’55 lakih komada’

Eto i ja se dokopah ’55 lakih komada’ autora Darka Milošića, poznatijeg u blogosferi kao ‘gospon profesor’. Kao uporni pas tragač gotovo sam svakodnevno, otkako čuh da je knjiga izašla, otvarao na Internetu portal Gradske knjižnice u Čakovcu da vidim da li se pojavila knjiga. Na dan kad je na blogu ‘gospon profesor’ izašla recenzija knjige Borisa Postnikova otvorio sam ga po ne znam koji put i gle, na popisu se pojavila spomenuta knjiga. Toliko sam uranio da je još nisu ni uveli u registar već samo podatke o knjizi. Odmah dohvatih mobitel koji mi je stalno pri ruci, nazvah knjižnicu i rezervirah knjigu.

Započevši čitanjem prvog ‘lakog komada’ brzopleto sam knjigu smjestio u kategoriju knjiga za koje mislim da bi ih i sam bio u stanju napisati ali ako i pokušam vidim redovito da to baš i nije tako lako. Nakon što sam u jednom dahu ‘obradio’ prvih ’8 lakih komada’ (satirični tekstovi) i započeo s prvim iz grupe od ’11 lakih komada’ koje je autor stavio pod zajednički naslov „kritike i recenzije“, uvidio sam da je prvi utisak skroz pogrešan. Možebitno bi mi to moglo uspjeti, kad bi se „jako“ potrudio, u kategoriji satiričnih tekstova. No kad je u pitanju područje kritike i recenzije (’11 lakih komada’) i fenomenoloških tekstova (’33 lakih komada’) sigurno bi moji tekstovi, kad bih ih i napisao, bili čisti ‘mućak’ jer za takvo pisanje treba nešto i znati i mnogo toga pročitati, a nadasve pamtiti. A tu ‘gospon profesoru’ nisam ni do koljena.

Na kraju balade, čitaj knjige, dano je ’3 lakih komada’ (nažalost samo tri) iz domene putopisnih tekstova. Ne mogu reći da nisam i sam putovao (primjerice jedanaest talijanskih gradova u sedam dana) ipak teško da bih o tome mogao napisati i jednog slovca. Naime, na tim sam putovanjima bio sa sinom, pače zbog njega sam i išao. I dok je on, zalijepivši se uz vodiča gutao svaku njegovu riječ, ja sam sjedio u hladovini palmi ili naranči uz ‘pivce za živce’. Priznajem sad mi je pomalo žao čitajući utiske ‘g.p.’ Da sam bio pažljiviji možda bi i ja sada na blogu mogao napisati nekoliko ‘lakih komada’ na tu temu. Utjeha mi je da sam tim putovanjima ucijepio sinu želju za putovanjem.

Unatoč i usprkos zavodljivom naslovu ’55 lakih komada’ upozorio bih prosječnog čitatelja (u koje ubrajam i sebe) da pojedini komadi nisu „lagani kao perce“. Za njihovo čitanje treba strpljenja, koncentracije i i ponešto znanja iz područja o kojem autor piše. Ne pišem ovo da potencijalnog čitatelja otpravim od čitanja, već da ga pripremim da će se za ‘osvajanje’ ponekog ‘lakog komada’ morati potruditi. Ovo se prvenstveno odnosi na ‘komade’ iz područja kritike i recenzije. Osobno mi je bilo olakšano praćenje nekih od tih tekstova obzirom da sam, upravo zahvaljujući autorovim preporukama, neke od recenziranih knjiga pročitao.

Nije na odmet, a kao potvrda da su tekstovi izrazito zanimljivi, spomenuti činjenicu da sam, prateći blog/ove ‘gospon profesor’ od u knjizi objavljena ’55 laka komada’, već pročitao njih 47 (imam inače u mom računalu spremljeno preko 120 tekstova ‘gospona profesora’). No to mi nije smetalo da u ponovnom čitanju jednako uživam u piščevim ‘jezičnim bravurama’ u opisivanju ‘lakih komada’. Možda čak i više nego čitajući ih sa ekrana ‘lapetopa’, jer ne zaboravimo: čitati sam naučio ipak buljeći u listove papira a ne u ekran. A što se nauči u mladosti uvijek je ljepše nego što se spozna u starosti. Možebitno i zato što sam tada bio mlad.

Zato onima koji ne prate redovito tekstove ‘gospon profesora’ na Internetu toplo preporučujem knjigu u uvjerenju da će te, ako je započnete čitati, teško stati prije nego stignete do posljednje riječi, posljednje točke (ipak preporučujem čitanje s pauzama). Uostalom i sam bi je kupio, ali sam umirovljenik pa mi je svaka kuna dragocjena. No još važnije: imam toliko knjiga da ih više i nemam kamo spremati. Kad ‘roknem’ (riječi V. Devidea) ionako će to sve najvjerojatnije završiti u reciklažnom dvorištu. A taj dan i nije baš jako daleko, a ima se još toliko knjiga za pročitati J.

Ah, da. Na kraju želim zahvaliti autoru što mi ovakvim tekstovima, koje pročitah u knjizi, koje sam čitao i koje ću, siguran sam, još čitati na Internetu (a možebitno i u nekoj novoj knjizi nazvanoj recimo ’55 teških komada’ J), proširuje horizonte znanja, podsjećajući da uvijek treba misliti svojom glavom („što danas – možda je oduvijek tako? – nije naročito popularna aktivnost“, citat iz eseja „Možemo li bez mitova“). I to radi na blizak način načinu kako su to u gimnazijskim danima uspješno radili moja profesorica hrvatskog jezika B.P. (upravo je 18. ovog mjeseca prva godišnjica njezine smrti) i profesor povijesti (nažalost samo jedan, posljednji razred) N.D.

Na kraju ipak jedna primjedba sasvim tehničke naravi. Autor u knjizi pojedine rečenice, radi autentičnosti, piše na engleskom jeziku. Razumijem ga. Onom koji zna engleski, a autor čak prevodi s engleskog, sasvim je normalno da tako radi. No ima nas dosta čitatelja koji taj jezik ne znaju, pogotovo ne znaju čitati. Ako se netko sjeća i Krleža je u svojim romanima često ubacivao njemački jezik, no izdavač je u fusnoti donosio prijevod. Nadam se da će, ako se pojavi drugo izdanje, autor uvažiti ovu moju primjedbu.

P.S. Ne mogu a da se u ovoj ‘PS’-u ne osvrnem na jedan ‘propust’ autora. U već spomenutom eseju „Možemo li bez mitova“ on uz navođenje tumačenja riječi – mit – iz enciklopedija, navodi i niz uobičajenih mitova kao što su: mitovi o seksu u zreloj dobi, mitovi o maskari, mitovi o razvodu, mit o Jacku Trbosjeku, etc., etc. Po mom mnijenju izostavio je jedan zaista važan mit (barem za dobar dio građana Lijepe naše): „Mit i legenda o ulasku u EU“ koji govori kako će nam poteći „med i mlijeko“ čim uđemo u EU. I kako bi autor rekao: pogrešno. Jedino što je ‘poteklo’ to je rast zaduživanja i pad BDP-a, pa zato stoji njegova tvrdnja: „da moderno odbacivanje mitova kao produkta ‘primitivne’ svijesti nikako ne znači da (post)moderni čovjek i dalje nije duboko uronjen u mitsku svijest.“

 

Kako je nestala Priča bez Knjige

- Deda – reče jednog dana Unuka – sjećaš li se kad sam te zamolila da mi ispričaš Priču bez Knjige?
- Da – odgovori Deda, pogledavši Unuku preko ruba novina koje je upravo čitao – zar se ti još toga sjećaš dijete moje? – začuđeno upita Deda.
- Kako se ne bih sjećala, baš je to bila lijepa priča. Samo znaš, ja sam vjerojatno zaspala negdje prije kraja. Prisjećam se kako si pričao o Baki i njezinoj Unuci koja joj čita Priču iz bakine bilježnici, gdje je Priča našla svoj dom nakon dugog lutanja svijetom. Nažalost ne sjećam se o čemu je Priča pričala.
- Nisam ni ispričao što je Priča pripovijedala, jer ni sam ne znam – htjede Deda reći Unuci, ali se u posljednji čas predomisli.
- Pričekaj malo, davno je to bilo kad ti ispričah priču. Moram se prisjetiti što je Priča pripovijedala.
Deda sklopi novine, skine svoje naočale i sve zajedno stavi na stolić pokraj sebe.
- Ajde kćeri moja, donesi dedi čašu hladne vode da osvježim grlo kako bih lakše pripovijedao, a ja ću se valjda do tada prisjetiti kako je to bilo.

Unuka se digne, ode u kuhinju po vodu i pomisli – baš je moj Deda dobar. Uvijek je spreman ispričati neku zgodnu priču. Sigurno će se i ovog puta sjetiti što je Priča pripovijedala.
Kad se Unuka vratila, Deda prihvati čašu, zahvali Unuci, otpije gutljaj, udobnije se namjesti u svojoj staroj stolici s visokim naslonom, stavi noge na stolčicu da staro srce žilama lakše progura krv, pročisti grlo i započne pričati smirenim glasom.

* * *

Bilo je to u davna vremena.
Vremena kad su muškarci išli u lov i ribolov. Njihove žene su skupljale plodove kojima ih je Priroda darivala, brinule se o djeci, pripremale hranu i šile odjeću od koža životinja što su ih ulovili muškarci. Živjeli su u malim zajednicama, najčešće u kakvoj spilji, od šiblja i blata napravljenoj potleušici ili pak u kakvoj brvnari sagrađenoj od grubo tesanih greda. Muškarci su znali danima lutati u potrazi za lovinom, i malo su viđali svoje žene i djecu.
Jednima i drugima kroz to vrijeme događale su se razne zgode i nezgode. Oni su te događaje pamtili i kad su se ponovo okupili u svojim nastambama jedni drugima pričali što su doživjeli dok su bili odvojeni jedno od drugoga. Kako nisu posjedovali ništa drugo čime bi mogli predočiti ono što su doživjeli osim govora, trebali su, pričajući svoje dogodovštine, slušateljima dočarati sve ono što su i sami doživjeli. Riječima su trebali predočiti sliku kraja u kojem se nešto desilo opisujući njegov izgled, boje prirode koja ih je okruživala, njezine zvukove, glasanje životinja koje su lovili, mirise koji su ih okruživali. Žene bi opisivale izgled novo ubranog ili tek izniklog bilja, smijeh i plač djece, strah od munja, gromova i oluja kojeg su doživljavale kao bijes bogova, huku vjetrova što su zavijali oko njihovih nastambi. I sve to što su jedni drugima ispričali trebali su pamtiti kako bi onda mogli opet nekome drugom ispričati što vjernije i ljepše.
I tako su generacije i generacije ljudi pamtile i pričale. Bile su to Priče bez Knjige.

Ponekad nisu zapamtili baš sve onako kako su čuli. Neki su opet željeli da njihova priča bude ljepša i zanimljivija od priče koju su čuli, pa su ovisno o svojoj mašti i sposobnostima pričanja znali priče uljepšavati, proširivati i u priče unositi nove događaje i ljude koji nisu uopće postojali. Ti izmišljeni događaji bili su još zanimljiviji od izvornih. Izmišljeni ljudi su bili jači, veći ili pametniji, imali su nadnaravne sposobnosti i tako su malo pomalo priče iz zbilje postale priče iz mašte. Nastale su legende.

A onda je jednog dana netko, slušajući priču, uzeo kratko drvce i počeo u mekoj zemlji ispred sebe crtati slike koje su mu su pojavljivale u mislima slušajući pripovjedača. U početku su to bile realne slike onoga što je čuo: nacrtao je životinju, kuću, rijeku, oblake, drveće, sunce. Kad je pričanje završilo, ispred njega su se redale slike događaja iz priče. Ponekad su te slike ostale u vlažnoj zemlji, nisu ih pregazili nogama i poravnali. Ostale bi nekoliko dana, ponekad i duže ako nije bilo kiše koja bi ih isprala. Vrativši se nakon nekog vremena našli su ih i na temelju slika prisjetili se svega što je pripovjedač izgovorio.

Sad više nisu morali baš sve pamtiti. Ako su nešto zaboravili slike su ih podsjetile.

Jednog dana netko se dosjetio, od meke gline napravio pločicu i u nju ucrtavao slike. Pločica se ponekad na suncu posušila i slika je živjela mnogo dulje nego u mekoj zemlji. Netko pak je ogulio koru drveta i s unutrašnje strane komadom ugljena crtao slike. Kasnije bi koru smotao i tako crtež zaštitio. Onda je nekome slučajno glinena pločica pala u vatru i kad se vatra ugasila našli su u pepelu ispečenu glinenu pločicu na kojoj je crtež ostao vidljiv sve dok se pločica nije nekim slučajem razbila.
Da bi mogli što više toga nacrtati slušajući priče, počeli su umjesto slika crtati stilizirane slike pojedinih stvari, događaja i zvukova, stvarajući simbole. Bili su to počeci pisma.
Simboli su bili sve raznovrsniji, označavali su sve više i više pojmova, glinenih pločica bivalo je sve više. Umjesto kore drveta koju su dugo koristili za upisivanje simbola,otkrili su kako se od pojedinih vrsta biljaka može praviti njezin nadomjestak. Bio je trajniji i po njemu se lakše pisalo. Nastao je papirus, preteča papira.
Ljudi su pisali sve više i više nisu trebali pamtiti događaje. Ipak još uvijek su čitajući morali zamišljati zvukove, slike i mirise.

* * *

Prolazilo je vrijeme.
Zahvaljujući pismu ljudi su bili u mogućnosti ostaviti svojem potomstvu sve svoje znanje. Potomci su zahvaljujući tome mogli nastaviti dalje. Nisu trebali uvijek počinjati ispočetka oslanjajući se samo na nesigurne priče i legende.
Jednog dana izumili su radio i pojavila se prva radiostanica. Ljudi su počeli priče objavljivati na radiju. Priču su pratili zvukovi koji su dočaravali događaje o kojima se govorilo u priči. Slušatelji više nisu morali zamišljati zvukove. Čuli su ih sa radija. Ipak još uvijek su slušajući radio morali zamišljati slike i mirise.

* * *

Prolazile su godine.
Ljudski um je nezaustavljiv. Izumio je kako proizvoditi pokretne slike. Pojavio se film, a potom i televizija. Gledateljima je ostalo samo da u svojoj mašti zamišljaju mirise. Gledajući tako film o događajima u nekom selu, vidjeli su slike pašnjaka prekrivenih cvjetovima raznih boja, gledali let i slušali zujanje kukaca, vidjeli stado krava i čuli po koje mukanje, gledali seljane kako pjevajući rune kukuruz. Više nisu trebali pamtiti priču niti zamišljati slike i zvukove. Ipak još uvijek nisu mogli osjetiti mirise procvjetalih livada, svježe izorane zemlje, miris krava i svježe podojenog mlijeka. Mirisi su ostali kao jedino nešto što su morali zamišljati.

Deda završi priču i reče:
- No, jednog dana ljudi će izmisliti i napraviti televizijski prijamnik koji će, ovisno o priči koju će prikazivati, ispuštati odgovarajuće mirise. Tada će ljudi konačno prestali maštati. Pretvorit će se u gutače priča, slika, zvukova i mirisa. I kako neće trebati ništa pamtiti i zamišljati prestat će pričati Priče bez Knjige. Možda će to još jedno vrijeme znati samo vrlo, vrlo stari ljudi koji su u djetinjstvu od svojih roditelja, baka i djedova slušali Priče bez Knjige – završi Deda i pogladi Unuku po kosi.
- Ti si Deda jako, jako star i zato pričaš tako lijepe Priče bez knjige – reče Unuka i poljubi Dedu u obraz.

U Dedinom oku zacakli se suza radosnica i on, nagnuvši se prema Unuci, poljubi je u čelo.

Priča bez Knjige

Deda zaklopi knjigu iz koje je Unuci prije spavanja čitao priču.
„Laku noć Unuko. Sada lijepo zatvori oči, spavaj i lijepo sanjaj“, reče Deda i poljubi je u čelo.

„Deda“, prozbori Unuka „ da li bi mi htio ispričati priču bez knjige?“
Deda se začudi:
„Kako to misliš priču bez knjige?“
„Tako da mi pričaš, a ne čitaš!“ odgovori Unuka.
Deda se malo zbunio. Nije očekivao takvu želju. Do sada nikada nije tražila takvo nešto. No Deda je star. Sjeća se On kako je i njegova Majka govorila priče bez knjige, a i On je svojim Sinovima često prije spavanja, ležeći uz njih, izmišljao priče.
„No dobro“, reče Deda i počne priču, priču kojoj u tom trenutku nije znao ni početak, a kamoli kraj.

***

Jednom davno (u izmišljenim pričama vremena su uvijek davna) bila jedna Priča bez Knjige. Netko ju je jednom ispričao, nije je zapisao i zaboravio na nju. A Priča je ostala. Sama. Lutala je svijetom tražeći nekoga tko bi je ispričao i zapisao u knjigu. No sve knjige koje je susretala već su bile pune drugih Priča i za nju u njima nije bilo mjesta. A kako je bila bez Knjige nitko je nije primjećivao, nitko se nije na nju osvrtao. Prolazili su dani, mijenjala se godišnja doba, mala djeca, kojima je bila namijenjena Priča, odrasla su i da je Priča i bila u Knjizi, ne bi ih više zanimala. A Priča je i dalje lutala svijetom, tražeći nekoga tko bi je ispričao i zapisao. Bila je vrlo tužna i nesretna.

Lutajući tako, stigla je u jedno malo seoce. U daljini su se nazirala plava brda ovjenčana bijelim oblacima. Hodala je po šljunkom nasutoj cesti i gledala lijevo i desno. Uz cestu su se nizale male kućice crvenih krovova ispred kojih su se nudila pogledu lijepo uređena dvorišta obrubljena ogradama od grubih dasaka ili pletenog pruća. U dvorištu je vidjela gredice procvalog cvijeća, kokice, piliće, pokoju patku ili ljutog gusana, a u jednom se šepurio veliki puran, i raširivši svoj prekrasan rep ljutito ćurlikao: puć, puć, puć.
Sve je to promatrala naša Priča i bivala sve tužnija. Toliko ljepote, života i radosti oko nje, a ona je sama, za nju nitko ne zna.

Hodajući tako cestom, stigla je i do posljednje kuće u seocetu. Bila je to mala prizemnica. Na prednjem zidu dva prozorčića i mala vrata sa starom željeznom bravom. Na prozoru glinene tegle s crvenim cvjetovima. Zidovi napravljeni od blata bijelili su se obojeni vapnom, a krov prekriven žuto-smeđom slamom kao da je govorio: star sam, star sam. Ispod prozora mala drvena klupica i na njoj sjedi Baka. Vidjelo se da je stara, možda već ima i stotinu godina.

Kao da ju je nešto privuklo, Priča se okrenu baki, pogleda je, učini joj se da i Ona Nju vidi,i reče:
„Dobar dan Bako!“
„Dobar dan“, odgovori Baka, ili se Priči samo pričinilo da čuje Bakin glas. „A tko si ti?“ nastavi Baka.
„Ja sam Priča bez Knjige“, odgovori. „Tako sam tužna, nitko ne zna za mene. A ja sam uvjerena da bi se mnoga Djeca radovala da im netko priča o meni!“
„Ja ništa ne znam o tebi“,odgovori Baka, „a čitati ne znam!“
„Imaš li možda neku knjigu u kojoj ima još mjesta za mene?“ upita Priča.
„Nemam ti ja knjiga“, odgovori Baka. „Ali ima jedna stara prazna Bilježnica koju sam kupila davno misleći da ću u nju, učeći pisati, pisati svoja prva slova. Možeš se sakriti u nju. Onako je nitko ne treba.“

Tako se naša mala Priča uvukla u Bilježnicu i tu se smirila. I sama Bilježnica kao da se probudila i proljepšala. Bila su to prva Slova koja su se nakon mnogo godina pojavila na njezinim starim, pomalo memljivim stranicama. Ulaskom u Knjigu Priča je izgubila sposobnost razgovora. Moglo se je samo čitati.

***

Opet su prolazili dani, tjedni, mjeseci. Priča je u početku bila sretna što je našla svoju Knjigu. Kako je vrijeme prolazilo, postajala je opet sve tužnija. Nitko nije uzimao u ruke Bilježnicu, nitko nije listao njezine žute listove i nitko nije čitao Priču. Priča nije više bila sigurna da li je bilo dobro što je pristala ući u tu staru Bilježnicu. Iz nje više nije mogla.

Doduše Baka je povremeno uzimala u ruke Bilježnicu. Svojim starim smežuranim prstima okretala je stranice i dolazila do lista na kojem je počinjala Priča. Nastavila je listati do kraja Priče. Kad je opet došla do blijedo žuti prazni listova, zatvarala bi Bilježnicu. Nije znala čitati i nije mogla razgovarati s Pričom. Premda nije mogla znati za raspoloženje Priče, kao da je osjećala kako je ona tužna i nesretna.

Imala je Baka malu Unuku. Dolazila je Unuka kao mala djevojčica u pratnji roditelja. Baka je razmišljala da li da roditeljima ispriča svoj susret s Pričom, ali joj je uvijek nešto govorilo: oni su odrasli, oni to neće razumjeti. I zato je šutjela i nije ništa govorila ni o Priči ni o Bilježnici.

***

Unuka je odrastala i pošla u školu. Naučila je pisati i čitati. Jednog dana roditelji su pomislili kako je Unuka dovoljno velika i može sama otići u posjet Baki. Spremili su je, dali joj male poklone za Baku i rekli:
„Sada si već velika i možeš sama do Bake. Imamo puno posla pa ćemo ostati kod kuće. Puno je pozdravi. Vjerujemo da će Baka biti ponosna na tebe što si došla sama.“
I tako je Unuka otišla Baki sama. Baka se jako iznenadila kad je vidjela Unuku bez roditelja.
„O, pa ti si zaista velika djevojčica“, uzviknu Baka i zagrli Unuku.
Unuka je dala Baki poklone, prenijela pozdrave mame i tate, pa su njih dvije sjele na klupu ispod prozora i razgovarale. Baka je donijela sok borovnice koja je sama pripravila i dala Unuci. Ona zahvali i s uživanjem otpi gutljaj.

Baka, kao da je jedva čekala da bude nasamo s Unukom, reče:
„Imam ti nešto zanimljivo ispričati. Nešto što mi se dogodilo jako davno, dok si ti bila vrlo mala.“
I ispriča Unuci sve o Priči: kako joj je jednog dana, davno, netko poželio dobar dan, kako je to bila čudna Priča, kako se uselila u njezinu staru Bilježnicu i eno je i danas tamo. Ali otkako je ušla u Bilježnicu s njom se više ne može razgovarati. A ja ne znam čitati.

„Ali Bako, ja znam čitati!“, uzviknu Unuka. „Gdje čuvaš tu svoju Bilježnicu?“
„Eno je u kuhinji u kredencu“, odgovori Baka.
Unuka ode u kuhinju, otvori kredenac i ugleda Bilježnicu. Učini joj se kao da je najednom zasjala nekim čudnim sjajem. A možda je tako i bilo, jer su kroz kuhinjski prozor ulazile sunčane zrake zalazećeg Sunca i padale na Bilježnicu. Uzme je pažljivo objema rukama i otrči do Bake.
„Evo“, reče i pruži joj Bilježnicu.
„A ne, samo je ti zadrži i potraži početak Priče“, reče Baka poljubivši Unuku u kosu.

Unuka uzme Bilježnicu, sjedne na klupu pokraj Bake, stavi Bilježnicu na krilo i polako svojim malim, mladim prstima počne okretati stranice. Bilježnica kao da je promijenila boju. Listovi su postali bjeljiji, možda su se malo i izravnali, kao da su počeli mirisati po proljetnom cvijeću koje je upravo procvalo u Bakinom dvorištu. Okrenuvši nekoliko praznih listova Unuka nađe početak Priče. Pogleda slova i vidje da su velika, lijepa, vesela. Izgledalo je kao da jedva čekaju da ih netko čita. I Ona počne čitati. Čitala je polako, tek je naučila, ali njoj se to učinilo mnogo lakše nego u školi. Čitala je punim srcem, unosila se u Priču, a Baka je pozorno slušala. Sva se pretvorila u uho. I kada je Unuka završila, u očima Bake i Unuke pojaviše se suze. Bile su to suze radosnice.
Unuka opipa svojim malim prstima listove Bilježnice i učini joj se da su i oni pomalo vlažni.

„Tako je Priča postala poznata svima!“ reče Deda i pogleda svoju Unuku. No Ona je već spavala čvrstim snom.
„Kakav kraj Priče sanja?“ pomisli Deda, još jednom poljubi Unuku i tiho izađe iz sobe.

Krasna zemljo, Istro mila…

Prvi je to stih pjesme koju je 1912. godine napisao Ivan Cukon a uglazbio je Matko Brajša Rašan. Na sjednici 23. rujna 2002. godine pjesma je proglašena himnom Istarske županije. Lijepa je to i uzvišena pjesma, puna patosa, kao što su to bile mnoge domoljubne pjesme s početka dvadesetog stoljeća kad se domoljubni plamen rasplamsao, pogotovo nakon propasti habsburškog carstva, do neslućenih visina.

No otada je prošlo dosta vremena i danas se ‘pjevaju’ neke malo drugačije pjesme. Ne spominju se Učka, Raša, Mirna, Draga, Lim, gradovi Pazin, Livade, Pula, Buzet pa ni Lošinj i Cres koje je pjesnik ‘priljubio’ Istri. Pa i posljednji stih:

„Svud pomažu dobri ljudi
nauk žari kano krijes.“

teško da se može primijeniti na mnoge današnje ljude, pogotovo ne na političare.

Zašto takav, reći će mnogi, tmuran i tužan uvod. Takvim mislima potakle su me vijesti koje posljednjih dana emitiraju elektronski i pišu tiskovni masmediji. A one govore kako je nakon kranjske kobasice, istarskog terana, maslinovog djevičanskog ulja, međimurske gibanice, konjâ lipicanaca etc, na red došao još jedan proizvod – pršut. Rat između Hrvatske i Slovenije se, dakle, nastavlja svom žestinom kako to već priliči (dobrim) susjedima uz zajedničku među. Doduše ne topovima i tenkovima već „brendovima“ na gospodarskom bojnom polju. Rat gdje govori oružje nije danas, nadam se barem ne na ovim područjima, moguć iako ni ovaj bez oružja nije manje uništavajući od ‘pravog’ rata.

U čemu je problem? Istarski su pršutari, naime, odlučili da (sad kad smo ušli u EU) pršut koji oni proizvode ‘brendiraju’ i u EU kao „istarski pršut“ (u Hrvatskoj je taj naziv zaštićen pa se slovenski kod nas smije prodavati pod ‘brendom’ – „Maestral“). No proizvođači pršuta iz Slovenije su, zahvaljujući činjenici da su prije nas ušli u EU (a i inače su po tom pitanju ažurniji od nas), svoj pršut proizveden u njihovom dijelu Istre već ‘brendirali’ pod imenom „istarski pršut“ na cijelom teritoriju EU. Sad traže od EK da arbitrira i zabrani istarskim pršutarima koji pršut proizvode u hrvatskom dijelu Istre ‘brendirati’ ga kao „istarski pršut“.

Kao glavni argument navode kako je Hrvatska u dokumentima za ulazak u EU (navodno) dio Istre koji pripada njoj imenovala „hrvatska Istra“ (sic!) za razliku od slovenskog dijela koji nosi samo naziv – Istra, bez obzira na minijaturni dio poluotoka koji pripada njima. Jer da to naši političari nisu prihvatili opet bi (navodno) slijedila blokada ulaska. Nešto slično ratu Makedonije i Grčke oko imena Makedonija. Sukladno nazivu dijela Istre koja pripada Hrvatskoj traže da pršut proizveden u tom dijelu Istre na području EU nosi ime, ‘brend’ – „hrvatski istarski pršut“!!!

„Ali to nije sve“ glasi otrcana fraza mnogih reklamnih spotova pa se tako vodi još jedan (administrativno/birokratski) rat glede Istre. Vodi se on na domaćem tlu bez miješanja stranog elementa. Boris Miletić, gradonačelnik Pule i budući šef IDS-a kaže (prema J.L. s nadnevkom 11. siječnja ove godine): „Nismo protiv regija, ali Istra mora biti zasebna. O tome najbolje svjedoči i jednoglasno usvojena Deklaracija o jedinstvenosti (sic!) Istre koju su na inicijativu IDS-a podržali svi županijski vijećnici, neovisno o stranačkom predznaku.“

Znači li to da ono „hrvatska“ Istra iz ugovora o pristupanju Hrvatske, dakle i Istre, u EU, za podnositelje Deklaracije ne vrijedi pa žele zasebnu Istru? I drugo: znači li to da potpisnici Deklaracije ne priznaju Istrom onaj dio poluotoka koji Slovenci zovu Istra i posljedično tomu ne smatraju ga dijelom poluotoka Istre? Ne vjerujem, naime, da bi Slovenci pristali taj dio poluotoka prepustiti/vratiti i tako dati puni smisao pojmu zasebna Istra!

Neovisno o tome o kojem se od ova dva slučaja radi (a nisu jedini i ne odnose se samo na Istru), oni zorno pokazuju dvije stvari. Jedna je nesposobnost naših političara da misle i vide dalje od svog nosa i druga koja pokazuje kamo vodi politika koja ne vodi brigu o nacionalnim interesima već o osobnim interesima političara kojima je ulazak u EU prvenstveno služio za osobnu promociju vlastite „genijalnosti“.

Tri grafikona

Državna imovinaOtkako su nas ‘oslobodili’ komunističkog ‘terora’ i ‘mračnih vremena’ upalivši ‘kapitalističko’ svjetlo ‘osloboditelji’ nas uvjeravaju kako je jedan od (glavnih) uzroka što smo u gospodarskoj ‘banani’ u tome što je previše toga u državnom vlasništvu. Točnije, što uopće postoji državno vlasništvo nastalo ‘pretvorbom’ nekadašnjeg društvenog vlasništva provedenom upravo od tih ‘osloboditelja’. Naravno to je sve učinjeno u skladu sa zakonima kojeg su, naravno, opet upravo ti ‘osloboditelji’ donijeli, legalno i legalistički. Iako moram skrenuti pozornost na činjenicu da u tome nisu bili baš previše originalni. Viđeno je to još tamo davne 1945. godine u režiji jednih drugih ‘osloboditelja’ čiji, možebitni, potomci samo primjenjuju metode svojih predaka. Tada je proces bio obrnut: iz privatnog se ‘pretvaralo’ u državno pa, uvođenjem samoupravljanja, u društveno.

Kako, po njima, novovjekovnim ‘osloboditeljima’, slijepim sljedbenicima doktrine nazvane „tačerizam“ uvedene sedamdesetih godina prošlog stoljeća od nedavno preminule bivše britanske premijerke (kao što su to 1945. radili i sljedbenici doktrine danas poznate pod imenom ‘staljinizma’) može samo privatno vlasništvo nad svim i svačim generirati gospodarski napredak države i blagostanje njezinih stanovnika, ‘osloboditelji’ se iz petnih žila trude rasprodati sve što se rasprodati da. Od tla (rodne grude) za koje su mnogi dali živote ne sluteći kakvi će se ‘vampiri’ iznjedriti iz njihove borbe, pa do, u ne tako dalekoj budućnosti, i zraka kojeg udišemo. ‘Vampiri’ koji već dvadesetak godina piju narodu krv na slamčicu. Pri tome upotrebljavaju eufeminizam pa tu u suštini pljačku društvenog, potom državnog vlasništva nazivaju pretvorbom društvenog/državnog u privatno vlasništvo. Međutim, podaci iz prikazanog grafikona (ako su točni?, a nikada ne možeš biti siguran u ono što prezentiraju masmediji) pokazuju notornu činjenicu: nije bitno je li nešto u vlasništvu države ili pak privatnika. Važno je kako se time upravlja. Prve četiri države, iako imaju najviše resursa u državnom vlasništvu, spadaju ujedno u najrazvijenije države u Europi.

A činjenica da Hrvatska ne spada u kategoriju uspješnih država iako i ona ima u državnom vlasništvu velik dio resursa (peta je na rang listi prikazanog grafikona), pokazuje da mi Hrvati (ili barem oni koje iz godine u godinu već preko dvadeset godina biramo da nas ‘vode u bolju i svjetliju budućnost’; sintagma onih koje su ti isti rušili), kao društvo, jednostavno ne znamo upravljati imovinom bez obzira je li ona društvena, državna ili privatna. Jer i većina onoga što je pretvorba pretvorila u privatno vlasništvo pretvoreno je u – ništa. I zato se trude rasprodati imovinu, zapravo predati je u ruke drugima da se s njom bakću. Po onoj narodnoj: „brigo moja pređi na drugoga“. A mi ćemo, kako smo to radili stoljećima, smjerno služiti novog gospodara i buniti se kako nas izrabljuje i tlači (primjerice prodane banke u stranom vlasništvu visokim kamatama i deviznim klauzulama).
Dani odmora

Naši ‘uspješni’ vlasnici svega i svačega uz tvrdnju da naši ljudi ne vole raditi (naravno samo kad rade kod/za njih dok, primjerice, u Austriji rade marljivo; bolji su od Talijana ili Turaka, o toj marljivosti se talambasa u svakoj emisiji o našoj dijaspori) imaju još jednu ‘teoriju’ zašto smo u ‘banani’. Tvrde kako gospodarstvo nazaduje jer imamo previše praznika i dana godišnjeg odmora pa smatraju da bi to trebalo ‘skresati’. Tada će, kunu se, gospodarstvo poletjeti do neslućenih visina. Pri tome, predmnijevam, najbolje bi im odgovarao američki način: nula (0) dana godišnjeg odmora. Ako netko želi malo putovati svijetom rado će mu izaći u susret odobravanjem određenog broja slobodnih, naravno, neplaćenih dana. A možebitno produže te dane na neograničeni broj uručivanjem otkaza e-mailom za vrijeme putovanja, ako su se u vremenu dok je dotični bio odsutan promijenile gospodarske prilike pa se ukazala potreba za smanjenjem radne snage.

Zaboravimo li na trenutak duljinu godišnjeg odmora za onih cca 400.000 građana bez posla (na godišnjem su tijekom cijele godine), kod nas je trenutačno na snazi duljina godišnjeg odmora od četiri tjedna. To neke tvrtke tumače kao 20 radna dana (subote se ne računaju) ili pak 24 (subote se računaju u radne dane). Na volju vam da to usporedite s danima godišnjeg odmora po pojedinim državama koje su, koliko je meni poznato, u daleko manjoj krizi od Hrvatske. No i bez uspoređivanja s Hrvatskom već samim pogledom na grafikon lako se može zaključiti da duljina godišnjeg odmora nema bitnog utjecaja na uspješnost neke zemlje. Sve se opet svodi na sposobnost upravljanja državom, politikom i tvrtkama. Opće je poznato da i Austrija, prva po broju plaćenih dana godišnjeg odmora i SAD, država kod koje nema plaćenog godišnjeg odmora (i još mnogo toga) spadaju u podjednako uspješna gospodarstva i da prigovori naših ‘uspješnih gospodarstvenika’, čitaj tajkuna, ne drže vodu.
EuroskepticiOsobnog sam mišljenja da jedna takva asocijacija kao što je EU-Ropska unija nema dugoročnu perspektivu i da će se kad-tad raspasti na manje dijelove (sjever-jug) ili čak na države od kojih je sastavljena. Postojale su u povijesti mnoge takve višenacionalne asocijacije pa nisu opstale. Doduše većina njih je stvorena osvajanjem, no mnoge, pa i one u kojima je bila Hrvatska, nastale su raznim ugovorima (naravno onih koji su držali vlast u svojim rukama i za njihove interese), dinastijskim vezama, a nadasve pričama o ‘medu i mlijeku’. Ova posljednja, EU-Ropska unija pak je nastala na tzv ekonomskim/gospodarskim temeljima s ciljem da najrazvijenijim i najjačim njezinim članicama osigura tržište i jeftinu radnu snagu. No izgleda da se pokazuju prve napukline u toj velebnoj, maksimalno birokratiziranoj tvorevini.

To najbolje pokazuje ovaj graf. Evidentan je porast euroskepticizma u šest najvećih nacija u EU-Ropskoj uniji od 2005. do 2012. Analizirajući dijagram uočavam: u državama osnivačima E-asocijacije euroskepticizm je porastao u ovih sedam godina od 1,37 puta (u Francuskoj) do 1,64 puta (u Njemačkoj). U Francuskoj je vjerojatno relativno mali porast euroskepticizma uvjetovan činjenicom da je ona ostvarila svoj temeljni cilj ulaskom u EU: velike subvencije za svoju snažnu poljoprivredu. Iako će vjerojatno ubuduće porasti jer i u njoj počinje recesija. S druge strane u ovoj skupini najveći skok euroskepticizma pokazuju Nijemci što se opet može protumačiti da njihovi porezni obveznici negoduju što najvećim dijelom doprinose saniranju dubioza članica (na stranu koji je uzrok tim dubiozama) koje su se nadale ‘medu i mlijeku’ a sada pokazuju najveći porast skeptika. Primjerice Španjolska kod koje je porastao 3,13 puta. Polako im, Nijemcima, iz guzice u glavu dolazi spoznaja kako ideja ‘posudi nekome novac da bi za njega od tebe kupovao proizvode koje ti proizvodiš’ ne drži vodu na dugi rok. Uostalom već su odavno Kinezi shvatili (i to primijenili kod sebe) da ako nekom pokloniš (prodaš) ribu nahranio si ga jedan dan, a ako ga naučiš loviti ribu nahranio si ga za cijeli život. Pa iako ovaj dijagram na prvi pogled nema veze s prva dva, ipak se može reći: ni ulazak u EU nam pomoći neće nećemo li znati upravljati svojim resursima, tj. ako prije ulaska nećemo naučiti loviti ribu. A nećemo! Jer mi u EU i ulazimo misleći da ćemo dobiti na ribu na poklon, jer ne želimo (ne znamo, nećemo) učiti.

Upravo je Španjolska u svjetlu najnovijeg referenduma za Srđ najbolji primjer. Ulaskom u EU u njoj je nastupio građevinarski bum apartmanizacije obale, a sada većina tih apartmana zjapi prazna a ljudi, koji su kao trebali raditi u njima, demonstriraju nezaposleni po ulicama. Uzrok tome: krivo upravljanje prirodnim resursima (neznanje hvatanja ribe). I kako se tamo više nema gdje graditi evo može u Hrvatskoj, tu još ima dosta praznih terena.

Ipak, uobzirivši rezultate (manipuliranog) referenduma za ulazak u EU i (mizernog) odziva na izbore za E-parlamentarce Hrvatska možebitno neće u nekom slijedećem istraživanju pokazati tako veliki porast skeptika. Ima ih ona i danas dovoljno.
Ne računam na (nesposobne) političare, oni i onako ulaskom u EU samo pokušavaju spasiti svoju kožu.

 

Kako narod prevesti žednog preko vode?

Ovaj tekst u skraćenoj varijanti objavio sam i na svom blogu sempercontra.blog.hr. Prvi komentar koji sam dobio je glasio: Shelly Kelly: Odgovaram na sami naslov: Žedan narod preko vode prevesti najlakše je – preko Pelješkog mosta. ;-)

Farbanje naroda
Seksualni odgoj, plakati, kontraplakati, može japanski, može kineski, može indijski, zaboravili su prosvjednici arapski, goticu, glagoljicu, klinasto pismo. Sve može samo ćirilica ne može. Snježni kolaps usred zime – strašno!, gradonačelnik čisti snijeg hvatajući ga u letu ili ga jedući stižući usput da po naputku ‘ljutih moralnih bojovnika’ zabrani plakat za kazališnu predstavu „Fine mrtve djevojke“, Milanović ‘na noge’ Dačiću, Slovenija sabotira ulazak Hrvatske u EU (kamo li sreće da je to istina), fiskalne blagajne, Jure Francetić u ‘TV-kalendaru’ hrvatske Katedrale duha proglašen ‘legendarnim borcem’, ‘patolog’ postavlja bombe pod vlak, poziv na revoluciju Komandira Šamila u duhu dalmatinskog redikula, poziv Crkve na rat protiv Vlade i Sabora u duhu srednjovjekovne inkvizicije, etc, etc.

Nižu se tako vijesti obojene ‘žutilom’ masmedijima hrvatskim dok Vlada u zavjetrini sprema nova pravila za prodaju onog što se još prodati ima. Tek pokoja štura informacija da se po hitnom postupku sprema, kobajagi, rasprava u Saboru a onda i usvajanje po istom postupku ZAKONA O STRATEŠKIM INVESTICIJSKIM PROJEKTIMA RH.

Pročita li čitatelj spomenuti naslov učini mu se kako eto Vlada konačno pokušava uvesti nekakav red u poslovima oko strateških investicija. „Pa bilo bi i vrijeme!“ pomislit će dobronamjerni čitatelj.

Kako ja uglavnom spadam u nedobronamjerne čitatelje u skladu s imenom bloga ‘semper contra’ dao sam si truda i pročitao Prijedlog spomenutog zakona. U ovom tekstu ću se osvrnuti samo na jednu, po mom sudu bitnu stvar, a zaintrigiranog čitatelja upućujem na prijedlog Zakona (http://www.mingo.hr/userdocsimages/ZAKON O STRATEŠKIM INV PROJEKTIMA RH final 15 1 13.doc).

Na kraju ovog kratkog uvoda spomenut ću kako sam se danas 22. siječnja gledajući Dnevnik HRT definitivno uvjerio kako u slučaju ovog Zakona ‘nisu čista posla’. Na upite mnogih od novinara, udruga i biskupa da se pojasni 18. član tog Zakona ministar gospodarstva g. Vrdoljak uporno je izbjegavao odgovor na pitanje hoće li ovaj Zakon omogućiti prodaju javnog dobra, prvenstveno šume i vode. Njegov odgovor se uvijek svodio na tvrdnju kako nema govora o prodaji, a na pitanje zašto žurba s javnom raspravom demagoški se pozivao na brigu o neprestanom rastu broja nezaposlenih tvrdeći kako će ovaj Zakon ubrzati investicije.
Pa da vidimo je li to baš tako.

* * *
Priprema za glavni udar
Prema uvodnom dijelu spomenutog Prijedloga ustavna osnova za donošenje ovoga Zakona sadržana je u odredbi članka 2. stavka 4. podstavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

Pa citirajmo spomenuti članak, stavak i podstavak Ustava i upamtimo što u njemu piše (naglasio s.c).

Članak 2.
Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.
Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.

Posljedično: njezino (hrvatsko) kopneno područje, rijeke, jezera, prokopi, unutrašnje morske vode, teritorijalno more i zračni prostor iznad tih područja je neotuđivo, nedjeljivo i neprenosivo.
Tako barem ja shvaćam značenje prva dva stavka ovog člana Ustava RH.

U istom članku nadalje piše:
Hrvatski sabor i narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje:
- o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj;
- o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime.

… i ne zaboravimo stavak 1 ovog članka u kojem stoji: Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.

Jednako tako obratite pozornost da sukladno Ustavu „narod neposredno, samostalno u skladu s Ustavom i zakonom odlučuje“ o uređenju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa te o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenja njime.
Ako sam dobro razumio citirano onda to znači da o spomenutim kategorijama ne može odlučivati samo Sabor, točnije zastupnici u Saboru, već se o njima treba očitovati i narod neposredno. A to znači – referendumom.

U nastavku teksta Prijedloga navode se razlozi (na kraju će se vidjeti da to i nisu pravi razlozi) za donošenje Zakona:
„Temeljni razlog zbog kojeg se predlaže donošenje ovoga Zakona proizlazi iz potrebe hitnog pokretanja investicijskog ciklusa u RH kao glavnog pokretača rasta i razvoja hrvatskog gospodarstva. Pokretanje investicijskog ciklusa u smislu ovog Zakona predstavlja stvaranje preduvjeta za povećanje investicija u hrvatsko gospodarstvo koje uključuje unaprjeđenje uvjeta za gospodarenje dobrima od interesa za RH.“

Navedeni razlozi potkrepljuju se i „ustavnim zadaćama Države, koja prema članku 49. stavku 3. (vidi prilog na kraju teksta) Ustava potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva te Ustavom propisanoj mogućnosti da se zakonom u interesu RH (ne u interesu građana RH, napomena s.c.) ograniči ili oduzme vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti (članak 50. stavak 1., vidi prilog) kao i da se zakonom odredi način na koji dobra od interesa za RH mogu upotrebljavati i iskorištavati ovlaštenici prava na njima i vlasnici, kao i naknada za ograničavanja kojima su podvrgnuti (članak 52. stavak 2., vidi prilog).

S obzirom na odgovarajuće uklanjanje administrativnih prepreka (pojednostavljenjem postupka) pri realizaciji investicijskih projekata kojima se bavi ovaj Zakon, očekuje se i njegov značajniji doprinos većem interesu za investicijske projekte u Republici Hrvatskoj.

Ovim zakonskim prijedlogom uređuju se kriteriji za utvrđivanje strateških investicijskih projekata RH te raspolaganje s nekretninama u vlasništvu RH, davanje koncesije za uporabu pomorskog dobra i korištenje nepokretnog kulturnog dobra u vezi s provedbom investicijskih projekata te izdavanje upravnih akata u vezi s provedbom tih projekata.

Raspolaganje nekretninama u vlasništvu RH obuhvaća i šume, šumsko zemljište, poljoprivredno zemljište, javne ceste i javno vodno dobro odnosno dobra kojima raspolaže RH potrebna za provedbu strateškog projekta.

Predložena zakonska rješenja osiguravaju potreban pravni okvir kojim će se stvoriti pretpostavke za pokretanje održivog investicijskog ciklusa odnosno stvorit će se preduvjeti za pokretanje gospodarskog razvitka zemlje u cjelini, kroz stvaranje i razvijanje preduvjeta za napredak i socijalno blagostanje njenih građana te postizanje bolje i učinkovitije zaštite dobara od interesa za Republiku Hrvatsku kao i osiguranje boljih uvjeta za gospodarenje tim dobrima i održivi razvitak. Pokretanje investicijskog ciklusa za posljedicu će imati povećanje zaposlenosti, poboljšanju uvjeta za proizvodnju, uvođenje ili razvoj novih tehnologija te će izravno ili posredno utjecati na razvoj ili poboljšanje uvjeta za razvoj gospodarstva u cjelini.“

Posljednji odlomak je klasično nabacivanje frazama i parolama.

Iz ove uvodne papazjanije možemo izvući slijedeće:
1. suverenitet RH je neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv
2. suverenitet RH prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.
3. iz 1. i 2. slijedi da su kopneno područje, rijeke itd. neotuđivi, nedjeljivi i neprenosivi.
4. da narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u RH i o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime.
5. temeljni razlog zbog kojeg se predlaže donošenje ovoga Zakona proizlazi iz potrebe hitnog pokretanja investicijskog ciklusa
6. očekuje se da će ovaj Zakon dati značajni doprinos većem interesu za investicijske projekte s obzirom na odgovarajuće uklanjanje administrativnih prepreka (pojednostavljenjem postupka) pri realizaciji projekata.
7. ovim zakonskim prijedlogom uređuju se kriteriji za utvrđivanje strateških investicijskih projekata RH te raspolaganje s nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske.

Glavni udar
Nakon ovog uvoda stiže ono glavno:

KONAČNI PRIJEDLOG ZAKONA O STRATEŠKIM INVESTICIJSKIM PROJEKTIMA REPUBLIKE HRVATSKE

u kojem prevladavaju članci u kojima predlagatelji daju niz elemenata koji bi kao trebali ubrzati postupak pokretanja strateških investicija. Navest ću samo neke taksativno a detaljno ih možete naći na već spomenutom linku.

Ovim se Zakonom u svrhu učinkovitog i što bržeg pokretanja gospodarskog razvitka svih dijelova RH (…) uređuje određivanje strateških investicijskih projekata RH, pozivanje investitora i koordinacija provedbe strateških projekata, raspolaganje s nekretninama u vlasništvu RH i izdavanje upravnih akata u vezi s provedbom tih projekata. (Opće poznata parola, nap. s.c.)

Strateške projekte određuje Vlada RH Odlukom o proglašenju strateškog projekta RH.

Prijedlog Odluke o strateškim projektima utvrđuje se na temelju Liste prijedloga strateških projekata RH koju priprema i vodi središnje tijelo državne uprave nadležno za gospodarstvo u suradnji s drugim nadležnim središnjim tijelima državne uprave vezanim uz svaki pojedini projekt, ovisno o vlastitom djelokrugu rada.

Prijedlog Odluke utvrđuje Povjerenstvo koje osniva i čije članove imenuje Vlada RH iz reda svojih članova, a po potrebi i iz reda drugih državnih dužnosnika i stručnjaka za pojedino područje iz reda državnih službenika.

Stručne i administrativne poslove za Povjerenstvo i procjenu obavlja središnje tijelo državne uprave nadležno za gospodarstvo.

Način rada te ostala pitanja od značaja za obavljanje poslova iz djelokruga Povjerenstva urediti će se Poslovnikom o radu Povjerenstva. (tko će ga i do kada napisati?, nap. s.c)

Ima tu još puno stepenica koje nemam namjeru nabrajati. I ovo je već da ti se zavrti mozak. U svakom slučaju prema takvom postupniku bjelodano je da će Prijedlog odluke biti proveden dok si ‘rekel keks’! (napomena s.c.)

I kad smo se već svi zamorili od čitanja općih, nebitnih, stvari dolaze članci 18. i 19. koji govore nešto što baš nije u skladu s u Uvodu iznesenim, a odnosi se na RASPOLAGANJE NEKRETNINAMA U VLASNIŠTVU REPUBLIKE HRVATSKE. Citiram ih u cijelosti:

Članak 18.

Nekretninama u vlasništvu RH, uključujući i šume, šumsko zemljište, poljoprivredno zemljište, javne ceste i javno vodno dobro, potrebnim za provedbu strateškog projekta raspolaže Vlada RH u skladu s lokacijskom dozvolom, odnosno odgovarajućim prostornim planom, te ih u svrhu provedbe strateškog projekta može neposrednom pogodbom OTUĐITI i/ili na njima osnivati stvarna prava o čemu Vlada RH donosi Odluku.

Postupak izdvajanja iz šumsko gospodarske osnove područja RH te postupci utvrđivanja prestanka statusa javne ceste, odnosno javnog vodnog dobra, propisani posebnim zakonima ne provode se u slučaju raspolaganja nekretninom u vlasništvu RH iz stavka 1. ovoga članka.

Šuma, odnosno šumsko zemljište za koje je sklopljen ugovor o OTUĐENJU ili osnivanju pravu građenja iz stavka 1. ovoga članka prestaje biti dio šumsko gospodarske osnove područja RH danom sklapanja tog ugovora.

Status javne ceste i status javnog vodnog dobra prestaje sklapanjem ugovora o OTUĐENJU ili osnivanju stvarnog prava iz stavka 1. ovoga članka, ako je to ugovoreno tim ugovorom.

 

Vlada RH donosi odluku o ukidanju statusa javnog dobra u općoj uporabi temeljem pribavljenog mišljenja nadležnog ministarstva ili pravne osobe ovlaštene za upravljanje javnim dobrom. Odluka o ukidanju statusa javnog dobra u općoj uporabi sadrži i odredbu o brisanju statusa u zemljišnim knjigama.

Članak 19.

Na način iz članka 18. ovoga Zakona Vlada RH može raspolagati i nekretninama oko čijeg vlasništva se spore RH i jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, ako na posebnom računu osigura sredstva u visini tržišne vrijednosti koju nekretnina odnosno stvarno pravo ima prema ocjeni neovisnog vještaka.

Sredstva iz stavka 1. ovoga članka osigurava osoba koja stječe vlasništvo nekretnine odnosno drugo stvarno pravo. (koje je stekla OTUĐENJEM)

Razliku između vrijednosti nekretnine odnosno stvarnog prava iz stavka 1. ovoga članka koju u slučaju spora utvrdi sud i iznosa sredstava osiguranih na posebnom računu, dužna je platiti osoba koja je stekla vlasništvo nekretnine odnosno drugo stvarno pravo.

* * *

Na kraju ću ponoviti što piše u članku 2. Ustava RH
Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.
Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.

Dakle cijelo ovo ‘mudrovanje’ i ‘igranje kao maca oko vruće kaše’ na cca dvanaest stranica prijedloga Zakona je napravljeno samo zato da bi se u 6 (slovima šest) redaka omogućilo da se u interesu stranog kapitala (jer domaćeg nema, nap. s.c.) koji će pokrenuti investicijski ciklus omogući OTUĐENJE kopnenih područja, rijeka, jezera, prokopa, unutrašnjih morskih voda, teritorijalnih voda i (sic!) zračnog prostora iznad tih područja.
Jer štovani čitatelju, ovo što donosi ovaj Zakon nije postupak kojim se može ograničiti ili oduzeti vlasništvo kako to stoji u članku 50. stavak 1. Ustava RH već je to OTUĐENJE, čime nekretnina koja se otuđuje postaje eksteritorijalni posjed onog koji ga je kupio. A sigurno ga neće kupiti RH kad je ona, ta nekretnina ili javno dobro, sada u vlasništvu RH. Točka.

A možebitno da sam ja glup za te stvari, ipak sam samo dipl.ing.el. a ne dipl. pravnik ili ekonomist, pa jednostavno ‘niš ne kužim’? Što vi mislite?

_______________

Prilog:

Članak 49.
Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske.
Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom.
Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva.
Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom.
Inozemnom ulagaču jamči se slobodno iznošenje dobiti i uloženog kapitala.

Članak 50.
Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti.
Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.

Članak 52.
More, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitog kulturnoga, povijesnoga, gospodarskog i ekološkog značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu.
Zakonom se određuje način na koji dobra od interesa za Republiku Hrvatsku mogu upotrebljavati i iskorištavati ovlaštenici prava na njima i vlasnici, te naknada za ograničenja kojima su podvrgnuti.

 

Crkva i seks

To je zaista van svake pameti!
U (sekularnoj) državi u kojoj broj nezaposlenih raste kao gljive poslije kiše, u državi gdje premijer (od milošte zvan ‘Maneken’) ne zna što mu rade ministri, u državi u kojoj ljudi rade a ne primaju plaću, ako primaju ona im je najčešće jedva dovoljna za život, u državi gdje je normalnije da neka tvrtka propadne nego da se otvori nova, u državi u kojoj iza svakog ugla viri neki kriminalac, lopov, ucjenjivač, tražitelj mita, policijski svodnik, u državi gdje je korupcija temeljni način poslovanja, u državi gdje vlast muku muči sa ‘smještajnim kapacitetima’ za one koji su u istražnom postupku ili pak već pravomoćno osuđeni, u takvoj se dakle državi poglavar Crkve u Hrvata kardinal Bozanić bavi stvarima koje mu nisu ‘u opisu radnog mjesta’, za koje niti je mjerodavan, niti s njima ima bilo kakvog iskustva. Ili barem ne bi trebao imati. Sve ostalo on ne vidi, za njega to nije važno!

Kao što, naime, imamo prilike slušati, gledati i čitati, glavna preokupacija crkvenog vrha nisu egzistencijalni problemi puka i stanje duha u Hrvata, već sadržaj programa seksualnog odgoja u školama kojeg želi uvesti Ministarstvo prosvjete i kulture.

Ovim kratkim napisom ne želim ulaziti u meritum problema: treba li ili ne seksualni odgoj u školama, treba li ga uvoditi ovako naprečac ili bi možebitno trebalo o jednoj takvoj delikatnoj temi poraditi kroz dulji rok (obzirom na još uvijek prisutnu zatucanost, licemjerje ili farizejstvo koja prevladava u svijesti mnogih građana kad je u pitanju seksualnost), treba li prije uvođenja osigurati logistiku: edukaciju nastavnika, seriozne udžbenike etc.

Imam sedamdeset godina. U mojim se ranim godinama o pitanju seksualnosti saznavalo ponešto od roditelja, ali ponajviše od starije djece ili kako se to onda govorilo ‘na ulici’. Unatoč tako ‘manjkavom’ obrazovanju uspio sam ‘napraviti’ i odgojiti dva sina. Koji su živeći u ‘naprednijem’ dobu ipak bili nešto bolje informirani o toj ‘djelatnosti’ i ‘napravili’ petero unučadi. Pomalo sam i uživao u ljepotama vršenja ‘onih smiješnih pokreta’ kako bi rekao Englez nakon prve bračne noći izlazeći iz svoje sobe, nadajući se da je ‘lady’ zatrudnjela i da to više neće morati činiti. Vjerojatno o toj ‘problematici’ znam ipak nešto više od spomenutog crkvenog velikodostojnika. Ili bi po logici stvari trebao znati. Unatoč i usprkos tom iskustvu ne bih se usudio naprečac donositi procjene u svezi toga je li seksualni odgoj u školama dobra ili loša stvar.

Ali ne! Velepoštovani Kardinal smatra da ima pravo dijeliti savjete (i packe) o stvari o kojoj ne zna ništa: ni praktično ni teoretski. Praktično jer mu njegov svjetonazor ne dozvoljava da zbog zaštite čistoće svoje osobe ‘prosipa krv ili spermu uzalud’, niti pak teoretski jer se o tome ništa ne uči u školama koje je završio. Barem ne o načinima kako se sve to u prirodi radi. Pa ipak unatoč i usprkos tome on smatra da je „program skandalozan i da su mnogi roditelji (kad ih je stigao pitati, op. s.c.) zabrinuti jer misle da bi njihova djeca zbog takvog odgoja mogla biti navedena na pogrešna razmišljanja.“

I onda poentira: „Zdravstveni odgoj je opasan (sic!) u nekim dijelovima. Razara čovjeka!“ Dakle: čovjeka ne razara mržnja, šovinizam, neznanje, primitivizam, zatucanost, dogmatizam, uskogrudnost, licemjerje, pokvarenost, farizejstvo, glad, neimaština, nepravda, ratovi etc, etc. Ne, njega razara spoznaja o seksualnosti. Ako je i od Kardinala, previše je!

I sve bi to bilo još kako tako prihvatljivo. Svaki čovjek ima pravo na svoje mišljenje. No u ovom slučaju je ipak, po mom sudu, u pitanju neizmjerno licemjerje, njegovo i svih svećenika koji ga u tome podržavaju.
Zašto?

Zato jer je opće poznata činjenica da među svećenicima postoje i homoseksualci i pedofili i svećenici koji imaju vanbračne seksualne veze, nota bene nedopuštene po crkvenim pravilima, vanbračnu djecu.
Zlobnici bi rekli: nije ni čudo kad nisu imali ‘seksualni odgoj’!

Dva dobrotvora

Ovih se dana u tiskovinama i na dalekovidnicama piše i govori o dobrotvoru, nazovimo ga u priči – Prvi Dobrotvor. Priča o njemu i njegovom životnom putu zvuči kao bajka za koju smo do sada mislili da se može dogoditi samo u Americi.

Dobrotvor je u čabarski kraj stigao iz rodnog kraja na brdovitom Balkanu, iz zemljice Bosne, mjesta kraj Travnika u ljeto 1952. godine, s tri samaraška konja te počeo vaditi debla iz čabarskih šuma. Mukotrpnim radom, uz poneku financijsku transakciju novcem kojeg je zaradio baveći se ‘drvetom’, polako je povećavao imetak. Koristeći se pri tome, govore zlobnici, metodama ponekad ne baš moralnim, recimo polu legalnim zelenašenjem. No svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivica. A njemu nisu ništa dokazali. Kažu isti zlobnici da je Dobrotvor koristio i jeftinu radnu snagu koja je na ‘privremeni rad’ u taj kraj dolazila iz njegovog rodnog kraja. No i to su samo nagađanja. I tako malo pomalo,već 60-tih godina prošlog stoljeća moglo bi se reći da se obogatio.

Onda je došlo vrijeme ‘privatizacije’. Odlučio je, a neki kažu da je o tome sanjao još putem dok je iz svog kraja vodio bosanske konjiče da započne posao u Hrvatskoj, prihvatiti ideju Prvog Predsjednika o stvaranju jezgre 200 uspješnih/bogatih obitelji. Kupio je posrnulu RO ‘G.’, nekadašnju socijalističku tvrtku, za 12,5 milijuna maraka. Pet je milijuna dao u gotovini a za ostatak je preuzeo obveze.
Da nije, kaže, tvrtka bi propala a ljudi ostali bez posla.
I tako je nastala tvrtka ‘F.’ u Čabru gdje mještani i stanovnici okolnih naselja žive od njegovog biznisa. I kažu, barem reporterima pred upaljenim kamerama, da su zadovoljni. Nije neka velika plaća, ali je redovita, iako opet neki zlobnici tvrde da to i nije sasvim točno. Nije završio fakultet ni živio u inozemstvu, ali biznis mu je uvijek išao. Zahvaljujući tome uspio je i sebi i svojima osigurati pristojan život stvorivši svoj poslovni raj, usput sagradivši u bujnoj šumi kuću i bazen. U okolnim šumama je četo upražnjavao hobi – lov.

Izvorna djelatnost tvrtke, drvna industrija, posljednjih godina pomalo ‘šepa’. To je ponukalo Dobrotvorov sin da Dobrotvoru predloži gašenje te djelatnosti i okretanje profitabilnijim granama gospodarstva: turizmu i trgovini. „Razmišljao je o profitu, zaradi, biznisu, to je njegov stil“ kaže tata Dobrotvor. Zbog takvog ga je pogleda smijenio jer, kaže; „ja živim s ovim ljudima u ovom kraju, tu me poštuju i cijene.“ Odlučio je spasiti biznis.

Ipak, godine pritisle pa odluči poslovno carstvo povjeriti „Zakladi Prvi Dobrotvor.“ koja će njime upravljati nakon njegove smrti. O kojoj je, zakladi, nota bene, razmišljao još od 1952. godine.
„Zakladom će upravljati vijeće, a predsjednik ću biti ja do smrti. Poslije će članovi vijeća međusobno birati predsjednika“ planira Dobrotvor.
Tako,ukratko, glasi priča o Prvom Dobrotvoru.

* * *

Drugi Dobrotvor je u ostvarenje svog sna krenuo iz malenog sela K-a. I njegov životni put bi se mogao nazvati bajkom o Velikom Uspjehu. Ni on nije završio fakultet. Bio je, doduše, nekoliko puta u inozemstvu ali se uvijek vraćao natrag svjestan da samo u ovim krajevima može ostvariti svoje snove.

Završivši bravarski zanat, mukotrpnim radom najprije kao metalski radnik, a kasnije kao ‘perspektivni kadar’ polako je stjecao sve veći ugled u svojoj ‘branši’. Borba s ‘konkurencijom’ nije bila laka. Često je nosio ‘glavu u torbi’, bio i osuđivan i robijao zbog svojih ideja. Ipak je nakon dugotrajne borbe s ‘konkurencijom’ postao 1937. ‘Glavni’ u ‘tvrtki’ KPJ. Pri tome se, govore zlobnici, nije uvijek koristio ‘finim’ metodama borbe; no što se može – ‘cilj opravdava sredstva’, kako bi rekao Machiavelli. A onda je jedan luđak odlučio zauzeti cijeli svijet i naš Dobrotvor je u tome vidio priliku kako da ostvari svoje snove.

Svojim šarmom, uvjerljivošću i još nekim metodama o kojima se pričalo/priča uspio je, uz nehotičnu pomoć onih protiv kojih se imao namjeru boriti i prije rata, a koja se ogledala u realizaciji sulude ideje o ‘čistoći’ nacije njihovog tutora Führera, pokrenuti narod na ustanak i nakon mnogo patnji (narod nešto više od njega), nakon četiri godine krvavih borbi, osnovati ‘tvrtku’ KPJ, kasnije preimenovanu u SKJ, koja je poslovala i imala ‘filijale’ na teritoriju nazvanom DFJ, pa FNRJ i na kraju SFRJ. O čemu je, nota bene, razmišljao još od 1937. godine.

Dalje je išlo sve lako uz primjenu već provjerenih metoda rada. Naročito na početku trajanja ‘tvrtke’, neki su govorili njegovog Carstva. Da nije tako radio ‘tvrtka bi propala, a ljudi ostali bez posla’, što se, istine radi, nakon njegovog odlaska mnogima i dogodilo. Zahvaljujući tome uspio je i sebi osigurati pristojan život ostvarivši svoj san. Zahvalni radnici sagradili su mu vile po cijeloj zemlji s i bez bazena, uz more i na brdima. Stanovnici krajeva gdje je postojala ili se uzgajala divljač organizirali su mu lov koji je bio jedan od njegovih najdražih hobija u ono malo slobodnog vremena što je imao na raspolaganju. Dobro mu je išao ‘biznis’, čak i na međunarodnom planu u okviru velike ‘korporacije’ zvane ‘Nesvrstani’.

Iako su se stanovite gospodarske poteškoće javljale i ranijih godina, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća one su bivale sve naglašenije. Uz te nedaće pojavile su se kod njegove ‘mlađe djece’ i neke druge ideje. Stala su razmišljati o novom biznisu, nekakvom profitu, pa o demokraciji, htjeli su malo ‘federirati’. Čak su se pojavile glasine da se žele odvojiti od Carstva. To je ipak bilo previše pa je, primijenivši prokušane metode, spriječio njihov pokušaj osamostaljenja. Jer, rekao je, ‘ja živim s ovim narodima i narodnostima u ovoj državi, tu me poštuju i cijene’. Odlučio je spasiti ‘biznis’!

Godine su prolazile, Dobrotvor je stario pa je zaključio da bi ipak trebalo nešto poduzeti kako bi Carstvo opstalo i nakon njegove smrti. Zbog toga je Carstvo povjerio „Zakladi SFRJ“ koja će njime upravljati i nakon njegove smrti pod geslom: „I nakon Dobrotvora, Dobrotvor!“
„Zakladom će upravljati Predsjedništvo, a Predsjednik ću biti ja do smrti. Poslije će članovi Predsjedništva međusobno birati Predsjednika“ planirao je Drugi Dobrotvor.

Kako je završilo to Carstvo nakon smrti Drugog Dobrotvora opće je poznato. Pitam se samo kako će, nakon smrti Prvog Dobrotvora, završiti njegovo Carstvo?

Kako država može smanjit troškove školovanja?

Ovijeh dana u žiži oliti fokusu pozornosti hrvatskog puka su: pronađeni posmrtni ostaci Antonije Bilić i štrajk upozorenja prosvjetnih radnika i medicinskih sestara. Gotovina je, naime, već otišao u drugi plan. Događaji koji zanimaju ‘medijsko žutilo’ rastu, naime, kao gljive poslije kiše. O njemu, Gotovini, razmišljaju još samo ‘razočarani’ desničari (sic!). Već je lansirana teorija o (šaljivoj) uroti: pravi je Gotovina eliminiran i zamijenjen njegovim klonom koji ‘voli’ Srbe!

O prvom neću. Ne zato što sam indiferentan prema tragediji obitelji Bilić već iz sasvim jednostavnog razloga: osobnog sam mišljenja da takve tragedije spadaju i domenu OSOBNIH trauma pa ih ne bi trebalo povlačiti po medijima. Moj je stav da OZBILJNI mediji ne bi trebali takvim vijestima hraniti puk sklon VOAJERIZMU (zavirivanje u tuđe nesreće) već bi samo informiranja radi trebali donijeti tri kratke vijesti/notice/crtice:

Nestao/la X.Y.

Uhapšen P.Q. zbog sumnje da je počinio ubojstvo X.Y.

P.Q. optuženi za ubojstvo X.Y.

P.Q.osuđen na…

I to je sve što o takvim slučajevima treba pisati i o čemu puk treba znati. Eventualni komentar može se odnositi samo na visinu kazne. No o tom potom.

O drugoj vijesti, koja je trenutačno u fokusu zanimacije ‘žutih medija’, štrajk prosvjetnih radnika i medicinskih sestara nešto opširnije. Da li je štrajk kojim se u prvi plan stavlja ISKLJUČIVO bitka za financijski položaj djelatnika zaista PRAVI štrajk ili bi pak štrajk trebao u prvi plan postaviti OPĆI DRUŠTVENI POLOŽAJ djelatnika tih struka o tome možebitno jednom drugom prilikom. Ako ću, naravno, o tome uopće imati volje pisati jer mi je dosta pisanja po onoj narodnoj: ‘pas laje a karavana prolazi’.

Za sada samo MOJ STAV o štrajkovima kao TAKVIMA. Općenito: štrajk djelatnika/radnika/službenika IMA SMISLA i apsolutno je opravdan samo u slučaju ako prouzroči DIREKTNU štetu onome/onima koji djelatnike/radnike/službenike zapošljava. Mislim da se možete složiti sa mnom da štrajk prosvjetnih radnika i medicinskih sestara NEĆE proizvesti baš NIKAKVU štetu onima koji su na vlasti (možebitno će izgubiti na slijedećim izborima no onda će, kao danas HDZ, uživati u sinekurama ne radeći NIŠTA osim što će prigovarati VLADAJUĆIMA da ne rade ono što sami nisu bili u stanju učiniti) ali će biti ŠTETAN za one koji o njihovoj sudbini uopće ne odlučuju: u ovom slučaju učenici (kojima to, znamo iz vlastitog iskustva ruku na srce, odgovara) i pacijenti. Uposlenici tih segmenata društva (i inih sličnih: policija, vojska, carinici, državni službenici, vozači tramvaja, radnici u željezničkom prometu, poljoprivrednici, zaposlenici u čistoći, etc) trebali bi iznaći neki drugi način borbe za svoja prava koja bi pogađala njihove POSLODAVCE, dakle koji određuju njihove sudbine, a ne njihove KORISNIKE koji s njihovim OSOBNIM SUDBINAMA nemaju nikakve veze. O tome možebitno i opet nekom drugom prilikom ako za to zanimanja bude.

Na sva ova moja ‘mudroslovljenja’ potaknula me vijest koju saznadoh putem ‘žutog medija’. Upravo zbog ovog pridjeva ograđujem se u istinitost iznesenog, ali kako drugih informacija nemam, podastirem pred vas ono što sam pročitao na http://danas.net.hr/svijet/sto-druge-zemlje-mogu-nauciti-od-kanade a koja se odnose na neka zapažanja proistekla iz njemačke studije o Kanadi i njezinoj POLITICI prema potencijalnim doseljenicima. Između inog u studiji se kaže:

„Primjerice, od 1967. Kanada bira svoje useljenike pomoću SUSTAVA BODOVANJA (kao da se radi o ocjenjivanju rase pasa na njihovoj izložbi, nap. s.c.). Najvažniji kriteriji za izbor su obrazovanje i znanje jezika. Potencijalni useljenici time mogu steći DVIJE TREĆINE BODOVA nužnih za useljenje. Osim toga, kanadska vlada dodjeljuje BODOVE i za radno iskustvo, godine starosti (starci su, vjerojatno, kao i kod nas, nepoželjni, nap. s.c.) ili za već postojeću ponudu za posao (početnici imaju manje šansi kao i kod nas, nap. s.sc.). U obzir se uzimaju i druge stvari, poput obrazovanja partnera (jednim udarcem dvije muhe, nap. s.c.) ili prethodnog boravka u Kanadi (bolje naši nego tuđi, nap.s.c.). No, ne traži se samo visoko kvalificirana radna snaga.

Naravno, u Kanadi postoji i potreba za radnicima s nižim kvalifikacijama u sektoru njege, naftnoj industriji te u šumarstvu. Za te osobe u pojedinim regijama i provincijama postoje POSEBNI PROGRAMI (Quod licet Jovi, non licet bovi, nap.s.c.). U slučaju da na tim područjima imaju ponudu za posao, useljenici najprije imaju pravo na OGRANIČENI BORAVAK u Kanadi. STALNU BORAVIŠNU DOZVOLU na kraju dobiju samo pojedinci (koji se pokažu sposobni, vrijedni i poslušni t.j. da ne traže kruha preko pogače, nap. s.c.)

Useljenici u Kanadu su, prema službenim podacima, u PROSJEKU BOLJE OBRAZOVANI nego domaće stanovništvo (što domaći da uče, troše vrijeme i novac i opterećuju KANADSKI državni proračun, kad mogu dobiti posao i bez velikog učenja, nap. s.c.). Uspjeh druge generacije, odnosno djece migranata u Kanadi, prema rezultatima ove njemačke studije je posebno impresivan – oni su MAHOM POSTIGLI AKADEMSKO OBRAZOVANJE (jedini način da donekle eliminiraju osjećaj da su DOTEPENCI, nap. s.c.) i na tom su području čak nadmašili domaće stanovništvo.“

Iz citiranog proizlazi odgovor na pitanje postavljeno u naslovu teksta: „Kako država može smanjit troškove školovanja?“

Vrlo jednostavno: neka ukine školstvo koje ionako školuje mlade za rad u NAJRAZVIJENIJIM ZEMLJAMA ZAPADA. Za obrazovanje mladih ostavimo samo sustav TEČAJEVA (u trajanju ne duljem od šest mjeseci): za krojače, konobare, kuhare, recepcionare, vojnike u funkciji ‘topovskog mesa’, skipere, vrtlare, kućne pomoćnice, kinderfrajle, kućne majstore etc. Za inženjere, djelatnike svih društvenih profila, a pogotovo za ZNANSTVENIKE ionako u Hrvatskoj NEMA potrebe. Tijekom tisuću godina smo za tuđince radili UPRAVO takve poslove (na primjer Austro-Ugarska monarhija). Pa zašto ne bi i u budućnosti, kao članica EU, radili isto. Izdaci za znanost i obrazovanje bit će, u tom slučaju, minimalni.

P.S.

Kako smanjiti izdatke za mirovine i zdravstveno osiguranje jednom drugom zgodom.

Kako bi ‘mali zeleni’ rješavali probleme električne energije

G. Marijan Kalea, dipl. ing.el., čiji osvrt na svestranu ‘buku’ koja se u posljednje vrijeme diže oko izgradnje Plomina C donosim u nastavku, je osoba koja se desetljećima bavi problemima proizvodnje i prijenosa električne energije na području bivše Jugoslavije, a danas na području Hrvatske. Njegova razmišljanja i argumenti koje iznosi kada govori i piše o energiji, elektroenergiji i prijenosu električne energije su potkrijepljeni stručnim i pouzdanim, a napose provjerenim podacima za razliku od današnjih samozvanih velikih stručnjaka za energetiku koji su se ugnijezdili u razno-razne ‘zelene’ udruge i otamo pucaju najtežim oružjem po bilo kakvoj ideji da se u Hrvatskoj izgrade novi elektroenergetski kapaciteti osim onih na vjetar i solar. Pri tome zaboravljaju, svjesno ili pak zato što ne znaju, da za svaki MW snage izgrađenog postrojenja na vjetar ili solar treba izgraditi jednake MW u konvencionalnim izvorima (računajući tu i postrojenja na bio masu) ako želimo imati određenu, unaprijed definiranu, sigurnost dobave.

Istovremeno ti isti vrli ‘zeleni’ stručnjaci koriste električnu energiju koja im omogućuje sve blagodati moderne civilizacije od grijanja, rasvjete, pogona električnih strojeva, klimatizacije, audio i video uređaja, hladnjaka etc, etc. Zagovaraju elektro-eutomobile, kao oni ne zagađuju okoliš, zaboravljajući ili previđajući pri tome da i za njihovu proizvodnju i njihov pogon treba proizvesti električnu energiju.

Jednako tako njih uopće ne zanima devastiranje jadranske obale izgradnjom tisuće marina i nasipavanje obala da bi se izgradila parkirališta za njihove limene ljubimce jer, bože moj, marine i plaćena parkirališta donose profit. Njih ne zanima uništavanje tla zbog gradnje auto-cesta, jer bože moj, po njima se ugodnije voziti nego pješačiti ‘po šumama i gorama naše zemlje ponosne’.

Njih uopće ne zanima onečišćenje okoline bukom automobila, divljaka na motorima i frustriranih mopedista koji misle da su važniji ako im mopedi proizvode buku kao mlazni avioni. Bukom tvornicâ koje su smještene u središtima gradova (nekad su bile na periferiji) i svojom zaostalom tehnologijom zagađuju bližu i dalju okolicu. Etc, etc.

Njih zanima samo njihova fiksacija na obnovljive izvore energije i štedne žarulje.

A evo što o tome piše ‘običan’ elektroenergetski stručnjak.

Protiv protivljenja Plominu C

Privlačnost ugljena za proizvodnju električne energije je u velikim svjetskim rezervama, diversificiranoj mogućnosti dobave, najstabilnijoj cijeni među svim primarnim komercijalnim oblicima energije, najzastupljeniji je oblik fosilne vlastite energije u Europi i ima veliki potencijal daljeg razvoja tehnologije korištenja. Odbojnost javnosti i (danas još uvijek) visoka emisija ugljikova dioksida te možebitna naglo rastuća potražnja Kine i Indije na svjetskom tržištu, glavne su negativne značajke korištenja ugljena za proizvodnju električne energije.

Ugljen se drži na prvom mjestu u svijetu među primarnim energentima za proizvodnju električne energije već četrdesetak godina, na razini od otprilike 40-tak posto. U Europskoj uniji je udio ugljena u proizvodnji električne energije otprilike 30 posto. U Hrvatskoj je udio ugljena u proizvodnji električne energije 15-20 posto (u proizvodnji bez obuhvata polovine proizvodnje NE Krško!), ovisno o raspoloživosti TE Plomin 1 i 2 te ukupne proizvodnje u pojedinoj godini

U predvidivim tehnološkim okolnostima ne dade se danas zamisliti elektroenergetski sustav oslonjen samo na obnovljive izvore energije, u srednjoročnom razdoblju (do jedno 2050. godine) valja zamišljati samo razboritu kooperaciju elektrana na fosilne, nuklearne i obnovljive izvore energije.

Proizvodnja električne energije u Europi dobro je usklađena s potrošnjom; samo 10 TWh bilo je uvezeno u zemlje ENTSO-E iz trećih zemalja u 2010. godini, što je predstavljalo 0,3% ukupne brutopotrošnje električne energije (3300 TWh).

Ovisnost Europske unije o uvozu ugljena bila je 2010. godine 37% (a 63% je ugljena pridobiveno na vlastitom području), dok se za 2020. godinu predviđa da će uvozna ovisnost ugljena porasti na 50%. Uvozna ovisnost nafte i plina bitno je veća nego li ugljena u 2010. godini i na još više će se povećati u 2020. godini.

Predvidiva dogradnja elektranama u Europskoj uniji u razdoblju do 2020. godine je ukupno 280 GW. Sadašnja instalirana snaga svih elektrana je 900 GW. U ukupnoj dogradnji, približno trećina je doista u građenju, trećina u procesu odobravanja a trećina u projektiranju. U dogradnji predviđaju se elektrane na ugljen ukupne snage 49 GW ili 17,5% ukupne dogradnje. Podaci, uzeti su prema VBG PowerTech, Europska udruga proizvođača električne energije i topline, Essen, rujan 2011. Udruga se bavi sigurnošću pogona, okolinskom prihvatljivošću, raspoloživošću i ekonomijom sadašnjih i budućih elektrana i toplana u Europi.

Gore su nanizane suhe činjenice, uglavnom brojke, bez ikakva komentara. Kako bismo bolje sagledavali i ocjenjivali buku, jer to se ne može drugačije nazvati, kojom smo danima – uglavnom nekompetentno, nesuvislo ili neutemeljeno – bombardirani s novina, radija i televizije, a sve radi osporavanja namjere o izgradnji bloka C u TE Plomin.

Tako je na tribinu o TE Plomin C, održanoj sredinom svibnja u Labinu, prema novinarima: “HEP poslao nekompetentnu osobu”. Ta osoba je vrlo ugledna diplomirana inženjerka elektrotehnike s jedno 20 godina staža u HEP-u i zadužena je između ostalog za strateški razvoj HEP-a. Tribinu je vodila – među ostalim – “osobito kompetentna” osoba, 50-godišnjak koji u životu nije završio fakultet, koji jedva stane na ekran televizora a malo-malo se na njemu pojavljuje, dočekivan kao neupitni sveznalica. Kada je na spomenutoj tribini izlagao svoje prizemne opservacije, gospođa iz HEP-a morala se ograditi od balkanskog načina komuniciranja.

Jedan drugi, također 50-godišnjak i također nezavršeni student, javlja se kao apsolutno meritorna osoba za generalno uređenje energetike i elektroenergetike u nas, te tvrdi da nećemo valjda graditi velike termoelektrane i velike hidroelektrane, treba se okrenuti biomasi, vjetru i solaru (on tako naziva korištenje energijom Sunčeva zračenja) i sve će biti riješeno ali na način koji se dakako razlikuje od rješenja iz doba kada su naši sadašnji zvanični energetičari studirali. Kaže: (1) europska energetska politika napušta gradnju novih termoelektrana na ugljen, (2) HEP želi pod krinkom smanjenja uvoza električne energije zamijeniti uvoz električne energije uvozom prljavog ugljena, te će u slučaju gradnje Plomina C Hrvatska biti energetski ovisna i vezana uz uvozni ugljen i (3) tako velika elektrana na toj će lokaciji izazvati problem i u elektrodistribucijskoj mreži i uopće nije jasno na koji način je HEP došao do ovako velike snage kao optimalnog rješenja.

Idemo redom odgovarati (premda mi je, zapravo, mučno to odgovaranje) na teze ovog samozvanog energetičara. Prvo: iz ranijeg nabrajanja činjenica vidljivo je da orijentacija Europske unije u bliskom kratkoročnom razdoblju ne zaobilazi elektrane na ugljen, ima ih 17,5% u ukupnoj dogradnji elektrana. U Njemačkoj, toj stjegonoši primjene obnovljivih izvora u Europi i svijetu, također se predviđa do 2020. godine izgradnja 15 elektrana na ugljen u ukupno 69 novih elektrana, snage veće od 20 MW, prema sagledavanju u BDEW (Njemačke savezne udruge energetske i vodoprivrede) iz travnja 2012. godine. U tome broju, 10 elektrana na ugljen je u fizičkom građenju, a 5 elektrana na ugljen u procesu je ishođenja suglasnosti.

Drugo, evidentno je da svaka pametna država nastoji biti elektroenergetski neovisna, što je realno moguće ostvariti, kada već nije moguće ostvariti energetsku neovisnost. Netouvoz električne energije (10 TWh) u čitavu Europsku uniju 2010. godine bio je sumjerljiv našem netouvozu u toj godini (7,7 TWh); zar to ne govori dovoljno o našoj poziciji? Umjesto da realno težimo elektroenergetskoj neovisnosti, mi neprestano lupetamo o (nedostižnoj) energetskoj neovisnosti. Električna energija je najplemenitiji i najcjenjeniji energetski proizvod i svatko nastoji da ga proizvede u vlastitu dvorištu, neovisno o tome što će primarnu energiju za to manjim ili većim dijelom uvesti. Dugoročno – taj uvozni dio će u Europi samo rasti (ovaj čas je preko 50%).

Treće, kada bi se TE Plomin C priključila doista na okolnu distribucijsku mrežu, to bi izazvalo nepremostive probleme. Međutim, ta elektrana gradi se za potrebe cjelokupnog elektroenergetskog sustava Hrvatske, koristi raspoloživu lokaciju na jadranskoj obali (što je naša prednost pred nizom drugih europskih zemalja, to, da smo na jadranskoj obali, okrenutoj svjetskim morima!) i bit će priključena dakako na prijenosnu, a ne distribucijsku, mrežu. Ima snagu približno 12,5% vršnoga opterećenja sustava u početno doba korištenja, što se smatra primjerenim. U završetku pretprošlog i početnom dijelu prošloga stoljeća gradili smo elektrane primjereno potrebama u neposrednom okolišu tih elektrana!

Konačno, “jedan od najuglednijih elektroenergetskih stručnjaka srednje generacije” (tako ga titulira novinar) izjavljuje (1) da čak i u Indiji, kada se grade TE na ugljen, uvjet je da u radijusu od 10 kilometara nema većih naselja i (2) TE Plomin C ne može biti dovršena prije 2018. godine, do tada izostat će njezina podrška elektranama na obnovljive izvore energije.

Opet, odgovori. Zašto gospodin (“jedan od najuglednijih”) nije pogledao u Europu (kud se okrenuo baš Indiji?), pa bi vidio da – primjerice u Njemačkoj – ima čitav niz elektrana na ugljen neposredno uz gradove ili u gradovima: TE-TO Altbach, blizu Stuttgarta (600 tisuća stanovnika) od 1270 MW električnih i 560 MW toplinskih, TE Bergkamen (50 tisuća stanovnika) od 780 MW, TE-TO Braunschweig-Mitte (250 tisuća stanovnika) od 78 MW električnih i 320 MW toplinskih, a u Berlinu je ukupno 4 TE-TO na ugljen: Berlin-Klingenberg (188/680 MW, električnih/toplinskih), Berlin-Moabit (150/240 MW), Berlin-Reuter West (600/790 MW) i Berlin-Reuter (165/225 MW). Dalje, TE-TO Bremen-Hafen (450/60 MW) i TE Bremen-Farge (343 MW) u gradu Bremenu s 550 tisuća stanovnika, TE-TO Chemnitz-Nord (195/480 MW) u Chemnitzu s 240 tisuća stanovnika… itd itd; došli smo do grada koji počinje slovom C, to je deset posto abecede, da ne nabrajamo dalje!

TE Plomin C nije jedina elektrana koji trebamo izgraditi do 2020. godine, tako da će i ostale novoizgrađene konvencionalne elektrane također služiti podršci elektranama na obnovljive izvore energije. Prema Strategiji energetskoga razvoja Hrvatske trebali smo, počevši od 2010. godine, sustav dograđivati s po 400 MW godišnje. Mi smo do sredine 2012. godine izgradili vjetroelekterane i HE Lešće, ukupno oko 200 MW, a trebalo je do tog doba biti izgrađeno već 1000 MW. Najbolje da TE Plomin C proglasimo prekasnim, pa ga niti ne započnemo graditi – gdje će nam biti kraj?