Dvadeset šestog dana, mjeseca veljače, AD 2012. voditelj emisije ‘Nedjeljom u 2′ pružio nam je zadovoljstvo da upoznamo svjetonazor i misli ‘velikog’ Matije Babića, vlasnika i urednika portala ‘Index’, poznatog u masmedijima kao ‘bespoštednog borca’ za Pravdu i Istinu. Dovodeći ovu kontroverznu osobu pred male ekrane autor i voditelj emisije ‘Nu2′ pokazao je da mu uređivačka politika sve više skreće u žutilo. Ne toliko glede odabira učesnika, već napose pitanjima koja postavlja svojim gostima.

Tako je na primjer prilikom gostovanja prvog potpredsjednika i ministra gospodarstva R. Čačića pola emisije proteklo u diskusiji o njegovoj, Čačićevoj, bahatosti. Koja je bjelodana, o njoj već i vrapci na krovu cvrkuću, ali je manje-više nevažna ako dotični zna što treba raditi. A o tome što ima on i Vlada u kojoj sudjeluje namjeru napraviti, kako napraviti i odakle novac za stabiliziranje katastrofalne gospodarske situacije u Hrvatskoj više nije preostalo mnogo vremena.

Razgovor s Predsjednikom I. Josipovićem iscrpljivao se oko njegovog sudjelovanja u kreiranju ZAMP-a. Spomenuta je i ‘afera’ oko Posmrtne pripomoći (iako je to već odavno službeno skinuto s dnevnog reda) dok o tome, na primjer, kako ljudi gube posao nije bilo riječi. Jednako tako ni slovca o tome kako bi članovi stranke, trenutačno u oporbi, koji su vladali ovom zemljom gotovo dvadeset godina, u skladu s njegovom predizbornom parolom ‘PravDA’, trebali završe na sudu. Umjesto što uživaju u oporbenim klupama, primaju plaću i kritiziraju novu vladu učeći je što bi trebala a što ne raditi. Kao da sami nisu imali prilike svoje ideje provesti u djelo.

No da se vratimo na M. Babića. Nadrobio je on tu svega i svačega. Mene je, međutim, zaintrigirao dio razgovora u kojem se okomio na, kako ga je on nazvao, trijumvirat Ninoslava Pavića, vlasnika EPH, državnog odvjetnika Mladena Bajića i bivšeg Premijera I. Sanadera. Iznad kojih kao ‘bog otac’, po riječima M.Babića, stoji tajkun svih tajkuna (‘Oluja svih oluja’) Ivica Todorić.
Kad je emisija privedena kraju pomislio sam: koliko će vremena proći kad će se prozvani javiti s demantijima.

Trebao sam čekati do desetog ovog mjeseca kad sam u J.L. naletio na trostranični tekst glavnog urednika Davora Butkovića. Ne bih ja taj dugačak tekst ni čitao, obzirom da mi spomenuti D.B. ‘ne leži’, no zaintrigirao me naslov preko dvije stranice: „Kako je kultura trasha zavladala Hrvatskom“.

U naslovu se, naime, pojavljuje riječ ‘trash’, meni nepoznata. Pretpostavljajući da se radi o engleskoj riječi (danas je vrlo popularno kititi se ‘engleskim’ perjem kao što je nekada bilo njemačkim ili još dalje u prošlost latinskim) potražio sam je u rječniku kojeg sam svojevremeno kupio upravo zbog toga da mogu pratiti tekstove ‘hrvatskih’ škrabala. Našao sam kako spomenuta riječ znači: smeće, besmislica, bezvrijedan, loš pa sam odmah naslov preveo na hrvatski: „Kako je kultura smeća zavladala Hrvatskom“ što doduše ne izgleda ‘veleučeno’ kao originalni naslov ali je razumljivije. Pomislih: ovo bi ipak moglo, unatoč i usprkos što piše D.B., biti zanimljivo, pogotovo što sam ispod naslova pročitao sukus cijelog članka:

„Na hrvatskoj je javnoj sceni lako prepoznati nekoliko kategorija ovog stvarnog, opasnog trasha. Četiri lako vidljive takve kategorije jesu alternativni trash, institucionalni trash, mediokritetski trash i ‘benigni’ trash.“

Kako se s gore napisanom u potpunosti slažem s autorom odlučih pročitati članak u cijelosti. Pogotovo zbog toga što smatram kako se tiskovina kojoj je on glavni urednik svojim sadržajem ‘galopom’ približava upravo kategoriji ‘smeće’ (kao i kreditni rejting Hrvatske) te sam, naivno, vjerovao da će pasti i nešto samokritike.

Nije mi namjera da prenosim čitav članak, to bi zaista bilo prenaporno i za mene kao ‘tipkača’ i za eventualne uporne čitatelje. Navest ću samo neke naglaske pojedinih odlomaka.

U uvodnom dijelu teksta, koji zauzima jednu cijelu stranicu, ‘veleučeni D.B.’ navodi opće primjere ‘trasha’ kao što su: supergledana ‘Žikina dinastija’ i serija ‘Ljubav je na selu’, nastupi Zdravka Mamića, Nives Celzijus, itd, itd, tvrdeći pri tome da „dominacija kulture smeća (vidi, vidi nije trash, nap. moja) u hrvatskom društvu ne iskazuje se, dakle“, kroz spomenute emisije i spominjanje spomenutih osoba, „nego, naprotiv, kroz nenamjernu (sic!), ali sustavnu dominaciju kriterija koji čine trash (ode smeće, nap. moja) u onim, brojnim segmentima javne scene, koji bi trebali predstavljati dijametralnu suprotnost“ pobrojanom smeću.

U nastavku uvodnog dijela navodi još niz ‘trash’ događanja no nemam namjere čitatelje zamarati citiranjem teksta jer to i nije toliko bitno da bi se pokazalo zbog čega je cijela ova ‘studija’ napisana.

Autor se, naime, u tom dijelu obrušava na sve ono smeće, pardon trash-ove, o kojima njegov list, točnije list kojeg on uređuje, donosi ekskluzivne članke svaki, ponavljam svaki dan. Pa čak i u broju u kojem piše o trashu na naslovnici se koče (trash) naslovi:
„Sedam ginekologa otkriva istinu o hrvatskim klinikama za porode – Obavljaju ilegalne abortuse, prijete, lažiraju nalaze…“
„Novi svjedoci – 60 vlasnika zemlje priznalo: Frizirali smo cijene s s Vinkom Cetinski i tako varali Končara“
„Mamić; Ova vlast sije teror, ali meni ne može ništa’
„Jakov Fak: Veći sam Hrvat od onih koji me pljuju“
„Stanovnici – Jakuševac: Sve ćemo blokirati i Zagreb će biti Napulj“

Nakon ovog ‘briljantnog’ uvodnog dijela članka u kojima do same srži ‘razotkriva’ sve smeće u našoj kulturnoj sredini o kojem njegov J.L. ne bi nikada ni slovca napisao, krenuo je s analizom svojih kategorija trasha koje je pobrojao u podnaslovu.

Institucionalni trash obuhvaća prema mišljenju uvaženog stručnjaka za kulturu D.B. slučaj gospodina Mucala, lanjska dodjela Nagrade hrvatskog glumišta, program Hrvatske televizije gdje navodi niz emisija između inih i emisije ‘In Medias Res’ kao primjer vođenja političke emisije u stilu crvenih tepiha, smrtno ozbiljan talk show ‘Puls Hrvatske’ u kojem voditelj „dramatičnim glasom evangelističkog propovjednika sa Srednjeg Zapada, pokušava odgovoriti na najvažnija pitanja našeg društva.“ A da pri tome, po mojem mišljenju, najčešće nema blage veze s temom o kojoj se u emisiji govori itd, itd. Uglavnom: drvlje i kamenje po HTV. Zašto baš po njoj? Odgovor će te naći u osvrtu na alternativni trash.

Mediokritetski trash po autoru „neusporedivo je manje uočljiv od alternativnog (o kojem će biti riječ na kraju, nap. moja) i institucionalnog, ali nije beznačajan za hrvatski javni, osobito kulturni život.“ Po autoru, tipični primjeri te kategorije trasha su: „’Vijenac’, kulturni dvotjednik Matice Hrvatske koji „nema, niti pokušava promovirati nikakvu ideološku platformu. (…) ‘Vijenac’ uglavnom nema stav ni o čemu.“ Slijedi mediokritetski trash na hrvatskoj književnoj sceni gdje se može „steći dojam da naša literarna, osobito prozna pozornica, sva pršti od talenta. U stvari radi se o hrpi prosječnih autora, s više ili manje čitljivim, te mahom beznačajnih radova, koji sigurno neće preživjeti vrijeme.“

Od ovakve ocjene autor (koji zna sve o svemu od gastronomije, vina, politike, preko književnosti a ni sport mu nije stran) izuzima „tek Jergovića, Aralicu i Ferića (i možda još dvoje ili troje autora), dok je mit o bogatoj hrvatskoj književnoj sceni nastao, među ostalim, i zato što naša literarna kritika znatno zaostaje za našom filmskom kritikom.“

‘Benigni’ trash kao „najmanje štetan oblik dominirajuće kulture smeća u hrvatskoj javnosti“ u koji spada na primjer „RTL-ov kulinarski šou ‘Večera za pet’“ i RTL.ova verzija gastro serije „Hell’s Kitchen“.
I to bi bilo sve što analitičar D.B. svrstava u tu kategoriju. Možda ju je izmislio samo zato što i sam piše nekakve ‘kulinarsko-vinske’ članke u J.L. pa mu ove emisije prave konkurenciju.

Pročitavši cijelu ‘studiju o trashu/smeću’ na mah sam se upitao: „Zašto autor piše takav članak kad su mu i tiskovine kojima je on urednik sve više trash?“

Brzo mi je sinulo: ‘ne laje pas zbog sela nego zbog sebe!’ Uostalom to smeće, taj trash u svim hrvatskim masmedijima traje već godinama i kako to da je baš sada našao ‘veličanstveni D.B.’ pisati o tome?

Jednostavan odgovor. Cijela ta tirada, ta studija o trashu/smeću/laži/besmislenosti napisana je samo zato da se odgovori na optužbe jednako tako ‘veličanstvenog M.Babića.’ koji se, eto, drznuo spomenuti u negativnom kontekstu vlasnika EPH, ‘veličanstvenog Ninoslava Pavića’. Kako bi čitatelji mogli sami procijeniti jesam li u pravu ili ne citirat ću odlomak o trashu, po D.B. nazvanom,

‘Alternativni trash’.

U početnom dijelu ovog odlomka autor se osvrće na „prošlogodišnje zagrebačke demonstracije protiv svega“ koje „su se nakon vrlo kratkog vremena izrodile u bezopasni cirkus, koji je zadovoljavao socijalne frustracije i političke ambicije lokalnih lumpenproletera.“ Zašto, po mojem mišljenju uopće spominje ove demonstracije objašnjenje slijedi u daljnjem tekstu.

„Drugi karakteristični primjer alternativnog trasha, s iznimkom jednog njihovog kolumnista, jest portal Index.hr.
Index je svojedobno zauzimao važnu ulogu na hrvatskoj medijskoj sceni jer se pokušavao baviti istraživačkim novinarstvom, koje je onda pakirao u punkerski rječnik (Index, međutim,zaista,nikada nije bio ni blizu Feralu: ustvrditi bilo što takvo dokaz je teškog pomanjkanja kriterija,kao i temeljnih znanja o medijima).
Index se, nažalost, već dulje vrijeme ne bavi nikakvim pravim novinarstvom, nego personaliziranim antikampanjama, kroz koje pokušava vratiti bivši značaj.
Indexov se jezik, kao što je u punku gotovo neizbježno, beznadežno izlizao, pa ono što je prije pet godina moglo asocirati na bijes Sex Pistol-sa, danas zvuči kao olinjali Sham 69 (a ne postoji mnogo tužnijih slučajeva od šezdesetogodišjih punkera).
Index, dakle, glumi alternativnost, dosljedan politički angažman i visoku profesionalnu energiju, dok je, ustvari, riječ o jednom od nepismenijih medija u Hrvatskoj (u sve brojnijoj konkurenciji), bez ikakvih konzekventnih stavova, bez ozbiljne kompetentnosti da se bavi novinarstvom (na Indexu smo, tako, nedavno mogli pročitati kako su u Americi zabranjeni politički prosvjedi), ali s mnogo sklonosti pogrešnim političkim procjenama.
Index je, podsjetimo, prognozirao da će lanjski prosvjedi prerasti u masovni politički pokret s desecima tisuća sudionika.
In ultima linea,(‘na kraju’ za one koji ne znaju latinskim ili im se ne da, kao što sam učinio ja, kopati po rječniku) što misliti o mediju koji se ozbiljno uzdao u politički utjecaj Ivice Pernara, Luke Hodaka ili Mate Kapovica, nego da je riječ o nerazrijeđenom primjeru trasha.

Posebni žanr alternativnog trasha predstavljaju internetski forumi. (Ovo autor ubacuje da se ‘vlasi ne dosjete’ zbog čega sve ovo piše, nap. moja) Ovdje koristim oznaku alternativni zato jer forumi, koliko god bili masovni, nisu i ne mogu biti kodificirano sredstvo komuniciranja.
Mržnja i frustracija glavne su značajke velikog broja hrvatskih internetskih foruma, barem onih koji se bave politikom i sportom.
Često se radi o nacionalnoj mržnji, katkad o mržnji prema seksualnim manjinama, vrlo često o mržnji protiv pripadnika odrečenih društvenih grupa, bili to političari, biznismeni, ili, primjerice, sveučilišni profesori.
Ljudi koji se javljaju na hrvatskim forumima (ovako napisano upućuje da se radi o svim ljudima koji se javljaju na hrvatskim forumima, nap. moja) ponašaju se kao da svaki čas, na najmanji mogući podražaj koji im izaziva nezadovoljstvo, žele potegnuti kalašnjikov i pucati na sve oko sebe. Oni, naravno, reagiraju na izrazito agresivne, “nabrijane” sadržaje u medijima, pa stoga portali redovito dižu ton svojih priloga,(naravno tu se prvenstveno misli na Index.hr, nap.moja) želeći privući što više bijesnih i frustriranih korisnika, i tako u krug, pa u krug, pa u krug. Portali i njihovi forumaši ustvari zajedno proizvode magmu loših, destruktivnih i opasnih emocija (naravno J.L. ni u primisli ne bi takvo nešto radio J, nap. moja), koje, srećom, još ne utječu na raspoloženje većine stanovništva (zato ankete na portalima redovito pogrešno prognoziraju izborne ishode). Pa ipak, sadržaj koji se kreira na forumima, u prevelikoj mjeri spada u jako, jako otrovni i društveno opasni trash.“

Tome bih dodao već u odlomku o ‘Institucionalnom trash-u’ pobrojanu kritiku javne TV (uglavnom nje, kao da trasha tog tipa nema i u drugim institucijama) samo zato što je A. Stanković ugostio Matiju Babića.

Ima u ovom ‘mudrovanju’ ‘veličanstvenog D.B.’ ponešto čime bih se i mogao složio i o čemu sam ponekad pisao u svojim postovima i razgovarao s poznanicima uz ‘Tomislavac’. No obzirom da je svrha ove ‘pisanije’ ‘veleučenog D.B.’ sve samo ne ukazivanje na trash/smeće u hrvatskoj kulturnoj i političkoj sferi, tekst kao takav ne mogu prihvatiti kao analizu stvarnog stanja u tom segmentu hrvatskog ozračja.

Na kraju kratki zaključak.
‘Veleučeni D.B.’ (vjerojatno po nalogu vlasnika N.P.) iskoristio je list koji uređuje da bi jednim kamufliranim tekstom ‘opalio’ po javnoj TV i marginalnom M. Babiću pokazujući time da mu je (ili njegovom gazdi) itekako važno što se na javnoj TV i na portalu Index piše o tiskovini i o vlasniku EPH.

Ostali članovi trijumvirata i sam Ivica Todorić nisu ni repom mahnuli da bi otjerali muhu zunzaru M.Babića koji se u razgovoru svojim espadama iskreno nadao da će se prozvani javiti, tužiti ga, e, kako bi on na sudu dokazao njihovu kriminalnu povijest.

‘Uzalud ti trud sviraču’.

Uvod
Stalni sam član gradske knjižnice.
Odmah nakon što se uđe u prostorije, s desne postavljene su dvije konzole računala preko kojeg je moguć moderan pogled u svijet uz neznatni trošak. Uz njih je stol sa poredanim tzv knjigama za ‘otpis’ koje omogućuju pogled ‘na starinski način’ na isti taj svijet. Knjige su to koje gotovo više nitko ne posuđuje, često knjige autora koji su posljednjih dvadesetak godina na ‘crnoj’ listi, a koje nisu doživjele sudbinu knjiga iz filma ‘Fahrenheit 451′ zahvaljujući činjenici da ovdje na ‘sjeveru’ ljudi ipak ne smatraju knjige krivima za ono što su eventualno krivo mislili a nekmoli radili njihovi autori.

Često zastanem kraj njih i razgledam što se nudi od ‘otpisanih’. Bude tu svačega. I ni jedna ne soji više od 10 kuna.
Do sada sam našao tri knjige koje su me zaintrigirale i koje sam kupio. „Deskriptivna geometrija“ Dr. Vilka Ničea iz 1982. godine u kojoj se na vrlo sustavan način tumače principi deskriptivne geometrije. Nije da mi treba. Kupio sam je iz sentimentalnog razloga. Knjigu sam, naime, imao kao student elektrotehničkog fakulteta (jedno od ranijih izdanja od ovog), nekome sam je nakon položenog ispita (s odličnim!) posudio i nikad mi nije bila vraćena. I eto, naletio sam na deveto izdanje te knjige sada kad mi sigurno više neće trebati. No neka je, knjiga je uvijek dobar prijatelj.

Druga je, u mnogim mojim postovima, već spominjana zbirka hrvatskih povijesnih dokumenta pod nazivom „Hrvatske pravice“ autora Petra Požara.

A treća, koju sam nedavno kupio za pet kuna (400 stranica) je zbirka kolumni (omraženog) Stipe Šuvara pod nazivom „Svijet obmana“. Kolumne obuhvaćaju vremenski period od 1958. do 1984. godine dok je knjiga izdana 1986. Prelistavajući ovlaš stranice i letimično čitajući pojedine dijelove tekstova učinilo mi se zgodnim usporediti pisanje tog kontroverznog političara s današnjom situacijom i sagledati koliko se ondašnje vrijeme i ondašnji pogled jednog ‘rasnog’ političara razlikuje (ili pak je slično) pogledima jednakih takvih ‘starih prekaljenih političara ili pak dolazećih ‘mladih lavova’.

Pročitavši prvu od kolumni naslova „Svijet obmane“ iz 1961. godine (po kojoj je dobila naziv i knjiga) iznenadio sam se koliko se malo toga promijenilo u ovih posljednjih pola stoljeća u društvenim odnosima. Čitanjem slijedećih tekstova došao sam do zaključka kako bi možebitno bilo oportuno da na ovom sajtu prezentiram dijelove pojedinih tema kako bi i mlađi (a i oni za koje je Šuvar jedan od izroda hrvatskog naroda) vidjeli da nije ‘vrag (Šuvar) tako crna kako se riše’ i da su neki njegovi pogledi i stavovi, pogotovo ako se očiste od dogmatskog pogleda na socijalizam, i dan danas vrlo aktualni.

Ako će te imati snage i volje pročitati cijeli tekst, vjerojatno ćete se, kao i ja, uvjeriti da se u ovih pola stoljeća gotovo ništa promijenilo nije osim što smo mi, Hrvati, iz tzv socijalizma banuli u tzv liberalni kapitalizam. I sad se čudimo ‘kao pile glisti’ što nas je to spopalo! Naglasci su moji.

* * *

Svijet obmana
Današnji čovjek čita detektivske romane, dok je nepismeni čovjek daleke prošlosti slušao bajke. U antičkom je svijetu slobodna Ijudska gomila bila najzadovoljnija kada je osim kruha dobila i igre, doživljavajući najsvečaniji trenutak u gladijatorskoj smrti. Danas neizmjerne gomile hrle na stadione i hipodrome. (…). Davni je čovjek svim predmetima oko sebe pripisivao dušu, svijet je bio golema tajnovita scena na kojoj je trebalo odgonetati namjere neba, ptica, drveća, zvijeri, zemlje, svega. Suvremeni je čovjek okolni svijet umrtvio, oduzeo mu sve čari i iznenađenja. On ima znanje. (…) Senzacija je samo u onome što on čini, što može, što hoće, što ne čini i ne može. Sanjari o onome što je dostupno bližnjemu, a ne i njemu, poistovjećuje se s onima koji se nađu u situacijama što izazivaju sveopću pažnju.

Brodolomi, vratolomi, brakolomi, dovitljivosti, smiješnosti, lopovluci, mangupluci, golotinje, svetinje, rekordi, akordi, samoubistva, oceubistva, dedomorstva, sexappeal, gin, perverzije, diverzije, narkomani, megalomani, atlete, marionete, trikovi, skokovi, padovi, zvjezdice, bombice, bogataši, nogometaši, špijunaže, blamaže, rakete, sateliti – evo neznatnog dijela registra pojmova za koje danas postoje uobičajeni interes i koji su predmeti senzacija. (…). Život bez novosti koje dopiru iz cijeloga ljudskog svijeta bio bi mu nepodnošljiv. On smatra da se u njegovom osobnom životu ništa ne događa, da se nema što iznimno dogoditi i stoga mu je potrebna svakodnevna hrana senzacija. (…) Živi se u neprestanom poistovjećivanju s drugima, npr. s filmskim junacima, sportskim akterima i metodičnim naučenjacima. Živi se prisvajajući sve ono što je nedostižno. Cijeli je ljudski svijet pozornica na kojoj pojedinac vreba zbivanja koja će zaokupiti njegova osjetila.

Suvremena je ličnost, dakle, u stanju intenzivne komunikativnosti. To je stanje postigla zahvaljujući dvama činiocima: slobodnom vremenu i sredstvima komunikativnosti. (…)

Slobodno vrijeme.

Život čovjeka protječe u radnom vremenu i slobodnom vremenu. (…) Dok je rad fizička nužda, čovjek nije kreativan, nego prisilno producira predmete od kojih živi. Čovjek je od početka, dakle, tokom cijele povijesti, imao svoje slobodno vrijeme. Ali dok je ono bilo skoro neograničeno za pojedince koji su pripadali vladajućim vlasničkim klasama, oni koji su pripadali radnim klasama (onima koji rade, nap. s.c.) imali su ga tek toliko da ga ispune snom. Slobodno vrijeme svih, to je tekovina u industrijaliziranom i univerzalnom društvu. No većina ljudi i u današnjem se svijetu bavi poljoprivredom pa ne provodi svakodnevnu kontinuiranu dokolicu – plod gradskih aglomeracija, gdje su ljudi odvojeni i od sredstava kojima proizvode i od proizvoda koje proizvode, bivajući tek posluga lanca postrojenja koji se proteže od lokalnih do univerzalnih granica.

(…) Povijest slobodnog vremena ujedno je i povijest oslobađanja čovjeka od robovanja nuždi rada pa prema tome i antagonističkim međuljudskim odnosima. (…) Čitavo stoljeće sva je stvarnost industrijskog radništva bila neprekidni radni dan. U znaku zahtjeva za skraćenjem radnog vremena mase su se revolucionirale (pobunile, nap. s.c.) još pred jedno stoljeće, da bi danas osmosatni radni dan (danas ponegdje i manje ali s tendencijom da se ponovo vrati na osam sati pa i više, nap. s.c.) bio izvojevan posvuda. Slobodno se vrijeme tako naglo uvećalo. (…) Čovjek sve manje treba trošiti mehaničku energiju svoga tijela na proizvodnju svojih materijalnih potreba. Strojevi se sve češće pokreću neznatnim impulsima, iza kojih stoji samo lagani ljudski pokret. (…) Čovjek ništa ne izrađuje u svojoj kući. Prehrana, odgoj i stanovanje podruštvljavaju se. Ili, spomenimo i ubrzanje saobraćaja.

Dok je u radnom vremenu čovjek obavezan da radi, u slobodnom se vremenu treba odlučiti čime će se baviti, izabire mogućnosti svoga ljudskog izražavanja. Ako se ne izbori za vlastiti kreativan život, bit će podložan onome što je tipizirani proizvod društva za zadovoljavanje ljudskih nematerijalnih potreba. Slobodno vrijeme ličnost ispunjava prepuštena sebi i tražeći sebe.

Sredstva komunikativnosti

Ljudsko je društvo postalo univerzalno. Ličnost se ne izražava samo u ograničenim zajednicama, ona je povezana s čitavim čovječanstvom. Posljedice su zajedničke. Zahvaljujući sredstvima komunikativnosti svijet je svima postao pregledan. Život se zgusnuo, ubrzao – misao i osjećaji su se tome prilagodili.

Čovjek može biti nezainteresiran za susjede, pa i za svoju porodicu, ali ne može za opća zbivanja, jer je njima podređen, ona ga određuju, a i prijete mu. Sredstva komunikativnosti čine svijet u cjelini dohvatnim. Ali to je privid, nestvarnost. Jedinka svemu prisustvuje, ali je to nestvarno prisustvovanje i doživljavanje. Međutim, u prividu se odvija sve veći dio našeg života. Bliske su se stvari udaljile, a daleke približile. Pojedinac se kreće ulicom i nikoga ne poznaje, ali o svakome ponešto zna, jer previše zna o svima. Do trava i šuma može se doći samo automobilom ili nekim drugim saobraćajnim sredstvom. (…)

Veze pojedinca sa svijetom neizmjerno su se umnožile, a on je sve neznatniji. Pritiješnjen anonimnošću i sivilom vlastite svakidašnjice, čovjek poseže za blagim pilulama senzacija. A one su jeftine, neiscrpne i uvijek na dohvat. Čitajući novine, gledajući film ili upirući pogled u televizor (danas i u ekran računala, nap.s.c.), slušajući radio ili magnetofon, listajući revije svakog dana pojedinac je obaviješten i ujedno uvučen u daleka zbivanja, približen inače nedostižnim ambijentima i akterima.

Sredstva komunikativnosti zarobila su tako suvremenog čovjeka, opsjedaju ga sadržajima koje donose. Lišen mogućnosti da ih koristi, čovjek će biti nesretan,osjećat će se siromašnim i prognanim u pustinju gdje se ništa ne događa i gdje se samo tavori.
(…)
U prošlim društvima o iznimnim zbivanjima u životu pojedinaca i zajednica vijest se prenosila vrlo ograničenim sredstvima, najprije ljudskim glasom i pokretom, a zatim i vatrom, bubnjevima, zvonima, trubama, rogovima, psima, golubovima. Vijest je nicala i širila se na ograničenom prostoru. Danas se vijest prenosi nevidljivim putovima i nepreglednim prostranstvima, dopirući do svih. Dovoljno je samo da dopre na jedan novinski stupac (danas na TV ili Internet, nap. s.c.) i da budi znatiželju pa da se strahovitom brzinom rasprostre. Tako ubrzo saznamo i za neku neobičnu krađu u Sidneyu, naročito originalan gangsterski podvig u Chicagu, kiruršku intervenciju jednog liječnika nad samim sobom što se zbila na Sjevernom polu, ekstravagantno odijevanje neke filmske glumice u Cannesu, avionsku nesreću u Novoj Gvineji, ili za novu bombastičnu izjavu Salvadora Dalija, ma gdje on bio.

Sredstva komunikativnosti: knjiga, novina, film, radio, televizor (Internet, nap.s.c.) i druga temeljito su reformirala ljudski život. Pomoću njih suvremeni čovjek nalazi svoje orijentacije u društvu, bez njih se ne bi razlikovao od čovjeka prošlosti.

Svijet golem i sićušan

Slobodno vrijeme nameće čovjeku zadatak da ga ispuni. I on to čini u granicama svojih individualnih mogućnosti. A te su granice određene socijalnim zaprekama i povlasticama, još uvijek zasnovanim na jagmi za materijalnim dobrima. Osobna se sreća mjeri količinom stvari kojima se pojedinac okružuje i koje su tu da bi mu život učinile »lagodnim« i »zadovoljnim«. Čovjek se osjeća vrednijim i svi ga drugi smatraju takvim, što je više »situiran« predmetima standarda. (…) Treba obratiti pažnju na te »najvrednije« stvari koje i vlasnika čine »vrednijim«: uz automobil čovjek je fizički pokretljiviji u doba kad je cijeli njegov svijet brži, kućanski aparati »oslobađaju« novo slobodno vrijeme, a spomenuta sredstva komunikativnosti osiguravaju obaviještenost, dakle, i pripadnost svijetu koji je postao istovremeno golem i sićušan.

Čovjek je stekao slobodno vrijeme, ali ne i osobnu slobodu, jer – njegov je svijet na vrhuncu svojih konflikata, rastrzan jagmom za individualne, grupne, klasne, nacionalne uvjete fizičkog opstanka. Sva je dosadašnja povijest zapravo stigla na vrhunac, budući da suprotnosti kojih se nije mogla osloboditi prijete samouništenjem nje same, totalnog čovjeka.

Ličnost u sebi sintetizira taj golem i sićušan svijet – tražeći točke oslonca i elemente bivstvovanja. Pri tom postaje jednostavna. Pojednostavljuje se. Bogatstvo ličnosti je u sposobnosti osmišljavanja na različit način od drugih. Približenost univerzalnog društva izaziva, naprotiv, univerzalnu uniformiranost ličnosti. Tu je izvor senzacionalnog. Senzacija ne bi bilo da ne postoji tipizirana kolektivna žeđ za njima.

Upozorava se često na tzv. ubrzanost ritma života u suvremenosti. Što je posrijedi? Čovjek današnjice radi manje nego čovjek prošlosti. (…) Slobodnog je vremena više. Pa ipak život protječe u napetostima, grozničavo. Očigledno, ubrzanje se dogodilo samo na planu zadovoljavanja čovjekovih nematerijalnih potreba unutar slobodnog vremena. Čovjek se tu napreže da što više doživi. A u stvari tako malo doživljava. Zaprepašćujuća je činjenica da se njegov jučerašnji dan ne razlikuje od današnjeg, a sutrašnji će biti isti.

Tipizacija potreba, želja, ideala, navika i shvaćanja jedna je od bitnih odlika našeg doba. Sve što sazna, čuje, vidi, čovjek je vidio i jučer i prekjučer. Ali on sebi sugerira da se suočava s nedoživljenim. Stoga gledalac hiljada filmova ne gubi radoznalost, premda svi filmovi dotiču tek nekoliko ljudskih problema i na isti ih način, sračunato i namješteno, razrješavaju. (…)

Sredstvima komunikativnosti možemo zahvaliti što se proizvode i masovne psihoze golemih razmjera. Stoga se neka nova igra za odrasle u desetak dana proširila po cijelom svijetu, milijuni djevojaka šišaju kosu po uzoru na junakinju u netom snimljenom holivudskom filmu, neko sredstvo protiv ćelavosti dopre u svaku zemlju, melodija iz San Rema za dva se dana pjevuši na svim kontinentima. Postoji težnja uzdizanja na »svjetski nivo«, težnja da se ide ukorak, da se bude moderan, obaviješten i naviknut na sve novo. Svaki dan mora biti obilježen nekim događajem i posvuda mase luduju da upoznaju taj događaj dana. Sutra će opet ludovati za novim događajem, ravnodušne prema onom jučerašnjem, koji je zaboravljen, a ako ga se i prisjete, izgledat će im dozlaboga banalan.

Zaboravljanje prošlosti danas je također opća činjenica. Ličnost sve prošlo potiskuje da bi se mogla uživjeti u trenutno. Zaboravne su i zajednice, cijela društva. Ako se tome doda ravnodušnost prema budućnosti – dobili smo elemente na podlozi kojih se neprestano ponavljaju tvrdnje o silovitom ritmu života, o njegovoj grozničavosti. (…)

Fabriciranje senzacija

Ljudske stvari još vladaju ljudima. Materijalna bijeda pritiska cijele zajednice, a više od polovice čovječanstva je neishranjeno. (…) S obzirom na dobra koja za sebe proizvode, ljudi su u najrazličitijim položajima, na osnovu kojih postoje mnoge skale nejednakosti i diskriminacija. (…) Podjela rada odražava i podjelu ljudi prema cijenjenim i prezrenim profesijama, lagodnom ili mučnom radu, dobroj ili slaboj zaradi, mogućnosti da se živi u obilju materijalnih dobara i prisiljenosti da se bude u siromaštvu. Stoga je i dalje aktualna svestrana borba da se izmijene životne situacije, da se »bolje« živi.

Suvremeni je svijet ratište mnoštva ideologija kao izraza parcijalnih interesa. Postoje duboki poticaji za vladavinom dušama. Ličnost može sagledati svijet tek preko sadržaja koji su filtrirani utjecajem vladajućih ideologija i vladajućih društvenih snaga. Cilj je praviti novac hraneći mnoštvo probranim sastojcima »duhovnih« produkata, ili je cilj, hraneći mnoštvo planiranim sadržajima za „ubijanje“ slobodnog vremena, uniformirati sva stremljenja, kanalizirati ih prema dogmama.

Fabriciranju duhovnog života ličnost se ne može oduprijeti. Sve što može jest da se pokuša snaći i eventualno izgraditi vlastite kriterije. Industrijalizirana zabava i komercijalizirani žurnalizam apostrofirani su kao najveća zla našeg vremena. Oni ne poznaju granice. Najveći su odgojitelji i najefikasniji faktori utjecaja. A ipak su to stvari ljudskog svijeta. Dirigiraju i pomoću njih se dirigira. Jer, ljudi npr. misle tako kako pišu novine koje redovno čitaju.

Preko sredstava komunikativnosti nude se senzacije, vode kampanje, grade i ruše idoli, stvaraju stanja kolektivnog transa. Milijuni se povode za modnim hirovima, obožavaju ili mrze na isti način, vjeruju bez sumnje i prihvaćaju bez traženja razloga. Fabriciraju se laži i predrasude, idoli i hobiji, običaji i moral, osjećaji i uvjerenja. Postoji odnos nevidljivog producenta i nebrojenih konzumenata. A taj odnos počiva na najprofanijim motivima zgrtanja novca i vladanja uvjerenjima. Sve što se u ovom svijetu događa u znaku je otpora, onih malobrojnih koji novac nezasitno zgrću, svim namjerama da se takvo zgrtanje onemogući. Da bi osigurali zgrtanje, oni proizvode i nameću ljudskim mnoštvima takvu sliku svijeta u kojoj je njihov posao najuzvišeniji i neophodan u vječnosti. (…)

Još nekoliko razloga

Suvremena je ličnost izgubila neka uporišta, na kojima se još nedavno mogao graditi emocionalni i racionalni interes. Tako su npr. znanosti postale nedostupnije. One sve više određuju i podvrgavaju sebi čovjekov život i sve što je dostupno, ali su postale suviše nerazumljive, začahurene, tajnovite. Upravljaju Ijudskim svijetom iz pozadine. Razmnožile su se. Svaka se nauka svela na vrlo uzak krug pitanja i odgovora. Svakodnevne su brojne naučne senzacije koje obični ljudi sa znatiželjom prihvaćaju. Međutim, jedino su po rezultatu sigurni da je naučni pothvat i stvarni pothvat. Ono što znanosti sadrže poznaju i razumiju u stvari samo njihovi tvorci. Naročito su egzaktne znanosti postale enigme za sve osim za one koji ih unapređuju. (…) Dakle, suvremeni se čovjek osjeća nemoćan pred znanostima, i osjeća ih samo kao tajanstvene sile koje sve više određuju njegove uvjete.

Splasnuli su i religiozni zanosi. Religija se uglavnom sastojala u personificiranju prirodnih sila o kojima zavisi zemljoradnja. Već zbog toga ona se gubi u gradskim aglomeracijama. Današnji čovjek ipak posjeduje fond elementarnih znanja koja religiju razotkrivaju. Budući da ne voli naivnost, on se pretežno osjeća superiornijim i prema religioznoj naivnosti. No, time nismo rekli da i religija ne može biti predmet potrebe senzacionalnog doživljavanja. A uz to je i dalje snažno propagiraju društvene snage, čije je ona sredstvo opsjene, sredstvo konzerviranja privatnog vlasništva i ropske pokornosti onih kojima se oduzima višak rada.

Umjetnosti se također izoliraju. Izrode se čim su sračunate na trgovinu. Neke su u sukobu s nestrpljivošću suvremenog čovjeka. On na njih ne želi utrošiti svoje vrijeme. Umjetnosti stvaraju i doživljuju tek male elite. A mnoštva su zaokupljena onim što je trenutno i što se ne mora čuvati u nutrini.

Čovjek je izgubio neke mogućnosti da bude neposredan s nekim pojavama koje vječno izazivaju doživljavanja. Npr.: domaće životinje, prirodni pejzaži, cvijeće, groblja, noć, mjesečina. Gradovi su ih udaljili ili uklonili. Stoga je i to razlog potražnje senzacija u svakidašnjem životu: smanjile su se čovjekove mogućnosti da bude intiman s pojavama koje su donedavno bile predmeti doživljavanja.

Nestvarni horizonti

Golema je težnja suvremene ličnosti da se upoznaje s općim tokovima društva, da smjesti sebe u cjelinu zbivanja, da se osjeća prisutnom u zajedničkom usudu. I onda kada tobože zauzima stav ravnodušnosti, ličnost je izazvana. Ne može a da ne suosjeća i ne podražava, da se ne poistovjećuje. Odatle traženje senzacija jest samo traženje oslonca i ujedno napor osmišljavanja. Rekli smo već da se ličnost tu zadovoljava onim što joj je ponuđeno, a to se nudi svima. Ponuda je masovna, pa je i potražnja istovrsna. Traži se ono što se nudi. I traži se svaki dan ono što se svaki dan nudi.

(…) Želja da se iziđe iz anonimnosti postoji i onda kada čovjek ne sanja da će biti ono što netko drugi jest. Težnja da se bude uočljiv rađa utapanjem u masovno epigonstvo, u do kraja niveliranu pustoš, u trajanje bez zrnca raznolikosti. Dakle, nema izlaska u nove draži, nema bijega, jer se uvijek ostaje na istom. No, svatko osjeća da najviše što može imati jest osjećaj prisutnosti u  zajedničkom Ijudskom življenju. Horizonti su nestvarni i za one koji su slavni, moćni, poznati, originalni i za one koji im se dive, podražavaju ih, dosađuju im i snivaju da će biti kao oni.
(…)

Senzacije se sastoje samo u onome što nije opće. Zanima nas rijetka osobina, rijetki način smrti, rijetki nadgrobni natpis, itd. Zanima nas sve što je egzotično, daleko i nedostupno. A zanosi nas ono što je »idealno«, to jest u skladu s našom projekcijom najljepšeg vlastitog života.

Sve su senzacije vezane za svega nekoliko stotina ili hiljadu ličnosti, za samo ograničeni broj ambijenata. U prostor za senzacije ne spadaju milijarde ljudi, budući da se mogu osvijetliti  samo pojedinačne sudbine. Opća pažnja na pojave bijede, nepravde, nasilja, kolektivnog licemjerja usmjeri se samo onda, kada one izazovu potres, prema kojem se ne može ostati ravnodušan. Svijet tako saznaje za svaku riječ neke glumice, ali ne i za ponore kolektivnih ljudskih tragedija.(…)

Potreba za senzacionalnim kod suvremene ličnosti ima, dakle, svoje najdublje razloge u skučenosti svakodnevnih uvjeta. Dok je rad pritiješnjenost i dok se slobodno vrijeme ne pretvori u stvaralačko izražavanje, ličnosti će tražiti svoju prisnost sa totalnim ljudskim svijetom u horizontima fabriciranih senzacija. Nije posrijedi nikakva »kriza« (svuda se konstruira »kriza«), nego nemogućnost drukčijeg zajedničkog i pojedinačnog življenja, dok ljudi svoj svijet ne preobraze u svijet bez trajnih protivurječnosti, svijet bez vladavine njihovih, ljudskih stvari nad njima.

(Kolumna iz 1961.)

Udruge

Prema podacima iz tiskovnih medija u Hrvatskoj je broj Udruga od 2006. godine s 29.572 u 2011. godini porastao na 44.915. Prema istim izvorima za njih je u pet godina država izdvojila 7,4 milijardi kuna. Per definicione Udruge su neprofitne organizacije (kao na primjer HNK ‘Dinamo’!) i kao takve su oslobođene plaćanja PDV-a i ne smatraju se poslovnim subjektima. Premda mogu osnovati d.o.o. i imati stalno zaposlene djelatnike. Tu se onda otvara mogućnost rada u sivoj zoni.

Udruga ima doista svakakvih. Za osnivanje udruga mogla bi se parafrazirati narodna poslovica: ‘kad se tri bratska srca slože i Udruga se osnovat može’! Naime za osnivanje potrebno je najmanje troje ljudi. Zato i nije čudno da u registru udruga ima i ovakvih: ‘Park božanske energije’, ‘Vila mira-Centar ja jesam prisutnost’, ‘Akademsko udruženje za proučavanje principa’, ‘Doručak za žene’ itd sve do broja 44.915.

Čitajući to razmišljam da nađem još dvoje/dvojicu istomišljenika pa da osnujemo Udrugu ‘Institut za proučavanje utjecaja mjesečevih mijena na razvoj karfiola/cvjetače u sedmom mjesecu trudnoće’. Poznavajući našu dičnu birokraciju mislim da ne bi bilo problema, samo ako uredno ispunimo formular i platim odgovarajuće takse.

Izvoznici

U J.L. s nadnevkom 20.02.2012. godine iznose se podaci o najuspješnijim i onim manje uspješnim izvoznicima u Hrvatskoj. Prezentirana je tabela u kojoj su prikazani podaci o broju stanovnika pojedine regije i vrijednosti njihovog izvoza u 2011. godini. Ima tu još nekih podataka, no onaj koji se meni čini najrelevantniji, vrijednost izvoza po glavi stanovnika pojedine regije, nije dan pa sam, upotrijebivši najnovije dostignuće tehnike, ručni kalkulator, dobio ovakve podatke glede onog što mene zanima.

Na prvom mjestu je Istarska županija s 4280 € po glavi stanovnika. Vjerojatno vam je poznato da je to regija koja svako malo prijeti referendumom za veću samostalnost, za sada u okviru Hrvatske, no tko zna što se njima krije u glavi.

Slijedi Varaždinska s 3710 €. Ona je doduše u javnosti više poznata po Baroknim večerima, Špancir-festu, Sjajnom balu i inim ‘izrazito’ izvoznički orijentiranim ‘špelancijama’, tako da će vjerojatno za mnoge čitatelje njihovo drugo mjesto biti iznenađenje.

Grad Zagreb (očekivalo bi se da je on na prvom mjestu) je s 3690 €, na trećem mjestu. Možda bi osvojio mjesto više kad bi počeo ‘izvoziti’ političare na čelu s Milanom Bandićem kojih se u glavnom nam gradu namnožilo kao gljiva (otrovnih) poslije kiše.

Evo još jednog iznenađenja. Naime na četvrtom mjestu ustoličila se Međimurska županija s 3150 € po glavi stanovnika. Koja je inače najpoznatija po najstarijoj pjevačici etno glazbe teti Lizi i po prosječnoj plaći koja spada u donji razred. Ima tu još nekih pokazatelja o ‘izvoznim’ rezultatima kao što su asfaltirane gotovo sve ceste u regiji, razgranata plinska, kanalizacijska i vodovodna mreža, elektrificiranost i najmanjeg naselja i to sve vlastitim novcem. No ta su područja zbog kojih bi, da o tome zna, jedan od zastupnika u cijenjenom nam Saboru rekao: „Baš su stupido! Mogli su čekati i dobiti EU fondove!“

Prosjek Hrvatske iznosi pak 2050 €, dok su županije s najmanjim izvozom po glavi stanovnika ličko-senjska s 190 €, dubrovačko-neretvanska s 240 €, brodsko-posavska s 720 € i vukovarsko-srijemska 770 €.

U četiri najuspješnije regije živi 1.291.775 stanovnika koji su po glavi ostvarili  izvoz u iznosu 3740 €, a u četiri najslabije regije gdje živi 512.481 stanovnik izvoz je 273 €.

Na kraju ‘prstohvat’ cinizma: što mislite koja od ovih dviju grupa od po četiri regije dobiva veće poticaje od države (poreznih obveznika) i ne bi li dvjema potonjim regijama porastao izvoz kad bi, na primjer, mlijeko, umjesto u kanalizaciju, ‘plasirale’ u EU-u s kojom se vole uspoređivati.

Napad ‘ateista’ na sakralne objekte

‘Oni su brzi, drski i žestoki i ne prežu ni pred kime kako bi se domogli svog plijena – bakra’, počinje tekst u članku u kojem se poštenim i bogobojaznim stanovnicima Hrvatske, kojih ima 90% od ukupnog pučanstva, priopćava o napadu nepoštenih i bezbožnih ‘ateista’ na sve destinacije gdje se na ovom zubatom suncu svjetluca bakar.

Dalje se navodi kako se na meti tih bezbožnika u posljednja tri mjeseca našlo 50 metara bakrenih žljebova sa zagrebačke katedrale, kurija na Kaptolu i Novoj vesi te kapelice Svetog Dizma. Pri tome su još i oštećene fasada dotičnih objekata, a ukupna šteta se procjenjuje na tridesetak tisuća kuna. Obzirom na ono što su ‘drpile’ ‘komunjare’ u bivšoj Vladi to i nije neki iznos, onako za kavicu, ali je ipak događaj koji zavređuje pozornost tiska. Jer ta pojava neminovno dovodi do zaključka o buđenju ‘ateističke i bezbožne ale’ koja se vraća iz ropotarnice povijesti i ovom bogobojaznom većinskom dijelu hrvatskog puka stvara nepotrebne troškove u ionako opustošenoj zemlji. Koje su u svom skoro dvadeset-ljetnom periodu učinili ‘komunjare’ i ‘ateisti’ zakamuflirani u bogobojaznu stranku HDZ-e.

No to nije sveukupna djelatnost nepoštenih ateista. Prema policijskim statistikama u Hrvatskoj se tijekom 2010. godine ukralo bakra u vrijednosti od čak devet milijuna kuna što predstavlja porast od cca 500% u odnosu na 2009.

Iako se, ponavljam, ne radi o značajnom novcu u usporedbi s onim koji su ‘zamračile’ ‘komunjare’ iz bivše vlasti, ipak predstavlja sasvim pristojni iznos. Pri tome naravno ovi što ‘otuđuju’ tuđu imovinu nisu jedini koji od toga imaju koristi. Jer taj bakar ipak treba negdje ‘utopiti’ i zbog toga je vjerojatno broj otkupnih stanica za ‘otpadne’ kovine narastao slično kao i broj pekara (jer se u manipulaciji s nabavkom brašna i količinom ispečenog kruha, a sve bez plaćanja PDV-a, fino može loviti u mutnom).

I tako zbog ovih deset posto ‘ateista’ koji se ne drže riječi Gospodnje ‘ne kradi’, materijalnu štetu trpi devedeset posto poštenih vjernika koji ne bi prekršili tu zapovijed ni kad bi ih stavili na paklenske muke. Zaista je posljednji čas da se ‘istrijebe’ ti ateistički lopovi i kriminalci pa da konačno u Hrvatskoj zavlada poštenje i ljubav za ‘bližnjeg svog’.