dohvatnim. Ali to je privid, nestvarnost. Jedinka svemu prisustvuje, ali je to nestvarno prisustvovanje i doživljavanje. Međutim, u prividu se odvija sve veći dio našeg života. Bliske su se stvari udaljile, a daleke približile. Pojedinac se kreće ulicom i nikoga ne poznaje, ali o svakome ponešto zna, jer previše zna o svima. Do trava i šuma može se doći samo automobilom ili nekim drugim saobraćajnim sredstvom. (…)

Veze pojedinca sa svijetom neizmjerno su se umnožile, a on je sve neznatniji. Pritiješnjen anonimnošću i sivilom vlastite svakidašnjice, čovjek poseže za blagim pilulama senzacija. A one su jeftine, neiscrpne i uvijek na dohvat. Čitajući novine, gledajući film ili upirući pogled u televizor (danas i u ekran računala, nap.s.c.), slušajući radio ili magnetofon, listajući revije svakog dana pojedinac je obaviješten i ujedno uvučen u daleka zbivanja, približen inače nedostižnim ambijentima i akterima.

Sredstva komunikativnosti zarobila su tako suvremenog čovjeka, opsjedaju ga sadržajima koje donose. Lišen mogućnosti da ih koristi, čovjek će biti nesretan,osjećat će se siromašnim i prognanim u pustinju gdje se ništa ne događa i gdje se samo tavori.
(…)
U prošlim društvima o iznimnim zbivanjima u životu pojedinaca i zajednica vijest se prenosila vrlo ograničenim sredstvima, najprije ljudskim glasom i pokretom, a zatim i vatrom, bubnjevima, zvonima, trubama, rogovima, psima, golubovima. Vijest je nicala i širila se na ograničenom prostoru. Danas se vijest prenosi nevidljivim putovima i nepreglednim prostranstvima, dopirući do svih. Dovoljno je samo da dopre na jedan novinski stupac (danas na TV ili Internet, nap. s.c.) i da budi znatiželju pa da se strahovitom brzinom rasprostre. Tako ubrzo saznamo i za neku neobičnu krađu u Sidneyu, naročito originalan gangsterski podvig u Chicagu, kiruršku intervenciju jednog liječnika nad samim sobom što se zbila na Sjevernom polu, ekstravagantno odijevanje neke filmske glumice u Cannesu, avionsku nesreću u Novoj Gvineji, ili za novu bombastičnu izjavu Salvadora Dalija, ma gdje on bio.

Sredstva komunikativnosti: knjiga, novina, film, radio, televizor (Internet, nap.s.c.) i druga temeljito su reformirala ljudski život. Pomoću njih suvremeni čovjek nalazi svoje orijentacije u društvu, bez njih se ne bi razlikovao od čovjeka prošlosti.

Svijet golem i sićušan

Slobodno vrijeme nameće čovjeku zadatak da ga ispuni. I on to čini u granicama svojih individualnih mogućnosti. A te su granice određene socijalnim zaprekama i povlasticama, još uvijek zasnovanim na jagmi za materijalnim dobrima. Osobna se sreća mjeri količinom stvari kojima se pojedinac okružuje i koje su tu da bi mu život učinile »lagodnim« i »zadovoljnim«. Čovjek se osjeća vrednijim i svi ga drugi smatraju takvim, što je više »situiran« predmetima standarda. (…) Treba obratiti pažnju na te »najvrednije« stvari koje i vlasnika čine »vrednijim«: uz automobil čovjek je fizički pokretljiviji u doba kad je cijeli njegov svijet brži, kućanski aparati »oslobađaju« novo slobodno vrijeme, a spomenuta sredstva komunikativnosti osiguravaju obaviještenost, dakle, i pripadnost svijetu koji je postao istovremeno golem i sićušan.

Čovjek je stekao slobodno vrijeme, ali ne i osobnu slobodu, jer – njegov je svijet na vrhuncu svojih konflikata, rastrzan jagmom za individualne, grupne, klasne, nacionalne uvjete fizičkog opstanka. Sva je dosadašnja povijest zapravo stigla na vrhunac, budući da suprotnosti kojih se nije mogla osloboditi prijete samouništenjem nje same, totalnog čovjeka.

Ličnost u sebi sintetizira taj golem i sićušan svijet – tražeći točke oslonca i elemente bivstvovanja. Pri tom postaje jednostavna. Pojednostavljuje se. Bogatstvo ličnosti je u sposobnosti osmišljavanja na različit način od drugih. Približenost univerzalnog društva izaziva, naprotiv, univerzalnu uniformiranost ličnosti. Tu je izvor senzacionalnog. Senzacija ne bi bilo da ne postoji tipizirana kolektivna žeđ za njima.

Upozorava se često na tzv. ubrzanost ritma života u suvremenosti. Što je posrijedi? Čovjek današnjice radi manje nego čovjek prošlosti. (…) Slobodnog je vremena više. Pa ipak život protječe u napetostima, grozničavo. Očigledno, ubrzanje se dogodilo samo na planu zadovoljavanja čovjekovih nematerijalnih potreba unutar slobodnog vremena. Čovjek se tu napreže da što više doživi. A u stvari tako malo doživljava. Zaprepašćujuća je činjenica da se njegov jučerašnji dan ne razlikuje od današnjeg, a sutrašnji će biti isti.

Tipizacija potreba, želja, ideala, navika i shvaćanja jedna je od bitnih odlika našeg doba. Sve što sazna, čuje, vidi, čovjek je vidio i jučer i prekjučer. Ali on sebi sugerira da se suočava s nedoživljenim. Stoga gledalac hiljada filmova ne gubi radoznalost, premda svi filmovi dotiču tek nekoliko ljudskih problema i na isti ih način, sračunato i namješteno, razrješavaju. (…)

Sredstvima komunikativnosti možemo zahvaliti što se proizvode i masovne psihoze golemih razmjera. Stoga se neka nova igra za odrasle u desetak dana proširila po cijelom svijetu, milijuni djevojaka šišaju kosu po uzoru na junakinju u netom snimljenom holivudskom filmu, neko sredstvo protiv ćelavosti dopre u svaku zemlju, melodija iz San Rema za dva se dana pjevuši na svim kontinentima. Postoji težnja uzdizanja na »svjetski nivo«, težnja da se ide ukorak, da se bude moderan, obaviješten i naviknut na sve novo. Svaki dan mora biti obilježen nekim događajem i posvuda mase luduju da upoznaju taj događaj dana. Sutra će opet ludovati za novim događajem, ravnodušne prema onom jučerašnjem, koji je zaboravljen, a ako ga se i prisjete, izgledat će im dozlaboga banalan.

Zaboravljanje prošlosti danas je također opća činjenica. Ličnost sve prošlo potiskuje da bi se mogla uživjeti u trenutno. Zaboravne su i zajednice, cijela društva. Ako se tome doda ravnodušnost prema budućnosti – dobili smo elemente na podlozi kojih se neprestano ponavljaju tvrdnje o silovitom ritmu života, o njegovoj grozničavosti. (…)

Fabriciranje senzacija

Ljudske stvari još vladaju ljudima. Materijalna bijeda pritiska cijele zajednice, a više od polovice čovječanstva je neishranjeno. (…) S obzirom na dobra koja za sebe proizvode, ljudi su u najrazličitijim položajima, na osnovu kojih postoje mnoge skale nejednakosti i diskriminacija. (…) Podjela rada odražava i podjelu ljudi prema cijenjenim i prezrenim profesijama, lagodnom ili mučnom radu, dobroj ili slaboj zaradi, mogućnosti da se živi u obilju materijalnih dobara i prisiljenosti da se bude u siromaštvu. Stoga je i dalje aktualna svestrana borba da se izmijene životne situacije, da se »bolje« živi.

Suvremeni je svijet ratište mnoštva ideologija kao izraza parcijalnih interesa. Postoje duboki poticaji za vladavinom dušama. Ličnost može sagledati svijet tek preko sadržaja koji su filtrirani utjecajem vladajućih ideologija i vladajućih društvenih snaga. Cilj je praviti novac hraneći mnoštvo probranim sastojcima »duhovnih« produkata, ili je cilj, hraneći mnoštvo planiranim sadržajima za „ubijanje“ slobodnog vremena, uniformirati sva stremljenja, kanalizirati ih prema dogmama.

Fabriciranju duhovnog života ličnost se ne može oduprijeti. Sve što može jest da se pokuša snaći i eventualno izgraditi vlastite kriterije. Industrijalizirana zabava i komercijalizirani žurnalizam apostrofirani su kao najveća zla našeg vremena. Oni ne poznaju granice. Najveći su odgojitelji i najefikasniji faktori utjecaja. A ipak su to stvari ljudskog svijeta. Dirigiraju i pomoću njih se dirigira. Jer, ljudi npr. misle tako kako pišu novine koje redovno čitaju.

Preko sredstava komunikativnosti nude se senzacije, vode kampanje, grade i ruše idoli, stvaraju stanja kolektivnog transa. Milijuni se povode za modnim hirovima, obožavaju ili mrze na isti način, vjeruju bez sumnje i prihvaćaju bez traženja razloga. Fabriciraju se laži i predrasude, idoli i hobiji, običaji i moral, osjećaji i uvjerenja. Postoji odnos nevidljivog producenta i nebrojenih konzumenata. A taj odnos počiva na najprofanijim motivima zgrtanja novca i vladanja uvjerenjima. Sve što se u ovom svijetu događa u znaku je otpora, onih malobrojnih koji novac nezasitno zgrću, svim namjerama da se takvo zgrtanje onemogući. Da bi osigurali zgrtanje, oni proizvode i nameću ljudskim mnoštvima takvu sliku svijeta u kojoj je njihov posao najuzvišeniji i neophodan u vječnosti. (…)

Još nekoliko razloga

Suvremena je ličnost izgubila neka uporišta, na kojima se još nedavno mogao graditi emocionalni i racionalni interes. Tako su npr. znanosti postale nedostupnije. One sve više određuju i podvrgavaju sebi čovjekov život i sve što je dostupno, ali su postale suviše nerazumljive, začahurene, tajnovite. Upravljaju Ijudskim svijetom iz pozadine. Razmnožile su se. Svaka se nauka svela na vrlo uzak krug pitanja i odgovora. Svakodnevne su brojne naučne senzacije koje obični ljudi sa znatiželjom prihvaćaju. Međutim, jedino su po rezultatu sigurni da je naučni pothvat i stvarni pothvat. Ono što znanosti sadrže poznaju i razumiju u stvari samo njihovi tvorci. Naročito su egzaktne znanosti postale enigme za sve osim za one koji ih unapređuju. (…) Dakle, suvremeni se čovjek osjeća nemoćan pred znanostima, i osjeća ih samo kao tajanstvene sile koje sve više određuju njegove uvjete.

Splasnuli su i religiozni zanosi. Religija se uglavnom sastojala u personificiranju prirodnih sila o kojima zavisi zemljoradnja. Već zbog toga ona se gubi u gradskim aglomeracijama. Današnji čovjek ipak posjeduje fond elementarnih znanja koja religiju razotkrivaju. Budući da ne voli naivnost, on se pretežno osjeća superiornijim i prema religioznoj naivnosti. No, time nismo rekli da i religija ne može biti predmet potrebe senzacionalnog doživljavanja. A uz to je i dalje snažno propagiraju društvene snage, čije je ona sredstvo opsjene, sredstvo konzerviranja privatnog vlasništva i ropske pokornosti onih kojima se oduzima višak rada.

Umjetnosti se također izoliraju. Izrode se čim su sračunate na trgovinu. Neke su u sukobu s nestrpljivošću suvremenog čovjeka. On na njih ne želi utrošiti svoje vrijeme. Umjetnosti stvaraju i doživljuju tek male elite. A mnoštva su zaokupljena onim što je trenutno i što se ne mora čuvati u nutrini.

Čovjek je izgubio neke mogućnosti da bude neposredan s nekim pojavama koje vječno izazivaju doživljavanja. Npr.: domaće životinje, prirodni pejzaži, cvijeće, groblja, noć, mjesečina. Gradovi su ih udaljili ili uklonili. Stoga je i to razlog potražnje senzacija u svakidašnjem životu: smanjile su se čovjekove mogućnosti da bude intiman s pojavama koje su donedavno bile predmeti doživljavanja.

Nestvarni horizonti

Golema je težnja suvremene ličnosti da se upoznaje s općim tokovima društva, da smjesti sebe u cjelinu zbivanja, da se osjeća prisutnom u zajedničkom usudu. I onda kada tobože zauzima stav ravnodušnosti, ličnost je izazvana. Ne može a da ne suosjeća i ne podražava, da se ne poistovjećuje. Odatle traženje senzacija jest samo traženje oslonca i ujedno napor osmišljavanja. Rekli smo već da se ličnost tu zadovoljava onim što joj je ponuđeno, a to se nudi svima. Ponuda je masovna, pa je i potražnja istovrsna. Traži se ono što se nudi. I traži se svaki dan ono što se svaki dan nudi.

(…) Želja da se iziđe iz anonimnosti postoji i onda kada čovjek ne sanja da će biti ono što netko drugi jest. Težnja da se bude uočljiv rađa utapanjem u masovno epigonstvo, u do kraja niveliranu pustoš, u trajanje bez zrnca raznolikosti. Dakle, nema izlaska u nove draži, nema bijega, jer se uvijek ostaje na istom. No, svatko osjeća da najviše što može imati jest osjećaj prisutnosti u  zajedničkom Ijudskom življenju. Horizonti su nestvarni i za one koji su slavni, moćni, poznati, originalni i za one koji im se dive, podražavaju ih, dosađuju im i snivaju da će biti kao oni.
(…)

Senzacije se sastoje samo u onome što nije opće. Zanima nas rijetka osobina, rijetki način smrti, rijetki nadgrobni natpis, itd. Zanima nas sve što je egzotično, daleko i nedostupno. A zanosi nas ono što je »idealno«, to jest u skladu s našom projekcijom najljepšeg vlastitog života.

Sve su senzacije vezane za svega nekoliko stotina ili hiljadu ličnosti, za samo ograničeni broj ambijenata. U prostor za senzacije ne spadaju milijarde ljudi, budući da se mogu osvijetliti  samo pojedinačne sudbine. Opća pažnja na pojave bijede, nepravde, nasilja, kolektivnog licemjerja usmjeri se samo onda, kada one izazovu potres, prema kojem se ne može ostati ravnodušan. Svijet tako saznaje za svaku riječ neke glumice, ali ne i za ponore kolektivnih ljudskih tragedija.(…)

Potreba za senzacionalnim kod suvremene ličnosti ima, dakle, svoje najdublje razloge u skučenosti svakodnevnih uvjeta. Dok je rad pritiješnjenost i dok se slobodno vrijeme ne pretvori u stvaralačko izražavanje, ličnosti će tražiti svoju prisnost sa totalnim ljudskim svijetom u horizontima fabriciranih senzacija. Nije posrijedi nikakva »kriza« (svuda se konstruira »kriza«), nego nemogućnost drukčijeg zajedničkog i pojedinačnog življenja, dok ljudi svoj svijet ne preobraze u svijet bez trajnih protivurječnosti, svijet bez vladavine njihovih, ljudskih stvari nad njima.

(Kolumna iz 1961.)

Pabirci iz tiskovina

Udruge

Prema podacima iz tiskovnih medija u Hrvatskoj je broj Udruga od 2006. godine s 29.572 u 2011. godini porastao na 44.915. Prema istim izvorima za njih je u pet godina država izdvojila 7,4 milijardi kuna. Per definicione Udruge su neprofitne organizacije (kao na primjer HNK ‘Dinamo’!) i kao takve su oslobođene plaćanja PDV-a i ne smatraju se poslovnim subjektima. Premda mogu osnovati d.o.o. i imati stalno zaposlene djelatnike. Tu se onda otvara mogućnost rada u sivoj zoni.

Udruga ima doista svakakvih. Za osnivanje udruga mogla bi se parafrazirati narodna poslovica: ‘kad se tri bratska srca slože i Udruga se osnovat može’! Naime za osnivanje potrebno je najmanje troje ljudi. Zato i nije čudno da u registru udruga ima i ovakvih: ‘Park božanske energije’, ‘Vila mira-Centar ja jesam prisutnost’, ‘Akademsko udruženje za proučavanje principa’, ‘Doručak za žene’ itd sve do broja 44.915.

Čitajući to razmišljam da nađem još dvoje/dvojicu istomišljenika pa da osnujemo Udrugu ‘Institut za proučavanje utjecaja mjesečevih mijena na razvoj karfiola/cvjetače u sedmom mjesecu trudnoće’. Poznavajući našu dičnu birokraciju mislim da ne bi bilo problema, samo ako uredno ispunimo formular i platim odgovarajuće takse.

Izvoznici

U J.L. s nadnevkom 20.02.2012. godine iznose se podaci o najuspješnijim i onim manje uspješnim izvoznicima u Hrvatskoj. Prezentirana je tabela u kojoj su prikazani podaci o broju stanovnika pojedine regije i vrijednosti njihovog izvoza u 2011. godini. Ima tu još nekih podataka, no onaj koji se meni čini najrelevantniji, vrijednost izvoza po glavi stanovnika pojedine regije, nije dan pa sam, upotrijebivši najnovije dostignuće tehnike, ručni kalkulator, dobio ovakve podatke glede onog što mene zanima.

 

Na prvom mjestu je Istarska županija s 4280 € po glavi stanovnika. Vjerojatno vam je poznato da je to regija koja svako malo prijeti referendumom za veću samostalnost, za sada u okviru Hrvatske, no tko zna što se njima krije u glavi.

Slijedi Varaždinska s 3710 €. Ona je doduše u javnosti više poznata po Baroknim večerima, Špancir-festu, Sjajnom balu i inim ‘izrazito’ izvoznički orijentiranim ‘špelancijama’, tako da će vjerojatno za mnoge čitatelje njihovo drugo mjesto biti iznenađenje.

Grad Zagreb (očekivalo bi se da je on na prvom mjestu) je s 3690 €, na trećem mjestu. Možda bi osvojio mjesto više kad bi počeo ‘izvoziti’ političare na čelu s Milanom Bandićem kojih se u glavnom nam gradu namnožilo kao gljiva (otrovnih) poslije kiše.

Evo još jednog iznenađenja. Naime na četvrtom mjestu ustoličila se Međimurska županija s 3150 € po glavi stanovnika. Koja je inače najpoznatija po najstarijoj pjevačici etno glazbe teti Lizi i po prosječnoj plaći koja spada u donji razred. Ima tu još nekih pokazatelja o ‘izvoznim’ rezultatima kao što su asfaltirane gotovo sve ceste u regiji, razgranata plinska, kanalizacijska i vodovodna mreža, elektrificiranost i najmanjeg naselja i to sve vlastitim novcem. No ta su područja zbog kojih bi, da o tome zna, jedan od zastupnika u cijenjenom nam Saboru rekao: „Baš su stupido! Mogli su čekati i dobiti EU fondove!“

Prosjek Hrvatske iznosi pak 2050 €, dok su županije s najmanjim izvozom po glavi stanovnika ličko-senjska s 190 €, dubrovačko-neretvanska s 240 €, brodsko-posavska s 720 € i vukovarsko-srijemska 770 €.

U četiri najuspješnije regije živi 1.291.775 stanovnika koji su po glavi ostvarili  izvoz u iznosu 3740 €, a u četiri najslabije regije gdje živi 512.481 stanovnik izvoz je 273 €.

Na kraju ‘prstohvat’ cinizma: što mislite koja od ovih dviju grupa od po četiri regije dobiva veće poticaje od države (poreznih obveznika) i ne bi li dvjema potonjim regijama porastao izvoz kad bi, na primjer, mlijeko, umjesto u kanalizaciju, ‘plasirale’ u EU-u s kojom se vole uspoređivati.

Napad ‘ateista’ na sakralne objekte

‘Oni su brzi, drski i žestoki i ne prežu ni pred kime kako bi se domogli svog plijena – bakra’, počinje tekst u članku u kojem se poštenim i bogobojaznim stanovnicima Hrvatske, kojih ima 90% od ukupnog pučanstva, priopćava o napadu nepoštenih i bezbožnih ‘ateista’ na sve destinacije gdje se na ovom zubatom suncu svjetluca bakar.

Dalje se navodi kako se na meti tih bezbožnika u posljednja tri mjeseca našlo 50 metara bakrenih žljebova sa zagrebačke katedrale, kurija na Kaptolu i Novoj vesi te kapelice Svetog Dizma. Pri tome su još i oštećene fasada dotičnih objekata, a ukupna šteta se procjenjuje na tridesetak tisuća kuna. Obzirom na ono što su ‘drpile’ ‘komunjare’ u bivšoj Vladi to i nije neki iznos, onako za kavicu, ali je ipak događaj koji zavređuje pozornost tiska. Jer ta pojava neminovno dovodi do zaključka o buđenju ‘ateističke i bezbožne ale’ koja se vraća iz ropotarnice povijesti i ovom bogobojaznom većinskom dijelu hrvatskog puka stvara nepotrebne troškove u ionako opustošenoj zemlji. Koje su u svom skoro dvadeset-ljetnom periodu učinili ‘komunjare’ i ‘ateisti’ zakamuflirani u bogobojaznu stranku HDZ-e.

No to nije sveukupna djelatnost nepoštenih ateista. Prema policijskim statistikama u Hrvatskoj se tijekom 2010. godine ukralo bakra u vrijednosti od čak devet milijuna kuna što predstavlja porast od cca 500% u odnosu na 2009.

Iako se, ponavljam, ne radi o značajnom novcu u usporedbi s onim koji su ‘zamračile’ ‘komunjare’ iz bivše vlasti, ipak predstavlja sasvim pristojni iznos. Pri tome naravno ovi što ‘otuđuju’ tuđu imovinu nisu jedini koji od toga imaju koristi. Jer taj bakar ipak treba negdje ‘utopiti’ i zbog toga je vjerojatno broj otkupnih stanica za ‘otpadne’ kovine narastao slično kao i broj pekara (jer se u manipulaciji s nabavkom brašna i količinom ispečenog kruha, a sve bez plaćanja PDV-a, fino može loviti u mutnom).

I tako zbog ovih deset posto ‘ateista’ koji se ne drže riječi Gospodnje ‘ne kradi’, materijalnu štetu trpi devedeset posto poštenih vjernika koji ne bi prekršili tu zapovijed ni kad bi ih stavili na paklenske muke. Zaista je posljednji čas da se ‘istrijebe’ ti ateistički lopovi i kriminalci pa da konačno u Hrvatskoj zavlada poštenje i ljubav za ‘bližnjeg svog’.

Sve se mijenja, dizalo ostaje…

Već preko trideset godina živim na početku ‘okomite ulice’ – u soliteru na drugom katu. U njemu ima vjerojatno više stanovnika nego u nekim zabačenim zaseocima. Ona doduše nemaju struju, vodu, kanalizaciju, telefon, internet, ali zato imaju poštanski broj.
I nemaju dizalo.

Dizalo u kojima se vremešni ljudi (pa i mlađi kojima nije stalo do tjelovježbe) voze uz ‘vertikalu’ do svojih stanova. „David Pajić“ piše na tvorničkoj pločici dizala a iznad nje pločica servisera. Ime servisera i njegove firme povremeno se mijenja, ovisi tome s kim je predstavnik stanara sklopio ugovor o održavanju. Dizalo spada u generaciju ‘glupih dizala’, za razliku od modernih, ‘inteligentnih’. Jer za njega vrijedi ‘tko prvi njegova đevojka’, tj. lift. Ako s trećeg kata želiš na deveti istovremeno kad i netko iz prizemlja, tada, ako nisi prvi pritisnuo tipku, trebaš čekati dok susjed iz prizemlja stigne na deveti kat pa tek onda možeš pozvati za treći. Gledajući kako ti kabina, u kojoj se on ako je neotesan smiješi, prolazi pokraj nosa.

I dobro je, kad uđeš u njega, imati uza se mobitel. Zlu ne trebalo. I dizalu godine čine svoje iako se još dobro drži. Ima on doduše crveno tipkalo za ‘poziv u pomoć’. Bolje je ipak pozvati servisera mobitelom. Blagodati napredne tehnologije.

Dizalo je u uporabi od dana kad je soliter izgrađen. Predviđena su dva, ugrađeno je samo jedno. I u našem i u susjedna dva jednaka solitera. Za drugo je predviđen samo okno. Nedavno sam saznao da druga dizala nisu ugrađena jer je novac za njih dodan novcu za izgradnju dječjeg vrtića u blizini. Za djecu iz ta tri solitera. Sad su u tim vrtićima uglavnom djeca koja u njima ne stanuju.

Prvih godina boravka često smo slušali dječju galamu, lupanje vratima, tutnjavu po stepenicama a noću plač novopridošlih na ovaj svijet suza. Tko zna, možda su novorođenčad toga svjesna pa zato tako često plaču.

Postepeno su ti glasovi bivali sve rjeđi, da bi prije desetak, petnaestak godina potpuno zamrli. Jedini zvuk koji se čuo bio je škljocanje brave na vratima dizala. Mladi, koji su odrastali u soliteru, odselili su u druge zgrade kao podstanari, ili su riješili ‘stambeno pitanje’ na neki drugi način. I tamo prenijeli dječju ciku i viku. U soliteru je bivalo sve više ‘hokejaša’.

Zanimljivo je kako se u ‘vertikalnim ulicama’ stanari rijetko međusobno druže. Možebitno da je tome ‘krivo’ dizalo. Susreti u njemu kratko traju. Duže sam znao razgovarati s potpuno nepoznatim ljudima koji su prolazili cestom uz moju vikendicu. Susret u dizalu: „dobar dan“, „doviđenja“, „laku noć“ i već izlaziš iz njega. I to je uglavnom sve.
Nismo ni primjećivali kako nas okružuju sve naboranija lica. Kako se sve teže kreću. Primjećivali smo da vrijeme prolazi tek kad smo se sami pogledali u ogledalo. I kad smo shvatili da sve češće koristimo dizalo i onda kad iz prizemlja trebamo na prvi kat.

Prije koju godinu na ulaznim vratima osvanula je osmrtnica s imenom jednog od stanara ‘vertikalne ulice’. Prva otkako smo uselili. Stiglo vrijeme ‘odlazaka’ starosjedilaca. Ne u druge stanove, kuće, gradove. Već na ‘drugi svijet’. Umjesto njih stanove počeše naseljavati ‘neki novi klinci’. Potomci koji su naslijedili stanove i kojih smo se sjećali još dok su bili djeca. Ili novi vlasnici kojima su nasljednici onih što su ‘otputovali’ prodali stanove.

Novi ljudi, nove navike. Danas je moderno kuhinju, blagovaonicu i dnevni boravak imati u jednoj prostoriji. Pogotovo ako se radi o manjem stanu. Kuhinje danas mogu izgledati ugodne oku. Ne kuhaju se ‘teška’ jela intenzivnih mirisa. Za svaki slučaj tu su nape iznad štednjaka.
„Uostalom ne moramo kuhati svaki dan“, odgovara mlada kuharica svom mužu ako mu se slučajno ideja ne sviđa. Jesti će naručenu pizzu, ćevapčići ili polovica pečenog pileta (besplatna dostava). Brže je, a vrijeme je novac. Može, baš ako inzistira, skuhati ‘umjetnu juhu’.

U kupaonicama sve češće tuš kade zamjenjuju ugrađene ležeće. Treba mjesta perilici rublja koje smo, dok su se soliteri gradili, gledali samo u kino-žurnalima u prikazima ‘kako žive američke obitelji’.

 

S novim ljudima stigli su i novi zvukovi. Ubrzo nakon što čujemo da je netko kupio ispražnjeni stan, na ulaznim vratima solitera pojavi se natpis kojim novi vlasnik moli za razumijevanje zbog ‘radova na adaptaciji’. Ne prođe puno vremena i soliter se ispuni kakofonijom zvukova: muklog – malja koji ruši zidove, cvilećeg – vibracijskih bušilica (asociraju na zubarsku) dok buše rupe za prolaz instalacija i reskog zvuka ‘štemajzla’ kad razbija stare pločice. Često i ne tako stare, jer je donedavni vlasnik još prije koju godinu obnovio stan, no novom se ne sviđa kako je to učinio.
Pogotovo ne njegovoj supruzi.

Uz buku tu je i strah da će nam se jednog dana srušiti strop na glavu. Možda i čitav soliter. Stanovi se, usprkos i unatoč našem strahu, mijenjaju, preuređuju, dobivaju novo ruho. Lođe postaju dio soba. Bijele se novi prozori. Raznih izvedbi ili kako se to danas moderno kaže ‘desinga’. Na pročelja se ugrađuju klima uređaji. Sva sreća što arhitekt zgrada već odavno projektira na onom svijetu pa ne vidi što mu novi vlasnici stanova rade od ‘fasade’. Ulazna vrata u stanove postaju protuprovalna.

Samo dizalo ostaje staro. Dok traje, traje.

P.S.

Novi vlasnik stana preko puta mojeg, koji je postavio oglas prikazan slikom, još uvijek nije ‘obavio radove renoviranja na drugom katu’. I ne zna se kad će.