Dosta je tih referenduma, dosadili ste

Uvodna napomena

Nastavljam s najavljenim objavljivanjem članaka energetskog stručnjaka Marijana Kalee na temu da ili ne termoelektrane na ugljen. Skrenuo bih pozornost čitateljima na dio članka u kojem se analizira situacija u Njemačkoj. Prema autoru u toj je zemlji ukupna instalirana snaga svih elektroenergetskih postrojenja kako slijedi (podaci se odnose na 31.12.2013, osim za vjetroelektrane i FN-sustave, za koje se daju podaci za 31.12.2014):

-TE na ugljen snage manje od 100 MW te na plin i loživo ulje 43,3 GW
-TE na ugljen snage veće ili jednake 100 MW 41,1 GW
-nuklearne elektrane 12,1 MW
-vjetroelektrane (2014) 39,2 GW
-fotonaponski sustavi (2014) 38,2 GW
-hidroelektrane 10,8 GW
-elektrane na biomasu 5,9 GW
Ukupno (približno, jer dio podataka za 2013, a dio za 2014) 190 GW

Iz navedenih brojaka je evidentno, a to je za ovu analizu od bitne važnosti, da Njemačka koja u obnovljivim izvorima ima instaliranu snagu od 94 GW (i spada u vodeće države po korištenju takvih izvora) ima u NE i TE instalirano 96,5 GW. Unatoč i usprkos činjenici da bi tih 94 GW instalirane snage u obnovljivim izvorima mogli, kad bi uvijek mogli raditi punim kapacitetom, zadovoljiti, primjerice, vršnu potražnju u veljači koja je iznosila 75 GW. Problem je u tome što takva postrojenja rade vrlo, vrlo malo vremena (zapravo nikad, istovremeno!) s maksimalnom instaliranom snagom. Zato su ‘glupi’ Nijemci izgradili najprije gotovo 100 GW konvencionalnih izvora, a onda počeli graditi ove druge. Mi bismo, prema mišljenju naših ‘pametnih’ „zelenih“ trebali raditi upravo obratno.

Slijedi integralni tekst autora.

Naša situacija

Referendum o TE Ploče završio je kako je svatko upućen u hrvatske prilike mogao očekivati: više od 90 posto izašlih građana izjasnilo se protiv. Nije pomoglo niti to da je vrlo relevantna delegacija Pločana bila u posjetu TE Plomin 1 i 2 na ugljen i uvjerila se da je s tom elektranom i njezinim okolišem doista sve u redu; tako su barem izjavili svojim domaćinima na rastanku.

Naprosto je šteta organizirati referendum o TE Plomin C; samo ćemo potrošiti novac, a unaprijed se zna kakav će biti rezultat!!!

Referendum protiv izgradnje na Srđu nije uspio jer je izašlo nedovoljno građana, ali organizatori smatraju da se radilo o neshvaćanju građana da – nakon što su potpisima podržali održavanje referenduma – moraju ponovno izaći i na sâm referendum. Tako su protumačili organizatori, dakako s pravom znajući unaprijed kakav bi bio rezultat referenduma, kao što znamo i svi mi. I kako bi završio možebitni referendum o HE Ombla.

Čekam samo referendum u mom Osijeku protiv namjeravane izgradnje termoelektrane. Nisu se još svi „zeleni faktori“ u gradu probudili, ali kako se bude efektuirala njezina gradnja, a prije dana konačne odluke (ukoliko će do nje uopće doći) – svakako će se skupljati potpisi za referendum i protiv te elektrane.

Zapravo bismo mogli tvrditi: ne treba uopće održavati takve referendume u nas – unaprijed se zna njihov rezultat.

A kada bi poštovali taj rezultat, u 2020. godini bismo ostali samo na nekoliko termoelektrana: TE Plomin 2, bloku K u TE-TO Zagreb, dva manja bloka u EL-TO Zagreb te novom bloku u TE Sisak. Ukupno dakle oko 700 MW, a sadašnjih 1200 MW bi trebalo izaći iz pogona. Dakako: trebale bi izaći iz pogona jer je tim elektranama istekao vijek trajanja, a kada će izaći, koliko dugo ćemo ih još ipak raubovati, to ćemo tek vidjeti. Osobito onih koje služe i za grijanje u gradovima (Osijek, Zagreb).

Smatramo li („zeleni“), da ćemo u slučaju nepovoljne hidrologije, nepovoljnog vjetra i izostanka osunčanja svu nedostajuću snagu uvoziti!? Od kakvih izvoznih aktivnosti računamo da ćemo zaraditi devize za taj uvoz? Jesmo li svjesni, da je već danas prekasno da izvršno odlučimo kako konačno i bez ikakve zadrške pristupamo izgradnji jedne nove velike termoelektrane (Plomin, Ploče, Slavonski Brod, Osijek ili nešto peto). Da bi za elektroenergetski sustav zapravo bilo apsolutno opravdano da je ta elektrana već danas u pogonu, a ne tek pred – na našu nesreću – možebitnom izgradnjom.

Što uraditi? Pa donijeti zakon (primjerice jednostavnom hitnom dopunom Zakona o strateškim investicijama) o tome da je Sabor ovlašten da utvrdi državni interes za gradnju tih elektrana na tim-i-tim lokacijama i – ali učinkovito, bez odgađanja, bez daljnje rasprave, pogotovo zapravo stručno neupućene javnosti – početi s pripremom izgradnje. Ali: koliko puta se sastalo naše povjerenstvo za strateške investicije? Ljudi moji – pa mi trebamo godine da o ma čemu krupnijemu donesemo izvršnu odluku…

Primjer Njemačke

Nešto slično potaknula je Angela Merkel prije dvije godine predloživši zakon (koji je dakako prihvaćen) da za prijenosne (visokonaponske) vodove za koje se proglasi državni interes, stručna ekipa, kompleksno sastavljena, predloži trasu, koja se daje na relativno kratku javnu raspravu. Prihvatom ili argumentiranim odbijanjem primjedbi iz te rasprave, odluka o trasi postaje konačna. Eventualno pogođene općine ili pogođeni građani dobit će naknadu, mogu se i suditi oko njezine visine, ali ne mogu odgađati početak građenja.

Ploče imaju nešto preko 10 tisuća stanovnika, a Labin zajedno s Plominom oko 12 tisuća. Dakle, toliko bi stanovnika trebalo biti najizravnije pogođeno pogonom termoelektrane na ugljen, a neizravno valjda (?) dobar dio svih građana Hrvatske i okruženja Hrvatske. U najmanju ruku: cijela Istra ili cijela neretvanska dolina ili još bolje cijela Dubrovačko-neretvanska županija. Barem što se izjava „ozelenjene javnosti“ tiče (a ona je najmeritornija, najupućenija i najzabrinutija za pitanja iz energetske struke u nas, barem prema angažmanu koje slušamo, gledamo li čitamo na radiju, televiziji i u novinama).

U tablici 1. iznosimo pregled njemačkih termoelektrana snage jednake ili veće od 100 MW, čije je gorivo kameni ili mrki ugljen, eventualno i kombinacija ugljena i plina ili loživog ulja, ali svakako koriste i ugljen. I to samo zato što su njemački podaci o bilo čemu potpuno raspoloživi. S drugim zemljama to bi bilo manje ili više problematično. U krajnjoj liniji rado se ma u čemu ugledamo u Nijemce, pak idemo i prema pitanju koje je upravo pred nama. Obuhvaćene su i termoelektrane-toplane na ugljen, koje Nijemci zovi „Heizkraftwerk“, a „obične“ termoelektrane zovu skraćeno „Kraftwerk“ ili „Wärmekraftwerk“; tim nazivima imenovane su i elektrane u tablici. Nisu obuhvaćene termoelektrane na prirodni plin, na loživo ulje, na biomasu te na otpad.

Usput: u Njemačkoj imaju spalionica smeća, koje služe i za proizvodnju električne energije ukupne snage 1,5 GW), ukupnog godišnjeg kapaciteta prerade 17,6 milijuna tona smeća. Obzirom na stručnost naših „zelenih“ srazmjerno tome kod nas će se to možebitno dogoditi za, pa recimo, 100 godina

Zašto iznosimo tu tablicu s pedeset redaka? Da gnjavimo čitatelje? Ne, već zato da bismo se poimenično mogli uvjeriti da govore istinu oni malobrojni u nas (da li ih uopće netko čuje?) koji tvrde da u Europi ima još uvijek mnogo termoelektrana na ugljen, pa i u velikim gradovima ili uz njih. Usprkos svim Vjeranima, Davorima, Tonijima, a i brojnim drugim gostujućim na radiju, televiziji ili u tisku, koji nas danima ekskluzivno zasipaju poluistinama.

Vidimo da se radi o okruglo 50 termoelektrana na ugljen snage jednake ili veće od 100 MW, ukupne instalirane snage oko 41 GW. Tê, ali i one slabije od tih, učestvovale su u pokriću vršne potražnje nekoliko dana u veljači (ukupno oko 75 GW), kada je osunčanje bilo slabo a i vjetar je bio praktički izostao, s oko 45 GW, a sve konvencionalne elektrane zajedno s ukupno oko 65 GW.

Tablica za post_resizeKako je zbroj nazivnih snaga svih vjetroelektrana i svih fotonaponskih sustava veći od 75 GW, proizlazi – kada i ako bi sve bile angažirane idealno u tim trenucima (pažljivo pročitajte: u tim trenucima) što je doista posve nerealno zamislivo – da ne bi uopće trebalo imati konvencionalnih elektrana. A Njemačka ih ima gotovo 100 GW u termoelektranama i nuklearnim elektranama (bez velikih hidroelektrana, dodatnih oko 11 gigavata), pa nema brige u trenucima kada bi upravo sve hidroelektrane, vjetroelektrane i FN-sustavi sasvim izostali (bilo je dana u prosincu kada je vjetar ukupno dao samo 80 MW (0,08 GW), to je 2 promila ukupne instalirane snage vjetroelektrana, a Sunce je naravno izostajalo od predvečerja do slijedećeg jutra!).

Vratimo se našoj tablici s pregledom njemačkih termoelektrana na ugljen u Njemačkoj. Najmanja ima snagu upravo 100 MW, u Wupertalu, gradu koji ima gotovo 350 tisuća stanovnika, a cijela Istra ima ukupno oko 323 tisuće stanovnika, dok Dubrovačko-neretvanska županija ima 123 tisuće stanovnika.

Najsnažnija elektrana na ugljen ima snagu 4400 MW, oko dva i pol puta više od svih hrvatskih termoelektrana, i nalazi se u gradu Grevenbroichu koji ima 61900 stanovnika, dakle gotovo tri puta više od zbroja stanovnika Plomina, Labina i Ploča.

U glavnom gradu Berlinu s oko 3,5 milijuna stanovnika ima 4 termoelektrane na ugljen ukupne snage 1100 MW.
U Hamburgu, gradu od 1,75 milijuna stanovnika dvije su takve termoelektrane ukupne snage gotovo 2000 MW.
U Münchenu s oko 1,4 milijuna stanovnika postoji termoelektrana na ugljen od 360 MW.
U Kölnu s preko milijun stanovnika je takva termoelektrana od oko 200 MW. Itd, itd.

Ukupno je u gradovima s elektranama na ugljen snage jednake ili veće od 100 MW oko 13,4 milijuna njemačkih stanovnika, dakle oko 16% ukupnog njemačkog stanovništva.

Godine 2013, sve termoelektrane na ugljen u Njemačkoj proizvele su oko 45% ukupne proizvodnje električne energije. U izgradnji su tri velike termoelektrane na ugljen s planiranim rokom dovršetka do 2020. godine: Datteln (34 tisuća stanovnika) – 1110 MW, Mannheim (300 tisuća) – 911 MW i Profen (1200 stanovnika) – 660 MW, a planirano ih je još nekoliko s neobjavljenim rokom završetka.

Promicatelji naše apsolutne orijentacije prema Suncu i vjetroelektranama, rado ističu kako smo među posljednjima u Europi prema instaliranoj snazi elektrana na obnovljive izvore energije po stanovniku. Idemo to isto učiniti s elektranama na ugljen. Imamo ih oko 300 000 kilovata (TE Plomin 1 i 2) a stanovnika oko 4,3 milijuna. Dakle oko 70 vata po stanovniku. Njemačka ih ima 41 100 000 kilovata i 80,6 milijuna stanovnika. Dakle, oko 510 vata po stanovniku. Da – opet će ‘mudri’ „zeleni“ – ali ugljen za elektrane moramo uvoziti, no uvozi ga i Njemačka (jeftinije je uvoziti ugljen nego električnu energiju, a i sigurnije). Prošle godine uvezeno je u Njemačku za sve potrebe 850 milijuna tona kamenog ugljena – radi osjećaja o kakvoj se veličini radi: u Hrvatsku je uvezen otprilike 1 milijun tona.

Opaska semper contra: Dakle 850 puta više nego u Hrvatskoj iako Nijemaca ima tek oko 18 puta više. No možebitno da „zeleni“ misle kako Hrvatskoj struja uopće nije potrebna. Ako je tako, onda je njihovo protivljenje izgradnji konvencionalnih izvora električne energije koji će moći uvijek, neovisno o vremenskim prilikama opskrbljivati hrvatski puk strujom, sasvim razumljivo.

Priča o gospodinu Serđi i njegovoj elektrani

20150212 Plomin BUvodne napomene

Hrvatskoj je nepobitno potrebna izgradnja novih elektroenergetskih postrojenja (o tome, primjerice, „Živi zid“ u svom Programu ne piše ni slovca a reflektira na ulazak u Sabor). Do 2020. godine trebat će u Hrvatskoj ugasiti, zbog dotrajalosti, deset termoelektrana i termoelektrana-toplana. Zahvaljujući ‘zelenima’ neće i mi ćemo i dalje koristiti TE i TO sa zastarjelom tehnologijom umjesto da izgradimo nove i bolje.

Donkihotovsku borbu sa ‘zelenim vjetrenjačama’ već godinama vodi Marijan Kalea, dipl. ing.el. koji je svoj cijeli radni vijek proveo u ‘Elektroslavoniji’ na poslovima vezanim uz prijenos i proizvodnju električne energije. Ponukan agresivnim nastupima tzv branitelja okoliša i zdravlja ljudi, a rezultat kojeg je odustajanje od TE Ploče, odlučio sam, uz dozvolu autora, objaviti nekoliko članaka na temu termoelektrane, vjetroelektrane, FN elektrane etc. Sve sa ciljem da u ovoj temi dodam i jedan drugi diskurs.

Rekao bih i svoje osobno mišljenje glede sukoba ‘crnih’ i ‘zelenih’. Ako se ispostavi da su ‘crni’ bili u pravu, a akcije ‘zelenih’ se pokažu kao promašene, hoće li ovi potonji biti voljni odreći se blagodati električne energije. Možebitno da i ‘crni’ mogu biti u krivu, no tada ćemo barem imati struju ako baš ne idealno čist okoliš. I ne zaboravimo, pitanje zaštite okoliša je pokrenuto tek kad su se najveći potrošači dobro opskrbili izvorima koji ‘zagađuju’, i da daleko bogatije, SAD, i daleko uspješnije u razvoju, Kina, nemaju namjeru previše brinuti o ‘zelenilu’. I konačno: zagađenje okoliša ne poznaje granice. Možemo mi imati djevičanski čistu industriju i proizvodnju bilo kojeg oblika energije, i dalje ostaje zagađenje koje nam lifraju ‘crni’ iz bližih i daljih zemalja.

Obilazak TE Plomin 1 i 2
autor Marijan Kalea, dipl.ing.el.

Sudjelovao sam nedavno (u studenom) na konferenciji u Rovinju Energetska i procesna postrojenja, gdje sam imao referat o elektroenergetskom pogledu na električne automobile. U referatu iznose se energetska, okolišna i ekonomska svojstva električnih automobila, ilustrirana primjerima dva aktualna, načelno i izgledom posve jednaka, Mercedesova automobila, jednog u dizelskoj, a drugog u električnoj verziji, sve izneseno koristeći stvarne numeričke podatke s početka 2014. godine. Dakle: racionalno, bez emocija. Što je zaključak mojega izlaganja?

U Hrvatskoj uvoz je posljednjeg desetljeća bio oko trećine bruto potrošnje električne energije, a primjerice 2011. i 2012. godine (naglašenije sušnih godina) uvoz je bio preko 40%. Stoga je nerazumno favorizirati korištenje električnog automobila u nas, jer time djelujemo na povećanje uvoza najplemenitijeg oblika energije, električne energije, na račun sniženja uvoza sirove nafte ili naftnih derivata. Ako baš hoćemo (i imamo novaca za to), možemo si kupiti još doista vrlo skupocjen električni automobil za korištenje u gusto naseljenim urbanim sredinama, jer time ćemo (ali) lokalno opterećenje okoliša sniziti na nulu. Akumuliramo li energiju noću, poboljšat ćemo korištenje elektroenergetskog sustava a potrošnju električne energije nećemo bitno povećati, jer će se raditi o relativno malenom broju elektroautomobila. Usput: dizelska i električna verzija troše podjednako primarne energije na 100 kilometara.

Prvog dana konferencije, popodne, išli smo na izlet – tko je htio – u dva autobusa, dakle 90-tak ljudi, u Termoelektranu Plomin, jedno sat i pol vožnje od Rovinja. Taj bih razgled preporučio svakome, tko se kod nas zalaže protiv TE Plomin C na ugljen. HEP bi trebao organizirati jednodnevne ekskurzije iz svih većih mjesta Hrvatske, kako bi se što veći broj skeptika uvjerio u neškodljivost termoelektrane na ugljen.

Putem, u našem autobusu, do dolaska u termoelektranu pričala su priču o toj elektrani gospoda Serđo Klapčić, dugogodišnji direktor TE Plomin, i njegov kolega Mihajlo Mirković, današnji direktor. Gospodin Serđo je stariji (ima nekoliko godina do mirovine) a njegov kolega je dosta mlađi. Priča gospodina Serđe, bila je uzbudljivija i nešto opširnija, njegov mlađi kolega nije se htio sa Serđom nadgornjavati (kako bi rekao naš pisac Jergović), a Serđo, opet, uz svoje doista bogato višegodišnje iskustvo nije mogao prestati s iznošenjem činjenica, uspomena i doživljaja iz izgradnje te pogona i održavanja, osobito agregata TE Plomin 2. Jer u doba izgradnje i puštanja u pogon (1969.) TE Plomin 1, on – dakako – nije mogao raditi u toj elektrani, jer TE Plomin 1 je 45-godišnjakinja, kako joj tepa Serđo.

Dakle, čovjeka toliko oduševljena svojim poslom i svojom elektranom (rekao bih: gotovo zaljubljenog u elektranu) teško je susresti.

Sve što ću ovdje napisati (a pišem to navečer, nakon obilaska elektrane) odnosi se na sjećanje kazivanja gospodina Serđe, u sjećanje zavukle su se i pogreške, ali – nadam se – kvalitativno iznijeti ću istinu o TE Plomin, a unaprijed se ispričavam čitateljima i gospodinu Serđi za te nenamjerne pogreške. Prosječan čovjek nije kadar toliko toga upamtiti, koliko Serđo zna.

Pridobivanje ugljena u Labinštini prvi se put spominje u nekom venecijanskom spisu iz 1626. godine. Sve do 1999. godine tu se kopao ugljen i TE Plomin 1 bila je oslonjena na ugljen iz ugljenokopa Raša, čije vađenje je bilo sve neekonomičnije jer se radilo o sve većim dubinama iskopa, a i sadržaj sumpora bio je previsok (preko 10%). I danas – kaže Serđo – svaka porodica u Labinštini ima nonu, tatu ili strica, ujaka koji je bio rudar.

Nakon 1999. godine TE Plomin 1 (115 MW) funkcionira na uvozni kameni ugljen, a tako se doprema ugljen i za TE Plomin 2 (210 MW), koja je puštena u pogon prvi put 1999. godine, a u komercijalnom je pogonu od 2000. godine. Njenu izgradnju, koja je započela 1985. godine, a polovični dovršetak prekinuo rat, da bi se 1996. zaključio sporazum između HEP-a i njemačke tvrtke RWE iz Essena, kojim će se dovršiti izgradnja elektrane uz učešće 50% : 50% (HEP : RWE). Njenu će proizvodnju otkupljivati HEP, a trajanje zajedničkog korištenja protegnut će se do 2015., nakon koje godine TE Plomin 2 prelazi u vlasništvo HEP-a. Nije nam otkrivena proizvodna cijena TE Plomin 2 (poslovna tajna, kaže Serđo) ali je rečeno da se bitno ne razlikuje od cijene TE Plomin 1, koja iznosi nešto ispod 5 eurocenta/kWh, dakle sumjerljivo današnjoj veleprodajnoj cijeni na europskoj elektroenergetskoj tržnici (a dobava je kod kuće).

TE Plomin doista je uzorna, u svakom pogledu. Nigdje iskorištenih sanduka, hrđavih čeličnih komada ili grumena ugljena. Velik je to pogon, dobro je što smo ga obilazili autobusom. Ponajprije, sve zgrade okrečene su bijelom bojom, ukoliko se uopće radi o klasičnim zgradama u krugu TE Plomin, a ne o robusnim čeličnim konstrukcijama. Vjerojatno zato da se svaki dobronamjerni posjetilac uvjeri kako zgrade nisu zacrnjene ugljenom prašinom ili prašinom iz plinova izgaranja. U okolišu elektrane, također nema traga – na krovovima i zidovima obližnjih kuća – tom crnom vragu. Iz dimnjaka izlazi nevidljivi dim. Dimnjak visok 100 metara (za agregat TE Plomin 1) je izvan funkcije, a drugi je visok 340 metara (za oba sadašnja agregata). Taj drugi je 12-ti po visini dimnjak u elektranama na svijetu! Danas, uz današnje metode filtriranja, odsumporavanja i otklanjanja dušikovih oksida iz dimnih plinova, ne bi se uopće sagradio toliko visoki dimnjak.

Visina kotla u TE Plomin 2 je impresivna: preko 100 metara. Kotao visi na čeličnim potpornim stupovima i pri zagrijavanju izduži se prema dolje za 47 centimetara. Sadrži 200 kilometara cijevi u kojima se voda pretvara u paru vrelim plinovima izgaranja koji dostižu 1200 Celzijevih stupnjeva. Svježa para (535 oC/147 bara) pogoni turbine.

Kameni ugljen dovozi se brodovima (najveće duljine 230 metara, a širine 33 metra), a najveći sadrže otprilike 65 tisuća tona ili nešto više. Godišnje treba spaliti oko milijun tona ugljena, dakle treba pristati 15-tak (okruglo: nešto više nego jedan mjesečno) brodova, ovisno o njihovoj veličini. Ovaj tren, uskladišteno je bilo oko 150 tisuća tona, na otvorenom odlagalištu koje može primiti četvrtinu godišnje potrošnje ugljena, oko 250 tisuća tona. Kupnja ugljena odvija se putem javnog natječaja, a brodovi dolaze iz Južnoafričke Republike, iz Indonezije, iz Rusije, … – tko ponudi jeftinije. Ugljen ima donju ogrjevnu vrijednost 24 do 29 MJ/kg, a sadržaj sumpora 0,3 do 1,4%.

Izgrađen je posebni pristan za toliko velike brodove, izdubljeno je zatečeno dno u morskom zaljevu, kako bi oni mogli sigurno uploviti. Ugljen se pomoću posebnog spiralnog svrdla uloženog u cijev ‘isisava’ iz broda i posve zatvorenim transportnim tunelom, pokretnom cijevnom trakom dovodi do otvorenog odlagališta. Istovar jednog broda traje približno 100 sati. Kod pretovara, dakle, nema prašenja, a uskladišteni ugljen je uvijek donekle vlažan te nema odnošenja sitnih čestica vjetrom. Velika većina termoelektrana u svijetu na ugljen ima otvorena odlagališta; ipak pri izgradnji TE Plomin C, izgradit će se i natkriveno, zatvoreno odlagalište ugljena (naravno ako ‘zeleni’ na ovom mjestu ne sagrade TE na plin – skupo, ili pak vjereoelektrane – koje rade samo kad ima vjetra, op.s.c.)

Neprekidno se izuzima ugljen iz odlagališta i transportira (opet zatvorenim tunelom) do kuglastog mlina za mljevenje ugljena, gdje se osušeni ugljen melje na finoću pudera! Nakon toga, ugljena prašina upuhuje se u ložište kotla gdje dolazi do spajanja ugljika iz ugljena kisika iz zraka i razvijanja topline, uz emisiju ugljikova dioksida, prvenstveno. Dimni plinovi, nakon uklanjanja čestica u elektrofiltru, odlaze u postrojenje za odsumporavanje, gdje se odvija kemijska reakcija čiji je rezultat gips i čisti dimni plin, koji se odvodi dimnjakom. Gips se isporučuje Cementari u Koromačnom. Radi ispunjenja uvjeta iz odgovarajuće direktive EU, ugovorena je isporuka postrojenja za uklanjanje dušikovih oksida iz dimnih plinova.

Više od pet tisuća posjetilaca obišlo je do sada elektranu. Uključivo čitavo sadašnje općinsko i županijsko rukovodstvo iz Ploča, koji su bili oduševljeni onim što su vidjeli. Ali kada su se vratili u Ploče, vijećnici županijske skupštine bili su jednoglasno protiv TE Ploče na ugljen; turizam, mandarine, …(toliko o vjerodostojnosti naših političara, op.s.c.)
„Ne volimo publicitet, najsretniji smo kada nas puste na miru da delamo svoje delo!“ izjavljuje skromno Serđo.

Rashladna voda uzima se iz mora i otvorenim kanalom (duljim od jedan kilometar) dovodi do kondenzatora. Brzina toka vode u tom kanalu je impresivna, ogromnu količinu za rashladu proguta elektrana. Taj kanal odnedavna se čisti od nanosa algi i školjki pomoću osobitog samohodnog stroja, koji funkcionira bez radnika, a omogućuje pogon elektrane tijekom čišćenja kanala. Na početku pogona TE Plomin 1 ustanovilo se da je francuski isporučitelj glavne opreme, isporučio turbinski kondenzator predviđen za hlađenje slatkom vodom, a elektrana je izgrađena tako da koristi morsku vodu za hlađenje te je rapidna bila korozija kondenzatorskih cijevi. – Svako iskustvo se plaća – govori Serđo. To je dakako sanirano ugradnjom cijevi otpornih na slanu vodu, a nekakav međunarodni sud u Parizu presudio je 2 milijuna franaka kao odštetu elektrani. Napojna – dakako slatka – voda (iz nje se dobiva para) dobavlja se iz lokalnog izvora, odakle ide u kemijsku pripremu vode gdje se pročišćava na visoku čistoću. Nakon kondenziranja, voda se napojnim crpkama vraća u kotao.

„To je elektroenergetska simfonija, glazba za moje uši!“ reče Serđo širom rastvorenih ruku, pogleda uperenog u nebo, nakon što nas je izveo uz rub zgrade strojarnice; iza naših leđa dopirao je snažno-impresivan zvuk, mrmorenje, turbogeneratora, a pôd je pod nogama drhturio.

Pri obilasku strojarnica oba turboagregata, Plomina 1 i Plomina 2, kaže Serđo:
– Dnevno, proizvodimo električne energije čija je tržišna vrijednost oko 7 milijuna kuna, hej, koji su to šoldi! – povjerljivo se sagnuvši prema nekolicini svojih slušatelja uz zaglušnu buku turboagregata.

Turbinu Plomina 2 isporučila je Tvornica turbina iz Karlovca, generator i električno rasklopno postrojenje Končar, također sustav upravljanja i nadzora. Kotao: Đuro Đaković po licenci Sulzera. Dakle, ključne jedinice elektrane – domaći proizvod! Naravno, da je projekt elektrane izradio također domaći Elektroprojekt iz Zagreba.

Na zidu komandne prostorije, velikim slovima ispisan je rudarski pozdrav ‘Sretno!’. Prosječno se godišnje proizvede 2,1 TWh električne energije, što predstavlja petinu ukupne hrvatske proizvodnje u dobro vlažnoj godini (u suhoj više od petine). Godišnja raspoloživost je oko 98%, dakle 2% vremena elektrana nije raspoloživa za pogon, ukupno jedan tjedan (pitam ‘zelene': kakva je situacija s vjetrom i suncem?, op.s.c.). Svake 3 godine obavlja se temeljitija revizija. Kada smo mi bili u posjetu, ukupno opterećenje oba agregata bilo je otprilike 330 MW i to je uobičajeno – TE Plomin je temeljna elektrana uz stalno opterećenje.

Već smo svi sjedili u autobusu, koji će nas odvesti u obližnju seosku gostionicu, gdje će nas domaćini počastiti pićem i (mi bismo, u Slavoniji rekli) ‘poderanim gaćama’ ututkanim u štaubšećer. Ali, još smo u elektrani u podnožju nekog glomaznog postrojenja. Otvoreno prizemlje, čelični stupovi i čelične grede. Polumrak; u dubini žmirkaju žarulje u vodonepropusnim, industrijskim armaturama. Serđin kolega gospodin Mihajlo kaže u autobusni mikrofon:
„Ako je netko uzeo mačku, neka je vrati. To je naša mačka!“

Pogledam u tamu neposredno uz autobus i imam što vidjeti. Jedan mačji par u ljubavnom milovanju; momak mačak udvara se mačjoj dami. Autobus polagano kreće ne dopustivši mi da vidim je li igra završila očekivanim finalom…

 

Kninska zastava

20141119 Kninska zastava_semper 2U slučaju da želite komentirati tekst dovoljno je unijeti samo ime.

Počelo je s „Imamo Hrvatsku“ a da se precizno nije znalo tko su ti čija je Hrvatska.

Nastavilo se prisvajanjem Domoljublja. Samo neki su mogli biti domoljubi, ostali su bili titoisti, komunjare, jugonostalgičari, mrzitelji Hrvata, Hrvatske i svega što počinje s malim ili velikim H. Bez obzira je su li se ili ne borili za neovisnu Hrvatsku. To nije bilo bitno, bitno je bilo da su u njihovom čoporu.

Usko s domoljubljem, prisvojili su i hrvatstvo kojim se može dičiti samo onaj koji je puše u njihov rog pa bio ma gdje na planetu Zemlji (za sada ih nisu otkrili i na drugim planetima što ne znači da ih i tamo nema).

Onda su zamijenili mrsku im novčanu jedinicu dinar dragom im kunom (iako dinar ima i Iran za koje mnogi od njih tvrde da je naša pradomovina, no što mu to pomaže kad ga imaju i srbočetnici), a da nisu ostale (t, k, jn, mH) pitali što misle o tome.

Univerzalna katolička Crkva, postala je njihova Crkva (Crkva u Hrvata) pa su joj pridijelili lijepu sumu kunića da joj se nađe pri ruci.

Ti su domoljubi, držeći se junačkom desnicom za veliko hrvatsko srce međusobno podijeli tvornice (u tzv. društvenom vlasništvu, tj. u ničijem po njihovom tumačenju), pa ih rasprodali, podijelili lovu a radnike poslali na godišnji odmor bez roka trajanja.

Onda su na red došli generali. Najprije su bili heroji a ne zločinci a onda su ih (kao heroje)…, ma već znate te četiri riječi da ih ne ponavljam. Brzo se zaboravilo tko je to napravio. Danas se zna: svi neprijatelji (unutarnji i vanjski) koji mrze Hrvatsku i sve što s njom ima bilo kakve sveze.

Tu se nekako našla i nacionalna svetinja, kojoj su najprije promijenili ime, pa joj onda ponovo vratili staro. Potom su je predali u ruke najvećeg Rodoljuba da mu posluži kao tvornica eura. Pri tome ga đentlmenski (rodoljubno) oslobodili bilo kakvog plaćanja poreza na proizvedene eure priznajući mu da je ta svetinja Udruga građana. Rezultat svega vidjesmo neki dan u Milanu.

No s vremenom se pojavio mali problem. Unatoč i usprkos činjenici da „imaju Hrvatsku“, oni koje su nazivali komunjarama etc, su se, eto, malo sabrali i ojačali, pa su njihovi (ne tvrdim mnogo kvalitetniji i sposobniji, u posljednje vrijeme vidimo ni baš puno moralniji) vlastoljubci sjeli u ‘državno sedlo’ i time im ponešto poremetili njihov hrvatski san.

Da bi osigurali povratak na vlast odlučili su posvojiti i branitelje (barem jedan dio njih, one glasnije), što im je nakon nekog vremena i uspjelo. Dok su na vlasti, čuvaju ih u rezervi, a onda kad stvar prigusti, izvedu ih na ulice a jednom godišnje i u Vukovar. Kako bi se pokazalo da su oni koji su dali svoje živote (a koji bi se vjerojatno okretali u grobu da znaju što se danas događa), dobro ne baš oni već neki od njihovih kamarada, jedini za dom spremni, i odlučni da u novoj borbi (ma kava ona bila i ma na kakav se način vodila) potjeraju mrske im unutarnje neprijatelje: komunjare….da sad opet ne ponavljam.

I kako to već u svim pričama biva: konac djelo krasi. Posljednja (zasad) akcija službeno priznatih domoljuba je prisvajanje Kninske zastave i darovanje iste njihovoj kandidatkinji za Predsjednicu njihove Hrvatske. A puk, žutilo i tiskovni lešinari se čude kao pile glisti kako je to bilo moguće učiniti.
Pa zar su do sada spavali?

Izbori i kakvi su oni

Evo pred nama ponovo vrijeme izbora.
Prvo predsjedničkih u kojima ćemo najvjerojatnije na kraju birati između ‘Svete vodice’ I.J. koji u svojem prvom mandatu nije prstom maknuo da bi ostvario barem nešto od svog predizbornog slogana „PravDa“ ili pak ‘NATO tajnice’ koja me neodoljivo podsjeća i izgledom i, za sada malobrojnim, nastupima, na kandidatkinju koja se prije deset godina suprotstavila još jednom od niškoristi predsjednika S.M. ‘Vicmaher-u’ kad je on krenuo u predizbornu trku za drugi mandat. I za koju sam u devetom mjesecu 2004. godine napisao:

A koliko smo glup narod, na ponovljenim izborima bi mogla na kraju pobijediti Suzana, pardonček Jadranka, osoba “stvorena” za predsjednika: apsolutno o ničemu nema svoj stav, za sve mora pitati taticu, čitaj Sanadera. Ali ona “razumije” ljude, dijeli poklone siromašnima obučena u bundu do poda, blagosljiva branitelje u krinolini s blaženim osmjehom Madone. Jučer je u prilogu o njoj iz gimnazijskih dana bilo obznanjeno kako je bila odlična učenica, kako su šulkolege prepisivale od nje, kako je bila ambiciozna, kako se kandidirala za izbor miss Prgometa, kako bi rekao Arsen Dedić u jednoj od svojih ciničnih pjesama, ali nije prošla. Komentar autorice je bio: da je postala miss, sada ne bi bila kandidatkinja za predsjednicu. Moj komentar: kamo li sreće da je bila izabrana za miss.

Zar sličnost između te kandidatkinje i ove nove nije frapantna? Jedino njezin ‘tatica’ po izgledu a i nastupima (ono malo što ih ima jer nema vremena gradeći imidž stranke) je ipak nešto manji gospodin od njegovog bivšeg šefa. Koji je čak i u marifetlucima bio gospon.

Nakon ove ‘predsjedničke’ papazjanije dolazi ona glavna: parlamentarni izbori. Da bi ta papazjanija bila što kvalitetnija i sveobuhvatna već se pobrinula, trenutačno najjača oporbena stranka, HDZ ubacivši u svoj kotlić sedam raznih dodatak od lijevog do desnog centra. I sad pušta da se lagano krčka, dok se trenutačna nam vlast, svim silama trudi pokazati i dokazati da je ona ta koja bi i dalje trebala nastaviti vladati ovom zemljom. Pri tomu ne treba ništa raditi osim čekati da im uz ovu ekupu Nesposobnih vlast padne sama u ruke. I jednima i drugima pokušava kontrirati ‘vegetarijanska’ stranka ORaH (one person, one party) M.H. Za koju će, vjerujem, također kao i za Laburiste – populiste D.L. vrijediti ona narodna: „plesala je samo jedno ljeto“.

O tome, pak, kako će ti izbori proteći, na svom blogu domena.blog.hr jedan od meni dragih blogera Eduard Pranger napisao je po mom sudu vrlo dobar tekst pod naslovom KRADLJIVCI, LOPOVI & CO. Čitajući tekst učinilo mi se da bi ga mogao malo ‘dotjerati’ kako bi još više istaknuo njegovu osnovnu misao iznesenu na kraju teksta:
„Gubitnici smo jedino mi, građani i birači, čiji novac ocarinjen u sivoj zoni na tako perfidan i jeftin, ali potpuno legalan način masovno odlazi na neke privatne račune.“

Uz njegovu dozvolu podastirem čitateljima na uvid dorađeni post. Moje ‘dopune’ ubačene su u zagrade i ispisane u boji.

* * *

Idu izbori, pa evo nekoliko riječi i o toj vrsti inženjeringa (ja bi zbog poštovanja prema inženjerskoj struci to nazvao pravim imenom: „o toj vrsti mućke“ ili „marifetluka“). Nakon više od dvadeset godina u demokraciji (demonkraciji) građani napokon polako dolaze do saznanja (dug je put od guzice do glave) da političke stranke ipak ne postoje zbog njih i njihovog boljitka (pogotovo ne zbog boljitka SVIH građana Hrvatske a ne samo ONIH koji izlaze na izbore) nego da ih imamo (da su stvorene) kako bi djelovale isključivo u vlastitu korist, odnosno u osobnu korist pojedinaca koji vode i koji upravljaju tim građanskim (nemoralnim, kriminalnim, nesposobnim; odabrati po volji) udrugama (što je potpuno razumljivo obzirom da su one same kreirale takva pravila igre). Da je tako dokaz je loše i više nego zabrinjavajuće stanje sustava koji nam pokazuje da kao društvena zajednica (ne)organizirana u državu ne napredujemo nego da sve više tonemo i propadamo, u svim segmentima. Dakle, političke su stranke zapravo neprijatelji birača.

U predizbornim kampanjama hrvatske stranke koriste sva sredstva ne bi li prešle izborni prag i ugrabile što veći dio novca poreznih obveznika koji im je Zakonom o političkim strankama i njihovom financiranju namijenjen/zagarantiran (a kojeg su, da ponovim, upravo one i donijele; dakle radi se o direktnom sukobu interesa i zanimljivo da to nitko, osim možebitno malobrojnih građana, ne uviđa). Tu se radi o milijunima kuna. Da bi im se pomoglo u toj raboti uključuju se svi koji bi bilo kako mogli biti od koristi, a koji onda na kraju isto tako dobivaju svoj dio kolača (od popova do pjevača). Osim nekih individualnih „pomagača“ i donatora najvažnije su (naizgled) neovisne savjetničke agencije za odnose s javnošću (PR) gdje rade specijalizirani i „ugledni“ stručnjaci, spin doktori (direktna kopija američkih lobista koji su, kako u nastavku teksta tvrdi autor, svrstani uz političke stranke, i ne zaboravimo uz kapital koji financira i jedne i druge). Zašto „naizgled“ pod navodnicima? Zato što nisu neovisne nego su svrstane isključivo uz političke stranke, a protiv su onih koji ih zapravo financiraju – građana.

A u čemu su stručnjaci tih agencija stručni?

Oni sami će nabrojati pregršt aktivnosti i izraza kao što su: odnosi s medijima, krizno komuniciranje, medijski treninzi i pripreme za javne nastupe, edukacija i savjetovanje u području političkih komunikacija, strateško komuniciranje i izrada komunikacijskih strategija u politici, izrada i implementacija PR planova, organizacija obrazovnih i informativnih stranačkih kampanja, organizacija PR događanja te izrada PR publikacija organizacija i uspostava te vođenje stranačkih izbornih stožera (klasičan repertoar političke demagogije poznat, samo pod drugim nazivima, još iz socijalizma: kriza, privredna reforma, stabilizacija, politička platforma, unutrašnje rezerve, monetarna reforma, povećanje produktivnosti, borba protiv birokracije, etc).

Izgleda impresivno i komplicirano, a radi se zapravo o jednostavnoj raboti prije, za vrijeme i poslije neke političke kampanje. Prije i u vrijeme same kampanje planirano će se poradit na što je moguće većem blaćenju, diskreditaciji, podmetanjima, vađenju prljavština i plasiranju lažnih glasina o političkim protivnicima (i naravno objavljivati svoje želje – ne načine provođenja – u dokumentima kao što su Plan 21, Gospodarski program, rekonstrukcija javne uprave etc), lobirat (platit će se usluga) s osobama prepoznatljivim i popularnim u javnosti (tzv. prodanim dušama) kako bi se od njih dobila javna potpora, te će se uspostaviti uska koordinirana suradnja s agencijama za ispitivanje javnog mnijenja i s medijima (što je za očekivati obzirom da su te ustanove pod direktnim patronatom vladajućih ili oporbe). Agencije će dogovorno pumpati rejtinge, a mediji će plasirati informacije koje strankama u određenom trenutku odgovaraju (koristeći osnovne aksiome i dogme tzv ‘žute štampe’).

Odnos stranaka i PR agencija reguliran je ugovorom i stroga je poslovna tajna (tu naravno na velika zvona zagovarana „transparentnost“ ne vrijedi, kao da se radi o nekom vrlo unosnom patentu pa da ga protivnička strana ne bi također koristila; a sve su to dobro poznate i provjerene metode), ali usluge se više nego dobro naplaćuju (lako tuđim kurcem, pardon lovom, po trnju mlatiti). Kada „projekt“ uspije i stranka napokon uđe u sustav državnog financiranja javlja se problem druge vrste – kako izvući što veći dio dobivenog novca i prebaciti ga na osobne račune (jer stranke u načelu nemaju novaca već ga namiruju ili iz proračuna ako postanu saborske – i zato inicijativa za smanjenje izbornog praga za ulazak na ‘jasle’ – ili pak od sponzora koji sada naravno traže povrat uloženog u obliku namještenih natječaja za poslove, raznih položaja u državnim firmama i slično).

Teško je dokazati da se radi o kriminalu i izvlačenju novca jer postoje ugovori i cjenici (međutim po mom laičkom mišljenju sam takav način izvlačenja novca je sasvim jasno kriminal bez obzira na to postoje li cjenici ili ugovori i što o tome misle pravnici i oni koji su takva pravila igre donijeli), no iznosi usluga koje stranke isplaćuju tim agencijama su puno više nego izdašni, ponekad su i basnoslovni pa je za pretpostaviti (ne budi obazriv!) da se tu kriju i postotci koji su usmeno i daleko od očiju javnosti dogovoreni između vlasnika agencija i stranačkih čelnika. Još ako se radi o stranci koja je osvojila vlast ili je u dobitničkoj koaliciji onda je otkrivanje takvih radnji praktično nemoguće (jer će sabornici koji osvoje vlast po hitnom postupku donijeti zakone po kojima se takve radnje proglašavaju ‘poslovnom tajnom’. I time indirektno priznaju i prihvaćaju da su takve radnje legitimističke). Ako se i ne radi o dobitnicima sam postupak je dobitna kombinacija za sve, i one koji su dobili i one koji će isto tako jednoga dana tek dobiti, pa nitko od njih, ni pozicija ni opozicija, zbog zajedničkog interesa ne želi otkrivati kako funkcionira taj dobro podmazan stroj (dapače za gubitnike na izborima to je ‘sjekira u med’. Nemaju nikakve odgovornosti, mogu podjebavati one na vlasti, plaća normalno ide, godine staža se skupljaju, ne moraju ništa raditi i snositi ma i najmanju odgovornost, jer uostalom ako ovi što na vlast dođoše budu ponovo uprskali stvar oni će u opoziciju pa će novu vlast onda oni podjebavati). Gubitnici smo jedino mi, građani i birači, čiji novac ocarinjen u sivoj zoni na tako perfidan i jeftin, ali potpuno legalan način masovno odlazi na neke privatne račune.

Eto, tako se to u nas radi. Naravno, čast izuzecima, ali – ima li ih (nema, u najboljem slučaju izlaze iz stranke ali naravno zadržavaju status sabornika kao nezavisni iako po mom mišljenju to ne bi smjeli jer oni u Sabor nisu došli svojim imenom i prezimenom već na stranačkoj listi. I zato se i bore protiv preferencijalnog glasanja, kako bi mogli zadržati sinekure a da se ne moraju podvrgavati stranačkoj stezi)?

 

Nije „outsourcing“ nego „spin-off“

Na hrvatskom jeziku to bi se reklo „nije vrat nego šija“!

„Odustaje se od outsourcinga! Osniva se tvrtka za održavanje“ koči se danas (17.06.2014.) naslov na 8. i 9. strani J.L.
U podnaslovu: „Poslovi peglanja, čišćenja i kuhanja ići će s jednog mjesta, zadržat će se poslovi i uštedjeti milijuni.“
Umjesto njega uvodi se „spin-off“.

U poduljem tekstu ima i ovaj odlomak:
„Država godišnje za plaće i sredstva za rad tih zaposlenika (trenutačno njih oko 24.000 ‘raštrkanih’ u 2400 institucija) troši 3,4 milijarde kuna, a ovim novim modelom na godišnjoj razini u prvoj fazi trebalo bi se uštedjeti oko 280 milijuna kuna.“

To bi prema sadašnjem stanju stvari bila najveća, ponavljam najveća, državna tvrtka. Bravo!! Nije to ni INA, nisu to ni autoceste, nije to ni Petrokemija Kutina ili neka od malobrojnih preostalih firmi u vlasništvu države, ne: najveća državna tvrtka je tvrtka koja zapošljava čistačice, pralje, kuhare, kućne majstore etc. A kako stoje spomenute tvrtke koje su u potpunom ili djelomičnom vlasništvu države ne bi me iznenadilo da i ova najnovija za koju godinu počinje poslovati s gubicima. Ova, naime, vlast nema pojma kako treba uspješno upravljati tvrtkama. Bez podcjenjivanja posla i ljudi koji taj posao rade mislim da bi država koja želi biti Država ipak trebala imati najveće firme u proizvodnom sektoru.

Da je ekipa koja je došla na vlast nakon brodoloma HDZ-a nekompetentna pretpostavljao sam već na dan njezine pobjede. Da je nespremno preuzela vlast bilo mi je jasno već nakon tzv prvih 100 dana vladanja. Da je sastavljena od samih neznalica na čelu s glavnim Manekenom to mi je postalo jasno nakon pola godine njihovog (ne)vladanja (uz izuzetak dvojice Linića i Čačića koji su imali viziju – pa ma kakva bila – i koji su znali što hoće ali ih ni puk ni Maneken sa svojim podanicima nisu prihvatili jer su tražili ‘red, rad i disciplinu’). A onda su krenule akcije jedna za drugom kojima su dokazivali da su ne samo nesposobni i da ne znaju svoj posao, već da se u većini svojih postupaka ponašaju kao glupani. Konačno, ova priča s ‘outsourcing’-om naslućuje da su po svemu sudeći – idioti (ispričavam se na izrazu ali drugog nemam).
Zašto mislim tako?

Zanemarimo za ovu analizu samu činjenicu da i inače mijenjaju svoje odluke kao što ja mijenjam čarape. Nije im to prvi put. Obratite pozornost na izneseno u citiranom tekstu. Na dosadašnji trošak od 3,5 milijardi kuna najnovijim „spin-off“-om trebalo bi se (dakle nije sigurno!) uštedjeti 280 miliona kuna, dakle 8 (slovima osam) posto od ukupnog iznosa. Prema Google-ovom prevoditelju „spin-off“ znači „odvrtjeti“. Divota!! Ne znam tko koga tu „odvrće“!

Koliko će koštati prijelaz na „spin-off“? Kolika će se nove birokracije trebati zaposliti da bi vodili armiju od 24.000 zaposlenih? Koliko novih automobila? Koliko novih ili iznajmljenih kancelarija za svu tu birokratsku bulumentu? Koliko novih mobitela, kreditnih kartica? Ili su sve te troškove već uračunali u kalkulaciju po kojoj bi prelazak na novi sustav trebao uštedjeti tih 8% od do sada utrošenih sredstava? Iz dosadašnjeg iskustva u donošenju ‘genijalnih’ odluka ove vlade čisto sumnjam da su sve to uobzirili u svojim kalkulacijama.

Slijedi u spomenutom članku klasičan primjer političke demagogije:
„Zaposlenici, kako je pojasnila jučer potpredsjednica Vlade Milanka Opačić, zadržavaju sva prava. Plaće se neće mijenjati , niti će se smanjivati broj radnika. Uštede bi se trebale (uočite: bi se trebale a ne; će se, op. s.c.) dogoditi kroz racionalizaciju troškova, a najviše objedinjavanjem javne nabave, boljom preraspodjelom posla i odlascima u mirovinu (sic!).“

Što se tiče „preraspodjele posla“ ona će se, prema J.L. provesti na način da će čistačica koja sada čisti 300 m2, ubuduće trebati očistiti 600 m2, no, precizira J.L. „ti će se standardi tek definirati“. Dakle: prvo ćemo praviti ražanj a zec još u šumi. Čitajući to na um mi pada pitanje suvislosti izjave potpredsjednice M.O. kako se neće smanjivati broj zaposlenih!

Bojim se da je jedino što je realno u tome kako smanjiti troškove – odlasci u mirovinu. No s njima će se teško uštedjeti koliko bi se trebalo prema „spin-off“-u. Osim toga i bez „spin-off“-a bit će odlazaka u mirovinu – normalnih ili prisilnih. Poznata metoda rješavanja viška zaposlenih još tamo od devedesetih godina prošlog stoljeća.

Dakle, da bi novi sustav trebao (ne da će) uštedjeti 8% dosadašnjih sredstava vlada namjerava provesti među osobljem rašamon ili ti ga tshunami u svim svojim ustanovama od škola do najmanjih kancelarija u općinama (za zaposlenike u zdravstvu – misli se na pomoćno osoblje – to ne vrijedi, njihov će se problem riješiti – ili bi se trebao riješiti – jednim drugim spinom: „master planom“) a zna se što ostaje nakon tshunamija.

Možda bi to i moglo biti moguće. No da se to postigne treba efikasna organizacija njemačkog tipa (red, rad i disciplina) a mi smo od takve organizacije, pogotovo kad je u pitanju vlada, udaljeni svjetlosne godine.

I na kraju ovog vladinog „spina“ skrenut ću vam pozornost na još jednu ključnu stvar u cijeloj toj priči: „ovim novim modelom na godišnjoj razini u prvoj fazi trebalo bi se uštedjeti oko 280 milijuna kuna.“ Ovo „u prvoj fazi“ djeluje mi jako zlokobno. Što će onda doći u „drugoj fazi“, Kad će ona nastupiti i što će ona donijeti to vjerojatno ova nesposobna vlada ne zna. Ili možebitno ipak zna? Naime odgovor i nije tako teško odgonetnuti: privatizirat će ovu veliku firmu ili je dati u koncesiju. To je jedino što ona zna – ha, ha, ha!

 

Post festum

Dan nakon Prvog maja dobio sam e-mailom poruku od prijatelja, čitatelja bloga, u kojoj mi šalje članak preuzet s portala ‘advence.hr’ kojeg, usput rečeno, i sam pratim. Prije nego što sam pročitao tekst poslao sam mu poruku slijedećeg sadržaja.

„Dragi moj S.
Evo što ja mislim prije nego što sam pročitao poslani tekst. Kad ga pročitam možebitno ću ovaj e-mail još nadopuniti.
Onog dana kad su radnici počeli slaviti Prvi maj kao praznik rada umjesto da su na taj dan isticali svoje zahtjeve za poboljšanje svog položaja i sputavanja kapitalizma, Prvi maj je izgubio svoj smisao i svoju svrhu. Iako je u suštini Praznik rada i u socijalizmu bio sveden na proslavu događaja koji su doveli do osnivanja tog praznika, danas se on definitivno pretvorio u borbu za porciju besplatnog graha. Da stvar bude gora i to malo povezanosti s radničkom klasom i borbom za bolje uvjete života i rada radničke klase umjesto revolucionarnog i borbenog Prvog maja počeli smo slaviti Josipa Radnika podvrgavajući se i tu diktatu Crkve. Jednako kao što samo Djeda Mraza i Novu godinu zamijenili Djedom Božičnjakom i Sv. Nikolom i kao što smo Dan žena i Majčin dan zamijenili Valentinovim i borbu za ravnopravnost žena i poštovanje majki zamijenili glupavim slavljem ljubavi a da ni sami ne znamo što je ljubav (ne računam dokazom ljubavi kupovanje glupavih poklona za Valentinovo). Radnička je klasa zahvaljujući kapitalizmu i konzumerizmu definitivno postala robovska klasa samo što toga nije svjesna jer se zavarava izborima u demo(n)kratskom sustavu kako ona određuje tko će biti na vlasti nesvjesna činjenice da bira one koji će njome vladati i izrabljivati je a ne one koji će njoj služiti. Tako ja mislim.“

Danas pročitah taj tekst objavljen pod naslovom: „Put naprijed je jedini spas za radnike jer dok oni čekaju bolju sudbinu protiv njih se klasni rat vodi svakog dana“, autora D. Marjanović. Članak je relativno dugačak pa ću prenijeti tek pojedine ulomke u kojima autor iznosi svoja zapažanja koja se načelno podudaraju s mojim mišljenjem.

„Kada su krenuli najveći udarci nakon izbijanja ekonomske krize 2008. postojala je nada da će se iz očaja roditi najveći ujedinjeni otpor u novijoj povijesti Europe. On itekako postoji, možda nije uvijek udarna vijest na naslovnicama europskih medija (osim ako otpor ne završi fizičkim obračunom, a i tada rijetko), ali se ne može osporiti da otpor raste iz dana u dan.“

Nažalost, „u isto vrijeme postaje očito kako tom autentičnom otporu nedostaju smjernice, neka vrsta vodilje koja bi trebala položaj radnika unaprijediti. (…) Bilo bi suludo zagovarati radnički otpor temeljen na metodama koje su se pokazale neuspješnima. Prije svega tu mislimo na socijalističke eksperimente 20-og stoljeća na prostoru Istočne Europe.“ Od pada Berlinskog zida govori se o propasti socijalizma u Europi. Autor, međutim, postavlja pitanje: „No, što ako je u Europi zapravo propalo nešto drugo? Zar su socijalizam samo crveni barjaci i parole? Što je uopće u imenu? Gotovo ništa. Primjera imamo i u prošlosti i danas“, i nastavlja: „Nešto je ipak propalo krajem prošlog stoljeća u Europi, (…), propao je pokušaj kretanja prema socijalizmu koji je završio u državnom kapitalizmu i u konačnici se raspao na surovi tržišni kapitalizam.“

A zatim, po mojem sudu iznosi jednu tvrdnju o kojoj bi valjalo dobro razmisliti:
„No, možda je upravo to najvažnija lekcija na koju bismo se trebali osvrnuti ovog Prvog Maja. Radnicima Europe više nego igdje na svijetu potreban je izlazak iz te traume, iz lažne tvrdnje da je se urušio ‘socijalizam’ jer je bio neučinkovit.“

I nastavlja:
„Danas imamo zanimljivu situaciju na prostoru Istočne Europe gdje se radnici žale na kapitalizam kao na neko ‘okrutno novo vrijeme’ u kojem se cijene samo gramzljivost, pohlepa i druge anti-ljudske vrline. Inovativnost? (…) Vrijeme jest okrutno i razina izrabljivanja je ogromna, ali vrijeme nije ‘novo’ – ljudski vijek je relativno kratak, no da je malo duži mnogi bi shvatili da ovo nije nikakvo novo vrijeme, već povratak na staro. (…)
Novi izbori uvijek dolaze, uskoro će izbori za Europski Parlament. Izgleda kako su radnici nepopravljivi optimisti, uvijek se potajno nadaju da će neki novi zaokret (novi izbori, op. s.c.) situaciju promijeniti na bolje. Što su dobili od europskih socijal-demokrata? Ništa, samo još veću bijedu, patnju i bol. Sada se spremaju ‘kazniti’ iste dajući svoje glasove desničarskim strankama, hoće li ih one spasiti? Nipošto! Cijeli politički spektar je na ovaj ili onaj način kontroliran od strane dominantnog ekonomskog modela koji će postajati za radnika sve okrutniji. Radnici ništa neće uspjeti dok su razjedinjeni. Stupanje u razne organizacije također im neće donijeti jedinstvo – jedinstvo nije u imenu ni u organizaciji, jedinstvo je u spoznaji da otpor može postojati samo kao kolektivna borba, a svaki napad na svakog radnika je i napad na taj kolektiv.“

To je točka u kojoj se autor i moja malenkost u potpunosti slažemo što se može vidjeti i iz mojeg citiranog e-maila.

Na ovom mjestu ću završiti autorovim tekstom i u zaključku iznijeti neka osobna razmišljanja vezana uz temu.
– vlast dozvoljava, pače potiče, osnivanje ‘krdâ’ sindikalnih organizacija e da bi u duhu ‘podijeli pa zavladaj’ lakše mogla voditi borbu s radnicima i to uz svesrdnu podršku ‘vječitih’ čelnika tih kvazi-sindikata.

– vlast se ulaguje Crkvi (ne vjerovanju i religiji) kako bi i ona pomogla u zaglupljivanju puka i za tȏ joj plaća iz državnog proračuna.

– vlast forsira povlastice poslodavcima (čitaj kapitalistima) jer, tvrdi, „oni otvaraju radna mjesta“. To uopće nije točno. Radna mjesta otvara ekonomska konjunktura kojoj se kapitalisti prilagođavaju tako da kad je konjunktura veća više proizvode i posljedično više zapošljavaju, a ako konjunktura pada proizvode manje i shodno tome otpuštaju radnu snagu. I zato im treba ‘fleksibilno zapošljavanje“.

– vlast potiče ‘žutilo’ u masmedijima i ekspanziju konzumerizma kao jedine svrhe ljudskog postojanja. Što vrlo slikovito pojašnjava grafit u mom gradu: „Ne misli, kupuj!“ Ne znam je ste li primijetili poplavu, ma što – tshunami, kulinarskih emisija na svim dalekovidnicama. Marija Terezija je rekla ‘kad nemaju kruha neka jedu kolače’, današnji vlastodršci kažu ‘kad nemaju kruha neka gledaju kulinarske emisije’.

– čitajući, inače izvrsnu knjigu akademika Viktora Žmegača „Europski duh“, u poglavlju „Europa na ispitu“ poštovani gospodin na kraju eseja kaže: „Svim euroskepticima – ma iz kojeg kutka dolazili – nedovoljan iz povijesti.“ Tu svoju poruku/pouku temelji na tvrdnji kako se od osnivanja EU na njezinom području nisu vodili ratovi dok ih je do njezinog osnivanja bilo ‘svako malo’.

Nažalost tu se s cijenjenim akademikom ne mogu u potpunosti složiti. Točno je da nema ratova u doslovnom smislu kao što su to bili svjetski ratovi i oni prije njih, ali sad su u igri novi oblici ‘ratovanja’. Njihov cilj više nije zauzimanje teritorija i fizičko porobljavanje građana neke države već kontrola nad gospodarstvom države koju se želi osvojiti i gospodarsko porobljavanje puka pretvaranjem u robovske najamne radnike. I konzumenta ‘okupatorske robe’.

U tom svjetlu treba gledati sve događaje od pada Berlinskog zida pa do danas: od rušenja SSSR-a i njegovog pretvaranja u patuljka u vrijeme Jeljcina, do današnje režirane pobune u Ukrajini kako bi se, u međuvremenu ojačali ruski medvjed, ponovo bacio na koljena i dalo mu na znanje ‘tko je gazda u svijetu’. Prije pada zida gospodarstvo SSSR-a Zapad je iscrpljivao stalnim podgrijavanjem hladnog rata. Sad kad, zahvaljujući energentima, Rusija ponovo postaje sila, treba je opet slomiti. Kako? Odvraćanjem svih zemalja u njezinom okruženju, pa i šire, da surađuju s njom. Jer, kažu apologeti ‘nove politike ratovanja’, ne zaboravimo da u Rusiji još uvijek tinja žar socijalizma/komunizma, najveća opasnost za kapitalistički i novoliberalni svijet izrabljivača, točnije bankara. Ne tvrdim da u svemu nema prste i Rusija, točnije Putin. To ne treba čuditi obzirom da mu ulaskom Ukrajine u EU glavni akteri ‘nove politike’ dolaze na sam prag.

Uostalom upitajmo se što je radila Amerika kad je bila u pitanju prisutnost SSSR-a na Kubi. Unatoč i usprkos tome što na Kubi nije bilo 30% stanovnika koji bi se izjašnjavali kao Ameri držali su je desetljećima u blokadi a i sad na nju gledaju s podozrenjem. A da tu ‘tehnologiju modernog rata’ ne primjenjuju samo u Europi (Kosovo, Ukrajina, pa i Jugoslavija) svjedoče i ‘revolucije’ tijekom tzv. Arapskom proljeću. No dobro, to nije u Europi pa neću dalje elaborirati jer su ova moja razmišljanja vezana uz knjigu „Europski duh“.

Samo što se danas ne prijeti nuklearnim bombama i interkontinentalnim raketama već se Ukrajincima nude kobasice na štapu (ulazak u EU) za kojom jadni Ukrajinci trče poput pâsa upregnutih u saonice, kojima gazda ispred nosa maše kobasicom dok oni trčeći za njom vuku i saonice i gazdu. Svaka sličnost, osim u veličini teritorija i broja stanovnika, sa zemljom koja je nedavno ušla u EU je – frapantna.

Samo da podsjetim one koji to možda ne vide tko je (danas) ‘gazda u svijetu': SAD-e i Njemačka. Francuska i Engleska su već poodavno druga liga. Budući se pak Gospodari svijeta na Istoku tek pripremaju za preuzimanje glavne role.

I na kraju, zanima li nekoga čitav članak može ga naći na http://www.advance.hr/vijesti/osvrt-povodom-prvog-maja-put-naprijed-je-jedini-spas-za-radnike-jer-dok-oni-cekaju-bolju-sudbinu-protiv-njih-se-klasni-rat-vodi-svakog-dana/

’55 lakih komada’

Eto i ja se dokopah ’55 lakih komada’ autora Darka Milošića, poznatijeg u blogosferi kao ‘gospon profesor’. Kao uporni pas tragač gotovo sam svakodnevno, otkako čuh da je knjiga izašla, otvarao na Internetu portal Gradske knjižnice u Čakovcu da vidim da li se pojavila knjiga. Na dan kad je na blogu ‘gospon profesor’ izašla recenzija knjige Borisa Postnikova otvorio sam ga po ne znam koji put i gle, na popisu se pojavila spomenuta knjiga. Toliko sam uranio da je još nisu ni uveli u registar već samo podatke o knjizi. Odmah dohvatih mobitel koji mi je stalno pri ruci, nazvah knjižnicu i rezervirah knjigu.

Započevši čitanjem prvog ‘lakog komada’ brzopleto sam knjigu smjestio u kategoriju knjiga za koje mislim da bi ih i sam bio u stanju napisati ali ako i pokušam vidim redovito da to baš i nije tako lako. Nakon što sam u jednom dahu ‘obradio’ prvih ‘8 lakih komada’ (satirični tekstovi) i započeo s prvim iz grupe od ’11 lakih komada’ koje je autor stavio pod zajednički naslov „kritike i recenzije“, uvidio sam da je prvi utisak skroz pogrešan. Možebitno bi mi to moglo uspjeti, kad bi se „jako“ potrudio, u kategoriji satiričnih tekstova. No kad je u pitanju područje kritike i recenzije (’11 lakih komada’) i fenomenoloških tekstova (’33 lakih komada’) sigurno bi moji tekstovi, kad bih ih i napisao, bili čisti ‘mućak’ jer za takvo pisanje treba nešto i znati i mnogo toga pročitati, a nadasve pamtiti. A tu ‘gospon profesoru’ nisam ni do koljena.

Na kraju balade, čitaj knjige, dano je ‘3 lakih komada’ (nažalost samo tri) iz domene putopisnih tekstova. Ne mogu reći da nisam i sam putovao (primjerice jedanaest talijanskih gradova u sedam dana) ipak teško da bih o tome mogao napisati i jednog slovca. Naime, na tim sam putovanjima bio sa sinom, pače zbog njega sam i išao. I dok je on, zalijepivši se uz vodiča gutao svaku njegovu riječ, ja sam sjedio u hladovini palmi ili naranči uz ‘pivce za živce’. Priznajem sad mi je pomalo žao čitajući utiske ‘g.p.’ Da sam bio pažljiviji možda bi i ja sada na blogu mogao napisati nekoliko ‘lakih komada’ na tu temu. Utjeha mi je da sam tim putovanjima ucijepio sinu želju za putovanjem.

Unatoč i usprkos zavodljivom naslovu ’55 lakih komada’ upozorio bih prosječnog čitatelja (u koje ubrajam i sebe) da pojedini komadi nisu „lagani kao perce“. Za njihovo čitanje treba strpljenja, koncentracije i i ponešto znanja iz područja o kojem autor piše. Ne pišem ovo da potencijalnog čitatelja otpravim od čitanja, već da ga pripremim da će se za ‘osvajanje’ ponekog ‘lakog komada’ morati potruditi. Ovo se prvenstveno odnosi na ‘komade’ iz područja kritike i recenzije. Osobno mi je bilo olakšano praćenje nekih od tih tekstova obzirom da sam, upravo zahvaljujući autorovim preporukama, neke od recenziranih knjiga pročitao.

Nije na odmet, a kao potvrda da su tekstovi izrazito zanimljivi, spomenuti činjenicu da sam, prateći blog/ove ‘gospon profesor’ od u knjizi objavljena ’55 laka komada’, već pročitao njih 47 (imam inače u mom računalu spremljeno preko 120 tekstova ‘gospona profesora’). No to mi nije smetalo da u ponovnom čitanju jednako uživam u piščevim ‘jezičnim bravurama’ u opisivanju ‘lakih komada’. Možda čak i više nego čitajući ih sa ekrana ‘lapetopa’, jer ne zaboravimo: čitati sam naučio ipak buljeći u listove papira a ne u ekran. A što se nauči u mladosti uvijek je ljepše nego što se spozna u starosti. Možebitno i zato što sam tada bio mlad.

Zato onima koji ne prate redovito tekstove ‘gospon profesora’ na Internetu toplo preporučujem knjigu u uvjerenju da će te, ako je započnete čitati, teško stati prije nego stignete do posljednje riječi, posljednje točke (ipak preporučujem čitanje s pauzama). Uostalom i sam bi je kupio, ali sam umirovljenik pa mi je svaka kuna dragocjena. No još važnije: imam toliko knjiga da ih više i nemam kamo spremati. Kad ‘roknem’ (riječi V. Devidea) ionako će to sve najvjerojatnije završiti u reciklažnom dvorištu. A taj dan i nije baš jako daleko, a ima se još toliko knjiga za pročitati J.

Ah, da. Na kraju želim zahvaliti autoru što mi ovakvim tekstovima, koje pročitah u knjizi, koje sam čitao i koje ću, siguran sam, još čitati na Internetu (a možebitno i u nekoj novoj knjizi nazvanoj recimo ’55 teških komada’ J), proširuje horizonte znanja, podsjećajući da uvijek treba misliti svojom glavom („što danas – možda je oduvijek tako? – nije naročito popularna aktivnost“, citat iz eseja „Možemo li bez mitova“). I to radi na blizak način načinu kako su to u gimnazijskim danima uspješno radili moja profesorica hrvatskog jezika B.P. (upravo je 18. ovog mjeseca prva godišnjica njezine smrti) i profesor povijesti (nažalost samo jedan, posljednji razred) N.D.

Na kraju ipak jedna primjedba sasvim tehničke naravi. Autor u knjizi pojedine rečenice, radi autentičnosti, piše na engleskom jeziku. Razumijem ga. Onom koji zna engleski, a autor čak prevodi s engleskog, sasvim je normalno da tako radi. No ima nas dosta čitatelja koji taj jezik ne znaju, pogotovo ne znaju čitati. Ako se netko sjeća i Krleža je u svojim romanima često ubacivao njemački jezik, no izdavač je u fusnoti donosio prijevod. Nadam se da će, ako se pojavi drugo izdanje, autor uvažiti ovu moju primjedbu.

P.S. Ne mogu a da se u ovoj ‘PS’-u ne osvrnem na jedan ‘propust’ autora. U već spomenutom eseju „Možemo li bez mitova“ on uz navođenje tumačenja riječi – mit – iz enciklopedija, navodi i niz uobičajenih mitova kao što su: mitovi o seksu u zreloj dobi, mitovi o maskari, mitovi o razvodu, mit o Jacku Trbosjeku, etc., etc. Po mom mnijenju izostavio je jedan zaista važan mit (barem za dobar dio građana Lijepe naše): „Mit i legenda o ulasku u EU“ koji govori kako će nam poteći „med i mlijeko“ čim uđemo u EU. I kako bi autor rekao: pogrešno. Jedino što je ‘poteklo’ to je rast zaduživanja i pad BDP-a, pa zato stoji njegova tvrdnja: „da moderno odbacivanje mitova kao produkta ‘primitivne’ svijesti nikako ne znači da (post)moderni čovjek i dalje nije duboko uronjen u mitsku svijest.“

 

Kako je nestala Priča bez Knjige

– Deda – reče jednog dana Unuka – sjećaš li se kad sam te zamolila da mi ispričaš Priču bez Knjige?
– Da – odgovori Deda, pogledavši Unuku preko ruba novina koje je upravo čitao – zar se ti još toga sjećaš dijete moje? – začuđeno upita Deda.
– Kako se ne bih sjećala, baš je to bila lijepa priča. Samo znaš, ja sam vjerojatno zaspala negdje prije kraja. Prisjećam se kako si pričao o Baki i njezinoj Unuci koja joj čita Priču iz bakine bilježnici, gdje je Priča našla svoj dom nakon dugog lutanja svijetom. Nažalost ne sjećam se o čemu je Priča pričala.
– Nisam ni ispričao što je Priča pripovijedala, jer ni sam ne znam – htjede Deda reći Unuci, ali se u posljednji čas predomisli.
– Pričekaj malo, davno je to bilo kad ti ispričah priču. Moram se prisjetiti što je Priča pripovijedala.
Deda sklopi novine, skine svoje naočale i sve zajedno stavi na stolić pokraj sebe.
– Ajde kćeri moja, donesi dedi čašu hladne vode da osvježim grlo kako bih lakše pripovijedao, a ja ću se valjda do tada prisjetiti kako je to bilo.

Unuka se digne, ode u kuhinju po vodu i pomisli – baš je moj Deda dobar. Uvijek je spreman ispričati neku zgodnu priču. Sigurno će se i ovog puta sjetiti što je Priča pripovijedala.
Kad se Unuka vratila, Deda prihvati čašu, zahvali Unuci, otpije gutljaj, udobnije se namjesti u svojoj staroj stolici s visokim naslonom, stavi noge na stolčicu da staro srce žilama lakše progura krv, pročisti grlo i započne pričati smirenim glasom.

* * *

Bilo je to u davna vremena.
Vremena kad su muškarci išli u lov i ribolov. Njihove žene su skupljale plodove kojima ih je Priroda darivala, brinule se o djeci, pripremale hranu i šile odjeću od koža životinja što su ih ulovili muškarci. Živjeli su u malim zajednicama, najčešće u kakvoj spilji, od šiblja i blata napravljenoj potleušici ili pak u kakvoj brvnari sagrađenoj od grubo tesanih greda. Muškarci su znali danima lutati u potrazi za lovinom, i malo su viđali svoje žene i djecu.
Jednima i drugima kroz to vrijeme događale su se razne zgode i nezgode. Oni su te događaje pamtili i kad su se ponovo okupili u svojim nastambama jedni drugima pričali što su doživjeli dok su bili odvojeni jedno od drugoga. Kako nisu posjedovali ništa drugo čime bi mogli predočiti ono što su doživjeli osim govora, trebali su, pričajući svoje dogodovštine, slušateljima dočarati sve ono što su i sami doživjeli. Riječima su trebali predočiti sliku kraja u kojem se nešto desilo opisujući njegov izgled, boje prirode koja ih je okruživala, njezine zvukove, glasanje životinja koje su lovili, mirise koji su ih okruživali. Žene bi opisivale izgled novo ubranog ili tek izniklog bilja, smijeh i plač djece, strah od munja, gromova i oluja kojeg su doživljavale kao bijes bogova, huku vjetrova što su zavijali oko njihovih nastambi. I sve to što su jedni drugima ispričali trebali su pamtiti kako bi onda mogli opet nekome drugom ispričati što vjernije i ljepše.
I tako su generacije i generacije ljudi pamtile i pričale. Bile su to Priče bez Knjige.

Ponekad nisu zapamtili baš sve onako kako su čuli. Neki su opet željeli da njihova priča bude ljepša i zanimljivija od priče koju su čuli, pa su ovisno o svojoj mašti i sposobnostima pričanja znali priče uljepšavati, proširivati i u priče unositi nove događaje i ljude koji nisu uopće postojali. Ti izmišljeni događaji bili su još zanimljiviji od izvornih. Izmišljeni ljudi su bili jači, veći ili pametniji, imali su nadnaravne sposobnosti i tako su malo pomalo priče iz zbilje postale priče iz mašte. Nastale su legende.

A onda je jednog dana netko, slušajući priču, uzeo kratko drvce i počeo u mekoj zemlji ispred sebe crtati slike koje su mu su pojavljivale u mislima slušajući pripovjedača. U početku su to bile realne slike onoga što je čuo: nacrtao je životinju, kuću, rijeku, oblake, drveće, sunce. Kad je pričanje završilo, ispred njega su se redale slike događaja iz priče. Ponekad su te slike ostale u vlažnoj zemlji, nisu ih pregazili nogama i poravnali. Ostale bi nekoliko dana, ponekad i duže ako nije bilo kiše koja bi ih isprala. Vrativši se nakon nekog vremena našli su ih i na temelju slika prisjetili se svega što je pripovjedač izgovorio.

Sad više nisu morali baš sve pamtiti. Ako su nešto zaboravili slike su ih podsjetile.

Jednog dana netko se dosjetio, od meke gline napravio pločicu i u nju ucrtavao slike. Pločica se ponekad na suncu posušila i slika je živjela mnogo dulje nego u mekoj zemlji. Netko pak je ogulio koru drveta i s unutrašnje strane komadom ugljena crtao slike. Kasnije bi koru smotao i tako crtež zaštitio. Onda je nekome slučajno glinena pločica pala u vatru i kad se vatra ugasila našli su u pepelu ispečenu glinenu pločicu na kojoj je crtež ostao vidljiv sve dok se pločica nije nekim slučajem razbila.
Da bi mogli što više toga nacrtati slušajući priče, počeli su umjesto slika crtati stilizirane slike pojedinih stvari, događaja i zvukova, stvarajući simbole. Bili su to počeci pisma.
Simboli su bili sve raznovrsniji, označavali su sve više i više pojmova, glinenih pločica bivalo je sve više. Umjesto kore drveta koju su dugo koristili za upisivanje simbola,otkrili su kako se od pojedinih vrsta biljaka može praviti njezin nadomjestak. Bio je trajniji i po njemu se lakše pisalo. Nastao je papirus, preteča papira.
Ljudi su pisali sve više i više nisu trebali pamtiti događaje. Ipak još uvijek su čitajući morali zamišljati zvukove, slike i mirise.

* * *

Prolazilo je vrijeme.
Zahvaljujući pismu ljudi su bili u mogućnosti ostaviti svojem potomstvu sve svoje znanje. Potomci su zahvaljujući tome mogli nastaviti dalje. Nisu trebali uvijek počinjati ispočetka oslanjajući se samo na nesigurne priče i legende.
Jednog dana izumili su radio i pojavila se prva radiostanica. Ljudi su počeli priče objavljivati na radiju. Priču su pratili zvukovi koji su dočaravali događaje o kojima se govorilo u priči. Slušatelji više nisu morali zamišljati zvukove. Čuli su ih sa radija. Ipak još uvijek su slušajući radio morali zamišljati slike i mirise.

* * *

Prolazile su godine.
Ljudski um je nezaustavljiv. Izumio je kako proizvoditi pokretne slike. Pojavio se film, a potom i televizija. Gledateljima je ostalo samo da u svojoj mašti zamišljaju mirise. Gledajući tako film o događajima u nekom selu, vidjeli su slike pašnjaka prekrivenih cvjetovima raznih boja, gledali let i slušali zujanje kukaca, vidjeli stado krava i čuli po koje mukanje, gledali seljane kako pjevajući rune kukuruz. Više nisu trebali pamtiti priču niti zamišljati slike i zvukove. Ipak još uvijek nisu mogli osjetiti mirise procvjetalih livada, svježe izorane zemlje, miris krava i svježe podojenog mlijeka. Mirisi su ostali kao jedino nešto što su morali zamišljati.

Deda završi priču i reče:
– No, jednog dana ljudi će izmisliti i napraviti televizijski prijamnik koji će, ovisno o priči koju će prikazivati, ispuštati odgovarajuće mirise. Tada će ljudi konačno prestali maštati. Pretvorit će se u gutače priča, slika, zvukova i mirisa. I kako neće trebati ništa pamtiti i zamišljati prestat će pričati Priče bez Knjige. Možda će to još jedno vrijeme znati samo vrlo, vrlo stari ljudi koji su u djetinjstvu od svojih roditelja, baka i djedova slušali Priče bez Knjige – završi Deda i pogladi Unuku po kosi.
– Ti si Deda jako, jako star i zato pričaš tako lijepe Priče bez knjige – reče Unuka i poljubi Dedu u obraz.

U Dedinom oku zacakli se suza radosnica i on, nagnuvši se prema Unuci, poljubi je u čelo.

Priča bez Knjige

Deda zaklopi knjigu iz koje je Unuci prije spavanja čitao priču.
„Laku noć Unuko. Sada lijepo zatvori oči, spavaj i lijepo sanjaj“, reče Deda i poljubi je u čelo.

„Deda“, prozbori Unuka „ da li bi mi htio ispričati priču bez knjige?“
Deda se začudi:
„Kako to misliš priču bez knjige?“
„Tako da mi pričaš, a ne čitaš!“ odgovori Unuka.
Deda se malo zbunio. Nije očekivao takvu želju. Do sada nikada nije tražila takvo nešto. No Deda je star. Sjeća se On kako je i njegova Majka govorila priče bez knjige, a i On je svojim Sinovima često prije spavanja, ležeći uz njih, izmišljao priče.
„No dobro“, reče Deda i počne priču, priču kojoj u tom trenutku nije znao ni početak, a kamoli kraj.

***

Jednom davno (u izmišljenim pričama vremena su uvijek davna) bila jedna Priča bez Knjige. Netko ju je jednom ispričao, nije je zapisao i zaboravio na nju. A Priča je ostala. Sama. Lutala je svijetom tražeći nekoga tko bi je ispričao i zapisao u knjigu. No sve knjige koje je susretala već su bile pune drugih Priča i za nju u njima nije bilo mjesta. A kako je bila bez Knjige nitko je nije primjećivao, nitko se nije na nju osvrtao. Prolazili su dani, mijenjala se godišnja doba, mala djeca, kojima je bila namijenjena Priča, odrasla su i da je Priča i bila u Knjizi, ne bi ih više zanimala. A Priča je i dalje lutala svijetom, tražeći nekoga tko bi je ispričao i zapisao. Bila je vrlo tužna i nesretna.

Lutajući tako, stigla je u jedno malo seoce. U daljini su se nazirala plava brda ovjenčana bijelim oblacima. Hodala je po šljunkom nasutoj cesti i gledala lijevo i desno. Uz cestu su se nizale male kućice crvenih krovova ispred kojih su se nudila pogledu lijepo uređena dvorišta obrubljena ogradama od grubih dasaka ili pletenog pruća. U dvorištu je vidjela gredice procvalog cvijeća, kokice, piliće, pokoju patku ili ljutog gusana, a u jednom se šepurio veliki puran, i raširivši svoj prekrasan rep ljutito ćurlikao: puć, puć, puć.
Sve je to promatrala naša Priča i bivala sve tužnija. Toliko ljepote, života i radosti oko nje, a ona je sama, za nju nitko ne zna.

Hodajući tako cestom, stigla je i do posljednje kuće u seocetu. Bila je to mala prizemnica. Na prednjem zidu dva prozorčića i mala vrata sa starom željeznom bravom. Na prozoru glinene tegle s crvenim cvjetovima. Zidovi napravljeni od blata bijelili su se obojeni vapnom, a krov prekriven žuto-smeđom slamom kao da je govorio: star sam, star sam. Ispod prozora mala drvena klupica i na njoj sjedi Baka. Vidjelo se da je stara, možda već ima i stotinu godina.

Kao da ju je nešto privuklo, Priča se okrenu baki, pogleda je, učini joj se da i Ona Nju vidi,i reče:
„Dobar dan Bako!“
„Dobar dan“, odgovori Baka, ili se Priči samo pričinilo da čuje Bakin glas. „A tko si ti?“ nastavi Baka.
„Ja sam Priča bez Knjige“, odgovori. „Tako sam tužna, nitko ne zna za mene. A ja sam uvjerena da bi se mnoga Djeca radovala da im netko priča o meni!“
„Ja ništa ne znam o tebi“,odgovori Baka, „a čitati ne znam!“
„Imaš li možda neku knjigu u kojoj ima još mjesta za mene?“ upita Priča.
„Nemam ti ja knjiga“, odgovori Baka. „Ali ima jedna stara prazna Bilježnica koju sam kupila davno misleći da ću u nju, učeći pisati, pisati svoja prva slova. Možeš se sakriti u nju. Onako je nitko ne treba.“

Tako se naša mala Priča uvukla u Bilježnicu i tu se smirila. I sama Bilježnica kao da se probudila i proljepšala. Bila su to prva Slova koja su se nakon mnogo godina pojavila na njezinim starim, pomalo memljivim stranicama. Ulaskom u Knjigu Priča je izgubila sposobnost razgovora. Moglo se je samo čitati.

***

Opet su prolazili dani, tjedni, mjeseci. Priča je u početku bila sretna što je našla svoju Knjigu. Kako je vrijeme prolazilo, postajala je opet sve tužnija. Nitko nije uzimao u ruke Bilježnicu, nitko nije listao njezine žute listove i nitko nije čitao Priču. Priča nije više bila sigurna da li je bilo dobro što je pristala ući u tu staru Bilježnicu. Iz nje više nije mogla.

Doduše Baka je povremeno uzimala u ruke Bilježnicu. Svojim starim smežuranim prstima okretala je stranice i dolazila do lista na kojem je počinjala Priča. Nastavila je listati do kraja Priče. Kad je opet došla do blijedo žuti prazni listova, zatvarala bi Bilježnicu. Nije znala čitati i nije mogla razgovarati s Pričom. Premda nije mogla znati za raspoloženje Priče, kao da je osjećala kako je ona tužna i nesretna.

Imala je Baka malu Unuku. Dolazila je Unuka kao mala djevojčica u pratnji roditelja. Baka je razmišljala da li da roditeljima ispriča svoj susret s Pričom, ali joj je uvijek nešto govorilo: oni su odrasli, oni to neće razumjeti. I zato je šutjela i nije ništa govorila ni o Priči ni o Bilježnici.

***

Unuka je odrastala i pošla u školu. Naučila je pisati i čitati. Jednog dana roditelji su pomislili kako je Unuka dovoljno velika i može sama otići u posjet Baki. Spremili su je, dali joj male poklone za Baku i rekli:
„Sada si već velika i možeš sama do Bake. Imamo puno posla pa ćemo ostati kod kuće. Puno je pozdravi. Vjerujemo da će Baka biti ponosna na tebe što si došla sama.“
I tako je Unuka otišla Baki sama. Baka se jako iznenadila kad je vidjela Unuku bez roditelja.
„O, pa ti si zaista velika djevojčica“, uzviknu Baka i zagrli Unuku.
Unuka je dala Baki poklone, prenijela pozdrave mame i tate, pa su njih dvije sjele na klupu ispod prozora i razgovarale. Baka je donijela sok borovnice koja je sama pripravila i dala Unuci. Ona zahvali i s uživanjem otpi gutljaj.

Baka, kao da je jedva čekala da bude nasamo s Unukom, reče:
„Imam ti nešto zanimljivo ispričati. Nešto što mi se dogodilo jako davno, dok si ti bila vrlo mala.“
I ispriča Unuci sve o Priči: kako joj je jednog dana, davno, netko poželio dobar dan, kako je to bila čudna Priča, kako se uselila u njezinu staru Bilježnicu i eno je i danas tamo. Ali otkako je ušla u Bilježnicu s njom se više ne može razgovarati. A ja ne znam čitati.

„Ali Bako, ja znam čitati!“, uzviknu Unuka. „Gdje čuvaš tu svoju Bilježnicu?“
„Eno je u kuhinji u kredencu“, odgovori Baka.
Unuka ode u kuhinju, otvori kredenac i ugleda Bilježnicu. Učini joj se kao da je najednom zasjala nekim čudnim sjajem. A možda je tako i bilo, jer su kroz kuhinjski prozor ulazile sunčane zrake zalazećeg Sunca i padale na Bilježnicu. Uzme je pažljivo objema rukama i otrči do Bake.
„Evo“, reče i pruži joj Bilježnicu.
„A ne, samo je ti zadrži i potraži početak Priče“, reče Baka poljubivši Unuku u kosu.

Unuka uzme Bilježnicu, sjedne na klupu pokraj Bake, stavi Bilježnicu na krilo i polako svojim malim, mladim prstima počne okretati stranice. Bilježnica kao da je promijenila boju. Listovi su postali bjeljiji, možda su se malo i izravnali, kao da su počeli mirisati po proljetnom cvijeću koje je upravo procvalo u Bakinom dvorištu. Okrenuvši nekoliko praznih listova Unuka nađe početak Priče. Pogleda slova i vidje da su velika, lijepa, vesela. Izgledalo je kao da jedva čekaju da ih netko čita. I Ona počne čitati. Čitala je polako, tek je naučila, ali njoj se to učinilo mnogo lakše nego u školi. Čitala je punim srcem, unosila se u Priču, a Baka je pozorno slušala. Sva se pretvorila u uho. I kada je Unuka završila, u očima Bake i Unuke pojaviše se suze. Bile su to suze radosnice.
Unuka opipa svojim malim prstima listove Bilježnice i učini joj se da su i oni pomalo vlažni.

„Tako je Priča postala poznata svima!“ reče Deda i pogleda svoju Unuku. No Ona je već spavala čvrstim snom.
„Kakav kraj Priče sanja?“ pomisli Deda, još jednom poljubi Unuku i tiho izađe iz sobe.

Krasna zemljo, Istro mila…

Prvi je to stih pjesme koju je 1912. godine napisao Ivan Cukon a uglazbio je Matko Brajša Rašan. Na sjednici 23. rujna 2002. godine pjesma je proglašena himnom Istarske županije. Lijepa je to i uzvišena pjesma, puna patosa, kao što su to bile mnoge domoljubne pjesme s početka dvadesetog stoljeća kad se domoljubni plamen rasplamsao, pogotovo nakon propasti habsburškog carstva, do neslućenih visina.

No otada je prošlo dosta vremena i danas se ‘pjevaju’ neke malo drugačije pjesme. Ne spominju se Učka, Raša, Mirna, Draga, Lim, gradovi Pazin, Livade, Pula, Buzet pa ni Lošinj i Cres koje je pjesnik ‘priljubio’ Istri. Pa i posljednji stih:

„Svud pomažu dobri ljudi
nauk žari kano krijes.“

teško da se može primijeniti na mnoge današnje ljude, pogotovo ne na političare.

Zašto takav, reći će mnogi, tmuran i tužan uvod. Takvim mislima potakle su me vijesti koje posljednjih dana emitiraju elektronski i pišu tiskovni masmediji. A one govore kako je nakon kranjske kobasice, istarskog terana, maslinovog djevičanskog ulja, međimurske gibanice, konjâ lipicanaca etc, na red došao još jedan proizvod – pršut. Rat između Hrvatske i Slovenije se, dakle, nastavlja svom žestinom kako to već priliči (dobrim) susjedima uz zajedničku među. Doduše ne topovima i tenkovima već „brendovima“ na gospodarskom bojnom polju. Rat gdje govori oružje nije danas, nadam se barem ne na ovim područjima, moguć iako ni ovaj bez oružja nije manje uništavajući od ‘pravog’ rata.

U čemu je problem? Istarski su pršutari, naime, odlučili da (sad kad smo ušli u EU) pršut koji oni proizvode ‘brendiraju’ i u EU kao „istarski pršut“ (u Hrvatskoj je taj naziv zaštićen pa se slovenski kod nas smije prodavati pod ‘brendom’ – „Maestral“). No proizvođači pršuta iz Slovenije su, zahvaljujući činjenici da su prije nas ušli u EU (a i inače su po tom pitanju ažurniji od nas), svoj pršut proizveden u njihovom dijelu Istre već ‘brendirali’ pod imenom „istarski pršut“ na cijelom teritoriju EU. Sad traže od EK da arbitrira i zabrani istarskim pršutarima koji pršut proizvode u hrvatskom dijelu Istre ‘brendirati’ ga kao „istarski pršut“.

Kao glavni argument navode kako je Hrvatska u dokumentima za ulazak u EU (navodno) dio Istre koji pripada njoj imenovala „hrvatska Istra“ (sic!) za razliku od slovenskog dijela koji nosi samo naziv – Istra, bez obzira na minijaturni dio poluotoka koji pripada njima. Jer da to naši političari nisu prihvatili opet bi (navodno) slijedila blokada ulaska. Nešto slično ratu Makedonije i Grčke oko imena Makedonija. Sukladno nazivu dijela Istre koja pripada Hrvatskoj traže da pršut proizveden u tom dijelu Istre na području EU nosi ime, ‘brend’ – „hrvatski istarski pršut“!!!

„Ali to nije sve“ glasi otrcana fraza mnogih reklamnih spotova pa se tako vodi još jedan (administrativno/birokratski) rat glede Istre. Vodi se on na domaćem tlu bez miješanja stranog elementa. Boris Miletić, gradonačelnik Pule i budući šef IDS-a kaže (prema J.L. s nadnevkom 11. siječnja ove godine): „Nismo protiv regija, ali Istra mora biti zasebna. O tome najbolje svjedoči i jednoglasno usvojena Deklaracija o jedinstvenosti (sic!) Istre koju su na inicijativu IDS-a podržali svi županijski vijećnici, neovisno o stranačkom predznaku.“

Znači li to da ono „hrvatska“ Istra iz ugovora o pristupanju Hrvatske, dakle i Istre, u EU, za podnositelje Deklaracije ne vrijedi pa žele zasebnu Istru? I drugo: znači li to da potpisnici Deklaracije ne priznaju Istrom onaj dio poluotoka koji Slovenci zovu Istra i posljedično tomu ne smatraju ga dijelom poluotoka Istre? Ne vjerujem, naime, da bi Slovenci pristali taj dio poluotoka prepustiti/vratiti i tako dati puni smisao pojmu zasebna Istra!

Neovisno o tome o kojem se od ova dva slučaja radi (a nisu jedini i ne odnose se samo na Istru), oni zorno pokazuju dvije stvari. Jedna je nesposobnost naših političara da misle i vide dalje od svog nosa i druga koja pokazuje kamo vodi politika koja ne vodi brigu o nacionalnim interesima već o osobnim interesima političara kojima je ulazak u EU prvenstveno služio za osobnu promociju vlastite „genijalnosti“.