Mitovi i legende o ulasku u EU – mit 1

„Hrvatska može i bez EU-a.“

Svojevremeno sam došao u posjed knjižice pamfleta pod nazivom ‘Mitovi i legende o EU’ čiju naslovnu stranicu prikazuje gornja slika. Ta knjižica i jedna stranica u J.L. koju je isto ministarstvo objavilo kao plaćeni(?) oglas 19. svibnja 2011. godine ‘Zašto u EU’ je jedino što sam do sada uspio vidjeti na tu temu objavljeno od strane vlasti, a što bi ‘neukom puku’ moglo objasniti, rasvijetliti i dokazati da je ulazak Hrvatske u EU od sudbonosne, presudne i životne važnosti za njegovu ‘bolju i svjetliju budućnost’ (još samo fali: svih naroda i narodnosti pa da znamo na čemu smo!)

Knjižicu je izdalo Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija. U zbirci pamfleta obuhvaćeno je tzv 13 mitova (kud baš taj nesretni broj?) od kojih vam za prvo upoznavanje prezentiram kako autori spomenute zbirke pokušavaju demantirati mit da Hrvatska može i bez EU-a. Spomenuti mit je razvrstan pod rednim brojem 1.

„Proces globalizacije utječe na sve države svijeta pa tako i na Hrvatsku. Dok su u proteklim stoljećima države često bile “izolirani otoci”, danas je njihov politički i ekonomski razvoj uvjetovan suradnjom i uzajamnim djelovanjem.(1)

Daljnji razvoj Hrvatske u velikoj mjeri ovisi o međunarodnom ugledu naše države (2), kao i o uspjehu integriranja hrvatskog gospodarstva u europske i svjetske gospodarske tokove (3). U tom pogledu članstvo u EU za Hrvatsku predstavlja važnu prednost, ako ne i nužnost. U gospodarskome smislu Hrvatska ovisi o rastu turizma, priljevu stranoga kapitala i izvozu hrvatskih proizvoda u inozemstvo (ponajprije u države članice EU-a). Navedeni sektori nedvojbeno će se razvijati brže uđe li Hrvatska u EU nego ako ostane izvan toga kluba. (4) Nepristupanje Europskoj uniji dovelo bi, u određenoj mjeri, do političke izolacije Hrvatske. Naime, kao mala zemlja, Hrvatska ne bi mogla utjecati na odluke koje se tiču budućnosti Europe, a time posredno i vlastite budućnosti. (5) Ne treba zaboraviti da članstvo u

 Europskoj uniji jamči političku stabilnost i sigurnost, što je za Hrvatsku iznimno važno s obzirom na nedavno ratno iskustvo. (6)

Valja napomenuti kako je sveukupni razvoj Hrvatske, koji je bio zaustavljen ratom u prvoj polovici 1990-ih, potaknut upravo procesom pristupanja Europskoj uniji. Naime, Europska unija različitim je poticajima – političkim, tehničkim i financijskima – pomogla Hrvatskoj da provede složene reforme kako bi što brže i učinkovitije dovršila proces demokratske tranzicije. Premda je cilj tih reformi dobrobit hrvatskih građana, a ne članstvo u Europskoj uniji, činjenica je kako je Europska unija imala i još ima nezaobilaznu ulogu u pozitivnoj preobrazbi hrvatskog društva. (7)

Protivnici ulaska Hrvatske u EU često spominju Norvešku, Island i Švicarsku kao primjere zemalja koje imaju razvijeno gospodarstvo i visok životni standard, premda nisu u Europskoj uniji. Uzmimo primjerice Island, koji je uvidjevši kako se nedavna financijska kriza odrazila na njegovo gospodarstvo odlučio pokrenuti postupak pristupanja Europskoj uniji, pa je ta država odnedavna kandidat za članstvo u EU te su u srpnju 2010. sa njome također započeli pristupni pregovori.

Osim toga, valja istaknuti da se navedene države zbog njihova drugačijega geopolitičkoga položaja i povijesnoga puta teško mogu uspoređivati s Hrvatskom. Štoviše, Norveška, Island i Švicarska vezane su uz Uniju mnogobrojnim ugovorima te aktivno sudjeluju u nekim politikama Europske unije (8). Važno je istaknuti kako te države uplaćuju znatna novčana sredstva u proračun EU-a, ali istodobno nemaju utjecaj na donošenje odluka u Uniji, niti mogu koristiti sredstva iz proračuna EU-a.(9)“

Napomene semper contre:

(1) …samo se postavlja pitanje o kakvoj je suradnji riječ i što je to ‘uzajamno djelovanje’? Suradnja može biti na ravnopravnoj osnovi, a može biti temeljena na odnosu ‘master&slave’. A ‘uzajamno djelovanje’ može biti zajednički rad, a može biti i da jedan radi a drugi ubire plodove rada.

Uz to postavlja se pitanje što je u suštini globalizacija?

Viktor Žmegač u svojoj najnovijoj knjizi „Filozof igra nogomet“ u eseju pod naslovom ‘Malo globalizacije, malo multi-kulti, mnogo nereda u glavama’ između ostalog piše:

„Zastupnici pojedinih interesnih skupina ili ideologija žele nas uvjeriti u to da je globalizacija danas univerzalni model svijeta. A istina je zapravo samo to da je govor o globalizaciji primjeren samo ekonomiji i informacijskoj tehnologiji. (…) U takozvanim političkim vijestima (koje nisu u svim zemljama dostupne slušateljima) saznajemo mnogo više o vojnim spektaklima nego o pravim uzrocima sukoba, iako su upravo oni globalizacijski fenomen: grabež oko energetskih zaliha. (…) Izuzmu li se neplodni ili industrijski posve nerazvijeni krajevi pojedinih kontinenata, globus je trgovinski doista globaliziran. To su jedine granice koje su u prosjeku doista otvorene. (…) (No) što vrijedi najbolji televizor ili kompjutor ako neka vlast guši nepoćudne programe iz drugih zemalja (pa i unutar vlastite zemlje, nap. s.c.), recimo, iskopčavanjem struje (udaljavanjem kritički nastrojenih urednika s TV-a, nap. s.c.)? Gdje je tu globalizacija? (…) Čim se malo okreneš, vidiš da je globalizacija u mnogo čemu magla i fraza.“

Ovome bih dodao i jedno svoje zapažanje. Prije neki dan sam gledao emisiju ‘8.kat’ u kojoj je gostovao i jedan mladi Španjolac koji već šestu godinu živi u Hrvatskoj. Na Danijelino pitanje na koji način oni uređuju dom za Božić odgovorio je da se u Španjolskoj ne koriste posječene jelke već ih posuđuju zasađene u loncima i kasnije vraćaju, budući da njegova zemlja oskudijeva vodom i oni umjesto crnogorice sade palme. Evo nam genijalne prilike, da nakon što završimo ‘proces globalizacije’ ulaskom u EU nekoliko naših rijeka prodamo Španjolcima kako bi i oni mogli saditi i uzgajati novogodišnje jelke. Šalu na stranu: ne radi se u globalizaciji samo o ‘grabeži oko energetskih zaliha’, kako kaže V.Ž., već svih strategijskih prirodnih resursa.

(2)…zar se ugled stiče pokoravanjem zapovijedima podvijenog repa: aport, k nozi, lezi, digni šapu?

(3)…koje će se to ‘hrvatsko gospodarstvo’ integrirati u ‘europske i svjetske’ tokove? Mislim da bi na svjetskom tržištu mogli konkurirati samo s ‘proizvodnjom političkih kriminalaca’. U tome smo, po glavi stanovnika, konkurentni čak i velikim azijskim ‘izvoznicima’.

(4)…autor pamfleta spominje ‘navedene sektore’ a pri tome navodi samo turizam kao gospodarsku granu koja bi, kao, mogla imati koristi od ulaska u EU (poglavito kad u EU zavlada gospodarska kriza; vidjeti sudbinu Grčke, koju u stopu slijedi Španjolska, a u najnovije vrijeme i Italija, sve same turističke zemlje). O kojim se ostalim sektorima od ‘navedenih radi’ ni slovca. Je li to možebitno automobilska, informatička, tekstilna, brodograđevna industrija? To se iz ovog pamfleta ne vidi.

A da smo trećinu novca koji je do sada ‘priliven’ u Hrvatsku potrošili za razvoj turizma i industrije umjesto u ‘punjenje’ džepova političara i tajkuna ne bi nam trebao više nikakav ‘priljev’.

(5)…’Mala rijeka’ koja teče samostalno može probijati svoj put trasom kojom želi. Ako se ulije u ‘Veliku rijeku’ morat će slijedit njezin tok. Ulaskom u EU Hrvatska više nikada neće sama odlučivati o svojoj budućnosti. To bi trebalo biti jasno svakome kome je jasno da je 4,5 miliona nečega u odnosu na 500 miliona tek stoti dio pa je prema tome i snaga odlučivanja u najboljem slučaju jednaka tom omjeru ne uzimajući u obzir druge nerazmjere (na primjer gospodarsku razvijenost).

(6)…znači li to da se mi sami ne bi znali obraniti. Ili pak to znači da nismo sami izvojevali pobjedu u Domovinskom ratu. I konačno, ako sve te ‘Male rijeke’ završe u jednoj ‘Velikoj’ što će nam jamstvo za ‘političku stabilnost i sigurnost’. Kad se završi proces ‘prisajedinjenja’ svih zemalja ‘regiona’ i kada ćemo svi biti pod istim NATO-ovim i NSP-ovim kišobranom tko će nam ugroziti tu ‘političku stabilnost i sigurnost’.

Robovlasnici su svoje robove štitili vrlo zdušno (čak su im stavljali i okove) sve tako dugo dok su oni prihvaćali da budu robovi. Moglo bi se međutim desiti da nakon što ‘roblje’ dođe k pameti ugroza ‘političke stabilnosti i sigurnosti’ dođe upravo od onih koji bi nas, po autoru ovog pamfleta, trebali štititi.

(7)…e ovo je prava ‘papazjanija’ po mom mišljenju u cijelom ovom pamfletu o ‘mitu 1’. Ostavljam čitateljima da se sami domisle zašto tako mislim. Vjerujem da im neće biti teško.

(8)…a tko nama brani da s pojedinim državama ne sklapamo bilateralne ugovore kao što ih je, na primjer 120, sklopila Švicarska. I to takve koji njoj odgovaraju i temeljem istinske ‘suradnje i uzajamnog djelovanja’.

(9)…zaista bi me iznenadilo da je tvrdnja u ovoj rečenici istinita. Švicarci da daju novac a da nemaju utjecaja na to kako se on koristi. Daj naj.

Ove moje napomene ne pretendiraju da su u svemu točne. Ali vrijedi o njima razmisliti. Prije nego se odlučite hoćete li zaokružiti DA ili NE. Da ne bi kasnije, kako se to kod nas uobičajilo govoriti: što ja glasao ZA?, nema teorije!

Možda netko od čitatelja bolje prokomentira ovaj pamflet o mitu 1. Osobno smatram da Hrvatska može i bez ulaska u EU. Naša industrija i poljoprivreda nisu ni toliko velike ni toliko moćne da bi mogle konkurirati količinom na europskom, a pogotovo globalnom tržište uz postojeće velike svjetske igrače.

Za globalno tržište mi možemo proizvoditi i prodavati samo male serije visokokvalitetnih proizvoda (navodno da su naše jagode bum na europskom tržištu iako nismo u EU), za što nam nije potrebno veliko tržište nego zahtjevno tržište. Za takav pristup treba nam samopoštovanje, vjera u svoje sposobnosti, poštenje, radne navike, obrazovan i stručan čovjek.

A da bi sve to postigli ne treba nam nikakva nova asocijacija, a pogotovo ne ova kojoj je jedini cilj stvaranje profita za bossove NSP, već želja i volja da to ostvarimo.

U protivnom bi, kao posebno pametan narod, mogli završiti kao u pjesmi ‘Bio sam konjušar cara’ Stjepana Jimmy Stanića: dečko je posebnog dara, postat će konjušar cara’.

 

 

Serijal mitovi i legende o ulasku u EU

U serijalu koji slijedi iznijet ću neka svoja razmišljanja u svezi slijedećeg ‘velikog posla’ koji nas očekuje a to je referendum o ulasku u asocijaciju zvanu Europska unija. Dio ovog serijala već sam objavio kao pojedinačne postove na websajtu ‘Nova politika’ no smatram da nije zgorega u ovo predreferendumsko vrijeme ponoviti serijal. Obzirom na proteklo vrijeme od pisanja originalnih verzija, pojedine tekstove sam ponešto izmijenio i dotjerao, no suština je ostala nepromijenjena i ona se ogleda u mom čvrstom stavu:

„Ceterum censeo EU delendam esse!”

Izbori su iza nas. Na vlast je došla ‘Kukuriku’ koalicija. Za sada mi nije poznato u čemu će se njihovo vladanje ovom jadnom i napaćenom zemljom razlikovati od vladavine DrIve i ‘male od kužine’, Jadranke Kosor, zvane od ‘milošte’ Jaca (već se njezin nadimak pojavljuje kao pojam i u križaljkama!), ali i jedni i drugi slažu se u jednom: trebamo ući u Europsku uniju jer, tako oni kažu, za Hrvatsku nema alternative.

S takvom tvrdnjom se ne slažem. Dapače tvrdim da svaka situacija ima alternativu. Alternative jedino nema ako te pojede vrag. Onda je jedina alternativa da na njegovu guzici izađeš kao govno. A vrli naši političari, po mojem mišljenju, pokušavaju me uvjeriti da sam govno još prije nego što me vrag/sotona/đavo pojeo.

Ja sam protiv ulaska u Europsku uniju!

Skrećem pozornost čitateljima na to da govorim o Europskoj uniji, a ne o Europi. Za razliku od mnogih koji nas žele spasiti Balkana gurajući nas u Europsku uniju tvrdeći da nas time uvode u Europu ja smatram, pače sam čvrsto uvjeren, da smo mi u Europi od ‘stoljeća sedmog’.

Zar su Španjolci „više“ Europljani nego mi zato što su na Pirinejskom poluotoku a nisu na Balkanskom?

Zar su Talijani više Europljani nego mi zato što su na Apeninskom poluotoku a ne na Balkanskom?

Zar su skandinavske zemlje više europske nego mi i naši južni susjedi zato što su na skandinavskom poluotoku a ne na Balkanskom?

Ne nisu!

Ako su više europejci onda to nisu zato što se nalaze na određenom geografskom položaju na kontinentu kojemu je ime Europa nego zato što je njihov svjetonazor, njihovo ponašanje i njihova uljuđenost bliža onome što se naziva ‘europejska civilizacija’. Sa svim svojim pozitivnim i negativnim konotacijama što uz taj pojam idu. Od Dantea, Galileja,Beethovena, Mozarta s jedne i inkvizicije, spaljivanja vještica, holokausta, Hitlera, Mussolinija i inih s druge strane. Od antičke kulture, renesanse preko moderne na jednoj tezulji vage do bartolomejske noći, križarskih ratova, prvog i drugog svjetskog rata i totalitarnih režima na drugoj.

Postavlja se pitanje: postaje li se ‘europska država’ i ‘europski narod’ samim pristupanjem ‘europskoj zajednici’ ili pak se to postiže mijenjanjem mentalnog sklopa uvažavanjem ‘europskih civilizacijskih stečevina’ ma kakve one bile? Po mojem mišljenju u pitanju je ovo drugo. A da bi se to postiglo nema nikakve potrebe da se bude i ‘europejac’ u geografskom, političkom, pa čak ni ekonomskom pogledu.

Zašto sam protiv ulaska u EU?

Smatram da je EU birokratizirana, neoliberalna i profitu podređena organizacija u kojoj ne vladaju od naroda izabrani zastupnici već svjetski financijski moćnici kojima je jedini apsolut – profit. U takvoj asocijaciji ne želim živjeti pa makar bio jedini koji tako misli.

Nadalje protiv sam ulaska u EU jer smatram da sve to što od nas traže EU birokrati možemo učiniti i sami bez ulaska u tu asocijaciju. Ne vidim ni jedan jednini element kojeg mi ne bi, naravno ako to želimo, mogli ostvariti bez ulaska u EU.

Protiv ulaska sam i zato što smatram da nas u asocijaciju guraju političari koji su kroz ovih dvadeset godina od osamostaljenja ovu državu doveli do ruba bankrota i sada nas, ne znajući kako da nas iz nevolja izvuku, uvaljuju u EU govoreći nam da će nas ona spasiti svojim fondovima.

No ja ne vjerujem da ćemo euro-fondove dobiti na ‘lijepe oči Hrvatica (naročito) i Hrvata’. EU nije, niti jeste niti će biti karitativna ustanova koja daje novac iz ‘milošte’ već profitabilna organizacija koja svoj novac ulaže tamo gdje se nada da će se on oploditi. Ova kriza što trenutačno drma tom ‘damom’ to najbolje potvrđuje. Svojim novcem Ona, kao, spašava posrnule države, a u suštini spašava svoje pohlepne bankarske sustave.

Za ilustraciju ove „euforije spasenja“ koju nam nude naši vrli političari citirat ću odlomke iz knjige „Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji“ u izdanju Alineja 2007 u kojem se govori o sličnoj atmosferi koja je vladala u Dalmaciji u vrijeme razgovora oko ujedinjenja/prisajedinjenja Kraljevine SHS s Kraljevinom Srbijom:

„U suton Dvojne monarhije u Splitu su se na Narodnom zboru 2. srpnja 1918. sastali predstavnici svih dalmatinskih predratnih stranaka i jednoglasno usvojili političku rezoluciju, nazvanu Splitska rezolucija, u kojoj se naglašava da su ratne nedaće zbrisale pojedinačne političke interese i duhovno ujedinile dalmatinsko pučanstvo, a s ciljem da „etničko jedinstveni narod Srba, Hrvata i Slovenaca“ ima neotuđivo pravo na stvaranje jedinstvene države. (…)

Gledano iz današnje perspektive, s povijesnim odmakom i nakon propasti dviju jugoslavenskih država u 20. stoljeću, jasnije se vidi uvjetovanost takvih stavova kakvi su izrečeni na onodobnom skupu u Splitu pred kraj Prvog svjetskog rata, ondašnjom teškom gospodarskom situacijom i strahom od talijanskih pretenzija na istočnu obalu Jadrana.

U Dalmaciji je, naime, nakon raspada Austro-Ugarske, odluke Narodnog vijeća i stvaranje kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba, postajao opravdani strah od talijanskog iredentizma. Kao što je poznato, prema Londonskom ugovoru, Italiji je trebao pripasti veliko dio istočne jadranske obale, tako da je srpska vojska u Dalmaciji pozdravljena kao zaštita. (…) američke i francuske brodove, njihove zapovjednike i posade radosno se dočekivalo u Splitu, a srpska je vojska posebno burno pozdravljena kad je u najveći grad Dalmacije ušla 20. studenog 1918.

Povijesna je činjenica da su u studenom 1918. godine dalmatinski političari čak zaprijetili ako se Narodno vijeće u Zagrebu u najkraćem roku ne odluči na ujedinjenje. (…) „Delirij oduševljenja“ zahvatilo je mnoge, te je potkraj 1918. u Dalmaciji vladalo gotovo jednodušno uvjerenje o potrebi stvaranja jugoslavenske države.

Očito je da se u ono vrijeme u Dalmaciji nisu slušala upozorenja Stjepana Radića da Hrvati srljaju u novu državu kao „guske u maglu“ – nego se poprilično nerealno očekivao procvat na svim poljima, samo da se stvori južnoslavenska država. Međutim, mnogi primjeri iz političkog, gospodarskog i kulturnog života Dalmacije jasno pokazuju kako se ni u kojem pogledu takve nade nakon ulaska u jugoslavensku državu nisu ispunile (…).“

A u nastavku teksta može se povući paralela s onim što nas najvjerojatnije očekuje nakon određenog broja godina provedenih u asocijaciji u kojoj glavnu riječ vode moćne bankarsko/industrijsko/gospodarsko/politički moćne države Njemačka i Francuska s ništa slabijim drugim ešalonom skandinavskih zemalja.

„Loša prilagodba dalmatinskog sela s uglavnom nedovoljno učinkovitom i nerentabilnom poljoprivredom, te općenito dalmatinskog gospodarstva, koje nije bilo u stanju pratiti modernizacijski tempo kapitalističkih ekonomija, ukazuje na problem (kad ga uspoređujemo s europskim prosjekom tog vremena) nedovoljne produktivnosti rada, manjka kapitala i nepostojanje razvijenog tržišta za vlastite proizvode, što je rezultiralo sveopćim siromaštvom (…).“

A onda slijedi neminovno ponavljanje povijesti:

„(No takvo opredjeljenje je) nakon prvog ushićenja potkraj 1918. godine doživjelo potpuni poraz. Već na izborima 1920. i pri raspravama o usvajanja Vidovdanskog ustava 1921. javlja se prvo snažno protivljenje unitarističkoj i centralističkoj koncepciji jedne jugoslavenske nacije i jedne države. (…) Pogotovo jugoslavenska ideja više nije mogla računati na veći oslonac u hrvatskim krajevima kad se u očima mnogih Hrvata Karađorđevićeva Jugoslavija kompromitirala kao paravan iza kojeg se skrivao velikosrpski projekt. (…)

(…) stječe se dojam da su intelektualni krugovi koji su zagovarali jugoslavenstvo očekivali da će to maglovito jugoslavenstvo riješiti sve goruće probleme dalmatinskog društva. Zagovornici jugoslavenstva su teško doživljavali periferni položaj pokrajine u svakom pogledu (…) unutar Austro-Ugarske, pa je jugoslavenstvo kao oporbena platforma u posljednjim mjesecima postojanje Dvojne monarhije izgledalo kao najperspektivnija opcija nakon njezina raspada. Osim toga se jugoslavenstvo predstavljalo ne samo kao novi nacionalizam ili nadnacionalna ideologija nego kao i socijalna ideologija koja će omogućiti svekoliku modernizaciju društva. Stoga i nije čudno što ta čarobna formula modernizacije nije mogla funkcionirati, a to je lako uočiti pogledom na socijalne i ekonomske strukture dalmatinskog društva te kako je doživljen slom nada u ubrzani razvoj i industrijalizaciju Dalmacije.“

Zamijenite pojam Dalmacija pojmom Hrvatska; strah od talijanskog iredentizma strahom od velikosrpske hegemonije; Kraljevinu Srbiju s Europskom unijom; velikosrpski projekt globalnim gospodarstvom; unitarističku i centralističku koncepciju jedne jugoslavenske nacije i jedne države s Europskom unijom s jednom centralističkom monetarnom i fiskalnom politikom; dalmatinske političare (koji su) čak zaprijetili ako se Narodno vijeće u Zagrebu u najkraćem roku ne odluči na ujedinjenje s izjavom ministrice vanjskih poslova V. Pusić da protivnici ulaska u EU neće dobiti nikakvu pomoć od vlade, pa ćete dobiti potpunu analogiju današnjem stanju.

Iz citiranog je vidljivo da takvo mišljenje naših vrlih političara nije ništa novo. A jednako tako nije ništa novo ni da se to uvijek pokazalo kao ‘obećanje ludom radovanje’.

Protiv sam ulaska u EU i zato što smatram da Hrvatska sa svim svojim prirodnim resursima može biti samodostatna. Nitko, ama baš nitko me ne može uvjeriti da 4,5 miliona stanovnika Hrvatske (veličina jednog osrednjeg grada u bjelosvjetskim razmjerima) ne može opstati bez patronata tih istih bjelosvjetskih mogula u uvjetima koje imamo. Naravno ako smo voljni pljunuti u šake i raditi a ne krasti gdje tko stigne.

Ovaj ulazak u EU sliči mi na niz naših ulazaka u razne asocijacije u kojima smo, nakon ulaska, radili sve da ih razorimo. Hrvatsko-Ugarska nagodba, Austro-ugarska monarhija, Kraljevina Jugoslavija, Treći Reich, Socijalistička Jugoslavija. A onda kad smo konačno dobili svoju državu, nastavili smo istim načinom pa smo je uspjeli ‘srediti’ za nepunih dvadeset godina. I sad bi ponovo u neku asocijaciju i da onda nastavimo svojom starom praksom.

Neki će se na to nadovezati: trebamo ući jer nismo sposobni upravljati vlastitom državom.

Odgovaram: a zašto onda svaki puta ratujemo protiv onih s kojima smo na dobrovoljnoj bazi sklopili ugovor o zajedništvu. Zašto toliko žrtava, zašto toliko patnji, zašto toliko razaranja ako smo nesposobni da upravljamo sami sobom. Mogli smo se onda od stoljeća sedmog prepustiti stranim vladarima i kao ‘konjušari cara’ živjeti u miru pa kako nam Bog da.

I zadnji, iako ne i najmanje važan, razlog mojeg protivljenja leži u činjenici da smo ulazak u EU ‘izborili’ puzajući četveronoške, podvijena repa, isplaženog jezika s podaničkim pogledom u očima cvileći: primite nas, primite, učinit ćemo sve što želite, samo nas primite.

nastavlja se