Nevjerojatna lakoća pisanja (i govorenja)

U veljači prošle godine objavio sam dva teksta energetskog stručnjaka i publiciste Kalea Marijana, dipl. ing.el. koji je svoj cijeli radni vijek proveo u ‘Elektroslavoniji’ na poslovima vezanim uz prijenos i proizvodnju električne energije, i koji, po mom sudu već godinama vodi ‘donkihotovsku’ borbu sa ‘zelenim vjetrenjačama’ kad je u pitanju gradnja novih elektroenergetskih postrojenja.

Nedavno je u J.L., podlisku za Energetiku, objavio članak u kojem na jednostavni način pokušava, po mojem opet s ‘donkihotovskim’ šansama da uspije u svom naumu, pojasniti zablude vezane uz pitanje ‘zelenila’ na tom području. Pa evo što piše:

U našem medijskom prostoru iznosi se nedopustivo mnogo netočnih – ili barem nesmotrenih – izjava čija (ne)istinitost za znalce nije uopće dvojbena jer su činjenično drugačije. Iznosim ovdje pregled takvih stavova iznesenih u tisku o obnovljivim izvorima energije i elektromobilnosti posljednjih nekoliko mjeseci.

Danska unatoč velikom udjelu varijabilnih izvora električne energije nema problema s nestancima električne energije, i to ponajviše zbog dobrog upravljanja i predviđanja proizvodnje te kvalitetnih interkonekcija sa susjednim državama (Prelazak Hrvatske na 100% OIE, Zelena energetska udruga, Zagreb, prosinac 2015), str.12.

Nepoznavanje autora bitnih značajki europskih elektroenergetskih sustava (u ovom primjeru danskog) kao što je već uobičajeno – izvlačimo poželjne podatke bez poznavanja konteksta. Danska nema problema s nestancima električne energije, ponajviše i nezaobilazno stoga jer je instalirana snaga svih elektrana u Danskoj (konvencionalnih i onih na OIE) veća za 150% od vršnog opterećenja danskog elektroenergetskog sustava. Uz vršno opterećenje od 6002 MW, Danska ima instaliranu snagu svih elektrana 15033 MW (2014)! Dakle, sav vjetar može mirovati u Danskoj, nema brige, jer će potražnja biti zadovoljena drugim domaćim elektranama.

Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska se obvezala na tzv. 20-20-20 ciljeve  (klimatsko-energetske ciljeve) do 2020. godine.  … Trenutačno je Hrvatska na putu ostvarenja cilja i to ponajviše zbog proizvodnje električne energije iz velikih hidroelektrana (Prelazak Hrvatske na 100% OIE, Zelena energetska udruga, Zagreb, prosinac 2015), str.21.

Netočna je izjava „trenutačno je Hrvatska na putu ostvarenja cilja“ od 20% OIE do 2020. godine. Prema podacima Eurostata, jedinog službenog izvora za to u EU, Hrvatska je postigla 2014. godine udio OIE od 27,9%, dakle, premašila je zadani cilj za 2020. godinu. Toliki udio Hrvatske nije ostvaren ponajviše proizvodnjom HE, nego ponajviše potrošnjom ogrjevnog drva i ostale biomase od 47,5 PJ (1 PJ = 2,78×108 kWh) u 2014. godini. Obnovljiva proizvodnja HE u Hrvatskoj te (rekordno vlažne) godine iznosila je 24,2 PJ, gotovo dva puta manje. Opet iznošenje po osjećaju, bez temeljitijeg poznavanja cjelokupnog konteksta.

Govoreći o obnovljivim izvorima energije, jedan govornik na Energy Investment Forumu 2016. izjavio je da se očekuje da će ove godine OIE zadovoljiti 8,3% bruto potrošnje električne energije. (www.energetika-net.com/1.3.2016.)

U 2014. godini proizvedeno je udio proizvodnje iz OIE (velike i male HE, vjetroelektrane, sunčane elektrane i bioelektrane) u bruto potrošnji bio 57,4%. Ti udjeli, premda značajno variraju ovisno od hidrologije u pojedinoj godini, za oko 3 do 7 puta su veći od onih koje spominje taj govornik!

Kada je u pitanju izgradnja OIE u Hrvatskoj, autor ističe kako je po svim izvještajima EU Komisije na dobrom putu da ispuni obveze 20/20/20. Na to je posebno utjecala nagla izgradnja vjetroelektrana. (BIZdirekt-Središnja Hrvatska, 1.3.2016)

Što se utjecaja nagle izgradnje vjetroelektrana tiče, taj utjecaj je još uvijek neznatan. U 2014. godini vjetroelektrane su sudjelovale s 3,1% u finalnoj potrošnji svekolike energije dobivene iz obnovljivih izvora u Hrvatskoj. Pri tome, velike i male hidroelektrane su obnovljivom proizvodnjom sudjelovale s 32%, a biomasa je sudjelovala najviše: 63%!

Nova termoelektrana snage 500 MW proizvodila bi 3,6 TW/h električne energije godišnje, što je otprilike 20% ukupne potrošnje u Hrvatskoj. HEP je lani proizveo 12,2 TW/s, a ostalih 6,5 TW/s smo morali uvesti. (Večernji list, 7.2.2016)

Gotovo nevjerojatno: u dvije susjedne rečenice novinar primjenjuje različite znakove mjernih jedinica za električne energiju, oba puta pogrešno. U prvoj rečenici stoji da se energija mjeri u teravatima po satu, a u drugoj teravatima po sekundi. Zar je doista tako teško zapamtiti da se snaga mjeri u kilovatima (kW), megavatima (MW), gigavatima (GW) …, a energija u kilovatsatima (kWh), megavatsatima (MWh, tisuću kWh), gigavatsatima (GWh, milijun kWh) i teravatsatima (TWh, milijarda kWh).

U svojim vjetroelektranama, elektranama na Sunce, a posebno velikim hidroelektranama, proizvodimo čak 28 posto energije, što je više od 20 posto – cilja kojeg smo si zacrtali ostvariti do 2020. godine. (Novi list, 7.3.2016)

Kada ćemo već jednom zapamtiti da se ne radi o cilju koji se odnosi na električnu energiju, nego i na – pored električne energije – toplinu i biogoriva, sve porijeklom iz OIE. Značajni udio u tome ima potrošnja biomase, kao izvora topline za mnoga kućanstva, a još uvijek premali udio ima naša potrošnja biogoriva. Biogoriva bismo trebali do 2020. godine trošiti 10% od potrošnje motorskih goriva za cestovna motorna goriva, unutar sveukupno zadanog cilja Hrvatskoj za OIE od 20%, a mi 2014. godine trošimo samo 1,7%. Osim toga, taj cilj si nismo zadali mi nego Europska unija Direktivom o OIE i on je za svaku državu članicu različit. Naš cilj od 20% sasvim slučajno izašao je jednak ukupnom cilju za Europsku uniju. Primjerice, Švedska ima cilj od 49%, a Njemačka 18%.

Dubrovniku osigurano više zelene energije (povodom puštanja u pogon revitaliziranog agregata u HE Dubrovnik, Slobodna Dalmacija, 12.3.2016)

Radi se o bitnom nerazumijevanju prirode elektroenergetskog sustava. Nije Dubrovniku osigurano više zelene energije revitalizacijom HE Dubrovnik, nego je elektroenergetskom sustavu Hrvatske (čak i čitave Europe) osigurano više zelene energije. Jer u povezanom elektroenergetskom sustavu, nije električna energija iz pojedine elektrane ičim obojena, ne zna i ne može se znati odakle potječe kod pojedinog potrošača, osim da potječe iz smjese proizvodnje svih međusobno povezanih elektrana. Zna se jedino koliko se proizvodnje ostvarilo na teritoriju svake države u pojedinom tipu elektrana i kolika je ukupna potrošnja u toj državi.

e-up! provozao se električnim automobilom gradom uzduž i poprijeko bez i jedne molekule CO2 (Glas Slavonije, 16.3.2016)

Ispuštanje CO2 iz automobila završi u cjelokupnoj Zemljinoj atmosferi, a ne u lokalno (u Osijeku, primjerice) i o tome se brinemo kada kažemo da želimo kako se prosječna temperatura ne podigne za više od 2 Celzijeva stupnja do 2100. godine.

Gledajući tako, a samo tako treba gledati, onda se mora imati na umu ispuštanje CO2 iz elektrana koje su opskrbile naš ekološki auto električnom energijom. Po svakom proizvedenom kilovatsatu u našima elektranama ispusti se prosječno 200 grama CO2 (to je znatno niže od, primjerice, njemačkog prosjeka; imamo znatno veći udio hidroelektrana). A za svaki potrošeni kilovatsat u električnom autu treba proizvesti 1,4 kilovatsata u elektranama (gubici pri punjenju akumulatora i gubici u mreži). Stoga auto koji troši primjerice 15 kWh na 100 kilometara izazove emisiju iz hrvatskih elektrana od 15×1,4×200 = 4200 grama ili 42 grama po kilometru, što je – uistinu – niže od emisije konvencionalnog automobila, ali nikako nije nula!

Norveška najviše stavlja naglasak na električna vozila pa tako sva novoregistrirana vozila iz kategorije lakših kamiona, autobusa i automobila do 2025. moraju biti bez emisija štetnih plinova. (energetika-net, 17.3.2016)

Neobavještavanje publike o kontekstu! Ili nepoznavanje konteksta!? Norveška 96% električne energije proizvodi iz vodnih snaga (2014), a 12% ukupno proizvedene električne energije izvozi. Norveška po glavi stanovnika troši godišnje 23300 kWh (a Hrvatska 3450 kWh) te električnu energiju koristi i za zagrijavanje! Naravno da u takvim prilikama potiče i korištenje električnih automobila.

Cijena novog Tesle bit će 310.000 kuna, a Hrvatska daje 70.000 kuna subvencije (Jutarnji list, 31.3.2016)

Mi smo, zapravo, lud narod! Uz uvoz svakog trećeg potrošenog kilovatsata, Hrvatska potiče dodatnu potrošnju električne energije, subvencionirajući ionako iznimno bogate građane bespovratnim poklonom od 70.000 kuna. To je jednako godišnjoj zaradi prosječno plaćenog radnika u Hrvatskoj.

Lani je za tu namjenu podijeljeno 26 milijuna kuna. Da smo taj novac dali za povećanje plaće 10% najniže plaćenih prosvjetnih radnika, svaki bi prosječno dobio za oko 270 kuna mjesečno veću bruto plaću. A, umjesto električnim automobilima, svu pozornost države trebala bi privući izgradnja nove elektrane velike snage (umjesto uvođenja moratorija), kako bi postupno opao sigurnosno nedopustivo visoki uvoz električne energije.

Što znači: sigurnosno nedopustiv? Pa, evo: dogodi li se neka velika prirodna, ekonomska ili društvena kataklizma u Europi (recimo da dođe do dramatično brzog raspada Europske unije i svaka se zemlja zatvori u sebe), odakle ćemo namiriti nedostajuću električnu energiju? Ili čime ćemo je platiti, ako joj cijena enormno poraste (primjerice stoga jer su sve europske nuklearne elektrane pogašene, zbog eventualnog teškog incidenta jedne od njih s velikim brojem stradalih žrtava).

 

Kako se ‘kalila demokracija’

Izgleda da moj prethodni post i nije bila čisti SF. Najnoviji događaji pokazuju da se, po svemu sudeći, riba otkačila s udice. I ne samo jedna, već dvije. Obje ‘kapitalci’!

No da to nije nešto posebno kad je u pitanju HDZ pokazuje nam trenutačna borba ‘titana’ u SDP-u za položaj Predsjednika stranke – Komadine i Milanovića. Tko će od njih dvojice krenuti stopama Sanadera i Jadranke Kosor za sada se još ne zna. Ali saznat će se uskoro.

Pa da vidimo kako se to ‘kalila demokracija’ u najdemokratskijoj stranci u posljednjih 25 godina.

1993. godine
Tomislav Karamarko, jedan od osnivača HDZ-a napušta stranku.

10. prosinca 1999.
Umire Prvi predsjednik neovisne Hrvatske i Predsjednik HDZ-a, dr. Franjo Tuđman. Iako ga nisam simpatizirao, sad nakon sedamnaest godina i troje njegovih nasljednika, moram priznati da je on bio jedini koji je imao svoju viziju. Za tu svoju viziju borio se zdušno, pri čemu se ponekad znao držati i poznate sintagme J.B.T.-a „ne treba se držati zakona kao pijan plota“. Na njegovo mjesto dolazi autsajderski kandidat, vicmaher S.M.
Tu ću završiti s nabrajanjem. Dalje se nije više događalo ništa spektakularno glede izbora Predsjednika države. Mnogo su se zanimljivije stvari događale u drugom ‘ešalonu’ – borbi za Predsjednika Vlade.
2000. godine
Ivo Sanader dolazi na čelo HDZ-a, uz nesebičnu pomoć Branimira Glavaša, zamijenivši preminulog dr. Franju Tuđmana.

11. siječnja 2008. godine
HDZ pobjeđuje na parlamentarnim izborima i Sanader postaje Predsjednik vlade.

1. srpnja 2009. godine
Sanader podnosi ostavku na mjesto Premijera i svih stranačkih dužnosti, pod nikad u potpunosti razjašnjenim okolnostima. Za Predsjednicu HDZ-a oktroira Jadranku Kosor.

4. siječnja 2010. godine
N
a prijedlog i inicijativu Jadranke Kosor, potpredsjednice HDZ-a i članica svih Sanaderovih vlada do 2009. godine, Ivo Sanader je izbačen je iz stranke nakon njegovog neuspjelog ‘puča’ u želji da se vrati na čelo stranke. Usprkos i unatoč poznatoj njezinoj izjavi – nakon što ju je Sander oktroirao kao Predsjednicu HDZ-a – „Kud Ivo tud i ja!“. O daljnjoj sudbini Ive Sanadera nećemo.

6. srpnja 2009. godine
Jadranka Kosor i njezina Vlada dobiva ‘zeleno’ svjetlo većine zastupnika Hrvatskog sabora i postaje Premijerka.

rujan 2011. godine
Tomislav Karamarko se vraća i svečano od Jadranke Kosor prima člansku iskaznicu HDZ-a. Uz, naravno, prijenos na HTV.

20. svibnja 2012. godine
Jadranka Kosor gubi izbore za Predsjednika stranke od njezinog pulena Tomislava Karamarka.

18. travnja 2013. godine
Jadranka Kosor je, na inicijativu Tomislava Karamarka i uz suglasnost čelništva stranke izbačena iz HDZ-a jer je „previše pričala“. Cinik bi rekao: Ipak se ostvarilo njeno obećanje „Kud Ivo tud i ja!“
S tim u vezi, novinari su upitali odvjetnika Krunoslava Olujića koji je u postupku pred HDZ-om branio J. Kosor, je li to nekakav novi trend u HDZ-u, obzirom da je Kosor drugi izbačeni čelnik nakon Sanadera.

“To je teško komentirati, ali da, mislim da će i mali Tomica vrlo brzo završiti kao i njegovi prethodnici. Mali je Tomica precijenio svoje kapacitete i sposobnosti i od HDZ-a napravio ‘Obrovac’”, kazao je Olujić pojašnjavajući da će starije generacije znati da je Obrovac u bivšoj Jugoslaviji bio sinonim za najviši kadrovski i investicijski promašaj.“ izjavio je Olujić.

8. studenog 2015. godine
Parlamentarni izbori na kojima HDZ sa svojim satelitima, predvođen Tomislavom Karamarkom ‘za prsa’ pobjeđuje jednako tako sklepanu drugu stranu na čelu s Zoranom Milanovićem.

22. siječnja 2016. godine
Pojavivši se ‘niotkuda’ kao kandidat za Premijera oktroiran je od strane Tomislava Karamarka kanadski biznismen hrvatskih korijena Tihomir Tim Orešković. Sabor ga je navedenog datuma, prirodno, potvrdio kao Premijera i prihvatio njegovu, u to vrijeme, još krnju vladu. Sigurna su bila samo dva potpredsjednika, Karamarko i vođa GG MOST Božo Petrov.

Tomislav Karamarko je odahnuo, mislivši da je sve u njegovim rukama i da će on povlačiti konce na kojima su okačene dvije lutke, Orešković i Petrov.

U početku je s takvim igrokazom bila suglasna i Predsjednica KGK. Međutim stvari su se počele razvijati u malo drugačijem pravcu nego što je kreator cijelog igrokaza predviđao. I Tihomir i Kolinda počeli su plesati neku svoju igru. Izgleda da su konci popucali.

Hoće li se i u slučaju Tomislava Karamarka ponoviti scenarij da ‘revolucija jede svoju djecu’ i predviđanje odvjetnika Krunoslava Olujića nakon izbacivanja Jdranke Kosor iz stranke?
Ne znam. No ako je povijest učiteljica života, moguće je da hoće.

 

Ajmo malo političke fantastike!

20160212 Politička fantastika

Upada mi u sobu supruga, redoviti konzument svih vijesti i političkih emisija na TV, i kaže: „Zadnjih dana na svim vijestima i u svim emisijama pojavljuje se Ivan Tepeš. Karamarko kao da je nestao zadnjih nekoliko dana.“
I ne samo to, nego da se g. Orešković pojavljuje češće od Tomice. Ne znam ima li to kave veze s mojim postom „WANTED“ na sempercontra.blog.hr. Pustimo, ipak, to što netko iz vrha vlasti povremeno nestaje pa se ponovo vraća u žižu masmedija. Mene je više zaintrigirao razlog zašto se to događa.

Razmišljajući tako, ležeći na krevetu, u nadi da će mi to pomoći bržem ozdravljenju, pade mi na um jedan mogući scenarij, koji je, of course, čista ZF (za one koji ne znaju engleski) ili SF (za one koji ne znaju hrvatski).

Priča je temeljena na:

1. Premijera T. Oreškovića se dulje vrijeme nije moglo vidjeti, ali se nešto šuškalo da se mota po europskim prijestolnicama, komunicira i razgovara s čelnicima država, fokusirajući (originalni izrazi T.O.) se na neka pitanja. Postavlja se pitanje: koja?

2. Istovremeno njegov Prvi potpredsjednik ima težak zadatak da obrani ministre koje je sam izabrao od skandala i skandalčića, koji se na pojedine ministre lijepe kao muhe na govna. Naravno to radi, pojavljujući se u masmedijima, na način profesionalnog demagoga. O načinu ne treba trošiti riječi. Em je poznat iz bliže i dalje povijesti, em ste ga i sami mogli vidjeti i čuti.

3. Odjednom, Karamarko nestaje sa scene i na nju stupa ‘pravi’ branitelj čistoghrvatstva, pače sterilnoghrvatstva, gospodin Ivan Tepeš.

Pretpostavimo, na trenutak (što je vjerojatno), da g. Orešković nema drugih slabosti osim nedovoljnog poznavanja hrvatskog jezika i da ne zna puno o našem kompleksu ustaše – partizani, ali da vrlo dobro zna, ta kretao se u slobodnom i demokratskom svijetu cijeli život, što je to ANTIFAŠIZAM, i tko su antifašisti bez obzira na to zbog čega je netko 1941. godine krenuo u borbu protiv fašističkom nemani.

Osobno pak smatram da g. Orešković nije glup čovjek iako bi se to, onako ad hoc, moglo pomisliti kad se onomad prihvatio teškog posla, položaja Premijera gotovo napola podijeljene Hrvatske. Ako je moj sud točan, možebitno je Tim ipak shvatio gdje je osnovni problem ovog društava.
Nesloga i vječita, titanska borba dviju strana.

Jednih, koji su vođeni idejom za uspostavu samostalne države odlučili koristiti sva raspoloživa sredstva pa makar ona bila i hitlerovi tenkovi i ustaške kame, opravdavajući tom idejom sve zločine koji su zbog toga počinjeni.

Drugih, koji su se naoružavši se u početku samo komunističkom ideologijom i potaknuti strahom od noža, odlučili protiv tenkova i noža boriti, da bi potom, kao pobjednici, zaboravili protiv kakvih su se zločina borili pa ih i sami u pobjedničkom zanosu činili.

I kad je g. Orešković vidio da među zaraćenim stranama nema ni najmanje šanse za uspostavu mira, odlučio je potražiti savjet od onih koji su svoje grijehe nakon rata znali okajati i uspostaviti stabilnu državu, pa makar i kapitalističku.

What to do?, pitao je gdje god je došao.

Replace neo-fascists in government, dobio je odgovor. (prijevod Google, op.sc.)

Možebitno negdje i na njemačkom. Jer državama svojevremenog antifašističkog saveza, vjerojatno nije draga pojava nekog novog oblika iste spodobe ma gdje na svijetu, a pogotovo na brdovitom Balkanu. Naročito ne u samom vrhu vlasti neke demo(n)kratske zemlje, članice Europske unije stvorene na zasadama antifašizma s idejom da do fašizma nikad više ne dođe.

I dok je g. Orešković skupljao savjete i preporuke, g. Karamarku zasjala je sijalica i pomisli:
„Čuj, Tomo, ovo ne miriše na dobro? Je li moguće da mi je Tim pobjegao s udice, a bio sam uvjeren da se dobro zakačio.“ pomisli Karamarko i odluči se na neko vrijeme maknuti sa ‘svjetala pozornice’ u ‘sjenu politike’ gdje se i inače bolje snalazi. Slovenci bi rekli: „zahrptni delavec“.

A da ipak ‘antifašisti’ ne preuzmu masmedije, isturio je (političkog) pješaka, narod bi rekao – pik zibnera, neka iz prvih redova brani geslo ‘u boj u boj za narod svoj’, da ne upotrijebim onu, bolje i opće pozantu, grublju sintagmu. Pa ako g. Oreškoviću ipak uspije preuzeti uzde u svoje ruke, može izreći čuvenu rečenicu hrvatskih političara svih boja: nisam znao, nisam vidio, nisam čuo.

A g. Petrov u svemu tome? Iako bi se na prvi pogled moglo reći: a što je to, maže li se to na kruh, možebitno da su on i njegovi borci/bojovnici za ‘reforme’ neka vrsta katalizatora koji je ubrzao diferencijaciju tih dviju struja. Ako je to točno, onda će njihovo pojavljivanje na političkoj sceni, unatoč i usprkos, ipak odigrati važnu rolu.

Naravno dragi i štovani štioci, ovo je ipak samo čista ZF ili SF jednog ludog blogera (netko bi rekao komunjare, antihrvata i titoiste). Tko uopće, normalan, može pomisliti da bi Karamarko i HDZ popustili tamo nekom Kanađaninu. Ili ipak?

Legenda o Zvonimirovoj kletvi

20151230 Legenda o Zvonimirovoj kletviLegenda

Kralja Zvonimira legenda opisuje kao kralja koji je dobre pomagao, a zle progonio. Za dobrog kralja Zvonimira bijaše sva zemlja vesela jer bijaše puna svakoga dobra, kako u Primorju, tako i u Zagorju.

Ali u to se vrijeme dogodi da car bizantski, s voljom Svetoga Oca pošalje pisma moleći pomoć kralja Zvonimira kao draga brata i, među kraljevima kršćanskim, kralja poštovanoga. Kada dobri i sveti kralj Zvonimir primi pisma, zapovjedi po cijelom kraljevstvu svome neka se vitezovi i baruni sakupe kod pet crkava na polju kod Kosova (u blizini Knina).

I kada dođe rečeni dan, Zvonimir im pročita molbu neka odluče da li će, zajedno s drugom gospodom kršćanskom, iz drugih zemalja, a s pomoću Božjom, poći osloboditi mjesta na kojima je sin Božji za ljubav našu i otkupljenje svijeta na križu muku trpio i krv prolio, gdje je predao duh Ocu.

Ali čuvši to, ‘Bogom prokleti i nevjerni Hrvati’ počeše vikati na svetoga kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevjerni Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo svoga kralja i krv njegovu prolijevati.

I kralj, ležeći u krvi, prokleo je hrvatski narod rekavši: ‘Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi!’ Ispuštajući dušu, prokle kralj Zvonimir nevjerne Hrvate, da nikada ne bi imali gospodara svoga jezika.

Tako kazuje legenda.

Povijest

A sve je počelo tako lijepo.
925. ili nešto ranije knez se Tomislav, zahvaljujući širenjem područja, jačanjem vojne sile i porastom vlastite moći, proglasi kraljem, za što je dokaz pismo pape Ivana X koji u njemu Tomislava oslovljava titulom rex (kralj).

Slijedile su godine u kojima je Hrvatska manje-više imala atribute državnosti: kralja, teritorij, vojsku, vjeru. No vremena su se mijenjala. Sve više ratova je doprinosilo urušavanju hrvatske samostalnosti. Metež je iskoristio Bizant i zavladao dalmatinskim gradovima koje je ubrzo prepustio Mlečanima. Iako sjeverna Hrvatska nije bila pripojena Ugarskoj, njezino je odvajanje znatno oslabilo hrvatsku državu.

Da bi zadržali hrvatskog vladara, Hrvati su se okupili oko izabranoga kralja Petra, poznatijeg kao Petar Svačić (1093.-1097.). On uspije sjediniti zemlje do Drave s Hrvatskom. Međutim, obnovljena jedinstvena Hrvatska bila je kratkog vijeka.

Godine 1097. u Hrvatsku prodire Koloman (1095.-1116.), ugarski kralj, koji je pobijedio hrvatsku vojsku na planini Gvozdu gdje pogiba i kralj Petar, posljednji kralj hrvatske krvi. Koloman je uspješno prodro do mora, zauzeo Biograd 1098. i priznao Mlečanima posjede na hrvatskom primorju.

Težnja Hrvata za neovisnost (prva u višestoljetnom nizu) izbila je nakon poraza Mađara u Galiciji 1099. Hrvati su to iskoristili i potisnuli Mađare iz Hrvatske. Koloman je nakon toga odustao od pokoravanja Hrvatske silom jer je uvidio da tako neće osigurati svoju trajnu i nesmetanu vlast u njoj.

Slijedi povijesni događaj koji potvrđuje Zvonimirovu kletvu, bila ona legenda ili ne. Kad ne može silom, može milom, pa se Koloman 1102. nagodi s najistaknutijima hrvatskim velikašima. Velikaši ga priznaše za hrvatskog kralja, obvezavši se o svom trošku ratovati do Drave, a o kraljevu s onu stranu Drave.

Time je Hrvatska 1102. izgubila svoju potpunu državnu neovisnost da bi je ponovo stekla tek 1991. I, naravno, opet ne zadugo.

Sadašnjost

Od tog povijesnog događaja poznatog još kao Pacta conventa pa sve do 1991. godine hrvatski narod nije imao „gospodara svoga jezika“. Redali su se vladari koji su govorili mađarski, austrijski, njemački, talijanski, srpski, srpsko-hrvatski ili obratno. Centri političke moći bili su u Budimpešti, Beču, Berlinu, Rimu, Vatikanu, Beogradu.

Od 1991. do 2013. godine, ‘čak punih’ 22 godine konačno je Zagreb postao centar političke moći. Kroz taj ‘dugi’ period imali smo ‘vladare’ hrvatske krvi ma kakvi oni bili, komunjare, ‘ustaše’, demokrati, autokrati, sposobni, nesposobni, stoka krupnog ili sitnog zuba, etc. Ali svi su govorili „svojim (hrvatskim) jezikom“.

2014., ulaskom u EU, započeo je proces koji vodi vremenima kad Hrvati opet neće imati „gospodara svoga jezika“. Centar političkog odlučivanja preselio u Beuxelles, a službeni jezik (bez obzira što mnogi tako ne misle) postaje engleski.

2015. godine hrvatski puk je za Predsjednicu izabrao bivšu tajnicu u NATO-u, Trojanskog konja organizacije koja ima za cilj stvoriti čvrsti „živi zid topovskog mesa“ prema vječnom neprijatelju zapadnih „univerzalnih vrijednosti“ – Rusiji.

Dalje su se stvari odvijale svjetlosnom brzinom. Izbori za Sabor, novi Trojanski konj zvan MOST koji je, uz svesrdnu pomoć najistaknutijih hrvatskih velikaša (svih fela), odigrao ključnu ulogu u oktroiranju (odabran bez ili mimo volje narodnih predstavnika) Premijera koji ‘malo šepa’ s hrvatskim jezikom i tako potvrđuje istinitost Zvonimirove kletve „da nikada ne bi imali gospodara svoga jezika“.

Budućnost

Prateći hrvatsku povijest, naročito posljednjih nekoliko godina svjedoci smo zanimljive, ali žalosne povijesti hrvatskog naroda.
Hrvati se neprekidno pitaju, kakvo je to prokletstvo nad njima, i kad će konačno prestati zla kob koja ih prati stoljećima? Je li to doista posljedica tisućljetnog prokletstva dobrog kralja Dmitra Zvonimira kojem Hrvati nisu znali odati poštovanje već su mu bez žaljenja oduzeli život, vidjeti će se po isteku tisućljetnog roka. Mnogi su nesigurni po pitanju godine, kada bi se tisućljetno prokletstvo nad Hrvatskom konačno moglo prekinuti. Međutim, ako je prema legendi i predaji prokletstvo kralja Zvonimira izrečeno 1089. godine, u trenutku smrti, tada nedvojbeno tisuću godina izlazi 2089. godine.

Hoće li se tada konačno Hrvatima svanuti, i maknuti se omaglica koja ih je obavila – vidjeti ćemo, ako ne mi, vidjeti će oni koji iza nas ostanu.
Ako prežive!

Povijest suvremene Rusije (7)

Robert Service
POVIJEST SUVREMENE RUSIJE
Sandorf, Zagreb 2014.

20151212 Povijest suvremene Rusije

Sedmi, završni dio
Citati i moji komentari

str. 355
Hruščov je još uvijek vjerovao daje povijest na strani komunizma. Njegovo samopouzdanje je bilo zarazno te je privuklo velik broj niže rangiranih partijskih dužnosnika i ambiciozne omladine. Kao Staljin tridesetih, i on ih je uvjerio da se problemi komunizma u SSSR-u mogu riješiti strožom primjenom temeljnih načela marksizma-lenjinizma. Time bi se, zaključio je, nužno odrekli Staljina i ponovno okrenuli Lenjinovim idealima. Mnogi su prihvatili njegov poziv da se učlane u Partiju i da pomognu uvesti promjene u javni život. Entuzijasti među njima bili su poznati kao „djeca 20. kongresa“.

Komentar s.c.
U našem slučaju „djeca 20. kongresa“ bi se na neki način mogli označiti kao ekipa skupljena, pomalo zbrda zdola, pod nazivom MOST. Jedan dio te grupe je sklon HDZ-u, no nezadovoljan je načinom kako on vlada. Dobivši neočekivanu veliku potporu, kojoj su se i sami iznenadili, sasvim su nespremni krenuli u pregovore s ‘starim političkim maherima’ što će na kraju, kad-tad, dovesti do njihove propasti.

str. 356-357
Ipak, još mnogo toga ostalo je nepromijenjeno, Hruščov je oslobodio milione ljudi, ali je kaznio samo nekolicinu Staljinovih prisnih prijatelja zbog zloupotrebe vlasti koju je redovito osuđivao. Naizgled, osim Berija i vođe tajne policije, nije bilo ozbiljnih prestupnika u cijeloj zemlji. Naravno, bilo bi teško izvesti pred sud sve koji su bili odgovorni za uhićenja i ubojstva za vrijeme Staljina; to bi dovelo dao antigulaga velikog kao Gulag, a sam Hruščov bio je robijaš. Međutim, izbjegavanje teme samo je učvrstilo nepovjerenje javnosti prema političarima.

Komentar s.c.
Mislim da u ovaj odlomak ne treba posebno komentirati. Paralela između Hruščova i Tuđmana po pitanju osude političara iz vremena Tita, odnosno Staljina je bjelodana. No jednako kao što je Hruščov bio politička ličnost u doba Staljina, tako je i Tuđman bio Titov kadar čak i nakon završetka rata. I on je izbjegavao temu tzv lustracije. Radije je ponudio odioznu pomirbu ustaša i partizana čime je ne samo otvorio put stvaranju nepovjerenja prema političarima već je trasirao put za oštru podjelu hrvatskog puka na dva tabora.

str. 360
Hruščovljeve ideje bile su zbrkane. Za vrijeme komunizma, kao što je to zamislio Lenjin u svom tekstu Država i revolucija, država će odumrijeti, a društveno uređenje bit će samoupravljanje; političke organizacije nestat će kad završi diktatura proletarijata.

Komentar s.c.
Da li je to „Lenjinovo“ samoupravljanje bilo jednako onom što ga je inaugurirao Kardelj uz Titov blagoslov? Ako je, onda nestaje još jedna od ‘originalnih’ ideja Titovog viđenja budućnosti komunizma i socijalizma.

str. 412
Većina televizijskih programa bila je strogo didaktička, ali publika je na njih reagirala bez imalo entuzijazma. Sport, trileri, varijetei, filmovi znanstvene fantastike i melodrame bili su popularniji: čak su i članovi Politbiroa bili siti bilo kakvog medijskog proizvoda koji je zahtijevao intelektualni napor.

Komentar s.c.
Mi smo, točnije naša javna TV, u tome znatno napredniji. Ona, naime, ne emitira nikakve didaktičke emisije kako puk i njegovi izabrani političari ne bi morali naprezati svoje sive stanice. Turske sapunice, beskrajni talk show-ovi uvijek s istim licima, big brother, farme, ručkovi za troje, četvero, petero etc su ono „što nas čini sretnim“.

str. 413
Članovima sovjetske Akademije znanosti – koji su imali posebne medalje – dodijeljeni su automobili s vozačima. Hijerarhija časti i privilegija bila je sukladna s hijerarhijom zanimanja. Manjina građana koja je uživala u tim beneficijama bila je dovoljno velika da značajno učvrsti sovjetski poredak.

Komentar s.c.
I u Jugoslaviji je bio primjenjivan jednaki sustav privilegija. Onda smo uveli demokraciju pa smo mislili da će taj sustav u ropotarnicu povijesti. Brus! On se i dalje nastavlja samo što sad privilegiju korištenja automobila, šofera, jeftine hrane u restoranima etc. koriste samo političari. Članovi HAZU-a o tome mogu samo sanjati.

str. 416
Stari paradoks je potrajao. S jedne strane, postojao je ogroman broj službenih zahtjeva za praćenjem provođenja zakonitosti; procjenjuje se da je za vrijeme Brežnjevljeve vladavine broj zakonskih odredbi koje su bile na snazi narastao na 600 000. S druge strane, kršenje zakona bilo je u porastu. Ključni zajednički cilj političkih vođa u Kremlju bio je smanjiti stalne izmjene politike i izbjeći unutarnje prepirke koje su im štetile.

Komentar s.c.
Ne znam koliko je takvih odredaba bilo kod nas, ali sam uvjeren da ih je u odnosu na broj stanovnika bio mnogo više nego u SSSR-u. Jednako vrijedi i glede kršenja propisa, od najnižih do najviših slojeva društva i vladajuće nomenklature. Jedino što baš ne vjerujem da HDZ i SDP imaju „ključni zajednički cilj…smanjiti stalne izmjene politike“ što je i razumljivo kad su dvije suprotstavljene strane koje moraju uvijek misliti i govoriti (da li i raditi?) kontra jedna drugoj.

str. 440
Gorbačovljev argument je bio da se država nalazi u „predkriznom“ stanju. Ako SSSR želi sačuvati veliku vojnu i industrijsku moć, mora se odreći metoda pretjeranog miješanja središnjice u planiranje i upravljanje. Uvjerio je plenum da je prijedlog Zakona o javnim poduzećima preduvjet za „stvaranje učinkovitog, fleksibilnog sustava ekonomskog upravljanja“. Plenum je odredio njegovo stupanje na snagu u siječnju 1988. godine.

Ali odluke Centralnog komiteta bile su jedno, a njihovo provođenje nešto sasvim drugo. Generalni sekretar privlačio je komuniste intelektualce, ali ne i partijske dužnosnike.

Komentar s.c.
Hrvatska se nalazi već godinama „u kriznom“ a ne „u predkriznom“ stanju pa nikako da vladajuća nomenklatura pokrene reforme koje bi nas iz krize izvukle. Zašto? Upravo zato što su „odluke Vlade jedno, a njihovo provođenje nešto sasvim drugo“. A onda se niotkuda pojavio MOST i počeo drviti po reformama kao da je to nešto novo, Einsteinova teorija opće relativnosti, ne znajući ili ne shvaćajući da njih devetnaestero niti mogu niti znaju te reforme provesti u djelo.

str. 503
Problem više nije bilo (u doba Jelcina, op.s.c.) postojanje jedne partije, nego previše stranaka. Razlike između stranaka nisu bile jasne, njihovi programi bili su opširni i opskurni, a strankama bi obično dominirao jedan vođa.

Komentar s.c.
Situacija se može bez ikakve ispravke preslikati na situaciju u Hrvatskoj.

Zaključak
Kakav zaključak sročiti nakon čitanja ove knjige, osim da sam saznao neke stvari i čitao o događajima za koje do sada ili nisam znao ili sam, temeljem popabirčenih tekstova, znao samo površno?

To što saznah, u krajnjem slučaju i nije najbitnije, barem ne za mene. Važnije je što sam čitanjem te knjige shvatio da je nažalost glavni motiv, glavni cilj svakog političara, bilo u kakvom god sustavu funkcionirao, borba za golu vlast. A ne, kako se to lijepo kaže, za interese zajednice kojoj bi trebali biti na čelu. Svi društveni sustavi nakon raspada prvobitne zajednice, vodili su ratove dobivali i gubili bitke samo da se dočepaju vlasti. To rade i danas.

Razlike su samo u metodama ratovanja. Danas su te metode manje drastične, u nekim zemljama vrlo suptilne. Da ipak stare metode nisu nestale (kao što se pomalo vraćaju i zarazne bolesti za koje smo mislili da smo ih eliminirali za sva vremena) dokazuje nova sila koja svoje načine ratovanja izvlači iz ropotarnice povijesti. ISIL i islamski fundamentalizam. O nekadašnjim ratovima za vlast običan puk i nije puno znao, iako je često puno trpio zbog njih. Današnja rasprostranjenost masmedija dovodi to ratovanje u naše domove, pred naša lica i truje naše duše, kako bi rekli ‘dušobrižnici’. Koji, nota bene, i sami sudjeluju u tim ratovima.

Ako se te nove metode zovu „demokracija“, nisam baš siguran da je to neki veliki napredak, a sigurno nije fundamentalan, niti je blagoslov za običan puk.

I na kraju, ne mogu a da ne uputim autoru jednu zamjerku. Autor se u ovoj opširnoj knjizi (preko 530 stranica), po meni nažalost, bavi samo događajima, a vrlo malo, rekao bih gotovo nikako ne bavi uzrocima koji su doveli do svega toga što se u carskoj Rusiji, boljševičkom SSSR-u događalo i što se danas u postboljševičkoj Rusiji (pogotovo putinovoj), događa.

Čitajući tu knjigu često su mi se misli vraćale na gimnazijske dane i satove povijesti. Nikad, priznajem, nisam osobito, volio povijest. Nisu me zanimali podaci, imena vladara, ratovi etc. Nisam, međutim, znao ni što bi me zanimalo. A onda smo, nažalost, tek u posljednjoj godini gimnazije iz povijesti dobili novog profesora Nikolu Dugandžića. On je stubokom promijenio moj odnos prema tom predmetu. Njegov glavni naglasak kod predavanja nije bio ŠTO se desilo, nego je pokušao objasniti ZAŠTO se nešto desilo. Od tog vremena meni je povijest postala zanimljiva i uvijek tražim, i veselim se kad nađem, literaturu u kojoj se povijest promatra iz tog rakursa. Nažalost, takve je literature, barem na hrvatskom jeziku i koliko je meni poznato, vrlo malo.

Da pojasnim slikovito. Razlika između načina predavanja N. D. i ostalih profesora slična je kao kad bi u vremenskoj prognozi meteorolog govoreći o prognozi vremena rekao ne samo da će biti ciklona, anticiklona, oluja, bura, jugo, dakle činjenične stvari, nego zašto će sutra biti anticiklona a ne ciklona, zašto će puhati bura a ne jugo etc.

Naravno, većinu gledatelja to ne zanima, njih zanima samo kakvo će biti vrijeme i prirodno je da se prognoze daju u formi kakva je uobičajena. Kao što je i većina učenika radije nabiflalo podatke, a nije se željela zamarati pitanjima zbog čega se nešto dogodilo.
Meni je ipak draža bila ova druga forma.

Povijest suvremene Rusije (6)

Robert Service
POVIJEST SUVREMENE RUSIJE
Sandorf, Zagreb 2014.

20151212 Povijest suvremene Rusije

Šesti dio
Citati i moji komentari

str. 311
U svim zemljama u kojima se (tijekom rata, op.s.c.) borila Crvena armija aranžmani su bili slični: komunisti su dijelili vlast sa socijalistima i seljačkim partijama, što je odavalo dojam demokratske procedure. (…) Svagdje u Istočnoj Europi (u zemljama koje je SSSR stavio u svoju zonu utjecaja u skladu s dogovorom na Jalti, op.s.c.) sovjetska tajna policija manipulirala je situacijom u korist komunista. Klevetnička propaganda, „krojenje“ izbornih kotara u svoju korist i uhićenja bila su svakodnevnica.

Komentar s.c.
Iako ne tako drastičnim mjerama, ipak su druga vremena, jednako se ponašao u prvim godinama samostalnosti HDZ i njegov Predsjednik Tuđman. A HDZ se ponaša i danas, Veliki broj županija (podijeli pa vladaj), podešavanje izbornih jedinica tako da u svima ima veći broj HDZ-ovih simpatizera, inzistiranje na pravu glasa tzv dijaspore u BiH, su samo suptilnije metode u odnosu na sovjetske. Nažalost, ni suprotni ‘tabor’ nije imun od takvih metoda, doduše u nešto manjoj mjeri. Tako se i za Hrvatsku može reći da to sve „odaje dojam demokratske procedure“.

str. 312
(…) 1946. SAD prelazi na bezdušnu vanjsku politiku. Predsjednik Truman odlučio je obuzdati bilo kakvo daljnje širenje sovjetskog političkog utjecaja. Također je 1947., na prijedlog Državnog sekretara Georgea Marshalla, odlučio ponuditi zajmove za gospodarsku obnovu Istočne i Zapadne Europe, pod uvjetima koji će SAD-u omogućiti pristup njihovim tržištima. Staljina je takva mogućnost užasavala. Prema njegovom mišljenju, problem je bio u tome što je, za njegov ukus, u Istočnoj Europi bilo premalo komunizma. Obnova tržišne ekonomije bila je zadnja stvar koju je želio tamo vidjeti. Gledao je na Marshallov plan kao na ekonomsko sredstvo za uništenje sovjetske vojne i političke hegemonije u Istočnoj Europi (što je djelomično i bilo točno, op.s.c.).
(…) Amerika, Britanija i Francuska opirale su se zahtjevima za stalnim reparacijama SSSR-u iz regija Njemačke koje sovjetske snage nisu okupirale, a podjela Njemačke na dvije potpuno odvojene administrativne zone postajala je realnost. Staljin se bojao da će se zapadna zona pretvoriti u posebnu državu koja će se, uz pomoć SAD-a, ponovo naoružati i pripadati protusovjetskoj zajednici. Na Dalekom Istoku je također izgledalo da je Amerika zainteresirana uglavnom za rehabilitaciju Japana kao gospodarskog partnera. Kao u 1930-im, Staljin se osjećao ugrožen i od Pacifika i od središnje Europe.

Komentar s.c.
Jednako kao što se danas Rusija pod Putinom osjeća ugroženom od Pacifika do središnje Europe. I jednako, kao što su Staljin i njegovi nasljednici reagirali na te pritiske podizanjem Berlinskog zida i sputavanjem demokracije u SSSR-u i državama Istočne Europe koje su bile pod ‘kapom’ SSSR-a, tako danas Putin odgovara stvaranjem ‘posljednje’ odbranbene linije prema EU koja (kao ni Amerika) ne želi i nikada nije željela Rusiju odnosno SSSR kao partnera, već samo kao neprijatelja (osim u vrijeme kad je Hitler prijetio svijetu). Rusiji se ne smije dozvoliti da se razvija u miru jer bi, lako moguće, mogla postati ravnopravna Americi ako je ne bi, zbog svojih prirodnih bogatstava, i pretekla. A to je Amerima i doktrini „Pax Americana“ kao biku crvena krpa pred očima.

str. 316
No, kako su SSSR i SAD mogli dopustiti da dođu tako blizu izravnog oružanog sukoba (misli se na Korejski rat, op.s.c.) tako brzo nakon svjetskog rata u kojem su jedno drugome bili nezamjenjivi saveznici? Apologeti svake strane ozbiljno razmatraju svaki slučaj. Zapravo nije potrebna velika vještina da se prikažu akcije svake zemlje odgovornim za početak Hladnog rata. Amerikanci su djelovali nepromišljeno (kao i uvijek braneći samo svoje interese, op.s.c.). Napravili su odvojenu državu u zapadnoj Njemačkoj; razmetali su se nuklearnim oružjem; podigli su Japan kao saveznika i osnovali NATO. Sovjetski Savez također se ponašao provokativno (samo kod njega je to bio odgovor, mišljenja sam, na poteze Amerike, op.s.c.). Terorizirao je Istočnu Europu, odgađao svoje povlačenje iz Irana i podržao Kima Il Sunga. Svaka uzastopna kriza ostavljala bi dvije strane još nepomirljivije u svojim stavovima jedne prema drugoj. Sukobi između američkih i sovjetskih diplomata postali su uobičajeni za svaku stvar svjetske politike.

Samo se čudom mogao izbjeći Hladni rat. SSSR i SAD bile su države s dijametralno oprečnim interesima. Obje su države namjeravale proširiti svoju globalnu moć i nisu imale mnogo skrupula o metodama koje bi koristile. Imale su, također, suprotne ideologije. Svaka je držala da je dobro čovječanstva na njezinoj strani (a danas Ameri misle to još jače, op.s.c.). Svaka je bila naoružana do zuba. Svaka je djelovala u okolini s priličnim neznanjem o političarima i društvu druge strane. Je li to značilo da je odgovornost bila uravnotežena? Nije, jer je SSSR mnogo izravnije nego njezin rivali ovisio o militarizmu, teroru i nepravdi da dođe do cilja. Bilo je toliko financijskog laskanja i političkog uvjeravanja u američkoj dominaciji u zapadnoj Europi koliko i manipulativnosti i sile na djelu. No manipulativnost i sila, uključujući sustavno barbarstvo, bile su prevladavajuće metode SSSR-a u Istočnoj Europi.

Komentar s.c.
Sve se ipak svodi na „genetsku“ netrpeljivost i strah Zapada od jake Rusije i kao posljedica toga, reakcija Rusije na takvu politiku. Pri tome Zapad samo koristi suptilnije metode obzirom na postojanje, najprije rudimentarne a kasnije sve uspješnije, demokracije. Rusija odnosno SSSR je iz vremena carskog i autokratskog sustava vladanja preskočio demokratsku fazu i uletio u tzv komunističko/socijalističku, primjenjujući pri tome metodu koja im je jedino bila poznata, represiju i strahovladu. A što je najparadoksalnije, tom njegovom preskakanju demokratske faze kumovao je opet Zapad tijekom Prvog svjetskog rata, instalirajući zbog svojih interesa Lenjina i na taj način uveo carsku Rusiju u diktaturu proletarijata umjesto carske diktature. Kao što radi i danas rušeći u državama koje nisu po njegovom ‘ćejfu’ diktatore i inaugurirajući – neuspješno – nositelje tzv „zapadne demokracije“.

Sve ovo govori da Zapad snosi vrlo veliki dio odgovornosti za sve što se događalo u Rusiji nakon pada carizma, uspostave boljševizma, dolaska Staljina na vlast i konačno na to što se događa danas u Rusiji pod Putinom. Jer on nije ništa drugo doli moderna varijanta Petra Romanova, poznatijeg kao Petar Veliki, Lenjina, Staljina i Brežnjeva. A da se iza svega toga u krajnjoj konzekvenci krije strah Zapad od moćne Rusije na samim njezinim granicama (za razliku od Kine koja je ipak 4000 km dalje) to je jasno svakom koji umije razmišljati.

str. 321
Ruski šovinizam naglo se širio. Prvi sekretar partije, šef policije i predsjednici vlade u ostalim sovjetskim republikama kao što su Ukrajina i Kazahstan, bili su neizostavno ruske nacionalnosti. Slične diskriminacije bilo je u postavljenju na ostale važne javne poslove. Rusi su uživali povjerenje jer se smatralo da su oni više od ostalih naroda materijalno zainteresirani za zadržavanje RSFSR-a u postojećim granicama.

Komentar s.c.
Iako u manjoj mjeri, vrlo slična situacija je bila i u Jugoslaviji (SFRJ). Tu su Srbi, kao najbrojniji i najviše disperziran narod gotovo po čitavoj Jugoslaviji (što vuče porijeklo iz vremena Vojne krajine i Kraljevine Jugoslavije) igrali ulogu Rusa u RSFSR. I oni su Jugoslaviju smatrali, praktički, kao svoju državu. A oni najortodoksniji su se pri tome koristili izrazima kao što su „Srbija je Pijemont Jugoslavije“, „Srbija je tamo gdje su srpske kosti“, „Srbi i Hrvati su isti narod samo dva plemena“ i sl.

str. 354
Unatoč dominaciji, Hruščova su ranih šezdesetih pritisnuli problemi. Njegove političke i ekonomske promjene nisu polučile uspjeh kako je bio predvidio, a vanjska politika je nailazila na poteškoće. Uklanjanjem nekih aspekata Staljinovog nasljeđa i djelomičnim povratkom Lenjinizmu rješavao je dio problema, ali s većinom se izbjegavao uhvatiti u koštac. Dijelom je i sam bio kriv za svoj neuspjeh. Bio je nepredvidljiv diktator izrazito autoritarnih nazora. Ipak, njegove polovične reforme sovjetskog poretka vjerojatno su predstavljale maksimum onoga što bi njegovi suradnici i ostatak središnje i lokalne političke elite tada tolerirali. Zagovaratelji takvoga poretka bili su premoćni, previše uspješni i s vrlo čvrstim položajima koji ih nisu prisiljavali na bilo kakve radikalnije promjene.

Komentar s.c.
Primjer Hruščova i njegovog pokušaja provođenja reformi, bez obzira na koji ih je on način provodio ili imao namjeru provoditi, vrlo je sličan pokušajima koje je SDP, točnije Milanovićeva vlada pokušavala provesti nakon što je 2011. godine preuzela vlast. Unatoč natpolovičnoj većini u Saboru nailazila je na opstrukciju ne samo u HDZ-ovoj oporbi u sabornici (koji je uvijek glasao protiv iako su promjene često bile slične njihovim željama), nego i u nižim strukturama vlasti koje su uglavnom bile popunjene HDZ-ovim kadrovima ili simpatizerima koje je on postavljao tijekom svoje, praktično dvadesetogodišnje vladavine. A svaki pokušaj da se dio te nomenklature promijeni izazivao bi val prosvjeda od strane HDZ-a i njegovih prirepaka pod geslom da se radi o „staljinističkim čistkama“.

(nastavlja se)

Povijest suvremene Rusije (5)

Robert Service
POVIJEST SUVREMENE RUSIJE
Sandorf, Zagreb 2014.

20151212 Povijest suvremene Rusije

Peti dio
Citati i moji komentari

str. 264
U isto to vrijeme (rujan 1939.) Hitler je bio aktivan. Pregazivši Sudete u rujnu 1938., zauzeo je ostatak Čehoslovačke u ožujku 1939., približivši se tako zapadnoj granici SSSR-a. Velika Britanija jamčila je vojnu pomoć Poljskoj u slučaju njemačke invazije. Čitava je Europa očekivala da će Varšava biti Hitlerov sljedeći cilj, a SSSR je ušao u pregovore s Francuskom i Britanijom. Kremlj je namjeravao izgraditi vojni savez koji bi mogao odvratiti Hitlera od pokušaja daljnjeg osvajanja. No Britanci su naročito oklijevali nad Staljinovom ponudom. Ljeti se situacija pogoršala kad je London poslao vojnog atašea, umjesto ministra vanjskih poslova, da vodi pregovore u Moskvi. Ataše nije bio ovlašten pogađati se, a hitnost je bila ugrožena činjenicom što je putovao morem, a ne zrakom.

str. 277
Iako je SSSR trebao svoje zapadne Saveznike ekonomski, vojna ovisnost SAD-a i Velike Britanije o sovjetskim uspjesima kod Staljingrada i Kurska bila je još veća.

Komentar s.c.
I opet se pokazalo da je zapadnim zemljama prvenstveno bio opasan SSSR i Staljin, točnije komunizam, više nego Njemačka, Hitler i nacizam. Popuštali su Hitleru do zadnjeg, dok im se konačno nije ‘posrao u dvorište’. Tek su tada krenuli u rat. Ni Staljin se, doduše, nije pokazao previše mudrim. I on je nasjeo na Hitlerove slatke riječi ne shvaćajući njegovu igru u potpunosti. A kad je Hitler napao SSSR, nakon što je porobio Europu, onda se probudio ne samo Staljin, već i zapadna demokracija, prvenstveno mislim na Veliku Britaniju. SAD su krenule tek kad ih je druga fašistička zemlja, Japan, napala na njihovom bunjištu. A i tu se taktiziralo s početkom invazije na Europu, tzv danom „D“: Sve nadajući se da će hitlerova soldateska pobijediti komunistički SSSR. Tek tad bi krenuli u ‘odlučni’ boj s, od rata u Rusiji, oslabljenom i iscrpljenom nacističkom Njemačkom. No kad se, nakon poraza Nijemaca kod Staljingrada, pokazalo da SSSR ipak rat neće izgubiti, istinski su prihvatili komunistički SSSR kao partnera u borbi protiv nacizma.

Naravno, čim je rat završio, Zapad je dosljedno svojoj politici da komunizam treba satrti u korijenu, ponovo pokrenuo, ovaj put ‘hladni rat’, protiv SSSR-a koristeći pri tome sve metode pritiska i iscrpljivanja osim direktnog napada. I to je trajalo sve dok se SSSR nije raspao.

Kratkotrajni mir trajao je sve dok je Rusija, nakon raspada SSSR-a, glavinjala na rubu bankrota. No kad se ‘ruski medvjed’ ponovo digao na stražnje noge (prvo Jeljcin, pa potom Putin i skupa nafta) stvari su krenule svojim ustaljenim tijekom. Rušenje cijene nafte, izazivanje sukoba u Ukrajini, na sjeveru Afrike, Siriji, stvaranje ‘zida’ od Baltika do Jadrana umjesto Željezne zavjese (u čemu naša Predsjednica K.G.K. ima ulogu američkog trojanskog konja). Dakle, opet ništa novo od vremena Napoleona. Sve u svrhu da se Rusija baci na koljena i tako umjesto bipolarnog (ili čak višepolarnog sustava u svijetu) uspostavi jedino onaj koji odgovara Americi, točnije američkom krupnom kapitalu – Pax Americana (a možebitno i njemačkom).

str. 281
Do vojne pobjede SSSR-a ne bi moglo doći da zemlja do 1941. nije postala jedna od velikih svjetskih industrijskih sila. Nadmašila je Njemačku u robnoj proizvodnji i prirodnom bogatstvu, a imala je i tri puta više stanovnika. Sovjetska postignuća u prosvjeti i primijenjenom tehnološkom znanju bila su dojmljiva. SSSR je imao institucije, postupke i iskustvo, čime su se u ratu mogle iskoristiti takve prednosti. Stoga se Hitler napadom na SSSR upuštao u rizik, a nije to učinio samo zbog svojih ideoloških opsesija, nego je želio udariti prije nego što se Crvena armija oporavi od Velike čistke i sovjetsko-finskog rata. Rusi i ostali narodi „niže rase“ u SSSR-u zaslužili su priznanje jer su imali protiv sebe tri četvrtine Hitlerovih divizija.

Ipak je cijena Staljinove industrijske strategije u ljudskim životima tijekom i930-ih bila ogromna. Milijuni su umirali. Prehrana i zdravlje stanovništva koje se borilo za opstanak bili su slabi, a neprijateljstvo naroda prema vladi se pojačavalo. Ne treba sasvim odbaciti mišljenje da bi SSSR bio sposoban postići otprilike isti opseg proizvodnje u svojim tvornicama i rudnicima da se održao Novi ekonomski poredak (NEP, op.s.c.)

Komentar s.c.
Moguće je da je opaska izrečena u posljednjoj rečenici citiranog odlomka, točna. No i dalje ostaje činjenica o golemom napretku koje je SSSR postigao u industrijalizaciji zemlje, jednako kao i činjenica da je to (Staljin) postigao s previše žrtava. Ali da bi se nešto postiglo u relativno kratkom roku najčešće se trebaju podnijeti mnoge žrtve

Povukao bih paralelu s Titovim režimom. Njemu se predbacuje Bleiburg, Goli otok, nacionalizacija etc. To je točno i sa stajališta onih koji su nastradali u njegovim čistkama on je počinio zločine. No jednako tako da nije bilo njega i KP, Jugoslavija, a posebice Hrvatska, bila država koje je izgubila rat. Ne treba zaboraviti da je izbjeglička vlada na čelu s kraljem Petrom cijelo vrijeme rata boravila u Londonu na koju je Churchill računao kao na nositelje vlasti nakon rata. Kao i na činjenicu da je Churchill dugo četnike tretirao kao vojsku kralja Petra i jedinu vojsku koja se u Jugoslaviji suprotstavlja nacistima.

Jugoslavija (posredno Hrvatska) sigurno ne bi dobila Istru (koja ionako prije rata nije bila u sastavu Kraljevine), možebitno joj se ne bi vratili ni mnogi dijelovi Dalmacije, a sigurno bi, a to Hrvati zaboravljaju, Jugoslavija ostala kraljevina i pod vlašću dinastije Karađorđevića kako je to Churchill planirao gotovo do kraja rata. O razvoju industrije i opismenjivanju stanovništva da ne govorim. I opet se ponavlja: bez žrtava nema napretka.

Uostalom, to kad-tad čeka i samostalnu (ali ne i neovisnu) Hrvatsku. I što dulje se odgađa provođenje korjenitih reformi to će biti više žrtava i stradanja kad će se one ipak početi provoditi.

str. 288
Ruska pravoslavna crkva koristila je Staljinu kao instrument kojim je mogao povećati pokoravanje naroda svojoj vladavini. Također ju je koristio za gušenje ostalih kršćanskih sljedbi, kao i onih kršćanskih vjerskih pripadnosti povezanih s drugim nacionalnostima. Kada je Crvena armija ušla u Ukrajinu i Bjelorusiju, skoro sve crkvene zgrade pale su pod vlast patrijarha Aleksija. Ruska pravoslavna crkva postala je jedna od glavnih uživalaca staljinizma. Prava vlast, nepotrebno je reći, ostao je Staljin kojeg je Aleksej groteskno nazvao „Bogom danim liderom“.

Komentar s.c.
Zamijenimo li pravoslavnu crkvu, patrijarha Alekseja i Staljina, katoličkom crkvom, kardinalom Kuharićem a pogotovo njegovim nasljednikom Bozanićem i Tuđmanom dobit ćemo sliku Hrvatske nakon osamostaljenja pa sve do Tuđmanove smrti. U kasnijem periodu Vrhovnici gube na utjecaju, ali zato Crkva dobiva na važnosti primjenjujući pri tom, kako bi Slovenci rekli, metodu „zahrptnog delovanja“.

str. 295
Genocidne namjere nacizma natjerale su i Ruse i ostale narode koji su živjeli u regijama koje nije okupirala njemačka vojska da smisle ozbiljnu obranu. Da nije bilo Hitlerovog fanatičnog rasizma, SSSR ne bi bio uspio pobijediti u borbi na Istočnom frontu. Staljinova represija prema vlastitim građanima stajala bi ga rata protiv nacističke Njemačke i poslijeratna povijest Sovjetskog Saveza i svijeta bila bi potpuno drugačija.

Komentar s.c.
Vrlo slično se događalo i u Jugoslaviji, a pogotovo u Hrvatskoj, nakon okupacije od strane nacističke Njemačke i fašističke Italije. No za razliku od SSSR-a i Staljina, na početku rata Tito još nije bio u situaciji da vrši represiju nad svojim građanima, ali su to umjesto njega radili, i to vrlo uspješno, ustaše u Hrvatskoj i četnici u Srbiji a našlo se tog ološa i u drugih naroda. I da nije bilo tog terora, malobrojni komunisti i Tito sigurno ne bi uspjeli. Da nije bilo ustaškog i četničkog ekstremizma Tito sigurno ne bi uspio, i da parafraziram, „poslijeratna povijest Jugoslavije i Hrvatske bila bi potpuno drugačija.“

(nastavlja se)

Povijest suvremene Rusije (4)

Robert Service
POVIJEST SUVREMENE RUSIJE
Sandorf, Zagreb 2014.

20151212 Povijest suvremene Rusije

Četvrti dio
Citati i moji komentari

str. 208
Od svih postignuća režima pobjeda nad nepismenošću zaslužuje najveće poštovanje. Čak su i protivnici boljševizma to priznavali. Na obrazovanje se gledalo kao na bojišnicu. Godine 1897. samo je 50 posto muškaraca između devete i 49 godine starosti bilo pismeno; taj dio stanovništva narastao je do 1939. na 94 posto. SSSR je postao obrazovano društvo, budući da se broj škola povećao na 199.000 na početku školske godine 1940.-1941.
(Zgodan podatak – prvi dio podzemne željeznice u Moskvi pušten je u pogon 1935.)

Komentar s.c.
I Jugoslavija je pod vlašću Tita i komunista postigla na području obrazovanja velike rezultate, pogotovo glede iskorjenjivanja nepismenosti. I u tome se ugledala na SSSR. Nažalost, to postignuće na području obrazovanja, nije polučilo jednu od osnovnih njegovih zadaća: da nauči ljude misliti. Posljedice su vidljive i danas u tzv demokratskom sustavu, kad ljudi ne znaju misliti a sustav traži, dapače imanentan je tome, da ljudi moraju znati misliti kome će, primjerice, dati povjerenje da u njihovo ime vlada. Pa onda biraju prema razno raznim kriterijima (najčešće iracionalnim kao što su nacionalnost, izgled kandidata, ide li ili ne u crkve, je li homoseksualan, etc.) samo ne po racionalnim.

str.215
Egocentrizam nije bio jedini faktor. Kult Staljina bio je i odgovor na skrivene zahtjeve režima. Rusi i mnoge druge nacije SSSR-a bili su naučeni da se njihova državnost izražava kroz ličnost vrhovnog vođe.

Komentar s.c.
Nije to karakteristika samo Rusa i nacija u bivšem SSSR-u. Jednako je bilo kod nas i u vrijeme Tita i u vrijeme Tuđmana. Čak bih se usudio ustvrditi da je većina idolopoklonika obiju ličnosti bila ista. Mnogi od onih koji su se nekada divili Titu, 1990. su se divili Tuđmanu. To je direktna posljedica nepostojanja demokracije u prijašnjem povijesnom periodu. Mislim, ipak, da se i u zemljama tzv napredne demokracije zna pojaviti kult ličnosti. Jedino što on nema tako razorne posljedice kao u zemljama u kojima nema demokracije ili pak je tek u povojima jer, zahvaljujući kakvim – takvim slobodnim izborima, Idol nema vremena pustiti dublje korijene.

str. 216
Staljinova vladavina na početku 1930-ih presudno je ovisila o prisustvu oduševljenih pristalica u društvu. Čak su se i mnogi ljudi koji mu nisu bili skloni divili njegovim uspjesima u mobiliziranju zemlje na industrijalizaciju i obnavljanju položaja Rusije kao velike sile. Vladalo je rasprostranjeno mišljenje kako je Staljin, unatoč njegovim greškama, odlučan vođa u ruskoj tradiciji; a naivnost radnika, seljaka i ostalih kad se radi o visokoj politici, dopuštala mu je da se dodvorava javnom mišljenju mnogo lakše nego što će biti moguće sovjetskim vođama idućih generacija.

Komentar s.c.
Ova zapažanja autora i usporedba s današnjim stanjem u Rusiji pokazuje da takvo mnijenje nije nešto što je u Rusiji bilo karakteristično samo za Staljinovo doba. Putin, naime, uživa gotovo (barem u ovih desetak godina otkako je došao na vlast) potpunu podršku za svoju politiku. Bez obzira na ratove koje je vodio u drugim državama, on ipak, po mišljenju prosječnog „naivnog radnika, seljaka i ostalih kad se radi o visokoj politici“, ponovo gradi veliku Rusiju.
I ponovo, ne vrijedi to samo za Rusiju. Jednako tako „naivni radnik, farmer i ostali kad se radi o visokoj politici“, podržavaju američkog Predsjednika jer on svojom vojnom silom (koju, usput budi rečene, plaćaju oni) od Amerike (zemlje demokracije, bastiona ljudskih sloboda i slobodnih strijelaca, posebno na crne ciljeve) pravi svjetskog policajca kojemu je jedini cilj da utuvi „primitivnim narodima“ što su to „univerzalne vrijednosti“ koje propagira On i njegova bulumenta.

str. 221
Rusi su, iznad svega, bili naviknuti da nastanjuju državu veću nego što je sama Rusija, kako su to opisivali komunisti, i nisu željeli tu državu vidjeti raskomadanu.

Komentar s.c.
Vrlo slično, da ne kažem identično, ponašali su se i Srbi u bivšoj državi. Velika većina njih, da ne kažem svi, pod Jugoslavijom su podrazumijevali Veliku Srbiju. Sjećam se kako mi je pokojna majka pričala kako je neka njezina poznanica iz Srbije za vrijeme ljetovanja na Jadranu rekla: „Kako je lijepo ovo naše more!“ Na što joj je majka, iako nije bila nacionalistički nastrojena, odgovorila: „Ovo je hrvatsko, a ne vaše more!“. I poznanstvo je puklo.
Zato su Srbi, mislim pri tome prvenstveno na srpske političare, dugo podržavali Tita, misleći kako on ima sličan pristup Jugoslaviji. No kad je inaugurirao ustav iz 1974. po kojem su republike postale gotovo samostalne države, srpski političari i mnogi Srbi su se od njega počeli otvoreno distancirati i započeli svoj plan koji bih paušalno nazvao: „Poslije Jugoslavije Velika Srbija“.

str. 263
Staljin je uvijek očekivao novi rat u Europi (u vrijeme prije Drugog svjetskog rata, op.s.c.). U svakom važnom govoru u ime Centralnog komiteta naglašavao je opasnost u suvremenim međunarodnim odnosima. (…) Svjetski ratovi u međuvremenu su neizbježni (mislim da to vrijedi i danas, op.s.c.) i sovjetska vanjska politika mora početi od te prve premise Lenjinove teorije međunarodnih odnosa.

Druga je premisa bila potreba za izbjegavanjem nepotrebnog miješanja u međuimperijalističke ratove. Staljin je uvijek nastojao izbjegavati rizike po sigurnost SSSR-a, a ta je sklonost postala još izraženija kad je buknuo Španjolski građanski rat sredinom 1936. San Maksima Litvinova, Narodnog komesara za vanjske poslove, o stvaranju sustava „kolektivne sigurnosti“ u Europi (sličnost o stvaranju „kolektivne sigurnosti“ modernih političara u EU je frapantna) raspršio se kada su Britanija i Francuska odbile spriječiti Njemačku da pomaže širenje fašizma u Španjolskoj. Što je Staljin mogao učiniti? Potpuna diplomatska sloboda bila je neizvediva. Ako je poslovao uglavnom s pobjednicima Prvog svjetskog rata, koliko je mogao vjerovati njihovim obećanjima o političkoj i vojnoj suradnji? Da se pokušao približiti Hitleru, ne bi li bio odbijen? Bilo što da je odlučio učiniti, kako je mogao održati takav stupanj neovisnosti od ijedne strane u europskim sporovima kojeg je smatrao neophodnim za vlastito dobro, za dobro njegove klike i SSSR-a?

Komentar s.c.
Na stranu zbog kojeg je razloga Staljin pokazivao „nesklonost zauzimanja strana“, no činjenica je da zapadne zemlje nisu spriječile da Njemačka ne pomaže širenju fašizma u Španjolskoj. A glavni razlog takvom njihovom stavu je bio sadržan u filozofiji zapada: „bolje fašizam (koji se temelji na kapitalizmu), nego boljševizam (koji se temelji na komunizmu)“. Tek kad je taj isti fašizam zaprijetio njihovim vrijednostima, točnije njihovom kapitalu i došao na njihova vrata, uključile su se u borbu protiv fašizma i nacizma.
Istu igru igraju one, pod dirigentskom palicom Amerike, i danas. U ime tako zvanih „univerzalnih vrijednosti“ poput ljudskih sloboda, demokracije, slobode mišljenja, govorenja i pisanja, napadaju države u kojima, po njihovom shvaćanju, takve vrijednosti ne ‘stoluju’. I što onda rade Rusi, točnije Putin? Isto ono što je radio i Staljin (pa i ruski carevi): branio, na svoj („ruski“) način, interese Rusije od nasrtaja na nju od vremena Napoleona, preko Hitlera i Ronalda Regana do današnjeg ‘nobelovca’ Obame.

(nastavlja se)

 

 

 

 

 

 

Povijest suvremene Rusije (3)

Robert Service
POVIJEST SUVREMENE RUSIJE
Sandorf, Zagreb 2014.

20151212 Povijest suvremene Rusije

Treći dio
Citati i moji komentari

str. 114
Boljševici su imali uspjeha s neruskim biračkim tijelom samo u dijelovima Letonije i Estonije, gdje je mržnja prema Nijemcima bila veća od zabrinutosti od Rusa.

Komentar s.c.
Što je suprotno od mišljenja koje danas prevladava u tim zemljama. No to ne znači da ga jednog dana u budućnosti opet neće promijeniti. Kao što su i stanovnici Dalmacije nakon Prvog svjetskog rata bili, zbog straha od mogućnosti da dođu pod protektorat Italije kao saveznice Antante, glavni zagovornici vezivanja uz Kraljevinu Srbiju misleći o njoj kao o Piemontu Južnih slavena. A onda su, nakon nekog vremena postali najveći (uz Hercegovce) protivnici te iste Srbije.

str.147
Kada je sovjetska republika uspostavljena u Azerbajdžanu u travnju 1920., Lenjin je predložio da se pozovu strani zastupnici da ponovo osposobe za proizvodnju nalazište nafte u Bakuu. Od 1918. vidio je „koncesionare“ kao vitalno važne za ekonomski oporavak, ali je sada njegov prijedlog razbjesnio boljševike vođe u Južnom Kavkazu. Ako je tvrtka Alfred Nobel trebala u Bakuu ponovo eksploatirati naftu, tamo neće ostati nijedna državna industrija. Na Osmom kongresu sovjeta u prosincu 1920. Lenjin je iznio mišljenje da bi bogata seoska domaćinstva trebalo materijalno nagraditi za svaki dodatni prinos u poljoprivrednim proizvodima, umjesto da ih proganjaju kao kulake. Kongres je bio užasnut i većina Lenjinovih prijedloga bila je odbijena. Vodstvo stranke u centru i u pokrajinama bilo je odlučno da zadrži postojeću ekonomsku politiku.

Komentar s.c.
Ovaj sam odlomak naveo samo kao ilustracija da čak ni jedan takav dogmatik kao što je bio Lenjin u određenim slučajevima nije, iz pragmatičnih razloga, djelomično odstupao od dogmatizma. Tito je taj model razradio još šire. Kao ni Lenjinu, tako ni njemu često nisu takva rješenja polučila trajni rezultat, jer je uvijek imao na kontra strani hrvatski nacionalizam i velikosrpske pretenzije da vladaju čitavom Jugoslavijom. I danas se u Hrvatskoj zadrti nacionalisti suprotstavljaju takvim rješenjima za ono što bi se moglo dati u koncesije bez opasnosti po Hrvatsku. Pogotovo ako to predloži stranka koja je po njihovom mišljenju sljednica KPH, tj komunjara.

str. 174
Krajem prosinca 1922., malodušan s obzirom na svoj oporavak, izdiktirao je (Lenjin, op.s.c) niz povjerljivih dokumenata koji su postali poznati kao njegova politička oporuka. Namjera je bila da ti materijali budu predstavljeni na sljedećem Kongresu stranke što će omogućiti da njegove ideje budu ugrađene u stratešku politiku.

On se uvijek ponašao kao da je njegovo prisustvo vitalno za opstanak Oktobarske revolucije; njegova je oporuka to naglasila kroz portrete šestorice vodećih boljševika: Staljin, Karnenjev, Zinovjev, Pjatakov, Buharini Trocki. Nijedan od njih – niti njegov nedavno podređeni saveznik Trocki – nije prikazan bez oštre kritike. Implikacija bila jasna: nitko osim njega nije sposoban za vrhovnog vođu. Lenjin je osjećao da sudbina boljševizma u značajnom stupnju ovisi o tome hoće li Staljin i Trocki skladno surađivati. Nadajući se da će se kolektivno vodstvo održati i kad njega ne bude, tvrdio je da će doći do prodora običnih tvorničkih radnika u Centralni komitet stranke i u Centralnu nadzornu komisiju, a Radnički i seljački inspektorat spriječit će raskol u Politbirou i iskorijeniti birokraciju i u stranci i u čitavoj državi.

Komentar s.c.
Vrlo indikativna sličnost s načinom kako je i Tito, vidjevši da mu se bliži kraj, na gotovo jednaki način pokušao sačuvati svoje djelo – samoupravni socijalizam. Kao ni Lenjinu tako ni njemu to nije uspjelo. Jedan čovjek može pokrenuti proces, ali, obzirom da nije vječan, ne može osigurati da se taj proces nastavi u jednakom obliku i nakon što on nestane bilo s političke scene, bilo pak ako umre.

str. 175
NEP (nova ekonomska politika, op.s.c) je povećao ljubav naroda prema Lenjinu. Članovi Politbiroa nadali su se da će moći iskoristiti njegovu reputaciju poistovjećujući se s njim i njegovom politikom (i „poslije Tita, Tito“, op.s.c.). Bilo je uređeno da se tijekom njegovog sprovoda oglase tvorničke sirene i da sav promet stane. Unatoč velikoj hladnoći ogromno je mnoštvo prisustvovalo govorima koje su na Crvenom trgu držali Lenjinovi suradnici. Iskazivanje dubokog poštovanja postalo je obavezno, a sva nekadašnja neslaganja s njim diskretno su se previđala.

Komentar s.c.
Evo još jednog primjera sličnosti između Lenjina i Tita. A možebitno da je prirodno da se u takvim sustavima u kojima je jedna ličnost odlučivala o svemu nakon njegove smrti stvari odvijaju na sličan način. Jer, ako odemo malo dalje u prošlost, na sličan način su se odavale počasti i monarsima u kraljevinama i carevinama nakon njihove smrti. Naravno, ako ih već prije toga konkurent i pretendent na prijestolje nije maknuo nasilnim putem. A i to se kopiralo u totalitarnim režimima, ma koliko oni imali ili ne imali „ljudski lik“.

str. 176
No, što je bio lenjinizam? Lenjin je izbjegavao dati definiciju tvrdeći da marksizam zahtjeva stalno prilagođavanje okolnostima koje se mijenjaju.

Komentar s.c.
U tom „prilagođavanju okolnostima koje se mijenjaju“ Tito je bio pravi velemajstor i radio je to, vjerojatno, mnogo bolje i od Lenjina. Iako je, opet moguće, ideju pokupio od njega.

str. 196
Partijsko vodstvo pretpostavljalo je da će izvoz sovjetskog žita platiti strojeve iz uvoza; no 1929. došlo je do daljnjeg pada svjetskih cijena žitarica. Rezultat je bio da je, iako je 1930. dvostruko više žita poslano u inozemstvo nego 1926.-1927. prihod od takve prodaje bio je veći samo za 6 posto. Budući da izvoz zlata nije bio dovoljan da premosti procijep, trebalo je podići kratkoročne kredite za financiranje petoljetke.

Komentar s.c.
Jednako kao što je danas nagli pad cijene nafte doveo putinovu Rusiju pred probleme kako namaći novac za funkcioniranje države. Jednako kao što naše vlade od 1990. godine, nakon što je upropaštena proizvodnja (pa i poljoprivreda) moraju dizati kratko i dugoročne kredite. Samo ne da bi obnovila proizvodnju (petoljetku) već da bi osigurala plaće za birokratsku bulumentu i mirovine za umirovljenike kojih, zbog nakaradno vođene privatizacije, ima mnogo više nego što bi ih bilo da su u mirovinu odlazili samo oni koji su odradili čitav radni vijek.

(nastavlja se)

Povijest suvremene Rusije (2)

Robert Service
POVIJEST SUVREMENE RUSIJE
Sandorf, Zagreb 2014.

20151212 Povijest suvremene Rusije

Drugi dio
Citati i moji komentari

str. 40
Sovjetski se komunizam 70 godina nudio kao model društvene organizacije; no Rusija je intrigantna i zanimljiva i kad izlazi iz komunizma. Bilo je iluzorno u to doba, nakon raspada SSSR-a, pretpostaviti da kapitalizam ima gotove odgovore na probleme koje muče naš nemirni svijet. Komunizam je mladi bog koji je propao; kapitalizam, starije božanstvo, većini ljudi tek se treba dugoročno dokazati kao uspješni sustav.

Komentar s.c.
Nakon propasti SSSR-a i sam Zapad, koji je i sam desetljećima na razne načine doprinosio tome, našao se zatečen. Rušenjem komunizma u prvom trenutku je odahnuo misleći kako se riješio najveće opasnosti koja je prijetila njegovom sustavu. No nakon godina glavinjanja Rusija se pod modernim diktatorom, Vladimirom Putinom, i zahvaljujući skupoj nafti i plinu, ponovo pojavila na svjetskoj sceni kao velesila. I sad je taj mladi bog koji je (kao) propao, najednom postao mladi bog, ali ne više komunistički već kapitalistički. I to bog koji se ponaša po uzancama onog umrlog. Uz njega na Istoku se pojavljivao još jedan takav, Kina.

To se moralo spriječiti. Pa je kapitalizam Zapada, starije božanstvo, ponovo krenulo u ofenzivu stvarajući neuralgične točke u blizini tih novih kapitalističkih bogova. Rušenje cijene nafte i plina (proizvodnja nafte iz škriljevca, alternativni izvori energije, sve štedljiviji automobili), destabilizacija Bliskog istoka, Afganistana, primanje graničnih država prema Rusiji u NATO i EU bez ikakvog kriterija, destabilizacija Ukrajine i sjevera Afrike (da se spriječi isporuka nafte Kini iz tih zemalja) bilo je glavno oružje kojem je staro božanstvo krenulo u rat. I mora se priznati da je polučilo određene rezultate. No previdjelo je da će takvi potezi kao kolaterala izazvati islamski fundamentalizam, egzodus izbjeglica, terorizam. I tako se staro božanstvo našlo opet pred opasnošću od novog boga, ovog puta islamskog.
Igra staklenim perlama se nastavlja.

str. 64
Također je omogućio (Prvi svjetski rat, op.s.c.) da boljševici preuzmu vlast u listopadu 1917. godine. Da nije bilo Prvog svjetskog rata, Lenjin bi ostao emigrantski teoretičar koji je piskarao po švicarskim knjižnicama. Čak da je Nikolaj II. svrgnut s vlasti u mirno doba, uspostava komunističkog poretka ne bi bila izgledna. Međutim, prve tri godine tog sukoba izazvale su toliko ekonomskih i političkih nereda da je Nikolaj II. morao abdicirati u veljači 1917. godine. Privremena vlada koja je uslijedila bila je podjednako nesposobna i Lenjin je postao vladar zemlje nekoliko mjeseci nakon pada carizma.

Komentar s.c.
A da nije bilo Drugog svjetskog rata i sve onog što su taj rat i Hitler proizveli (prouzročili) u Kraljevini Jugoslaviji ne bi bilo ni Tita, ni socijalizma, ni samoupravljanja, ni nacionalizacije, već bi Jugoslavijom vladala Srbija kao najveća i najjača sastavnica te države s najdužim statusom države na čelu s kraljevima koji bi redom bili Srbi.

str. 71
Iako nisu osigurali položaj predsjednika za svog vođu Miljukova, Kadeti su bili glavni oslonac prve Privremene vlade. (…) …težili su rješavanju „agrarnog pitanja“ predajom plemićkih imanja seljacima i isplatom zemljoposjednika. No, 1917. su zaključili kako samo Ustavotvorna skupština ima pravo odlučivati o tako važnom pitanju i da ipak ne bi trebalo poduzimati nikakve temeljne reforme dok traje rat, kako seljaci-vojnici ne bi dezertirali s Istočnog fronta da dobiju svoj dio u preraspodjeli zemlje.

Komentar s.c.
Nažalost HDZ, točnije, Tuđman nisu bili toliko mudri da privatizaciju provedu nakon završetka rata. No, istini za volju, ta odgoda nije im ni bila ni potreban. Onima kojima su oni (dvjesto odabranih) namijenili predati u ruke državnu imovinu i onako nisu bili na ratištima, pa nije postojala opasnost da ponestane vojnika na ratištu.

str. 82
Liberalni ministri su, naravno, bili oprezni kako ne bi povrijedili internacionalističke osjećaje menjševika i socijalista revolucionara. U svakom slučaju, većini Rusa ruski nacionalizam nije bio privlačan, jer su se uvjerili da su njihovi neruski sugrađani isto tako spremni braniti zemlju kao i oni sami. Prevladao je osjećaj da obični narod, bilo koje nacionalnosti, tište iste materijalne poteškoće. (…) Smatrali su da je ono što je dobro za njih, dobro i za čitavo društvo.

Komentar s.c.
Zbog donekle drugačijih prilika Hrvati kao narod, nažalost, a pogotovo ne oni koji su bili izraziti nacionalisti, nisu tako rezonirali. Njihova je jedina misao bila ‘očistiti’ hrvatsko tijelo od natruha drugačijih krvnih zrnaca. Posljedica toga je da većina ‘čistih’ Hrvata živi jednako loše kao i ono malo preostalih ‘nečistih’ građana ove države.

str. 84
Boljševici (kod nas nacionalisti, op.s.c) su željeli reducirati program za konačno postizanje komunizma (kapitalizma). Njihovi su životi bili posvećeni revolucionarnim (nacionalističkim) ciljevima. Skoro nitko od boljševika (nacionalista) veterana nije izbjegao zatvor ili progon prije 1917 (1991.). godine. Svatko od njih morao je podnijeti mnoge materijalne nevolje dok su djelovali u tajnosti. Lenjinov (Tuđmanov) povratak dao im je vodstvo koje su željeli.

Komentar s.c.
Boj se onog koji se tebe bojao kad si ga zatvarao.

str. 96/97
Boljševici su govorili da žele uvesti socijalizam u Rusiju i sudjelovati u stvaranju „europske socijalističke revolucije“, no također su željeli stvoriti nešto što se zvalo komunizam. Je li to značilo da su socijalizam i komunizam jedna te ista stvar?
Lenjin je dao poduži odgovor na to pitanje u svojoj knjizi Država i revolucija koju je napisao Ijeti 1917., a pojavila se 1918. godine. Tvrdio je kako prijelaz iz kapitalizma u komunizam zahtijeva prijelaznu fazu koja se zove diktatura proletarijata. Ta bi diktatura inaugurirala konstrukciju socijalizma. Bilo bi omogućeno političko sudjelovanje masa, a postigli bi se još neviđeno visoka razina socijalnog i materijalnog blagostanja.

Nadalje, jednom kad se slomi otpor nekad vladajućih klasa, ne bi bilo niti potrebe za represalijama. Diktatura bi postajala sve nepotrebnija, a država bi počela odumirati. Tada bi počela iduća faza – komunizam. Društvo bi bilo vođeno prema načelu: svatko radi prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama. U komunizmu ne bi bilo političkog ni nacionalnog ugnjetavanja niti ekonomske eksploatacije. Čovječanstvo bi doseglo krajnji stupanj svog razvoja.

Mnogi socijalisti u Rusiji i drugdje, uključujući marksiste, predviđali su kako Lenjinove ideje ne bi vodile u diktaturu koja bi samu sebe okončala, nego u jednu ekstremno ugnjetavačku, stalnu diktaturu. Bili su bijesni na Lenjina, ne samo zbog straha od njegovih ideja, nego i zato što su u vlastitim zemljama postali ozloglašeni. Liberale, konzervativce i krajnju desnicu nisu zanimale potankosti polemika između boljševika i ostalih socijalista. Boljševička politika za njih je jednostavno bila dokaz da je socijalizam općenito, sam po sebi, ugnjetavački orijentiran. Boljševizam je bio korisno sredstvo propagande za zatiranje socijalističkih pokreta u njihovim vlastitim zemljama.

Komentar s.c.
Parola, koja mi je poznata iz djetinjstva: „svatko radi prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama“ je iluzija, utopija, nerealno očekivanje iz jednog jedinog razloga. Naime, da bi se to postiglo, svi ljudi u jednoj takvoj zajednici trebali bi imati super razvijenu svijest (svi naglasci s.c.) o važnosti i vrijednosti kolektivnog života pa da onda budu u stanju svoje osobne interese podrediti kolektivu. A to kod ljudi, koji su ipak potekli od životinja koje imaju na prvom mjestu egoistički stav za očuvanje svoga života i života svojih potomaka a koji je kod čovjeka dodatno ojačan činjenicom da on posjeduje svijest, jednostavno nije moguće. Možda će se jednom u dalekoj budućnosti, ako preživimo, to dogoditi, ali tek kad se u evolucijskom procesu dogodi kvalitativni skok kao što se (vjerojatno) dogodio na prijelazu od majmunolikog čovjeka u homo sapiensa.

To što su mnogi socijalisti bili bijesni na Lenjina jer su u vlastitim zemljama zbog načina vladanja boljševika postali ozloglašeni je najveća šteta koju je boljševizam učinio radničkoj klasi i društvu kao cjelini. Jer činjenica je da je ta strahovlada (koja je u jednom kratkom periodu nakon završetka rata bila i kod nas) u svijetu izazvala veliki zazor prema socijalizmu i komunizmu u čitavom svijetu, na kraju i kod onih velikih mislilaca koji su samu ideju u početku svesrdno podržavali i zagovarali.

(nastavlja se)