Još jednom (zaista posljednji) put o ulasku u EU-u

Neki dam dobih e-mail u kojem mi pošiljateljica postavlja pitanja u svezi referenduma iako sam najavio da je ta tema za mene ‘gotova stvar’. Pita:

Zašto su pristaše ideje „Ne u EU-u“ sigurni da su njihovi argumenti jači, ispravniji od zagovornika ulaska u EU-u?

Odgovor nudim u obliku protupitanja: zašto su pristaše ideje „Da u EU-u“ sigurni da su njihovi argumenti jači, ispravniji od zagovornika neulaska u EU-u?
Naime koliko sam pratio svu tu fertutmu oko DA i NE, glavni argument prvih je da će nam ulaskom u EU-u biti DOBRO jer ćemo dobiti novac iz fondova i povoljnije kredite, a drugih da će nam biti LOŠE jer gubimo nacionalni identitet i suverenost.
Mišljenja sam da ni jedni ni drugi nisu podastrli valjane argumente, a zašto tako mislim strpljivi čitatelj može naći odgovor u mojim ranijim tekstovima na ovom seit-u, pa ih neću ponavljati poglavito glede odluke da o toj temi više ne pišem.

Gdje su bili jučer, zašto nisu izašli u većem broju (jer su imali priliku) i „ispravili krivu odluku“ ili je to njihov maksimum?

U stanovitom smislu bih se složio s autoricom pitanja da je to (cca 30%) ‘njihov maksimum’, no pri tome sam uvjerenja da je u tom postotku gro onih kojima su za neulazak u EU-a važni gore pobrojani ‘argumenti’. Oni koji poput mene, a koji imaju neke druge razloge zašto ne prihvaćaju u ovom trenutku ulazak u EU-u, u tom postotku čine zanemariv dio.

Tko i što daje euroskepticima pravo da tvrde da je ulazak u EU kriva odluka? Tko ima od njih iskustva u tome?

Odgovor na ovo pitanje je opet pitanje: Tko i što daje eurofilima pravo da tvrde da je ulazak u EU dobra odluka? Tko ima od njih iskustva u tome?

Govoriti da je jučer izglasana nelegitimna odluka je totalna glupost jer smo svi imali mogućnost, dapače pravo i dužnost, sudjelovati na referendumu i donijeti odluku.

Ovom pitanju nemam što prigovoriti osim sa žaljenjem ustvrditi da je neizlazak na biralište, bez obzira kako tko glasao, neodgovorno ponašanje puka jer na taj način omogućuje da odluke koje, doduše imaju potvrdu ‘lege artis’, nemaju potvrdu vjerodostojnosti. Jer ne može se smatrati vjerodostojnim, pogotovo o jednoj tako važnoj temi kao što je ulazak države u asocijaciju sumnjivog ‘moralnog’ imidža, rezultat glasovanja na koji je izašlo oko 40% glasačkog tijela. Pogotovo se ne može vjerodostojnim prihvatiti tvrdnja Miss Pussy (Vesne Pusić) da je dvije trećine (66%) glasača za ulazak u EU-u. Jer to jednostavno nije istina. Ako se pak uobziri i činjenica da one do 18 godina nitko ništa pitao nije, iako se takva odluka ponajviše tiče njih, tada itekako dolazi u pitanje tvrdnja autorice e-maila da je ta odluka ‘za tvoje unučice i unuke’!

Sve to potvrđuje dvije stvari.
U demokraciji može i manjina vladati većinom. Drugo, da puk/narod/glasači jednostavno ne shvaćaju koja je njihova uloga u demokraciji ma kakva ona bila. Potencijalna opasnost takve situacije je da nezadovoljstvo puka/naroda, ‘kuhajući’ se kao u Papenovom loncu, u krajnjoj konsekvenci može dovesti do eksplozije.

Na kraju autorica e-maila kaže da je glasala ZA! Pri tome i sama navodi da je tako glasovala iako ‘i jedna i druga odluka ima svoje dobre i loše strane’ i dodaje ‘važno je osobno procijeniti koja odluka ima manje lošeg’.
Ovom potonjem zaista nemam što prigovoriti jer bi u protivnom bio u sukobu sa jednim od svojih ‘mudroslova’: ‘Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali nitko ga nema pravo drugome nametati silom‘. Bio bih međutim zadovoljniji da mi je autorica podastrla argumente temeljem kojih je ona procijenila ‘koja odluka ima manje lošeg’.
Bit ću neskroman pa ću ponoviti da sam svoje argumente PROTIV obrazlagao i na ovom webseit-u i na webseit-u blog.hr ne tvrdeći pri tome da su moji argumenti ispravni. No izgleda da baš nisam bio dovoljno jasan, pa ću pokušati jednom parabolom u obliku kratke priče pojasniti zašto sam bio protiv.

Na kraju piše: Smatram da je glas ZA, glas za budućnost (ne moju ili tvoju, možda čak niti ne naše djece nego za tvoje unučice i unuke)

I ovdje moram primijetiti da njezina ‘glas za (bolju?) budućnost’ ne nas ili naše djece nego, eto, tek naših unukâ, osim samim davanjem glasa nije ničime drugim potkrijepljen da će se doista i dogoditi.

Pa evo te priče.

Kao što je svima vama poznato u neka vremena bijeli čovjek je hvatao crnog čovjeka po Africi kao divlju životinju i onda ga okovanog u potpalublju jedrenjaka dovozio u svoju domovinu. Tu ga je pretvorio u roba i obučio ga raditi za njega.

Pri tome da je hranio, oblačio, omogućavao da se ‘razmnožava’ kako bi mu osigurao novu radnu snagu.

Ti crni ljudi, ti robovi, možebitno su čak živjeli bolje nego njihovi rođaci u džunglama Afrike.
Možebitno da su se njihovi vlasnici/gazde potrudili i oko njihove zdravstvene zaštite, naravno, sa svrhom da budu zdravi i sposobni raditi.
Možebitno da su pojedine talentiranije i inteligentnije slali čak i u neke škole koje su ih podučavale samo onim znanjima i vještinama koje su mogle koristiti njegovom gospodaru. Pri tome su budno pazili da slučajno ne steknu znanja kojima bi mogli konkurirati znanju gospodara i da im to znanje ne daj bože posije klicu borbe protiv njih, robovlasnika.
Pri tome su se služili raznim metodama ‘pranja mozgova’, propagandom o tome kako je za njih dobro da se gazda o njima ‘brine’ i da su pod zaštitom i njegovih ‘zaštitara’, parolama ‘caru carevo, bogu božje’, obećanjima da će im na drugom svijetu biti ljepše, etc, etc.

Važno je bilo samo jedno: da ti crni ljudi, ti robovi ne shvate da na nogama imaju lance s kuglama. Da misle kako bez svojih gospodara ne mogu živjeti ni jednog jedinog dana.
I da im slučajno ne padne na um nešto takvo kako Hrvoje Ivančić u svom romanu „Dunavski blues“ u jednom odlomku piše:
„Sve je u tom Svemiru moguće. Samo treba stvar uzeti u svoje ruke i postati vozač, a ne vozilo; postati pastir a ne stado!“

* * *

Ne mogu, kad sam već ponovo načeo temu, da se ne osvrnem i kritiku glasača koji se protive ulasku optužujući one koji su ‘za’ da su internacionalisti i kozmopoliti (sâm sam takav iako sam glasao protiv) i kao takvi da će dovesti do rasprodaje nacionalnog bogatstva, da su protiv nacionalnog suvereniteta i identiteta. Pogrešno. Takvu politiku ne provode internacionalisti već – karijeristi. Više o tome neću jer sam i tu temu već opservirao u svojim ranijim tekstovima.

Ulazak u EU-u, mišljenja sam, nije, naime, znak internacionalizma, pogotovo ne
sa stajališta radničke klase (u najširem smislu) i njezinih interesa već težnja za stvaranjem profita na račun onih koji rade. Jer EU-a je u svojoj suštini profitabilna organizacija kojoj je jedini interes stvaranje profita.

Slikovito rečeno ona je, kao što pokazuje ‘priča’, robovlasnik koji svoje robove hrani u čuva da bi dobro radili i sprečava, ‘pranjem njihovih mozgova’ pričom o njihovoj nesposobnosti da sami uređuju svoj život, da se slučajno ne pobune.

* * *

Što se, međutim, podrazumijeva pod ‘nacionalnim’ bogatstvom koje će, kako tvrde protivnici EU-a, oni koji su za predati strancima? Ako su to tvornice, ako su to novčarske institucije, ako je to znanje naših najboljih ljudi onda je ono već odavno oteto/prodato. I tu se više nema što puno toga dati/prodati/pokloniti.

Ako su to prirodni resursi otimačina može biti trojaka: fizička (kupnjom zemljišta, mora, šuma, voda), pravna (ograničavanjem proizvodnje određivanjem proizvodnih kvota, uzimanjem u zakup prirodnih resursa ili infrastrukture, tzv koncesija) i intelektualna (propaganda, odljev mozgova, sprečavanje istraživačkog rada: ‘Pliva’).

O protivljenju tzv desnice (koja je sve samo ne istinska desnica) ulasku ne bih trošio previše riječi. Njima je, naime, glavni argument nacionalni suverenitet (gdje su bili do sada?) i nacionalni identitet koji se svodi samo na pitanje jezika a sva ostala obilježja (kultura, umjetnost, književnost etc) su za njih ‘tabula raza’ jer o toj vrsti nacionalnog identiteta ne znaju ništa.

Ono što je po mojem mišljenju najvažnije je da ćemo ulaskom u EU-u prokockati posljednju šansu da odrastemo kao nacija i država i da konačno svoju sudbinu krojimo svojim škarama. Svaka kriza je prava šansa da se postane ‘svoj na svome’ kako mnogi tzv domoljubi talambasaju od 1991. godine. No kako smo prokockali šansu da 1991. godine stvorimo zemlju ugodnu i lijepu za život, tako smo i sada prokockali šansu da u krizi naučimo iz nje izaći sami.

Kad, naime inače zdravoj osobi, uporno ‘pomažeš živjeti’ od nje ćeš na kraju stvoriti bogalja. Kao što pretjerano brižni roditelji svojom prevelikom ljubavlju od svoje djece naprave osobe nesposobne da se sami probijaju kroz život.

Eto zašto sam euroskeptik!

Mitovi i legende – zaključak serijala

Stigoh do kraja ovog mog ‘zamarajućeg’ serijala. Na kraju za one koji bi mi htjeli, temeljem ovog serijala, možebitno imputirati da sam protiv povezivanja s ostalim državama EU-e. Nisam! Ali da bih prihvatio da je to za Hrvatsku korisno iznijet ću neke, po mom sudu, notorne činjenice.

Hrvatska ne ulazi u Europu. Ona je od stoljeća sedmog tu gdje je i kad se taj dio zemaljske kugle počeo nazivati Europom ona je i tada bila tu i otada je u Europi. A biti u Europi ne znači da TREBAŠ a pogotovo da MORAŠ biti i u Europskoj uniji.

Hrvatski puk, a posebno hrvatska vlast (bilo koja da bila) treba shvatiti da EU-a nije karitativna ustanova koja svojim članicama dijeli novac zato što ih voli. Ona je prvenstveno profitabilna organizacija koja novac svojih poreznih obveznika plasira tamo gdje očekuje povrat profita. A kad joj se desi Grčka, gdje su bankari dijelili kredite (zarađujući na kamatama po principu: lezi ljebe da te jedem!) stimulirajući stanovnike da troše, a ne da ne rade i da kupuju od zarađenog novca, onda joj pruža pomoć ne zato da bi spasila Grke nego da bi spasila svoj uloženi kapital i euro, svoju kožu. Pri tome joj uopće nije bitno što će cijeli grčki narod pretvoriti u roblje koje će generacijama vraćati dugove svojih prethodnika.

Pravosudni ustroj EU je postavljen tako da brani interese kapitala, a ne običnog čovjeka. Dokaz: ako kapital uvidi da mu se nešto ne isplati svi oni koji su to radili bit će otpušteni. Razni oblici pomoći nezaposlenima su samo paravan da se ‘vlasi ne dosjete’ pa da se ne pobune protiv takvih odnosa. Multikulturalnost je bila IN dok je to bilo u interesu profita (potreba za radnom snagom) sad je AUT jer radne snage ima viška, a ‘multikulti’, kao najniži sloj društva, počeli su prijetiti kapitalu.

Hrvatska vlast (ma koja bila) prije ulaska u bilo kakve asocijacije mora biti načisto i to objasniti puku što hrvatski narod dobiva, a što gubi tim činom.
Kao ‘objašnjenje korisnosti puta u EU-u’ ne smatram ove imbecilne spotove na kojima se pojavljuju članovi ove i ex vlade s facama s kojih čitam da oni ni sami ne vjeruju u ono što pričaju. Pri tome pitanje nacionalnog identiteta i suvereniteta, kao što sam u uvodu napisao, a u pamfletu o tome detaljno opservirao, nije za mene najvažnije pitanje. Iz prostog razloga što Hrvatska i Hrvati već 1000 godina nikada nisu imali PUNI suverenitet. Usprkos i unatoč svim onima koji misle suprotno.

Uz to danas je najvažnija GOSPODARSKA i FINACIJSKA suverenost koju smo izgubili već davno, a ne hoće li ili ne u EU-parlamentu hrvatski jezik biti službeni. Kad smo imali POVIJESNU priliku da konačno ZAISTA postanemo suverena zemlja, naši su političari upropastili gospodarstvo, prodali banke i sad misle da će nas spasiti EU-kapital, kao što su kroz povijest mnogi naši vlastodršci smatrali da će našu neovisnost zaštiti Madžarska, Austrija, Italija, Njemačka, Srbija i ini kojima su išli na poklonjenje. A tko je učio našu povijest zna vrlo dobro kako su ti poklisari najčešće prolazili i završavali.

Obzirom na geografsku veličinu, broj stanovnika, vrstu i stanje gospodarstva Hrvatska gotovo da ne može biti ravnopravni parter bilo kojoj europskoj državi. Pogotovo ne s razvijenim industrijskim gospodarstvom. Ili smo gospodarski slabiji ili nas je manje. Naši proizvodni kapaciteti, koji su privatizacijom/pljačkom dovedeni na rub provalije ili su već u njoj, jednostavno ne mogu konkurirati svjetskim industrijskim divovima. Banke su u stranom vlasništvu i radije kreditiraju prodaju automobila (inozemne proizvodnje) nego domaću proizvodnju (koja bi eventualno mogla biti konkurencija). Pa da i imamo neku proizvodnju koju svijet traži u velikim količinama, naši kapaciteti ne mogu biti takvi da bi mogli igrati ikakvu ozbiljnu ulogu na globalnom svjetskom tržištu. Kvalitetom možda ali količinom i cijenom ne!

Zato trebamo koristiti naše glavne komparativne prednosti i njih nuditi svijetu:
– na tako malom prostoru toliku raznolikost običaja, melosa, plesova, narječja, mentaliteta (pa i svjetonazora iako tvrdimo da je naš glavni svjetonazor – kršćanstvo) rukotvorina ima malo koja država. Ako uopće takve ima?
– malo koja država može ponuditi turistima hladne noći i vruće dane na tako malim udaljenostima kako to može Hrvatska. Spavanje u seoskom ambijentu Velebitskog zaleđa u Lici a onda četrdesetak kilometara vožnje i evo nas na moru može biti i te kako atraktivno za turiste. Na relativno malom prostoru imamo sve moguće prirodne ljepote. Od mora do planina.
– umjesto proizvodnje pšenice i kukuruza (osim za vlastite potrebe kao strateške sirovine) s kojom ne možemo konkurirati američkim farmerima preorijentirati se na proizvodnju voća, povrća, vinove loze, maslina, mlijeka i mliječnih proizvoda ali zaista s ‘velebitskih pašnjaka’, zdravog mesa s naglaskom na ‘prirodno’ (famozni pojam ‘tradicionalni proizvod’). Nakon svih ovih afera oko hrane takva proizvodnja će na dulji rok sigurno bila profitabilna, pogotovo ako se poveže s cjelogodišnjim turizmom. Zar zaista moramo uvoziti bijeli luk iz Kine? Zar zaista naše goste treba hraniti Europa i Kina?
– industriju usmjeriti na stvaranje manjih i srednje velikih tvrtki disperziranih po čitavoj Hrvatskoj kako bi se spriječilo s jedne strane izumiranje pojedinih predjela a s druge strane stvaranje velikih gradova sa svim negativnostima koje iz toga proizlaze. Proizvodnju preorijentirati na proizvodnju specifičnih proizvoda (kao primjer navodim šljemove firme Šestan-Buš, proizvodnju kontejnera za zbrinjavanje otpada i slični proizvodi koji su već našli mjesto na svjetskom tržištu) kojih ne treba u velikim količinama i koji ne zahtijevaju enormne količine repromaterijala. Da ne govorim u domeni informatike i sličnih proizvoda budućnosti.
– borba za maksimalno očuvanje prirodnog okoliša: mora, jezera, rijeka, biljnih, ptičjih i životinjskih rezervata. – ako treba ustavom zabraniti prodaju prirodnih resursa: voda, šuma, poljoprivrednog zemljišta koje se redovito svodi na pretvaranje u građevinske zone za EU-profitere. Pogotovo voda. Jer nafti ćemo kad-tad naći zamjenu, no zdravoj čistoj izvorskoj vodi nikada. Pa makar pitku vodu dobivali iz mora.

A za sve ovo što sam pobrojao, i još mnogo toga što se u ovakvoj jednoj formi ne može spomenuti, po mojem mišljenju ulazak u EU-u nije potreban. Povezivanje s državama Europe BILATERALNIM ugovorima i aranžmanima na ravnopravnoj osnovi DA, ulazak u EU-kartel NE.Ako bi nam ta ‘divna’ EU-a zbog toga možebitno željela ili čak i nametnula neke kazne, otežala poslovanje i tjerala nas na ‘periferiju’, u ‘drugu’ klasu europskih država (kao što sada radi s Grčkom, Španjolskom. Madžarskom) samo bi pokazala svoje pravo lice. Mnogo drugačije od ovog kojim nas mami u svoje ‘materinje krilo’.

Ali da bi to mogli učiniti moramo shvatiti da se bogatstvo, blagostanje i prosperitet može dugoročno postići samo radom i pameću, a ne neradom, pljačkom vlastitog naroda i glupošću. No poznavajući nas, bojim se da je to za nas najteži zadatak. Mnogo teži nego što je bilo stvaranje neovisne Hrvatske, što smo početkom devedesetih uspješno učinili. A onda, iz svima nama dobro poznatih razloga, nismo uspjeli izgraditi zemlju onakvu kakvom su je zamišljali mnogi od onih koji su u rat otišli i za tu ideju poginuli.

I što je najtragičnije za hrvatski narod, to nije bilo prvi put, a ako uđemo u EU-u pod uvjetima koje su dogovorili našu ‘politički purgeri’ o kojima običan puk uglavnom pojma nema, nisam siguran da se povijest neće ponoviti.

Mitovi i legende o ulasku u EU – mit 11

„Ulazak u EU štetit će hrvatskim vinarima i maslinarima“ – mit 11

Zbog činjenice da su teme mitova 9, 10 i 12 slične obradio sam ih prije ovog posljednjeg mita u kojem se govori o vinogradarstvu i maslinarstvu. Osvrtom na njega završavam serijal opservacija na koje me je potakla knjižica pamfleta pod gornjim naslovom. Sutra slijedi zaključak/rezime svega napisanog, a onda kako Bog da.
A evo što piše u posljednjem od trinaest pamfleta o problemu vinogradarstva i maslinarstva:

„Zbog pojave viškova u sektoru vinarstva na tržištu EU-a, Unija je odredila zabranu podizanja novih nasada vinove loze u državama članicama do 31. prosinca 2015. godine. Po završetku navedenog razdoblja to će ograničenje biti ukinuto kako za sadašnje kako za sadašnje članice EU-a, tako i za buduću članicu Hrvatsku, te će ponovo biti moguća sadnja novih nasada vinove loze. (1)

Bitno je naglasiti kako ce i u međuvremenu biti moguća sadnja nasada, ali samo ukoliko se time ne povećava ukupna površina pod vinogradima. Konkretno, uvijek je moguće stare nasade zamijeniti novima. (2) Također, treba napomenuti kako se trenutačno na Hrvatsku, kao državu kandidatkinju, ne odnosi zabrana podizanja novih nasada vinove loze te je stoga za Hrvatsku bitno da u razdoblju do ulaska u EU poveća površine pod vinovom lozom. (3)

Što se tiče maslinarstva, važno je naglasiti kako u EU ne postoji proizvodna kvota za maslinarstvo i ne postoji nikakva opasnost od uvođenja takve kvote Hrvatskoj, pa shodno tome možemo maksimalno koristiti svoje proizvodne kapacitete. EU ne zabranjuje niti ne ograničava nove nasade maslina u Hrvatskoj, pa shodno tome možemo maksimalno koristiti svoje proizvodne kapacitete. EU ne zabranjuje niti ne ograničava nove nasade maslina u Hrvatskoj, stoga će sadnja novih nasada biti moguća i nakon pristupanja EU. Osim toga, unutar mjera ruralnog razvitka sektoru maslinarstva na raspolaganju su značajna financijska sredstva i niz mjera kojima se mogu osjetno poboljšati konkurentnost i prepoznatljivost maslinovog ulja hrvatskog podrijetla. (4)

Ukupno gledano, iako se hrvatski vinari i maslinari posljednjih godina mogu pohvaliti kvalitetom i prepoznatljivošću vina i maslinovih ulja podrijetlom iz Hrvatske, potrebno je ulagati daljnje napore u proizvodnju kvalitetnih i prepoznatljivih domaćih proizvoda, što tržište EU-a najviše cijeni.“ (5)

Komentar:

Što nam ovaj pamflet tvrdi?
Tvrdi da je bojazan kako će ulazak u EU-u štetiti našim vinogradarima i maslinarima – mit. Drugim riječima da to nije točno!
No onda bez imalo srama iznosi kako je do „31. prosinca 2015. godine“ članicama EU-e zabranjeno saditi nove nasade. Istovremeno se naša vlada zdušno trudi da u EU-u uđemo u srpnju 2013. I strašno je nesretna što već nismo u EU-raju.

Što se pak tiče maslinarstva, „važno je naglasiti kako u EU-i ne postoji proizvodna kvota za maslinarstvo“. U daljnjem tekstu ću se osvrnuti na tu tvrdnju.

No promotrimo o čemu se ovdje uopće radi i kolika je važnost vinogradarstva i maslinarstva za gospodarstvo Hrvatske u, recimo narednih deset godina, u svjetlu globalnog europskog/svjetskog tržišta.

(1)…Što se tiče vinogradarstva fakti su sljedeći. Godišnja svjetska proizvodnja vina iznosi 267 miliona hl. Tri europske zemlje (Italija, Francuska i Španjolska) proizvedu ukupno 130 miliona hl, potroše 65 miliona hl, a izvezu 45 miliona hl. Nekoliko posljednjih godina opada proizvodnja i potrošnja vina. Samo Španjolska ima 1,2 miliona ha vinograda.

Nasuprot ovim ‘vinskim gigantima’ stoji Hrvatska s 32 tisuće ha vinograda i godišnjom proizvodnjom od 1,27 miliona hl. Od te količine približno 3% su vina vrhunske kvalitete kojima se može konkurirati na svjetskom i europskom tržištu.

Ako i zanemarimo činjenicu da birokrati EU-a mogu koju godinu nakon 2015., ako to bude u interesu ‘vinskih mogula’, ponovo zabraniti sadnju vinove loze a poznavajući našu spremnost da brzo realiziramo neki projekt i iskoristimo to što do srpnja 2013. nismo članica i da do tada zasadimo još 32.000 ha vinograda, ostaje činjenica da u svjetskom ‘vinskom moru’ mi s 0,5% sveg proizvedenog vina i 2,7% površina pod vinogradima od one koju ima samo Španjolska, za ‘velike igrače’ ne predstavljamo nikakvu prijetnju. Boli EU-u ona stvar hoćemo li mi ili ne i udvostručiti površine pod vinogradima.

Jer jedan veliki proizvođač vina, na primjer u Francuskoj, može kupiti sve naše vinograde. I TO predstavlja glavnu opasnost od EU-e, a ne što ona danas brani, a u budućnosti će vjerojatno opet braniti, sadnju vinograda. I što je najgore, taj kupac može svojom odlukom jednostavno prestati proizvoditi vino u Hrvatskoj. Kao što je na primjer kupac „Plive“ svojom odlukom ukinuo istraživanje novih lijekova u toj nekad poznatoj tvrtki za proizvodnju lijekova.

(2)…Još jedna nebuloza i brkanje lončića. Kakov je to argument kojeg treba „bitno naglasiti“ u tvrdnji da se radi o mitu ako možemo stare vinograde zamijeniti novima ali da ne povećamo površine pod vinogradima? Nikakav!

(3)… Dok se mi dogovorimo kako će, s kojim novcem, gdje i tko zasaditi recimo još 32.000 ha pa da onda imamo 5% površine pod nasadima u odnosu na Španjolsku, mi ćemo već biti u EU-i i čekati do 2015. godine da bi počeli sadnju a ne samo zamjenu nasada. Naravno ni tada nećemo znati kako, s kojim novcem, gdje i tko.

(4)…Da se osvrnem i na uzgoj maslina. Prema podacima s interneta u Hrvatskoj je 2006. godine bilo 2,4 miliona maslina s tim da bi do kraja desetljeća, tj. danas, taj broj trebao narasti na 10 miliona. Naglašavam trebao bi. U svijetu pak se procjenjuje da ima oko 800 miliona maslina. Dakle Hrvatska bi, ako se ostvari zacrtano, trebala krajem desetljeća, tj.danas, imati oko 1,2% svjetskog fundusa. Sve u svemu otprilike kao i što je slučaj s vinogradima.

Međutim, koje to mi imamo garancije da EU-birokrati neće za neko vrijeme uvesti opet neki ograničavajući faktor. Kako će Hrvatska, kad jednom uđe u EU, spriječiti da lobi velikih proizvođača maslinovog ulja ne uvede ograničenje sadnje maslina, ili pak neko slično ograničenje, koje će nama kao malom proizvođaču štetiti više nego njima velikima. Uostalom ZAŠTO bi nama uopće netko trebao diktirati koliko ćemo mi zasaditi vinograda, voćaka ili maslinika. Mi trebamo SAMI o tome odlučiti, pa ako se ispostavi da smo KRIVO procijenili tržište sami ćemo zbog toga ispaštati.

(5)…Na stranu što za uspjeh na tržištu ne treba ‘ulagati napore’, nego rad i znanje, no postavljam pitanje ZAŠTO zbog toga moramo u EU? Zar će EU-birokrati to učiniti svojim ‘naporima’? Zar smo zaista toliko naivni da će nam Italija, Grčka i Španjolska u tome pomoći stvarajući na taj način sebi konkurenciju.

Rezime
Sam ulazak u EU-u vinogradarima i maslinarima neće štetiti ako gledamo sa stajališta proizvodnje i plasiranja proizvoda jer su količine koje proizvodimo zanemarive u europskim a kamoli u svjetskim razmjerima i kao takvi ne predstavljamo neku ozbiljnu konkurenciju ‘velikim’. Glavnu opasnost vidim u ‘neprijateljskom’ preuzimanju vinograda i maslinika (poput „Plive“, „INA-e“, banaka, pa sad najavljenog davanja auto-cesta, šuma, željeznice, elektrana u koncesiju, prodaja JANAF-a ruskoj naftnoj kompaniji) od strane ‘velikih europskih/svjetskih igrača’ koji će onda diktirati što ćemo proizvoditi, koliko ćemo proizvoditi, tko će proizvoditi i što ćemo s tim proizvodima smjeti činiti. Pa ako i budemo proizvodili, najveću korist će izvlačiti vlasnici/stranci. Što će onda ostati od parole iz devedesetih godina i u tom segmentu gospodarstva: ‘hrvatska puška na hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu’ na kojoj HDZ gradi imidž borca za Hrvatsku već dvadeset godina?

Mitovi i legende o ulasku u EU – mit 10, mit 12 i mit 13

Svojevremeno sam na drugom programu HRT slučajno naletio na dokumentarni film pod naslovom ‘Brazde za sjećanje’. Nažalost vidio sam tek završni dio filma u kojem su prikazani običaji koji u selu Vrbanja na krajnjem istoku naše zemlje vladaju od pamtivijeka. Uz izradu rukotvorina, vezova, odjeće i obuće prikazani su autentični snimci svinjokolje i pečenja rakije. Kroz cijeli film provlačilo se svjedočenje seljaka Ivice Čosića, ‘kulturtregera’ u selu koji je do te godine napisao više od deset knjiga o običajima i aktivnostima svojih suseljana.

Film je snimljen 2004. godine. Ako se sjećate, to je bilo tri godine prije nego što je Hrvatska trebala 2007. godine svečano ući u EU-raj. O tome se govorilo i u filmu.

U to vrijeme još nije bio u opticaju pamflet o ‘mitovima i legendama o ulasku u EU-u’, no komentari seljaka bili su više nego indikativni. Komentarom na mit ’10’ (tada su to bile glasine) akteri su racionalno zaključili kako će se teško moći spriječiti običaj svinjokolje, a taj običaj će i onako nestati jer ‘mladi ni ne znaju što je svinja a kamo li što je prava svinjokolja’. A na mit (12) samo su odmahnuli rukom; i prije su nam branili, pa dok je jedan čuvao stražu drugi su pekli rakiju.

Pa evo što ‘mudroslove’ naše vlasti glede a u svezi tih pitanja.

Europska unija zabranit će običaj kolinja – mit 10
Propisi EU-a ne zabranjuju običaj kolinja jer se tako dobiveno meso obično upotrebljava za osobne potrebe i ne dolazi na tržište.
Nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, i dalje će se moći prakticirati običaj kolinja i proizvoditi sve što iz njega proizlazi (domaće kobasice, kulena, šunka, špek, pršut, čvarci). Međutim, meso namijenjeno tržištu (tržnicama, mesnicama, prodavaonicama) morat će dolaziti iz klaonica i objekata za preradu mesa koji će raditi u skladu s važećim propisima EU-a u pogledu higijene i dobrobiti životinja.

Propisi EU-a koji se tiču klanja životinja vrlo su precizni i ne dopuštaju nepotrebno mučenje životinja. Životinje se moraju poštediti svakog nepotrebnog mučenja i mora ih se obvezno omamiti prijek klanja.

Zaključak: EU ne zabranjuje kolinje ako su proizvodi dobiveni kolinjem namijenjeni za osobnu uporabu. Propisi Republike Hrvatske također traže da se sve životinje čije je meso namijenjeno prehrani, moraju testirati na zarazne bolesti (trihinelozu), te se moraju poštovati propisi o zabrani nepotrebnog mučenja životinja.

Nećemo više moći peći domaću rakiju – mit 12
Običaj pečenja domaće rakije za osobnu potrebu neće biti zabranjen ulaskom u EU, međutim prodaja alkoholnih proizvoda, prema propisima RH kao i EU-a, podrazumijeva poštivanje kakvoće i deklaraciju.
Tim propisima će se morati prilagoditi mnogobrojni neregistrirani prodavači rakije na tržnicama i uz hrvatske prometnice.
Propisi doneseni na razini Unije odnose se prvenstveno na potrošače, odnosno sprečavaju mogućnost da proizvođači u druge države članice plasiraju proizvode koji su niže kvalitete od onih koje proizvode za domaće tržište, te na taj način Unija potrošačima omogućuje jednaku zaštitu.

U Europskoj uniji nećemo moći jesti domaći sir i vrhnje – mit 13
Nema mjesta strahovanju da će doći kraj proizvodnji autentičnih hrvatskih domaćih proizvoda kao što su sir i vrhnje.
Kada govorimo o proizvodnji sira i vrhnja, ona neće prestati, ali provodit će se testiranja životinja na zarazne bolesti, a sami proizvođači morat će poštivati minimalne higijenske uvjete proizvodnje. lako su postojeći uvjeti zadovoljavajući u većini objekata u kojima se hrana proizvodi i prodaje, morat će se nastaviti ulaganja u opremu i prostorije koji će omogućiti sigurno čuvanje tih osjetljivih i lako kvarljivih namirnica, sukladno Zakonu o hrani i Pravilniku o higijeni hrane.
Međutim, ako je riječ o proizvodnji za osobne potrebe, nikakva ograničenja nisu predviđena.

* * *
Komentar
Koliko je meni poznato ta tri mita je svojevremeno najavila sama vlast, da bi je onda protivnici (posebno desne političke opcije) ulaska u EU-u prihvatili kao glavni argument zbog čega ne trebamo ući u Uniju. I sad se ta ista vlada obara na svoje vlastite ‘mitove’. Samo da bi zamazala oči narodu skrivajući daleko važnije stvari koje nisu mitovi.

Jer isticanje ovih ‘mitova’ kao nešto što je od bitne važnosti za Hrvatsku, njene stanovnike i njeno gospodarstvo je samo po sebi mit. Količina rakije koja se ispeče, mesa dobivenog svinjokoljom te vrhnja i sira koje se dobiva na tradicionalan način je zanemariva i sigurno neće na europsko tržište. A pogotovo neće ugroziti ‘velike igrače’ na tom tržištu što je, mišljenja sam, uostalom i najvažniji cilj svih tih i sličnih ograničenja.

A sad o pojedinačnim mitovima iako su oni u stvari u suštini svi jednaki.

mit 10
Naravno kao i u ostalim ‘mitovima’ i u ovom ‘mitu’ se naglašava kako za sve to postoje hrvatski propisi. Posljedično propisi koje uvjetuju EU – birokrati nisu ništa novo. Izgleda da mi u EU-u ulazimo ISKLJUČIVO zato da bi nas netko DRUGI natjerao da se držimo propisa koji smo SAMI donijeli.

U pamfletu se posebno naglašava kako ćemo ulaskom u EU-u prilikom klanja prestati mučiti životinje jer EU – propisi: ‘ne dopuštaju nepotrebno mučenje životinja. Životinje se moraju poštediti svakog nepotrebnog mučenja i mora ih se obvezno omamiti prijek klanja.’

Čitajući to pomislio sam: kako to da se ta ista EU-a nije brinula o ljudima u proteklom ratu koje su klali bez da su ih prije omamili. Kao što se to nije događalo samo u našem ratu. Svakodnevno, naime, to možemo vidjeti na dalekovidnicama (tome je uostalom posvećena glavina vijesti). Ima toga po čitavom svijetu, začinjeno s mokrenjem po netom zaklanim ili ubijenim ljudima. I zamislite, tko u tome sudjeluje: vojnici najdemokratskije države na svijetu koja kažnjava bilo koju državu na svijetu ako slučajno po njezinim kriterijima krši ljudska prava. Ah da, ima i – nafte!

Na kraju pitanje: ako je kolinje na tradicionalan način nehumano (ne bi li trebalo reći – nesvinjski jer se ipak ne radi o čovjeku?), zašto bi onda postupak gdje se živinče najprije omami pa onda zakolje bio nešto humaniji (svinjskiji)? U oba slučaja životinja je – ubijena da bi bila pojedena. Točka. Pumktum.

mit 12
Autori pamfleta pišu: ‘međutim prodaja alkoholnih proizvoda, prema propisima RH kao i EU-a, podrazumijeva poštivanje kakvoće i deklaraciju’. Ako je prema hrvatskim propisima tako kako tu piše postavlja se pitanje zašto moramo u EU? Zar nam za provedbu zakona i propisa koji smo SAMI donijeli treba članstvo u EU?

U drugom odjeljku pak je pravi ‘biser’.
Naime ‘(propisi) sprečavaju mogućnost da proizvođači u druge države članice plasiraju proizvode koji su niže kvalitete od onih koje proizvode za domaće tržište’! Izgleda da bi to trebalo vrijediti samo za rakiju koju ispeku naši seljaci?!. Naime notorna je činjenica da veliki europski proizvođači pod istim nazivom plasiraju artikle različite kakvoće ovisno o tome kojoj se zemlji isporučuju. I sad mi moramo u EU-raj kako bi rakija koju ispeku i piju naši seljaci bila jednake kvalitete kao ona koju će isporučiti u druge države Europe. Kaj god!

mit 13
Nije mi jasno kako uopće još ima Hrvata?
Obzirom na EU – propise koje kao nismo imali i zbog toga moramo u EU-u, mi smo već odavno svi trebali poumirati od razno raznih bolesti koje se dobivaju od bilja i životinja. Na primjer od kravljeg ludila, ptičje i svinjske gripe, e-koli. Pardon pa to nije počelo u Hrvatsko!

Poseban problem je kod nas pitanje higijene. Tu smo potpuno zakazali i krajnje je vrijeme da nas europski birokrati poduče o tome. Čudi me samo kako se dr Andrija Štampar (1927. osnovao ŠNZ u Zagrebu, 1946. je član odbora osnivača Svjetske zdravstvene organizacije, a 1948. postaje prvim predsjednikom te organizacije) sjetio educirati Hrvate prije više od osamdeset godina o potrebi primjene higijene kad EU-a još nije bilo ni u primisli. I sad mi moramo ući u EU-raj da bi nas EU – birokrati natjerali poštivati ono što je Andrija Štampar propisao još 1927. E moji Hrvati!

Posljednja rečenica gdje se govori o ‘proizvodnji za osobne potrebe’ u sebi sadrži vrlo opasnu konsekvencu. Jer proizvesti nešto za osobnu potrebu znači proizvesti je u količini dovoljnoj za jednu osobu (ne kaže se obiteljske i rodbinske potrebe) a to znači, na pr. ako zakoljem svinju od cca 150 kg da ću sve meso smjeti pojesti samo ja osobno i nitko više. Ili ću pak klati samo odojke.

Smjeti ću proizvesti samo jedan sir, litru mlijeka, tri jaja, dva decilitara vrhnja jer više dnevno ne mogu pojesti.

Ispeći najviše 40 litara rakije za dnevno konzumiranje jednog decilitra jer ako ispečem više postat ću pijanica. Itd, itd.

I sad recite sami: je su li ovo ‘mitovi’ ili mitovi? To je, po mom, prodavanje – magle!

Mitovi i legende o ulasku u EU – mit 9

„Ulaskom u EU nestat će tradicionalnih proizvoda – mit 9“

„Ulaskom u EU Hrvatska se neće morati odreći svojih tradicionalnih proizvoda kao što su šljivovica, cetinski sir, drniški i istarski pršut, paški baškotin i sir, torkul i vino dingač te drugi tradicionalni
proizvodi.

Neki od gore navedenih tradicionalnih proizvoda registrirani su samo na nacionalnoj razini (sukladno starom Pravilniku o oznakama izvornosti i oznakama zemljopisnog podrijetla hrane, što znači da oznaka izvornosti ili zemljopisnog podrijetla vrijedi samo na području Hrvatske).

Kada navedeni proizvodi budu zaštićeni na nacionalnoj razini sukladno novom Zakonu o oznakama izvornosti, oznakama zemljopisnog podrijetla i oznakama tradicionalnog ugleda poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, kao primjerice istarski pršut, a nakon toga i na razini EU-a, to će omogućiti osiguravanje nadzora nad njihovom jedinstvenom kvalitetom te prepoznatljivošću na tržištu.“

Komentar

Ovaj mit donekle spada u kategoriju mitova pod rednim brojevima 10, 12 i 13 o kojima će biti riječi u slijedećem postu i kao takav jednako služi samo za zamagljivanje suštinskih problema koji će u Hrvatskoj nastupiti ulaskom u EU-u. No dok se u slučaju spomenuta tri mita talambasa po pitanju higijene i poštivanja propisa o kvaliteti hrane jer kao ‘patuljci o tome pojma nemaju’ i jedino nas ‘EU –guliver’ može natjerati da se tih propisa držimo, u ovom ‘mitu’ se razglaba o nečemu što uopće nije mit.

Obzirom na praksu ‘brendiranja’ pojedinih proizvoda u čitavom svijetu, tradicionalni proizvodi koje proizvode hrvatski proizvođači (bilo mali ili veliki) također svoje proizvode trebaju ‘brendirati’ po pravilima koje europski birokrati traže, jer jednostavno u protivnom proizvode neće moći plasirati na to tržište. Barem tako dugo dok prosječni europski potrošač ne shvati i prihvati činjenicu da ako je nešto ‘brend’ i proizvedeno prema pravilima ‘brendiranja’ ne znači da je to i vrhunske kvalitete. Po mojem, naime, shvaćanju pojma ‘tradicionalni proizvod’ već sam taj naziv je ‘brend’ i naziv ‘tradicionalni hrvatski proizvod’ za mene je sasvim dovoljno. No kako EU-birokrati imaju drugačije stajalište, a mi smo potpisivanjem Ugovora prihvatili njihov ‘način razmišljanja’ nema nam druge nego se počiniti ‘sili’!

I to nije ništa novo! Kao što nije ništa novo da su to naši proizvođači već odavno mogli učiniti i sad ne bi imali nikakvih problema glede plasmana tih proizvoda na europsko tržište. No izgleda da mi i zbog takvih trivijalnih i u suštini jednostavnih stvari moramo najprije u EU pa tek onda da poradimo na tome. Samo što se bojim kako u ovom slučaju vrijedi ona narodna ‘prošla baba s kolačima’. Kad uđemo u EU-u uvjeren sam da će sve te naše potencijalne ‘brendove’ pod svoje uzeti stranci (kupiti marku), registrirati ‘brend’, pa će od toga najveću korist imati baš oni – stranci.

I ne mogu a da sa stanovitom dozom sarkazma ne primijetim kako se autor pamfleta poziva poimence samo na ‘tradicionalne proizvode’ vezane uz iće i piće, a ostali se navode samo kao ‘drugi tradicionalni proizvodi’. Jer ako samo ta vrsta ‘tradicionalnih proizvoda’ zaista postane traženi ‘brend’ bojim hoćemo li moći, koliko nas god ima, proizvesti toliku količinu da udovoljimo svim potencijalnim kupcima?!

A o posljednjoj tvrdnji: ‘to će omogućiti osiguravanje nadzora nad njihovom jedinstvenom kvalitetom te prepoznatljivošću na tržištu’ mogu ustvrditi samo jedno: nikakav nadzor neće osigurati jedinstvenu kvalitetu ako to sami proizvođači ne shvate. A da to ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti, ni oni veliki u EU-i opće je poznata stvar. Jer njima je ipak najbitniji – profit. Sve ostalo su ‘bapske priče’.

Mitovi i legende o ulasku u EU – mit 8

„Kad uđemo u Europsku uniju, stranci će pokupovati sve nekretnine – mit 8“

„Potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, Hrvatska se obavezala postupno otvoriti svoje tržište nekretnina za državljane EU-a, u trajanju od četiri godine od stupanja na snagu Sporazuma (odnosno od 1. veljače 2009. godine).

To znači da su do 2009. godine državljani EU-a mogli kupovati nekretnine u našoj zemlji prema načelu reciprociteta ili obavljanja određene vrste djelatnosti, a od 1. veljače 2009. godine uživaju isti tretman kod kupovine nekretnina kao i državljani RH osim kada je riječ o poljoprivrednom zemljištu i područjima zaštićenima sukladno Zakonu o zaštiti prirode.(1)

Kako državljani Unije već sada mogu slobodno kupovati nekretnine u Hrvatskoj, ne očekuje se da će nakon ulaska u EU doći do naglog porasta potražnje. (2)
Kad je riječ o privatnom vlasništvu, vlasnici sami odlučuju kome će i kada prodati nekretnine.(3)

Što se tiče poljoprivrednog zemljišta, Hrvatska je u pregovorima dogovorila prijelazno razdoblje u trajanju od 7 godina od dana pristupanja Europskoj uniji, tijekom kojega strani državljani neće moći kupiti poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj, a to će se razdoblje, bude li opravdane potrebe, moći produžiti još 3 godine.(4)“

Komentar:
(1) ‘Zakon o zaštiti prirode’ ćemo, ako bude trebalo još novaca za nositelje demo(n)kracije već lako promijeniti. U tom smo pravi eksperti. Pokusni baloni su već puštani u svezi vodnog bogatstva. Samo za zaboravljive: gdje je ono i zašto nestao ZERP?

(2) Pokupovali bi već pola Hrvatske kad bi bile riješene zavrzlame oko vlasničkih pitanja i katastra prodavača. Zato su i inzistirali na Poglavlju 23 kroz kojim bi se to područje dovelo u sklad s ‘pravnim stečevinama’ EU i time olakšala kupoprodajna transakcija. Iako se u isto vrijeme spominjao i problem brodogradnje, ona je izgubila na važnosti čim se sredilo 23. poglavlje i prešla u domenu ‘nadgledavanja’ do ulaska u EU-u. Za europske parajlije, naime, pitanje vlasništva nad zemljom je suštinska i bitna stvar, a ne ljudska prava i ine floskule koje nemaju veze s gospodarstvom i profitom. Ovo potonje je kamuflaža za ono glavno. Da je to vrlo vjerojatno, najbolje potvrđuje činjenica da su mnogi sadašnji vlastodršci pokupovali zemljišta za jeftine pare (N.V. na pr) i samo čekaju da se ulaskom u EU puste s lanca mešetari europskog ranga. S tim da najprije ‘Zakonom’ to zemljište proglase građevinskim!!!

(3) I to bi kao trebala biti garancija da osiromašeni i stari stanovnici Hrvatske neće prodavati svoju ‘djedovinu’. Kaj god! I nitko im zbog toga ne bi smio prigovarati jer su njihovi političari to već učinili s ‘nacionalnim srebrom’.

(4) Ovo je najveća glupost ili najveća ‘magla’, ovisno o tome kako se gleda, koju vlast prodaje naivnom puku. I to u svih trinaest ‘mitova i legendi’ što sam ih imao prilike čitati.
Prvo Vlada poručuje da stranci ‘uživaju isti tretman kod kupovine nekretnina kao i državljani RH osim kada je riječ o poljoprivrednom zemljišta’, da bi zatim tvrdila da ‘deset godina stranci neće moći kupovati poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj’. E sad recite vi meni: hoće li ili neće moći kupovati? Neće moći deset godina!!!! Koji uspjeh naše politike! I to naravno samo ‘bude li opravdane potrebe’ za dodatno produženje roka. Tko će tu ‘opravdanu potrebu’ odrediti nije precizno definirano ali se može naslutiti.

Sve skupa to je možebitno od manjeg značaja. Veličina gluposti ili ‘magle’ u tom ‘nepostojećem mitu’ je u činjenica da je netko dovoljno bezobrazan, prepotentan, glup ili pokvaren pa tvrdi da je deset godina vrlo velik period u povijesti jedne države i da je time osigurana zaštita hrvatskih interesa glede poljoprivrednog zemljišta!!!

* * *

U kontekstu ovog potonjeg ne mogu ne iznijeti svoj osobni (dugogodišnji), u mojem okružju, dobro poznati stav glede privatnog vlasništva nad zemljom, samoniklim šumama, rijekama i moru. Prema njemu ne može se nad tim dobrima uspostavljati privatno vlasništvo jer su ona dana od Prirode/Boga (kako kome volja) a nisu stvorena čovjekovim radom. Korištenje zemljišta s točno određenom svrhom kao koncesijom – da, ali privatno vlasništvo – ne. Općenito, moj je stav da se privatno vlasništvo može ostvariti samo nad onime što je društvo ili pojedinac svojim radom stvorio.

Jer ajmo stvar dovesti do apsurda: što ako se nađe jedan, dva ili tri multimilijardera pa pokupuju SVU hrvatsku zemlju (a po ‘zakonu’ mogu, jer ako se može kupiti hektar, 100 hektara, 1000 hektara, 10.000 hektara gdje je granica, i tko je taj koji će je odrediti?)? Kamo ćemo se onda mi Hrvati odseliti?

Naravno da se taj apsurd, a koji omogućuje pravo na privatno vlasništvo nad prirodom, može proširiti na cijelu Zemlju. I – sad karikiram – ako jedan ili grupa parajlija kupi cijeli Planet, onima koji su ostali bez zemlje ne preostaje nego put pod noge pa na – Mars.

Mitovi i legende o ulasku u EU – mit 7

„Članstvo u EU-u dovest će do porasta nezaposlenosti – mit 7“

Odluku da napišem serijal komentara na ovu knjižicu pamfleta donio sam pročitavši u J.L. članak Inoslava Beškera iz Madrida i povezavši ga s gornjim naslovom, u kojem autor piše o demonstracijama mladih Španjolaca:

„Nismo protiv sistema – sistem je protiv nas’– zapisala je u srijedu uvečer jedna studentica, saževši u jednu rečenicu razlog zašto su tisuće i tisuće mladih Španjolaca u prošlu nedjelju zaposjeli (…) središnji trg u Madridu.

Nezaposlenost i korupcija su glavni razlozi zašto se mladi prosvjednici smatraju i proglašavaju ‘indigniranima’. Nakon dvadeset godina stalnog, na momente vrtoglava ekonomskog rasta, pir je gotov.

Preklani je budžetski deficit šiknuo na 11, 1 posto, a da bi ove godine spao na 6 posto. Zapaterova vlada je srezala što je mogla, da namakne dodatnih 15 milijardi eura. Rezultat: nisu stradali umirovljenici, nije platilo zdravstvo, dio su podnijele oružane snage (koje gunđaju, ali tiho) a ostatak se survao na leđa mlade generacije, kojoj je odgođen ulazak u svijet rada.
Nezaposlenost je u Španjolskoj dosegla oko 25 posto te je triput veća nego što je prosjek u Evropskoj uniji. Osobito pogađa mlade: nezaposlenih je oko 45 posto mlađih od 35 godina.“

Ovako je I.B. pisao 21.svibnja 2011. Što se sve dogodilo nakon tog datuma u Europi i svijetu u ‘slavu procesa globalizacije’ i što običan puk misli o toj vrloj tvorevini neoliberalizma, vjerujem da svatko od mojih čitatelja zna.

A sad citirani pamflet u kojem nas se uvjerava, kako u Hrvatskoj ulaskom u EU-u neće porasti nezaposlenost, jer

‘Kako proces globalizacije teče, države suvremenog svijeta suočavaju se s izazovima u mnogobrojnim područjima, pa tako i u području rada i zapošljavanja. Da bi osigurale visoku stopu zaposlenosti, države moraju uskladiti tržište rada s promjenama u strukturi svjetskog gospodarstva te raznim globalnim trendovima. Ako se uspješno prilagode tim izazovima, države mogu značajno poboljšati konkurentnost vlastitoga gospodarstva i osigurati bolji život za svoje građane.(A ako se ne prilagode? onda će građani nositi gaće na štapu.)

Hrvatsko tržište rada također je doživjelo mnogobrojne promjene u proteklim godinama. (Kakav eufemizam: ‘mnogobrojne promjene’? Bile su samo dvije: pljačka društvene imovine i otpuštanje zaposlenih!) Sudeći prema iskustvima novih država članica, Hrvatska ulaskom u EU može očekivati porast zaposlenosti, kako kroz veći priljev stranih ulaganja,(ako će ih biti?) tako i kroz daljnje jačanje konkurentnih sektora hrvatskoga gospodarstva. (Već sam u prethodnim postovima doveo u sumnju općenito konkurentnost hrvatskog gospodarstva, a kamo li da vjerujem u njezino jačanje.)
Ulaskom Hrvatske u EU naši će građani moći ravnopravno konkurirati za radna mjesta u svim državama članicama EU-a. (Na primjer Španjolska jedva čeka da Hrvatska uđe u EU-u pa da primi naše mlade i školovane ljude. Samo da se ne desi obratno?) Naime, po pristupanju Uniji, a nakon isteka prijelaznih razdoblja, hrvatski će radnici imati pravo na rad (ako će posla biti, naravno) bez radne dozvole u državama članicama EU-a te će pri zapošljavanju ostvarivati ista prava kao radnici tih država. (Koja su u EU-i manja nego kod nas, barem tako tvrde naši sindikati. Posebno za radnike u javnom sektoru.)

Prema modelu iz prethodnog vala proširenja Europska unija zatražila je prijelazno razdoblje tj. mogućnost da svaka država članica, ulaskom Hrvatske u EU, donese odluku o postupnom uvođenju slobodnog kretanja hrvatskih radnika na tržite rada. O svakoj državi članici EU-a ovisi hoće li iskoristiti moguće prijelazno razdoblje za postupno otvaranje svog tržišta rada građanima Republike Hrvatske i u kojim rokovima. Ukoliko se neka država članica odluci za ovu mogućnost, ona je ograničena te se provodi u okviru ograničene vremenske sheme (najviše 2+3+2 godine, odnosno samo uz reviziju i dovoljno opravdan razlog nakon prve 2, kao i nakon druge 3 godine).

Ako neka država članica odluči ne primjenjivati navedenu mogućnost, građani Republike Hrvatske će nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju moći slobodno raditi u toj državi. U protivnom će i dalje trebati radne dozvole za rad, za određena zanimanja. Ulaskom Hrvatske u EU, ako neka država članica EU-a uvede prijelazno razdoblje za hrvatske radnike, prema načelu reciprociteta, Hrvatska će imati pravo na uvođenje istih prijelaznih razdoblja za radnike iz te države članice.“

U cijelom pamfletu, a posebno u ova dva posljednja odlomka ne vidim nigdje ni jedan podatak/dokaz o tome kako ulaskom u EU-u u Hrvatskoj neće rasti nezaposlenost. Naime u tekstu se samo spominje način kako će se hrvatski građani/radnici moći zaposliti ako će ih netko trebati, ali ne i da će se ulaskom u EU-u zaista zaposliti.
Povijest pak nas uči da su se naši ljudi zapošljavali kao ‘gastarbeiteri’ sredinom prošlog stoljeća unatoč i usprkos tome što Hrvatska/Jugoslavija nije bila ni u kakvoj asocijaciji europskih zemalja. Zašto? Zato jer je Zapad, a posebno Njemačka trebala radnu snagu. I to za poslove koje kod nas, danas, mnogi ne bi ni u snu radili, radije primaju socijalnu pomoć uz rad na crno.
Ako netko od čitatelja vidi u pamfletu suprotno molim ga da mi to svakako spomene u komentaru.

I sad molim vas lijepo, nakon ovakve ‘sjajne’ perspektive glede smanjenja nezaposlenosti, tko bi bio protiv ulaska Hrvatske u EU?!

Mitovi i legende o ulasku u EU – mit 6

„Hrvatski gospodarstvenici neće biti konkurentni na europskom tržištu“ – mit 6

Što je to tržište EU-a? Jednostavno rečeno, tržište EU je tržište bez carina i dugih uvoznih ograničenja (za koga je to važno?, za one koji uvoze jer onih koji izvoze je malo), a obuhvaća 500 milijuna stanovnika. Takvo tržište omogućuje trgovcima iz svih država članica da se natječu pod istim uvjetima. (U tom ‘natjecanju pod istim uvjetima’ naši će gospodarstvenici sudjelovati vozeći ‘Fiću’, a ‘gospodarski poker asova EU’ i ‘azijski gospodarski divovi’ bolide Formule 1.)

Kad je riječ o hrvatskim poduzećima, pristup otvorenome tržištu ide više u prilog poduzećima u konkurentnijim područjima gospodarstva,(koja su to?) a manje poduzećima koja su dosad poslovala uz zaštitu carina ili visokih potpora (a takvih je većina). Kako bi se mogla uspješno natjecati s europskim takmacima, takva bi poduzeća trebala više ulagati u nove ideje ili tehnologiju (kako nemaju financijskih sredstava, trebat će im ‘strateški’ partner koji će onda tvrtku kupiti i nema više ‘riječi o hrvatskom poduzećima’), ili se preusmjeriti na konkurentnija područja djelatnosti (a to su? pa recimo seoski turizam :-)!). Zvuči teško, ali iskustva novih država članica EU-a pokazuju da nije i nemoguće. (Kao na primjer automobili ‘Škoda’ koji se doduše proizvode u češkoj tvrtki ‘Škoda’ – osnovanoj 1894. – a koja je postojala prije nego ‘Volkswagen’ – osnovanom 1937. – ali ova sadašnja s onom iz 1894. godine ima samo isto ime.)

Koliko će hrvatsko gospodarstvo biti konkurentno na tržištu EU, ovisi o poduzetničkom duhu (za koji sve naše dosadašnje vlade, a posebice ona do jučer na vlasti, HDZ-ova, imaju ‘nevjerojatnog’ sluha :-)!), ulaganju u tehnologiju (odakle novac?) i obrazovanje (bolonja?, novac?), promicanju hrvatskih proizvoda u državama EU-a itd. (kojih?, ne trpajte u pojam ‘hrvatski proizvod’ ono što se radi u tvornicama u Hrvatskoj u stranom vlasništvu! Bit će doduše na proizvodu ‘Made in Croatia’ ali će proizvod nositi ‘brend’ vlasnika. Bit ćemo Kina u malom.) Članstvo u EU dobra je vijest za gospodarstvenike s dobrim idejama. Naime, ulaskom u EU Hrvatska će moći koristiti strukturne fondove EU-a (u koje se naša vlada ufa kao u samog Gospodina, a upitno je hoćemo li ih dobiti i najvažnije do kada?), koji su dijelom namijenjeni razvoju malog i srednjega poduzetništva. (po direktivi i zahtjevima onog tko te fondove daje, znači opet ‘Made in Croatia’.)

U kojoj mjeri hrvatski proizvodi mogu konkurirati proizvodima država članica Europske unije? Budući da je Hrvatska mala zemlja s usitnjenom proizvodnjom, naši proizvođači ne mogu konkurirati količinom i niskom cijenom, (konačno nešto točno u ovom pamfletu!) ali sigurno mogu kvalitetom (u tome se pak samo djelomično slažem, barem za period od još najmanje 20 godina.). Mnogi hrvatski proizvodi prepoznati su i traženi na europskome, primjerice vino, maslinovo ulje, paška čipka itd. (e vidite to je onaj ‘Fićo’ što ga za trku hrvatski ‘gospodarstvenici’, vinogradari, maslinari i vezilje, imaju). Ti bi proizvodi u budućnosti mogli još snažnije promovirati Hrvatsku (sic!) te skrenuti pozornost i na druge kvalitetne proizvode (koje?) i usluge koje Hrvatska može ponuditi tržištu Europske unije. (Recimo konobarske usluge ako kroz onaj period od minimalno 20 godina shvatimo da je u turističkoj djelatnosti najvažnija stvar – osmjeh. A ja osobno znam mnogo primjera gdje je glavna zamjerka stranaca, ne samo kod ugostiteljskih radnika, nego i kod običnog puka, bila: svi ste tako natmureni, ozbiljni, nitko se ne smije. A bojim se da će ulaskom u EU-u osmjeha na licima Hrvata biti još manje.)

Ne dragi moji autori pamfleta, to nije mit to je – surova istina.

Mitovi i legende o ulasku u EU – mit 5

„Ulakom u EU cijene će rasti“ – mit 5

Hrvatsko gospodarstvo imat će velike koristi od članstva naše zemlje u EU-i. Naime, slobodan pristup europskomu tržištu(1) omogućit će poduzetnicima konkurentnije uvjete poslovanja te sniziti izlaznu cijenu proizvoda. Ulaskom u EU otvorit će se i nova radna mjesta u konkurentnim poduzećima i s njima povezanim granama gospodarstva.(2) Osim toga, članstvo u EU-i pridonijet će boljemu međunarodnomu ugledu Hrvatske, što će utjecati na rast stranih ulaganja u našoj zemlji.(3) Ukratko, sve te promjene ubrzat će gospodarski razvoj Hrvatske te pridonijeti višem životnom standardu i boljoj kupovnoj moći hrvatskih građana.(4)

Mnogi građani strahuju da će uvođenje eura dovesti do porasta cijena. Uvođenjem eura cijene u Hrvatskoj ne bi trebale (ali će!!!) automatski rasti.(5)

Naime, prije ulaska Hrvatske u eurozonu tečaj kune će se zamrznuti, što znači da bi se uvođenjem eura cijene trebale jednostavno preračunavati iz kuna u eure.(6)
Istina je da pojedini trgovci u tom preračunavanju mogu vidjeti priliku za podizanje cijene proizvoda. Iskustva država članica pokazuju da se to uglavnom događalo s onim uslugama koje su “najvidljivije” potrošačima, kao što su npr. cijene usluga u kafićima i restoranima.(7) S druge strane, cijene skupljih proizvoda (sic!), poput automobila i kućanske opreme, nisu rasle. Valja napomenuti da će uvođenje eura dodatno pojačati konkurenciju među trgovcima, što će ih vjerojatno s vremenom potaknuti da snize cijene. I sami građani, kroz udruge potrošača, mogu nadzirati trgovce te utjecati na korektnije određivanje cijena.(8)

Euro se danas smatra jednim od velikih uspjeha Europske unije. Statistike pokazuju da je euro pridonio gospodarskoj stabilnosti država članica EU-a.(9)
Kao prvo, uvođenje eura znači ukidanje tečajnog rizika i veću preglednost cijena. To podrazumijeva da svi mogu sigurnije štedjeti i ulagati, kupovati i prodavat (u valuti koja je iz ‘neznanog’ razloga sve slabija u odnosu na dolar i švicarski franak, nap. s.c.).

Osim toga, veća preglednost cijena omogućuje usporedbu cijena i povećava kupovnu moć građana. Uvođenjem eura ukidaju se i troškovi mijenjanja valute, što povećava učinkovitost poslovanja, jer se ta sredstva mogu iskoristiti u druge svrhe.(10) Stručnjaci napominju da je uvođenje eura za Hrvatsku vrlo korisno jer je u Hrvatskoj već u prometu velika količina eura. Naime, mnogi naši građani radije štede u valuti EU-a nego u domaćoj valuti (dokazujući time svoje veliko domoljublje i duboko razumijevanje nekada čuvenog slogana ‘hrvatska lisnica u hrvatskom džepu’, nap. s.c.), pa možemo reći da je u Hrvatskoj već sada prisutan visok stupanj “eurizacije”.(11)__________________
(1)
Europsko tržište je takvo da može sve što mi proizvedemo za godinu dana kupiti za mjesec dana, naravno ako ćemo uopće bilo što proizvoditi. Neki dan sam kupio plastičnu lopaticu za skupljanje smeća za 4,4 kn proizvedene – ne nije u Kini – nego u Srbiji! A mi smo nekad imali ‘Jugoplastiku’ ali nam je smetalo ono ‘Jugo’ pa smo je uništili. Tako to rade ‘domoljubi’.

(2)
Konkurentnim poduzećima koje države, Hrvatske ili zemljama EU-e?, ovo potonje me ne zanima!

(3)
Kad bi zaista SAMO članstvo u EU-i pridonijelo boljem međunarodnom ugledu Hrvatske, ja bih odmah glasovao ZA ulazak. No moje je uvjerenje da će članstvo samo pridonijeti da nas EU-birokrati mogu bolje nadgledati što i kako radimo. I ako se nećemo ponašati kako to ‘EU-birokracija zapoveda’ bit će ‘jao i pomagaj’. Siguran sam naime da su u Ugovoru koje su naši ‘purgeri’ potpisali ugradili ‘osigurače’ za slučaj da ih počnemo ‘zezati’ poučeni iskustvom Madžarske (i ostalih koji se ne ponašaju onako kako su govorili da će se ponašati prilikom pregovora) i najnovijeg problema s njom glede, na primjer, novog madžarskog ustava.

(4)
Nevjerojatna je moja naiva glede a u svezi čimbenika koji utječu na ‘ubrzani razvoj gospodarstva’. Prema autorima ovog pamfleta to su: članstvo u EU, slobodan pristup EU tržištu, međunarodni ugled, a u nastavku se navodi i uvođenje eura. Po mojem to su samo dvije stvari: krvavi rad i znanje. Točka! Punktum!

(5)
Prave ražanj a zec još u šumi. Prema vijestima uvođenje eura u Hrvatsku neće biti prije 2020. godine, a do tada ‘bumo vidli kaj bu z njim’. Možda se predomislimo pa ga ne uvedemo, što naravno neće značiti da cijene neće rasti. Što se toga ‘posla’ tiče tu smo jaki i imamo debeloga povijesnog iskustva. Sjećam se, na primjer, kad se uvodila kuna pola kg margarina ‘Margo’ stajalo je 3,7 kn, a danas je preko 10 kn. A još nismo ušli u EU-u!

(6)
Pitanje je samo na kojoj vrijednosti. Iako je već niz godina tečaj kune u odnosu na euro manje-više zamrznut ipak se u posljednje vrijeme primjećuje njegovo postupno ‘otopljavanje’ – vjerojatno pod utjecajem blage zime – i izgleda da će ipak biti uslišana ‘mantra’ koju godinama pjevaju izvoznici, kako bi kurs trebao ‘pliviti’. Naravno ‘nizvodno’!

(7)
Jučer sam na tu temu razgovarao sa Slovenkom koja mi je rekla da je, na primjer, šalica kave u Sloveniji nakon ulaska eura poskupila s od pola eura na jedan eur. Uz to mogli su autori ove ‘mudrolije’ dodati da će to vrijediti i za osnovne prehrambene artikle: kruh, mlijeko kojima se ukida nulta stopa PDV-a, a bit će još toga ne brinite.

(8)
Samo na koji način? Tako da daju veliki oglas u tisku ili na TV: ‘Ne kupujte u ‘Konzumu’ Ante Todorića, on vas dere, a dobavljačima ne plaća’. I što mislite koji će to medij objaviti. Možda tanzanijski!

(9)
Kak za koga. Recimo Grcima se baš ne čini tako, a za Nijemce sam 100% siguran. Oni bi se na ‘orla’ vratili već sutra samo da mogu, točnije da im EU-moćnici dozvole. A kako sam euro stoji, bolje reći se klima, vidimo i sami. Ove riječi autora pamfleta pisanog negdje sredinom prošle godine pokazuju kako se dotični vrlo dobro razumije u prognoziranje što će se dogoditi kad mi uđemo – ako uđemo – 2013. godine u EU-u.

Statistike možebitno pokazuju da je euro u zemljama u koji je uveden u prosjeku za cijelu EU-u doveo do gospodarske stabilnosti, no realnost u pojedinim zemljama pokazuje ipak malo drugačija. Posebice u Grčkoj, Portugalu, Španjolskoj, Italiji, Islandu. To je kao onaj vic o sarmi: jedni jedu meso drugi zelje a u prosjeku svi jedu sarmu. A dok mi uđemo u tu euro zonu bit će, uvjeren sam, sve više onih koji će jesti zelje. Naravno ako eura i EU-e još bude?

(10)
Opet ispadoh naivac? A ja sam do sada mislio da veća zarada ili ti deblji novčanik povećava kupovnu moć građana. Koja zabluda s moje strane.
Ukidanje troška mijenjanja valute prvenstveno će pogodovati uvozničkom lobiju koji će tada moći i poreze plaćati u eurima pa neće gubiti na tečaju. I naravno šoping vikendašima, ako će eure uopće imati obzirom da sada ni kune nemaju.
A u koje svrhe će se utrošiti ušteđena sredstva ukidanjem potrebe mijenjanja valute nije teško zamisliti obzirom na dosadašnju praksu mnogih naših ‘gospodarskih subjekata’ i ‘servisirajućih ih političara’.

(11)
Visoki stupanj ‘eurozacije’ ujedno znači bitno smanjen nacionalni suverenitet. Prema najnovijim vijestima za države u eurozoni, ‘glavni meštri’, Njemačka i Francuska (uz protivljenje V. Britanije, ali tko ju ‘šiša’, nek ide Amerima), upravo dovršavaju izmjenu/dopunu europskog Ustava u kojem bi se uz zajedničku valutu – euro – ugradila i obveza zajedničke fiskalne politike. Uz sve uvjete koje ćemo trebati ispunjavati u domeni gospodarske politike, a koje nam propisuju članci Pristupnog ugovora, ova dva dodatna uvjeta bit će posljednji čavao u lijes hrvatskog suvereniteta. Jer, da vas podsjetim: u današnje vrijeme suverenitet se gradi na ekonomiji i bankarstvu a ne na jeziku (lingvističkom), zastavi i državnoj himni. A nama će na kraju ostati samo ta tri simbola suverenosti s tim da je i jezik upitan.
* * *
Postovi iz serije ‘Mitovi i legende’, temeljeni na brošuri-pamfletu koju je izdala naša vrla Vlada u namjeri da „dokumentirano“ i „vjerodostojno“ obori sve ‘mitove i legende’ koje naš „neinformirani“ puk plasira s ciljem da spriječi ulazak Lijepe naše u novu asocijaciju EU, tek koju godinu nakon dva desetljeća kako smo izborili svoju neovisnost, podsjetili su me na odlomak iz knjige političkih eseja iz vremena između dva svjetska rata (M. Krleža ‘Deset krvavih godina’, NIP ‘Oslobođenje’ 1973. str.122) u kojem se kaže:

Jer „Ako je svrha ove tamburaške naše republikanske komedije da se zdrava narodna pamet izolira od stvarnosti, da se umrtvi i uspava, da se odvoji od svega što bi moglo da je zavede na kritična razmatranja stanje fakata, onda ova naša komedija ima svrhu. Ako gospoda (…) smatraju da njihova „politika“ treba da ostane sakrivena velom tajanstva i da mase naših „paradnih seljaka“ trebaju da ostanu gluhonijeme lutke iz Etnografskog muzeja, u platnenim gaćama, u čoji i opancima, onda takav rodoljubni program nije da nije lukavo smišljen, ali što se samih narodnih masa tiče, on se ni po čemu ne podudara s narodnim interesom.“

Da se autor ovih rečenica opet pokazao dobrim prorokom ili još točnije dobrim poznavateljem mentalnog sklopa naših političara (‘puregera’) potvrđuju nam ovi ‘imbecilni reklamni’ spotovi u kojima nastupa kompletna vrhuška novoformirane vlade uz sekundiranje Predsjednika države i bivše Premijerke. To zaista i jesu najobičniji propagandni spotovi gotovo identični onima koje nam TV kuće prikazuju za razne proizvode hvaleći njihovu efikasnost bez ikakve osnove. Eto na primjer sredstva za čišćenje štednjaka gdje se jednim potezom spužve, namočene u sredstvo, štednjak sije ko guzica u djeteta. Jeste li provjerili da je to baš tako? Ako mi netko dokaže da je to istina, odmah ću povjerovati u ‘reklamu’ političara da je za nas EU-a jedina alternativa.

Slično tome u citiranom pamfletu br 5 glavna je tvrdnja sadržana u rečenici: „Mnogi građani strahuju da će uvođenje eura dovesti do porasta cijena. Uvođenjem eura cijene u Hrvatskoj ne bi trebale automatski rasti.“ To se zove demagogija. U naslovu se kao mit navodi tvrdnja: „Ulaskom u EU cijene će rasti“, a onda se dokazuje kako „uvođenjem eura cijene u Hrvatskoj ne bi trebale automatski rasti.“

No kako sam čitao u dnevnom tisku još prije izbora, a izjave članova nove vlade to potvrđuju, mi nećemo trebati čekati uvođenje eura. Poskupljenja nas čekaju:

„Odmah nakon izbora struja i plin skuplji i do 50 posto“ glasi veliki naslov iznad slike Gorana Granića, ravnatelja Energetskog instituta ‘Hrvoje Požar’ i ekonomskog analitičara Ante Babića. A oni valjda znaju što govore. Onda slijede sve sami ‘mitovi i legende’ o porastu cijene i prije uvođenja eura uz obvezatni dodatak: „To nije stvar domaće politike, upozoravaju stručnjaci, nego CIJENA ulaska Hrvatske u Europsku uniju, odnosno PRILAGOĐAVANJE na njezin porezni sustav!“
O prilagođavanju plaća europskim za sada se ne govori!

Nakon ove uvertire slijede i detaljniji podaci o ‘ne porastu cijena’ pa se navodi: „…hrvatskim građanima ne ginu poskupljenja struje, plina, drva, kruha, mlijeka, kave, ortopedskih pomagala, lijekova, knjiga…“ i nastavlja: „Pitanje poskupljenja energenata mora se potpuno depolitizirati, jer to nema veze s politikom, nego s činjenicom da se Hrvatska mora uskladiti s poreznim sustavom EU.“

I da vas dalje ne zamaram svojim ‘mudroslovima’ evo samo mali popis artikala i povećanja cijena koje nas očekuju (izvor J.L.):
– plin 30 do 100%
– struja 30 do 50%
– cigarete do 50%
– kava 5 do 23%
– kruh, mlijeko, lijekovi, knjige 5%
– lož ulje, drvo za ogrjev 15%
a sve NAKON oporezivanja po EU-sustavu!!! O poskupljenju zbog drugih razloga možemo samo nagađati.

I kao uvijek, šećer na kraju: „EU direktiva vezana za određivanje cijena energenata obvezuje Hrvatsku da uvede socijalnu kategoriju, po kojoj bi kućanstva koja nemaju dovoljno visoke prihode ipak plaćala nešto nižu cijenu struje i plina.“
Što to znači u praksi, uči nas povijest: otvaranje novih radnih mjesta u administraciji za praćenje i određivanje tko je a tko nije socijalni slučaj, korupcija koja je neminovni pratitelj takvih službi, novinski natpisi kako razni kerumi, todorići, jadni saborski zastupnici i ini „socijalni“ slučajevi plaćaju manju cijenu jer „nemaju“ ni prebijene pare a sve u stilu ‘pas laje a karavana prolazi’.

No glavno je da je sve to prema pamfletu broj 5 „Mit i legenda“!!!

Mitovi i legende o ulasku u EU – mit 4

„Regionalna suradnja dovest će do stvaranja nove Jugoslavije“ – mit 4

„Princip regionalne suradnje koji je EU-a ugradila u Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju nastojanje je za uspostavom suradnje u cijeloj jugoistočnoj Europi, a ne pokušaj oživljavanja zajednice koja se pokazala neodrživom. (1)

Sama EU-a počiva na temeljima suradnje država koje su u prošlosti ratovale. Hrvatska kao najstabilnija i institucionalno najrazvijenija država jugoistočne Europe postaje glavni sigurnosni oslonac na tom području. (2)

Nadalje, sporazumima o trgovini i drugim oblicima gospodarske suradnje sa susjednim državama, Hrvatska svojim tvrtkama osigurava pristup regionalnim tržištima, što svakako rezultira pozitivnom trgovinskom bilancom. Treba također napomenuti kako je regionalna suradnja nužna za borbu protiv organiziranog kriminala, trgovine Ijudima, krijumčarenja droge i drugih problema s kojima se države u regiji ne mogu pojedinačno nositi. (3)“

Komentar:

(1)

Dakle EU-a nas ne želi uvaliti u neku novu regionalnu zajednicu?! Tako barem tvrdi autor pamfleta tvrdeći da je suprotno – mit. Pa to je sasvim logično. To i nije potrebno, obzirom da ćemo se, ako na referendumu prevladaju glasovi ZA, i onako sami uvaliti u novu zajednicu. Zove li se ona Yugo-slavija ili EU-slavija ili što ti ga ja znam, to je u krajnjoj slučaju građaninu Hrvatske sve svejedno, da ne kažem isti k….c. Što se pak tiče uspostave suradnje ona je na jednom nivou (kriminalnom) već sasvim dobro profunkcionirala i bez ‘oživljavanja zajednice koja se pokazala neodrživom’ i za tu je vrstu suradnje/saradnje nepotrebna.

Ona druga suradnja (gospodarska) i onako nema šanse da bi stvorila neku ‘zajednicu’ jer je kao takva nepotrebna. Gospodarstva u Hrvatskoj, naime, gotovo i nema pa što će mu onda zajednica.

Nije mi, inače, poznato točno što se u EU-birokraciji podrazumijeva pod pojmom ‘regionalna suradnja’. Znači li to suradnja država neke regije (na primjer Balkana) ili pak suradnja pojedinih regija različitih država. Da pojasnim:

Znači li taj pojam suradnju, na primjer Hrvatske i Slovenije, Hrvatske i Crne Gore ili pak znači suradnju, na primjer Međimurja i Zagorja s Ormoškim i Ptujskim regijama u Sloveniji, odnosno Boko Kotorska regije s Dubrovačkom? To je vrlo bitno.

Jer ona prva zaista sadrži potencijalnu mogućnost stvaranja neke vrste ‘nadregije’ pa ma kako se ona zvala, a ova druga je, po mom mišljenju, prirodna i poželjna. Smatram, naime, da će suradnja sjeverozapadne Hrvatske s istočnom regijom Slovenije biti od veće koristi i za Hrvatsku i za Sloveniju. Ipak su to neposredna susjedstva. Jednako vrijedi i za jug Hrvatske. A s druge strane činjenica da se suradnja odvija na ‘nižoj’ razini od državne umanjuje potencijalnu opasnost stvaranja ‘nadregije’.

(2)

Da li autor pamfleta u svojoj prvoj rečenici drugog odlomka upućuje da bi Hrvatska trebala surađivati s Srbijom (s kojom je vodila neobjavljeni rat) kao što vjerojatno misli na suradnju nekada zaraćenih strana Njemačku, Francusku, V. Britaniju (koje su jedna drugoj objavile rat)? Čisto sumnjam. Ali zašto onda govoriti o tome? Ili, ako je to točno, zašto bi onda morali u EU-u kad Srbija još dugo tamo biti neće?

O tome da je Hrvatska „najstabilnija i institucionalno najrazvijenija država jugoistočne Europe“ moglo bi se ozbiljno raspravljati. Pitanje je, naime, prema kojim kriterijima je ona takva i koji su početni uvjeti usporedbe. Možebitno da i imamo jako ‘razvijene institucije’ u odnosu na, primjera radi, Srbiju ili ne daj bože BiH.

U Hrvatskoj zaista postoje mnoge institucije. Na primjer USKOK i DORH koji su se probudili iz sna nakon što je ‘abdicirao’ DrIvo, a ‘mala od kužine’ pustila ih s lanca (da bi spriječila povratak ‘Kapetana’), pa oni krenuše u križarski rat protiv organiziranog kriminala. I samo što su krenuli, na površinu je naglo izbio gejzir kriminala kao kad iz čira izleti gnoj kad ga se jače pritisne.

Onda imamo najstabilniju instituciju HNS (ne radi se o stranci HNS) u kojoj ‘glavnokomandujući nema pojma što mu podanici rade. I još se ljuti i vrijeđa ako mu to netko spomene.

Vrlo značajne institucije su i ‘Hrvatske autoceste’ i ‘Autocesta Zagreb-Rijeka’ koje su bivšem ministru Kalmeti, ‘Velikom meštru svih meštara’, služile kao Casino u kojem se on kartao ulažući njihovu lovu u razne ‘mutne’ poslove. To se za sada samo priča po kuloarima, ali će naše najstabilnije institucije sigurno odraditi svoj posao, samo da završe s sitnijim ribama. Jer za sada, kao, protiv ‘Velikog meštra svih meštra’ još nisu prikupljeni dokazi?

Naravno u ‘demokratskom’ društvu, u najstabilnijoj i institucionalno najrazvijenijoj državi regije mora se i s ‘nedemokratskim’ kriminalcima postupati ‘demokratski’ pa je normalno da se dokazi teško prikupljaju. No kad bi tijekom istraživanja i dokazivanja primijenili metode slične onima kojima su se oni služili u svojim marifetlucima, mislim da bi vrlo brzo sve izašlo na vidjelo.

Zamislite ovakav SF scenarij: ‘Velikog meštra svih meštri’ izvedete pred streljački stroj, postavite mu neka ‘škakljiva’ pitanja u svezi ‘tijeka novca’ za gradnju autocesta i date mu, recimo pola sata, da se svega sjeti. Što mislite bili bi mu to bilo premalo vremena?

Ne treba zaboraviti ni na ‘poštenog i uglednog’ Todorića nad čijim se carstvom tek sada počinju gomilati crni oblaci (na nebu nešto manjeg, Drka, za sada nema ni oblačka). Do sada je korumpirajući javne i privatne medije plaćanjem za emitirane reklame njegovih tvrtki i donacijama političarima uspio otkloniti opasnost zvanu DORH i USKOK. No kako se može čitati po internetu, a ni žestoko protivljenje Slovenaca da mu prodaju ‘Merkator’ nije ‘bez vraga’, nebo nad ‘Agrokorom’ i nije više potpuno vedro

I dok se ‘traže’ dokazi za ove potonje slučajeve DORH i USKOK se bave ipak nešto manjim ribama: FIMI-medijom, Sanaderovim milijunčićima, Polančecovim stotisućama, a Todorićeve, Kalmetove i ine milijarde su još u ‘tamnoj’ zoni dostupnosti istražiteljima.

Naši saborski zastupnici kao članovi Sabora, vrhovnog zakonodavnog tijela najstabilnije i institucionalno najrazvijenije države u regiji donose zakone čije je trajanje kraće od vremena potrebnog da se posuši tinta potpisa. Što za posljedicu ima najstabilniju i institucionalno najrazvijeniju provedbu svih donesenih zakona i propisa koji omogućuju grandiozni razvoj gospodarstva.

I tako bih mogao nabrajati svu silu primjera o našoj stabilnosti i institucionalnosti, ali mislim da je i ovo bilo previše.

(3)

U mitu 6 (autor sajta priprema osvrt i na taj pamflet) ne spominju se prednosti regionalnog pristupa (ovaj pak odlomak otkriva da autori pamfleta pod regionalnom suradnjom misli na suradnju država, no to još uvijek ne znači da je to stav i EU-birokrata), već se prvenstveno govori o tržištu s 500 milijuna stanovnika. E sad, morat ćemo se opredijeliti, ili vrabac u ruci (regionalna suradnja gdje imamo kakve takve šanse za gospodarski uspjeh) ili pak golub na grani (tržište od 500 miliona potrošača, gdje su nam šanse male, da ne kažem mizerabilne).

Ako promatramo užu regiju gdje imamo kakvu takvu šansu plasirati naše proizvode. No našim ulaskom u EU-u, dok i zemlje regije ne uđu u EU, postojat će granice. Dakle ulaskom u EU-u i forsiranjem regionalnog pristupa ne dobivamo bitno bolje uvjete nego što ih imamo danas.

U drugom slučaju, ulaskom u EU-u, nema granica prema članicama EU-e, ali ima velikih poteškoća oko plasmana hrvatskih proizvoda.

Jedno i drugo, obzirom na našu ‘gospodarsku snagu’ teško da ćemo moći postići.

Ulaskom u EU-u, kako to kaže autor pamfleta, ‘sporazumima o trgovini i drugim oblicima gospodarske suradnje sa susjednim državama, Hrvatska svojim tvrtkama osigurava pristup regionalnim tržištima’. No on istovremeno prešućuje činjenicu da se time Hrvatska isključuje iz CEFTA (eng: Central European Free Trade Agreement) koja je višestrani (multilateralni) ugovor o slobodnoj trgovini.

Stranke su Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija, Moldavija, Srbija i UNMIK/Kosovo. Prije ulaska u Europsku uniju, stranke su bile i Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka i Slovenija. Rumunjska i Bugarska istupile su pridruženjem Europskoj uniji u siječnju 2007. Ovim potonjima, a pogotovo Mađarskoj izlazak iz te trgovinske asocijacije se pokazao vrlo ‘isplatljivim’!

Ako malo pažljivije pogledamo popis zemalja koje su u sastavu CEFTE (poglavito susjedne države gospodarski slabije od nas), vidimo da su to, priznali mi to ili ne, ipak zemlje u kojima hrvatsko gospodarstvo može konkurirati ili s njihovim izmjenjivati proizvode. Ulaskom u EU-u sve one ‘zatvaraju’ granice (uvest će nam carine na našu robu) i Hrvatska će biti prisiljena ići na tržište gdje vladaju gospodarski ‘divovi’ Njemačke, Francuske, Italije, zemlje Beneluxa, skandinavskih zemalja, a tu nisam baš siguran da će nam ‘cvjetati’ ruže. Što je trenutačno za posrnulo hrvatsko gospodarstvo bolje: vrabac u ruci ili golub na grani prosudite sami.

Što se pak tiče regionalne suradnje oko suzbijanja kriminala, ulazak u EU-u jedno dulje vrijeme neće biti od bitne važnosti. Barem ne tako dugo dok se u Uniji ne nađu i zemlje našeg okruženja (posebno Srbija) iz kojih je protok kriminalaca u oba smjera vrlo jak. A dok susjedi uđu, tko zna ‘kaj bu od EU-raja’.

Misli li netko da će naše granice biti ‘neprohodnije’ nakon ulaska u EU grdno se vara. Uz činjenicu vrlo duge granice prema BiH, ljudima s Balkana je šverc i prelaženje granica na crno u ‘u gluvo doba noći’ duboko usađen u gene.

Kad bi se znanstvenici potrudili mogli bi ga (gen) locirati, identificirati,…!